Prosječnost
Nedavno sam pročitao ovaj post na blogu OMNIA MEA MECUM PORTO. Prepisao sam ga u cijelosti:
«O prosječnosti
Kada su mom prijatelju ponudili posao u inozemstvu, on ga je odbio uz obrazloženje:»Ovdje imam kakav-takav posao, kakav-takav stan I kakav-takav auto!», našto smo mi u šali dodali:» I kakvu-takvu ženu!». Od toga dana prošlo je 10 godina I ništa se nije promijenilo. On I dalje ima kakav-takav posao, kakvu-takvu ženu, stan, auto... I 10 godina manje pred sobom. Ovo nije post o tome da treba otići iz Hrvatske (možda bi mu bilo I gore), ovo je post o tome kako se mirimo sa prosječnošću.
Svakodnevno gledam ljude iznimnih kvaliteta koji su se pomirili s prosječnošću, životare, ne ispunjavajući si ni jedan san iz mladosti. Dok osobe koje nisu bile ni intelektualno, ni emocionalno iznad drugih, uspijevaju ostvariti svoje snove. U čemu je problem?
Imate siguran posao, redovitu plaću, ugodnu okolinu... ali to nije posao o kojem ste sanjali I koji biste radili I da vas nitko ne plaća za to. Što sad? Da ste na loše plaćenom poslu ili poziciji, ne biste puno razmišljali, krenuli biste u potragu za novim poslom. Ovako, zadovoljavate se sa sigurnim poslom jer u biti imate što za izgubiti. Mogli biste promijeniti posao pa vidjeti da ste prošli gore. I tako se držite svog posla, vrijeme prolazi, mladenački snovi se gase I čeka se penzija.
U vezi ste s dečkom/curom koji je u biti OK. Normalan, ne vara vas, ne daje vam povoda za prekid, ali u biti nije osoba koja vas oduševljava. Kaže mi prijateljica:” Udajem se za XY. Znaš, ima i gorih od njega!” Uvjerena sam da ima, ali mi se ne čini to dovoljno dobar razlog za ulazak u brak. Ali, obično se takve veze održe. Iz jednostavnog razloga, imate što za izgubiti. Jer moglo bi se desiti da prekinete pa nađete nekoga još goreg ili ostanete sami. I tako radite kompromis sami sa sobom i pristajete na ni dobru/ni lošu (tj. prosječnu) vezu i dočekate unuke s tom osobom. Da ste u lošoj vezi ne biste dvojili, rekli biste sami sebi “Ja zaslužujem bolje!” i krenuli u potragu za osobom kakvu želite pored sebe.
Dobili ste stan od roditelja/djeda/bake. Gleda na sjever, stan na 5. katu bez lifta, blizina pruge... velika je vjerojatnost da ćete životni vijek proživjeti u tom stanu. Nije ono što ste htjeli, ali nije ni tako loš, osim toga dobili ste ga. Rijetko će netko ići prodavati taj stan (ima i takvih) i kupovati drugi s boljim karakteristikama. Najčešće se pomire s nedostacima. Ali da nemate stana i da ga tek kupujete, tražili biste neki na jugu, niži kat, lijep raspored i sl. I nikada ne biste kupili gore opisani stan.
I tako vam vrijeme prolazi na kakvom-takvom poslu, u kakvoj-takvoj vezi, u kakvom-takvom stanu... Pa koliko vi života imate?
I onda se desi da dođe osoba iz drugog mjesta sa upola manjim kvalitetama, radi posao vaših snova, kupi stan s jaccuzzijem i galerijom... i svi su odjednom bijesni, šokirani...
Kako se ta osoba usudila živjeti punim plućima, dok vi životarite I pristajete na “second best”! Otkud njoj pravo zahtijevati od života ispunjenje snova, a vi ste ih se odrekli?!
Gradonačelnik New York-a je rekao (odnosi se na politiku):” Nikada ne pristajte na ompromise. Jer ako izgubite, izgubili ste sve! Ne samo izbore, nego I snove, čežnje!”
Pitanje:
Da znate da vam je preostala još samo godina života, da li biste nastavili raditi svoj posao, da li biste ostali u vezi u kojoj ste, da li biste živjeli u stanu u kojem ste sada, ili biste nešto promijenili?
Ja znam da bih, ali se tješim da imam još dovoljno vremena!”
Ovaj post me jako podsjeća na bunt, čini mi se mladalački bunt. Želja za nečim drugačijim, većim, boljim. Želja za promjenama to je vrlina mladih I to je dobro. Ali post govori o mirenju ljudi s prosječnošću. Mlada osoba, koja je napisala ovaj post vjerojatno želi da se ljudi ne mire tako lako s prosječnošću. To mirenje s prosječnošću nju ljuti.
Ja bih prije svega upitao što je to prosječno? Prosječnost nije nešto što je netko odredio za sva vremena i što se ne mijenja. Život koji nazivamo ‘kakav-takav stan’, koji nazivamo ‘kakvim-takvim, pa čak i muža krstimo ‘kakvim-takvim’, sve ‘kakvo-takvo’ što imao danas jučer nije bilo na toj razini nego na puno nižoj razini. Dakle, našim nastojanjem da se izdignemo iznad proječnosti, ta ista prosječnost ide za nama kao naša sjena i nipošto joj ne možemo pobjeći jer ju mi stvaramo. Sutra će ta prosječnost biti onoliko bolja koliko je mi sami učinimo boljom.
Mislim, da ovdje nije u pitanju problem mirenja s prosječnošću, nego je problem u željama, u snovima, u čežnjama. Jedna mudra izreka iz Tibetantskih legendi kaže:”Patnja je posljedica neumjerenih želja.” Sve nas kroz naš život vode naše misli a svaki čovjek i svaka misao njegovi su unikati – nijedna nije jednaka nečijoj drugoj – tuđoj. Želje, čežnje i snovi su također rođeni u našim mislima. Zbog toga ne možemo reći da se svi ili najveća većina ljudi ponaša jednako po nekakvom šablonu.
Osoba , koja je došla iz drugog mjesta i ima veliki stan s jaccuzzijem i skupim autom a nije ni upola inteligentna ni emocionalno jaka kao oni koji se mire s prosječnošću, za pisca posta, je iskočila iz prosječnosti. Ja se s tim ne bih složio. Prije svega za tu osobu ne znamo je li zadovoljna svojim životom i ne znamo iz kakve prosječnosti je stigla. Ja mislim da nije važna prosječnost – važna je svaka osoba za sebe. Svaka osoba bit će tamo kamo su je dovele njene misli.
Svaka osoba živi u zajednici s drugim ljudima i njene želje i slobode ograničene su željama i slobodama ostalih osoba u zajednici. Tako u svakoj zajednici nastaju zakoni i običaji kojih se svi pridržavaju. Dakle, svaka osoba će sebe, osim svojim mislima, morati podvrgnuti i tim običajima i zakonima ako želi živjeti u zajednici s drugim ljudima. Zbog toga će vjerojatno neke od svojih želja, čežnji ili snova morati zaboraviti. Koji će snovi i želje ostati neispunjeni odlučivat će sama osoba. Vodit će je njezine misli. Svatko ima samo jedan život i mora ga proživjeti bez prava na popravni ispit. Zašto onda odluku ljudi da žive prosječni život treba mijenjati ili čak osuđivati. To je njihova odluka u kojoj su vjerojatno našli smisao svojega života.
Ne miriti se s postignutim u svojemu životu mislim da znači težiti k uspjehu. Ali uspjeh je tako relativna stvar. Čovjek može biti sretan što je uspio napraviti mali kipić ili veliku skulpturu, napisati pjesmicu ili nekoliko romana, postati popularan i nesretan, ostati u anonimnosti i biti sretan, imati puno više materijalnih dobara od drugih ljudi (biti bogat) i također ne biti sretan... Sreća ne dolazi izvana, čovjek sam stvara svoju sreću. Nitko ne može promijeniti događaje jer su se već dogodili, ali svatko može promijeniti svoj stav prema tim događajima.
Osim toga veliki mislilac i možda najpopularniji znanstvenik svih vremena Albert Einstein je rekao: “Čovječanstvo neće upropastiti oni koji rade zlo, nego oni koji ga nastoje unaprijediti i oni koji ne rade ništa.”
Najmanje se slažem s onim “kakav-takav muž (odnosno žena)”. Svi smo različiti. Neki ljepši drugi ružniji, neki bolji drugi lošiji. Zar netko od nas misli da je samo on taj odabrani koji mora dobiti najboljeg i najljepšeg. U donošenju odluke tko će s kim živjeti u braku osim našeg uma i naših misli sudjeluju i naše emocije. Kako onda možemo reći da nam je pripao “kakav- takav” partner? Koji bi to trebao biti iznadprosječnjak koji bi nas trebao zadovoljiti – koji bi baš meni trebao pripasti. Zar to nije neumjrena želja? Rekao bih da je to kritika vlastitih misli i emocija.
Na kraju ne bih se složio da je ljude preplavilo mirenje s prosječnošću. Vrlo malo je onih ljudi koji u svom životu ne nastoje baš ništa promijeniti. Većina ljudi teži nabaviti nove i nove stvari koje trebaju u životu, nastoje svojoj djeci priuštiti mnogo štošta dobrog i još boljeg, odgojiti ih na najbolji način itd. A da bi sve to mogli rade posao za koji su školovani ili osposobljeni na drugi način. Posao im treba radi pribavljanja novca kojim onda kupuju sve što im treba. Sviđa li im se taj posao ili ne u toj životnoj dobi postaje nevažno. Nijedan posao nije lagan. Mnogi ljudi jedva dobiju radno mjesto a kada ga dobiju onda im je teško ustati i ići raditi.
Život je kao gradnja vlastite kuće. Da je napravite savršeno i isključivo prema vašoj zamisli i želji, nakon nekog vremena uvidjet ćete da ste neku sitnicu mogli uraditi bolje i kako vrijeme prolazi takvih sitnica će biti sve više. Tako je i u životu. Često mislimo da smo mogli učiniti nešto bolje. Nažalost, kao što već rekoh, život nam ne daje pravo na popravni ispit.