antun kauzljar

O bogatstvu

Najprije ću citirati nekoliko mudrih izreka. Evo ih:

Ayn Rand:
«Bogatstvo je posljedica čovjekove sposobnosti razmišljanja.»

Gilbert Highet:
«Istinska je čovjekova dužnost ne širiti moć ili množiti bogatstvo izvan granica vlastitih potreba, nego uživati i obogaćivati svoj vječni imetak: svoju dušu. I ono malo što donosi sklad bolje je od obilja koje donosi podjele.»

Miguel de Cervantes:
«Užitak u bogatstvu ne leži u pukom posjedovanju ili u raskošnome trošenju, nego u mudroj primjeni.»

Andrew Carnegie:
«Višak bogatstva sveto je povjerenje po kojem je vlasnik dužan njime u životu raspolagati na dobrobit zajednice.»

Isus Krist:
«Ne gomilajte sebi blaga ovdje na zemlji, gdje može zarđati ili biti ukradeno. Gomilajte ga u nebu, gdje neće nikada izgubiti svoju vrijednost i gdje će biti na sigurnom od lopova. Ako vam je blago na nebu, i vaše će srce biti ondje.
Ako ti je oko čisto, sav ćeš biti obasjan svjetlošću. No ako ti je oko zamagljeno zlim mislima i željama, u dubokoj si duhovnoj tami. A kako li ta tama može biti duboka!
Ne možeš služiti dvojici gospodara: Bogu i novcu. Jer jednog ćeš mrziti a drugoga ljubiti, ili obrnuto.»

Živimo li u današnjem svijetu primjenjujući ove mudre izreke, koje mirne savjesti možemo nazvati sastavnim dijelom životnih pravila? Živimo li prema životnim pravilima koja su osmišljavali i stvarali veliki umovi kroz tisućljeća? Složit ćete se samnom da smo daleko od toga.
Kolike su nam sposobnosti razmišljanja u uvjetima ogromne medijske i političke manipulacije našim umovima? Mislimo li drugačije od onoga kako misli televizija i novine? Smijemo li misliti drugačije nego kako nam nalaže stranka čiji smo članovi a da ne prekršimo stranačku stegu? Mislimo li uopće ili je istina ako nas zovu misaonim ljenčinama?
A ako je bogatstvo posljedica naših sposobnosti razmišljanja, tada je naše bogatstvo ništavno. Drugačije rečeno ono što smatramo svojim bogatstvom i nije naše. Ono je posljedica nečijeg tuđeg razmišljanja.
Danas svi ljudi teže širenju i množenju bogatstva izvan granica njihovih potreba. To je puka činjenica i zato suvremena društva nazivamo konzumističkim društvima. Paraleno s tim ljudi su zaboravili na svoju dušu. Da bi uvećali svoje materijalno bogatstvo spremni su prodati sve – ama baš sve- čak i svoju dušu, svoje poštenje, svoje dostojanstvo, svoje tijelo i da ne nabrajam dalje.
Ljudi više nisu zadovoljni s onim malim što donosi sklad. Spremni su na najsitnije podjele radi obilja iako one donose nevolje. Radi obilja podijelili smo jaku državu i od nje napravili nekoliko malih. Doveli smo do propasti velika poduzeća da bi ih usitnili i podijelili – uništili sklad da bi dobili obilje (za neke). Stvorili smo podjele među ljudima i postigli nesklad u njihovim razmišljanjima, stvarajući veliki broj stranaka i strančica – da bi dobili obilje mišljenja. Podjele u obitelji i nesklad u brakovima već su dokazana činjenica. U ime čega? U ime obilja za svakog pojedinca.
Pitamo li se više uopće, činimo li dobro? Je li bolje zadovoljiti se s malim i imati sklad ili imati obilje koje donosi podjelu?
Žao mi je Cervantesa. Pa današnji ljudi više i ne znaju uživati drugačije osim u pukom posjedovanju i raskošnom trošenju. Što je to mudra primjena?
Višak bogatstva naši novopečeni tajkuni skrivaju u inozemnim bankama ili obilato sebi dijele dividende radi raskošnog trošenja. Njima ne pada ni na kraj pameti da viškom bogatstva treba raspolagati na dobrobit zajednice. To je za njih nepotreban luksuz a ne sveto povjerenje. Čak i ono što im je država nametnula kao obvezu za davanje zajednici oni na razno razne načine pokušavaju izbjeći i izbjegavaju.
Naravno, da višak bogatstva tada uzaludno propada a zajednice se ne razvijaju nego propadaju. Čovječanstvo se ubrzano dijeli na bogate i siromašne. Prije ili kasnije među njima mora doći do ozbiljnih sukoba.
Isusove riječi su za kršćanski svijet danas čisti pucanj u prazno. One ne nalaze mjesta u srcima njegovih sljedbenika. A te njegove riječi su tako istinite! Osobito zadnja rečenica:
«Ne možeš služiti dvojici gospodara: Bogu i novcu. Jer jednog ćeš mrziti a drugoga ljubiti, ili obrnuto.»
Nažalost ljudi današnjice služe novcu. Dakle ljube novac a mrze Boga iako se zaklinju da nije tako. Govore jedno a rade drugo. Još žalosnije je to da «njihovi pastiri» (crkva i svećenici) postupaju jednako. Ispred Boga stavili su novac. Stječu višak bogatstva za crkvu i za sebe osobno iznad vlastitih potreba a još više iznad onoga što ima njihovo «stado».

Tradicijska odjeća u Europskoj uniji

Čuo sam i vidio sam u TV dnevniku kako su jednoj učenici u jednoj državi EU zabranili da dođe u školu odjevena u tradicijsku islamsku odjeću. Zamislio sam se nad tom činjenicom.
Ako ćemo, živeći u EU, morati biti uniformirani u pogledu odijevanja, uniformirani u pogledu običaja, u pogledu kulture (književnosti, dramske umjetnosti, slikarstva, pjesme, kiparstva itd), u pogledu graditeljstva, u pogledu sporta i da dalje ne nabrajam, tada ćemo izgubiti bogatstvo različitosti koje smo do sada imali i svi ćemo izgubiti svoje ja – svoju prepoznatljivost kao narodi. To mi se nimalo ne sviđa.
Što ćemo dobiti, živeći u EU? Bolji standard? Možda. Više materijalnih dobara – materijalno bogatstvo? Možda samo neki. Sigurnost? Ionako nećemo biti svoji na svome da bismo imali što čuvati. Uz stalno povećanje kriminaliteta kao pojedinci možda ćemo biti još ugroženiji.
Zarate li veliki savezi (unije) među sobom, malo će nas ostati živih. Vjerojatnost da će savezi upotrijebiti nuklearno ili kemijsko ili biološko oružje je vrlo velika. Ako se to dogodi, potvrdit će se Einsteinova misao: “Ne znam koje će se oružje rabiti u trećem svjetskom ratu, ali sam siguran da će se u četvrtom ratovati praćkama i kamenjem.”

Biblija
Ne tako davno uz večernji list distribuirana je Biblija (stari zavjet) petoknjižje koju sam pročitao, kao što su to učinile (pretpostavljam) stotine tisuća osoba diljem Hrvatske ukoliko knjigu nisu kupili samo zato da im krasi regale i vitrine.
Na samom početku u Knjizi postanka govori se o dva izvještaja o stvaranju. Ta dva izvještaja razlikuju se. Citirat ću samo neke dijelove, postaviti pitanja i moliti one koji znaju da mi odgovore.
Prema prvom izvještaju, nakon što je Bog stvorio nebo i zemlju, razdvojio zemlju od voda, stvorio sve živo na zemlji: biljke i sve životinje na kopnu, u moru i u zraku, slijedi šesti dan stavranja:
“I reče Bog:»Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji.
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka
Na sliku Božju on ga stvori
Muško i žensko stvori ih.
I blagoslovi ih Bog i reče im:»Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što pužu po zemlji!» I doda Bog:»Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!» I bi tako. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti”.
Prema drugom izvještaju o stvaranju:
“Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskog grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.”
“I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zanimljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.
…..
“Jahve, Bog uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog zapovijedi čovjeku:»Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!»
I reče Jahve, Bog:»Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.» Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozva, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i svim životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče:
«Gle, evo kosti od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove,
Od čovjeka kad je uzeta!»
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.
A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.

Dakle, zašto se ova dva izvještaja razlikuju u pogledu stvaranja prvih ljudskih bića? (prema prvom izvještaju najprije je Bog stvorio biljke i životinje a zatim čovjeka. Prema drugom izvještaju je stvorio najprije čovjeka pa zatim zasadio biljke i stvorio životinje u edenskom vrtu.
Stidi li se dijete biti golo pred svojom majkom i svojim ocem kada se rodi?
U prvom izvještaju Bog kaže “načinimo” čovjeka. Tko to treba učiniti zajedno s Bogom?
Kako to da čovjek nije umro kad je pojeo plod sa stabla spoznaje dobra i zla iako je to Bog rekao?

“Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi:»Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?» Žena odgovori zmiji:»Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog – da niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!» Nato će zmija ženi:»Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onoga dana kada budete njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.» Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno; ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.”

Kako je zmija mogla znati da će čovjek i žena (budu li kušali plod sa zabranjenog stabla) postati kao bogovi koji razlikuju dobro od zla?
Po čemu je žena vidjela da je stablo dobro za jelo ako još nije razlikovala što je dobro a što zlo?
Zašto im je bilo neugodno kada su shvatili da su goli? Što je u tomu zlo?

Pokvarenost ljudi
“Kada su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. Onda Jahve reče:»Neće moj duh ostati u čovjeka dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina.» U ona su vremena – a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.”
Tko su ovi ‘božji sinovi’ ako crkva tvrdi i priznaje samo jednog Božjeg sina Isusa?
Već i u ranijim tekstovima spominje se bog u množini: ‘načinimo čovjeka’ i ljudi će postati kao ‘bogovi’ ako budu jeli plod sa zabranjenog stabla. Dakle, prema Bibliji ima više bogova i ima više sinova božjih.
Zašto onda crkva tvrdi da postoji samo jedan i jedini Bog i samo jedan i jedini njegov sin?
Što su bila djeca, koju su rađale kćeri ljudske a očevi im bili sinovi božji?
Ta djeca, zvana Nefili, jesu li bili polubogovi ili poluljudi? Bili su drugačiji od drugih ljudi jer tekst iz Biblije kaže da su to bili ‘po snazi glasoviti ljudi’.
Ako su sinovi božji uzimali ‘kćeri ljudske sebi za žene koje su god htjeli’ to asocira na to da su ih uzimali bez njhovog pristanka a to znači da su ih “silovali”. Može li se to tako protumačiti? Ili su oni kao sinovi božji to normalno smjeli činiti?
Ako ima onih, koji mi mogu odgovoriti na sva ova pitanja ja ću im od srca zahvaliti.

Katastarska tužna priča

Ispričat ću vam ukratko jednu tužnu priču koju ste vi uzrokovali.
Sagradio sam obiteljsku kuću u vrijeme mračnog socijalizma. 1977. dobio građevinsku dozvolu a dovršio kuću 1980. godine. Nakon toga kod mene je bila tzv. revizija i «uvjerila se» u stvarno stanje i to stanje prenijela u zemljišne knjige odnosno u katastarski operat, kako vi to danas zovete.
Rat mi je kuću skoro uništio (5. kategorija oštećenja), ali uz vašu pomoć sam je obnovio. Hvala vam na tome iako ja nisam kriv za rat.
Ja sam mislio kako sam sve uradio po zakonu, osobito zato što su državni predstavnici radili elaborat o obnovi kuće, ali… Dođoste vi na vlast i propisaste nove zakone, po kojima sve to ništa ne vrijedi. Kuća se mora ucrtati u planove po ovlaštenoj pravnoj osobi. Naravno taj posao ja moram platiti.
Platio sam: geodetskoj tvrtki 2.025 kuna, državi PDV 445.50 kuna i 320 kuna državne takse – ukupno 2.790.50 kuna. (Morao sam još platiti traženje moje građevinske dozvole u arhivu 40 kuna). Moram dodati da sam penzioner s 2.096 kuna koje sam «zaradio» nakon 38 godina rada.
Zatim sam dobio rješenje od područnog ureda za katastar u kojem stoji kako sam ja podnio «zahtjev radi promjene podataka u katastarskom operatu» i na osnovi tog zahtjeva donosi se rješenje o promjeni tih podataka.
Dosadašnji podaci:Oranica 22 m četvorna
Kuća 100 «»
Dvorište 500 «»
Novo stanje: Oranica 24 «»
Dvorište 500 «»
Kuća 98 «»
Dakle, u mđuvremenu ja sam srušio dva četvorna metra kuće i dodao ih oranici koja se ne nalazi u dvorištu.
Ta grozna «socijalistička revizija» unijela je pogrešne podatke valjda zato što nije bila stručno osposobljena i ovlaštena. Jedino što tu reviziju nisam morao posebno plaćati.
Sada sam konačno (valjda) riješio problem dok ne dođe neka nova vlast i novi zakon.
Žao mi je poginulih domoljuba jer su poginuli uzalud. Za ovakvo što oni se nisu borili. Ali oni su se bar spasili. Bog ih je uzeo k sebi. Teže je onima koji su morali sami na sebe dići ruku (njih više od 1.500) i koji će to još morati učiniti. Teško je i nama ostalima koji snosimo posljedice svega novoga što nam je donijela nova država.

Prosječnost
Nedavno sam pročitao ovaj post na blogu OMNIA MEA MECUM PORTO. Prepisao sam ga u cijelosti:
«O prosječnosti
Kada su mom prijatelju ponudili posao u inozemstvu, on ga je odbio uz obrazloženje:»Ovdje imam kakav-takav posao, kakav-takav stan I kakav-takav auto!», našto smo mi u šali dodali:» I kakvu-takvu ženu!». Od toga dana prošlo je 10 godina I ništa se nije promijenilo. On I dalje ima kakav-takav posao, kakvu-takvu ženu, stan, auto... I 10 godina manje pred sobom. Ovo nije post o tome da treba otići iz Hrvatske (možda bi mu bilo I gore), ovo je post o tome kako se mirimo sa prosječnošću.
Svakodnevno gledam ljude iznimnih kvaliteta koji su se pomirili s prosječnošću, životare, ne ispunjavajući si ni jedan san iz mladosti. Dok osobe koje nisu bile ni intelektualno, ni emocionalno iznad drugih, uspijevaju ostvariti svoje snove. U čemu je problem?
Imate siguran posao, redovitu plaću, ugodnu okolinu... ali to nije posao o kojem ste sanjali I koji biste radili I da vas nitko ne plaća za to. Što sad? Da ste na loše plaćenom poslu ili poziciji, ne biste puno razmišljali, krenuli biste u potragu za novim poslom. Ovako, zadovoljavate se sa sigurnim poslom jer u biti imate što za izgubiti. Mogli biste promijeniti posao pa vidjeti da ste prošli gore. I tako se držite svog posla, vrijeme prolazi, mladenački snovi se gase I čeka se penzija.
U vezi ste s dečkom/curom koji je u biti OK. Normalan, ne vara vas, ne daje vam povoda za prekid, ali u biti nije osoba koja vas oduševljava. Kaže mi prijateljica:” Udajem se za XY. Znaš, ima i gorih od njega!” Uvjerena sam da ima, ali mi se ne čini to dovoljno dobar razlog za ulazak u brak. Ali, obično se takve veze održe. Iz jednostavnog razloga, imate što za izgubiti. Jer moglo bi se desiti da prekinete pa nađete nekoga još goreg ili ostanete sami. I tako radite kompromis sami sa sobom i pristajete na ni dobru/ni lošu (tj. prosječnu) vezu i dočekate unuke s tom osobom. Da ste u lošoj vezi ne biste dvojili, rekli biste sami sebi “Ja zaslužujem bolje!” i krenuli u potragu za osobom kakvu želite pored sebe.
Dobili ste stan od roditelja/djeda/bake. Gleda na sjever, stan na 5. katu bez lifta, blizina pruge... velika je vjerojatnost da ćete životni vijek proživjeti u tom stanu. Nije ono što ste htjeli, ali nije ni tako loš, osim toga dobili ste ga. Rijetko će netko ići prodavati taj stan (ima i takvih) i kupovati drugi s boljim karakteristikama. Najčešće se pomire s nedostacima. Ali da nemate stana i da ga tek kupujete, tražili biste neki na jugu, niži kat, lijep raspored i sl. I nikada ne biste kupili gore opisani stan.
I tako vam vrijeme prolazi na kakvom-takvom poslu, u kakvoj-takvoj vezi, u kakvom-takvom stanu... Pa koliko vi života imate?
I onda se desi da dođe osoba iz drugog mjesta sa upola manjim kvalitetama, radi posao vaših snova, kupi stan s jaccuzzijem i galerijom... i svi su odjednom bijesni, šokirani...
Kako se ta osoba usudila živjeti punim plućima, dok vi životarite I pristajete na “second best”! Otkud njoj pravo zahtijevati od života ispunjenje snova, a vi ste ih se odrekli?!
Gradonačelnik New York-a je rekao (odnosi se na politiku):” Nikada ne pristajte na ompromise. Jer ako izgubite, izgubili ste sve! Ne samo izbore, nego I snove, čežnje!”
Pitanje:
Da znate da vam je preostala još samo godina života, da li biste nastavili raditi svoj posao, da li biste ostali u vezi u kojoj ste, da li biste živjeli u stanu u kojem ste sada, ili biste nešto promijenili?
Ja znam da bih, ali se tješim da imam još dovoljno vremena!”

Ovaj post me jako podsjeća na bunt, čini mi se mladalački bunt. Želja za nečim drugačijim, većim, boljim. Želja za promjenama to je vrlina mladih I to je dobro. Ali post govori o mirenju ljudi s prosječnošću. Mlada osoba, koja je napisala ovaj post vjerojatno želi da se ljudi ne mire tako lako s prosječnošću. To mirenje s prosječnošću nju ljuti.
Ja bih prije svega upitao što je to prosječno? Prosječnost nije nešto što je netko odredio za sva vremena i što se ne mijenja. Život koji nazivamo ‘kakav-takav stan’, koji nazivamo ‘kakvim-takvim, pa čak i muža krstimo ‘kakvim-takvim’, sve ‘kakvo-takvo’ što imao danas jučer nije bilo na toj razini nego na puno nižoj razini. Dakle, našim nastojanjem da se izdignemo iznad proječnosti, ta ista prosječnost ide za nama kao naša sjena i nipošto joj ne možemo pobjeći jer ju mi stvaramo. Sutra će ta prosječnost biti onoliko bolja koliko je mi sami učinimo boljom.
Mislim, da ovdje nije u pitanju problem mirenja s prosječnošću, nego je problem u željama, u snovima, u čežnjama. Jedna mudra izreka iz Tibetantskih legendi kaže:”Patnja je posljedica neumjerenih želja.” Sve nas kroz naš život vode naše misli a svaki čovjek i svaka misao njegovi su unikati – nijedna nije jednaka nečijoj drugoj – tuđoj. Želje, čežnje i snovi su također rođeni u našim mislima. Zbog toga ne možemo reći da se svi ili najveća većina ljudi ponaša jednako po nekakvom šablonu.
Osoba , koja je došla iz drugog mjesta i ima veliki stan s jaccuzzijem i skupim autom a nije ni upola inteligentna ni emocionalno jaka kao oni koji se mire s prosječnošću, za pisca posta, je iskočila iz prosječnosti. Ja se s tim ne bih složio. Prije svega za tu osobu ne znamo je li zadovoljna svojim životom i ne znamo iz kakve prosječnosti je stigla. Ja mislim da nije važna prosječnost – važna je svaka osoba za sebe. Svaka osoba bit će tamo kamo su je dovele njene misli.
Svaka osoba živi u zajednici s drugim ljudima i njene želje i slobode ograničene su željama i slobodama ostalih osoba u zajednici. Tako u svakoj zajednici nastaju zakoni i običaji kojih se svi pridržavaju. Dakle, svaka osoba će sebe, osim svojim mislima, morati podvrgnuti i tim običajima i zakonima ako želi živjeti u zajednici s drugim ljudima. Zbog toga će vjerojatno neke od svojih želja, čežnji ili snova morati zaboraviti. Koji će snovi i želje ostati neispunjeni odlučivat će sama osoba. Vodit će je njezine misli. Svatko ima samo jedan život i mora ga proživjeti bez prava na popravni ispit. Zašto onda odluku ljudi da žive prosječni život treba mijenjati ili čak osuđivati. To je njihova odluka u kojoj su vjerojatno našli smisao svojega života.
Ne miriti se s postignutim u svojemu životu mislim da znači težiti k uspjehu. Ali uspjeh je tako relativna stvar. Čovjek može biti sretan što je uspio napraviti mali kipić ili veliku skulpturu, napisati pjesmicu ili nekoliko romana, postati popularan i nesretan, ostati u anonimnosti i biti sretan, imati puno više materijalnih dobara od drugih ljudi (biti bogat) i također ne biti sretan... Sreća ne dolazi izvana, čovjek sam stvara svoju sreću. Nitko ne može promijeniti događaje jer su se već dogodili, ali svatko može promijeniti svoj stav prema tim događajima.
Osim toga veliki mislilac i možda najpopularniji znanstvenik svih vremena Albert Einstein je rekao: “Čovječanstvo neće upropastiti oni koji rade zlo, nego oni koji ga nastoje unaprijediti i oni koji ne rade ništa.”
Najmanje se slažem s onim “kakav-takav muž (odnosno žena)”. Svi smo različiti. Neki ljepši drugi ružniji, neki bolji drugi lošiji. Zar netko od nas misli da je samo on taj odabrani koji mora dobiti najboljeg i najljepšeg. U donošenju odluke tko će s kim živjeti u braku osim našeg uma i naših misli sudjeluju i naše emocije. Kako onda možemo reći da nam je pripao “kakav- takav” partner? Koji bi to trebao biti iznadprosječnjak koji bi nas trebao zadovoljiti – koji bi baš meni trebao pripasti. Zar to nije neumjrena želja? Rekao bih da je to kritika vlastitih misli i emocija.
Na kraju ne bih se složio da je ljude preplavilo mirenje s prosječnošću. Vrlo malo je onih ljudi koji u svom životu ne nastoje baš ništa promijeniti. Većina ljudi teži nabaviti nove i nove stvari koje trebaju u životu, nastoje svojoj djeci priuštiti mnogo štošta dobrog i još boljeg, odgojiti ih na najbolji način itd. A da bi sve to mogli rade posao za koji su školovani ili osposobljeni na drugi način. Posao im treba radi pribavljanja novca kojim onda kupuju sve što im treba. Sviđa li im se taj posao ili ne u toj životnoj dobi postaje nevažno. Nijedan posao nije lagan. Mnogi ljudi jedva dobiju radno mjesto a kada ga dobiju onda im je teško ustati i ići raditi.
Život je kao gradnja vlastite kuće. Da je napravite savršeno i isključivo prema vašoj zamisli i želji, nakon nekog vremena uvidjet ćete da ste neku sitnicu mogli uraditi bolje i kako vrijeme prolazi takvih sitnica će biti sve više. Tako je i u životu. Često mislimo da smo mogli učiniti nešto bolje. Nažalost, kao što već rekoh, život nam ne daje pravo na popravni ispit.

Umro je Slobodan Milošević


Iako se Slobodanu Miloševiću sudi u Haagu skoro već pet godina, on nije dočekao kraj suđenja. Vjerojatno mu je otkazalo srce. Svi poznati i nepoznati, javne i obične osobe govore da im je žao što je umro. Međutim, stvarno je žao samo njegovoj obitelji i njegovim pristalicama dok je svima drugima žao što nije dočekao da bude osuđen.
Svi su ljudi u cijelom svijetu medijski tako obrađeni da uopće ne dovode u sumnju kako on možda ne bi bio osuđen ili bi bio minimalno osuđen. Dakle, on je ustvari već osuđen u glavama najvećeg broja ljudi. I zbog toga bi vjerojatno morao biti osuđen da je poživio.
Ja možda neargumentirano i neopravdano mislim, da su mnogi politički sudionici Miloševićevog vremena (domaći i strani) ustvari sretni što je on umro i što suđenje neće biti dovršeno. Možda bi do kraja suđenja (i da je sud dopustio Miloševiću dovođenje svih njegovih svjedoka) na vidjelo isplivale stvari i događanja koja bi mnoge pogodila.
Gospodin Šarinić na TV izjavljuje (između ostalog) kako se sjeća samo jedne neugodne situacije u susretima s Miloševićem. On je tada bio pregovarač u ime RH. Ta neugodna situacija je bila nakon što je RH poduzela vojno redarstvenu akciju «Bljesak» a na to je reagirao Milošević nazvavši Šarinića telefonom i rekao mu: «Zašto ste poduzeli vojnu akciju? Zar se nismo drugačije dogovorili?»
Što su se oni drugačije dogovorili? Ne znači li to da je hrvatska strana jedno dogovarala a drugo radila? Istu optužbu mnogo puta sam čuo i na račun srpske strane.
Zaključujem da obični ljudi ne znaju pravu istinu a možda bi dio te istine postao dostupan svima da je suđenje Miloševiću nastavljeno do kraja i u potpunosti bez ograničenja. Možda za tim treba žaliti. Ljudi zaslužuju pravu istinu.

Kritika

Čitam kritike na račun pojednih blogera osobito političara, slušam kritike na sve i svašta na televiziji (od Severine do teorije evolucije) itd. Sve se to događa u dvedeset postotnoj katoličkoj hrvatskoj državi. U zajednici pobožnih kršćana – katolika. Mučno mi je od tih kritika.
Citirat ću riječi Isusa Krista, koje je o kritici izgovorio na Svetoj Maslinskoj gori.
«Ne kritizirajte, pa neće ni vas kritizirati jer će drugi s vama postupati onako kako i vi postupate s njima. A zašto da se brineš za trun u bratovu oku, kada u svojem imaš brvno? Možeš li reći: Daj prijatelju da ti izvadim taj trn iz oka, kada uopće ništa ne vidiš zbog onog brvna u svom oku? Licemjeru! Prvo se riješi brvna. Tada ćeš moći dobro vidjeti i pomoći svome bratu izvaditi trn iz oka.
Ono što vam je sveto ne dajte prostacima! Ne dajte biserje svinjama! Pogazit će biserje te se okrenuti i napasti vas.»
Eh, ovo je stvarno pravi dokaz da je današnje čovječanstvo daleko od Isusa.. Današnje čovječanstvo počiva na temeljima kritike. Svi kritiziraju sve i k tome se hvale kako snaga kritike ubrzava napredak. Stranka kritizira drugu stranku, pozicija kritizira opoziciju i obrnuto, oponenti sadašnje vlasti kritiziraju vlast a vlast kritizira bivšu vlast i oponente, susjed kritizira susjeda, svekrva snahu i snaha svekrvu, otac kritizira sina jer je brzoplet, ne radi i puno troši a sin oca jer mu nije dao pravo djetinjstvo i da ga zanemaruje, crkva kritizira vlast, loše vjernike i nevjernike a vjernici svećenike itd., itd.
Narod je osmislio mudru izreku: «Pametan čovjek uči na tuđim greškama a budala na svojima.» Pametan čovjek, dakle, uočava tuđe greške o njima razgovara s drugim ljudima i izbjegava da ih on ponovi. On praktično kritizira postupke drugih ljudi. A kritizirat će najprije upravo oni koji najviše griješe – koji imaju brvno u svom oku.
Razgovarala dva čovjeka, promatrajući grupu žena kako se oko nečega prepiru, te će jedan: «Što misliš koja od njih je zla žena?» «Ne znam.»:odgovori drugi. «Sada ćemo to doznati.» : kaže prvi. Priđe ženama i pozdravi ih: «Dobar dan zle žene!» Na to će jedna od njih: «Prokletinjo, kako znaš da smo mi zle žene?» Čovjek se nasmije i uputi značajna pogled svome pajdašu: «Jesi li vidio zlu ženu?»
Tako i ova Isusova uputa ostaje samo puko slovo na papiru. Pače, sigurno je, da je se ljudi uopće ne pridržavaju. U trendu je postupanje suprotno ovoj uputi.

Bog ili Darvin?

Čuo sam kraj emisije 'nedjeljom u 2' koji me je naljutio. Poznati novinar i komentator Milan Ivkošić tvrdi da je Darvinova teorija evolucije glupost i da on priznaje samo postanak po Bibliji.
To govori čovjek koji se hvali da poštuje tuđa mišljenja.
Stotine tisuća znanstvenika svijeta su Darvinovu teoriju evolucije potvrdili u nebrojeno pokusa i dokaza. Isto tako milijuni ljudi vjeruje u postanak po Bibliji. Razlika je u tome što je jedna teorija potvrđena dokazima a u drugu veliki broj ljudi vjeruje.
No, najčudnije je to što ove dvije teorije jedna drugu uopće ne isključuju. Zar nakon Božjeg stvaranja, koje se prema Bibliji dogodilo jedanput, zar nije moguće prihvatiti da se nastavak tako stvorenog života odvija prema Darvinovoj teoriji evolucije? Od trenutka stvaranja po Bibliji do danas na Zemlji je živjelo, ali izumiralo, na milijune živih vrsta: biljaka, životinja i čovjek. Život je jedna stalna i neprekidna promjena. U Bibliji se ne može naći tekst, kojim bi se potvrdilo da je sve te promjene tijekom povijesti života na Zemlji činio Bog. Ako je on započeo život na Zemlji, nije imao potrebe činiti sve te promjene. Dovoljno je bilo da stvori i zakonitosti po kojima će se život odvijati. Među tim zakonitostima je moguća i teorija evolucije.
Dakle, teorija evolucije ne negira Boga ali ni Bog (Biblija) ne negira teoriju evolucije. To čine samo neki ljudi ograničenog razmišljanja bilo da se nalaze u okrilju crkve ili izvan nje.
Nisam mogao odoljeti a da ovo ne napišem.
Inače, moje osobno razmišljanje je usmjereno ka tvrdnji da se sav život na Zemlji razvijao prema teoriji evolucije, samo se u život čovjeka u jednom trenutku umiješao netko izvan Zemlje – bio to Bog ili Izvanzemaljci. Na primjer, Bogu je bila dovoljna samo riječ pa da pokrene postojanje cijelog svemira. Danas ljudi stvaraju GMO (genetski modificirane organizme). Zar netko u prošlosti nije mogao stvoriti genetski modificirani organizam – čovjeka?
Ovo moje mišljenje je posljedica činjenice da se jedino čovjek razlikuje od svih drugih živih bića po tome što ima razum a jedini nerazumno živi. Zbog toga čovjek ne može biti isključivi proizvod evolucije, jer ona ima stroge zakonitosti po kojima se to ne može dogoditi. Čovjek mora biti loš proizvod nekoga drugog.
Da bi bolje razujeli ovo moje razmišljanje, morali bi pročitati moje tekstove pod naslovom 'Ljudski rod', 'Čovjek uništavatelj' i 'Razmišljanje o životu' na mojoj web stranici http://free-sk.t-com.hr/antun-kauzljar