|
|
| studeni, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentar kasica
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Houston Personal Injury Lawyer Counter
Slatka mala
Valerija
Tea
Teja
Luka (Kamen koji priča)
Vugi
Jelena
Padam
Dorotea
Slike Alexia Laiha iz COB-a
Jednostavno želja je jača od mene, a ovaj put znam i kako ću je ostvariti. Uz tvoju pomoć. Kada sam počeo pisati blog u jednom od svojih prvih postova iznio sam plan bogaćenja koji nije urodio plodom. Danas imam novi.
Svaki dan idem iz škole i imam osjećaj da sam nešto zaboravio. Znaš ono, ko kad kreneš na put i kopa te cijelo vrijeme, ali nema pomoći. Mene danas obasjalo sunce, makar je kiša cijeli dan padala. Shvatio sam da svaki dan u školi ostavim jedan dan života, koji mi nitko ne plaća. Valja to promijenit, makar pokušati.
Odlučio sam za to iskoristiti ovaj blog. Ideju su mi dali duhoviti blogeri koji na svojim blogovima imaju natpise: komentiranje na ovom blogu je besplatno. E na ovom više nije. Iskoristiti ću sve ove silne posjetitelje mog bloga, i tebe među njima. Uvodim zakon: za svaki komentar koji želiš ostaviti moraš mi platiti 1 kunu. Kupio sam si i kasicu, pogledaj kako je samo lijepa - u gornjem desnom kutu bloga. Zove se komentar kasica. Prije ili poslije komentiranja dužan si kliknuti na kasicu i tako ćeš u nju ubaciti kunu, koliko košta komentar.
Dužan! Ako ne ubaciš a komentiraš ja ću to znati i imati ćemo problema. Kad se skupi pozamašna svota tražiti ću Kamena da svojim čekićem razbije moju kasicu i isplati mi novce.
Dobro razmisli prije ostavljanja komentara, za jednu kunu možeš kupiti maxADSL. Pa što ti je draže, samo ti znaš..
Danas jedan ozbiljan. Umorilo me ovo "duhovito" makar je danas srijeda i skroz sam dobre volje. I neću nikome zamjeriti ako ne želi od mene čitati nešto što stvarno mislim. I Imam. Imam 5 prijatelja, da sam ja pas a ne čovjek, bili bi ko iz istoimene knjige. No nisam.
Nakon dosta vremena postalo mi je jasno da imam prave prijatelje. Po mojoj definiciji to mogu biti samo ljudi s kojima si odrastao. Ostalo u životu sve su poznanici. Neki bolji, neki lošiji. Imam ja i jako dobrih poznanika, i ne bi htio nikoga stavljati na nekakvu listu, ali jebiga, život je tako htio i ovih 5 odraslo je sa mnom. Ili ja s njima.
Poznajem svakoga od njih koliko nikada u životu neću na primjer poznavati neku žensku osobu. To ne znači da se neću ženit, al ne još, barem ću pričekati još ovih nekoliko godina.
To je sve, samo sam se htio pohvaliti, došlo mi je. Sad idem van malo se napit. Sa svojih 5. A vama ugodna večer.
Napokon imam novi dizajn!
Pogledajte ga samo: on je opak, on je taman, on je od Children Of Bodoma!
Slobodno mi pošaljite koji komentar..
Svi znamo što je. Ono što pjeva za novce po birtijama. Opet ne mislim na Severinu prije nego je postala slavna. Nije mi taj uređaj zanimljiv što pjeva za novce, toga se možemo naslušat na svakom vrhunskom festivalu s ovih prostora, dovoljno je zamijeniti riječ playback sa jukebox i to je to o čemu pričam. Možda je playback zapravo stvarno zvuk koji proizvodi jukebox negdje u backstageu pod budnim okom i mirnom rukom Alana Bjelinskog, mi obični smrtnici to nikada nećemo znati. Playback, jukebox, backstage - fuj.
Idem na more svake godine. U svim ovim koje su do danas protekle jedno ljetovanje sam propustio. Skroz nebitna informacija, znam. Neke godine bio na moru s nama jedan mali. Napio se, jako. Dobro, mi smo ga napili. Cijelo vrijeme je vikao ja sam jukebox, dajte mi 5 kuna i otpjevat ću vam dvije pjesme!! Tu večer potrošili smo puno novaca, a slušali smo samo na na na. Pala je u more ona kolko para tolko muzike.
Zašto ovo pišem? Zašto pišem dugi uvod? Ne znam. Zapravo znam, jer nemam puno za reć pa serem, a i pratim političke govore zadnjih dana, to je in. Srat bezveze, ne gledat političare.
U zadnje vrijeme zovu me jukebox. Ne zato što lijepo pjevam, daleko od toga, već zato što znam riječi svih glupih pjesama. Dive mi se svaki put, poznajemo te dugo ali svaki put nas iznenadiš kažu. Ne bi bio problem da ne iznenadim i sebe samog. Mislim si od kud? Gdje si sve to čuo, ma ajde čuo, kako si zapamtio. I nije više smiješno. I onda im šapčem riječi kad negdje pjevamo. I zovu mu jukebox. A ja se zovem šaptač konjima.
Narodnjake ne znam, ali znam da su mi od sljedećeg tjedna ispiti i da bi trebao početi pamtiti formulu za razliku kubova i nastavke za ne znam već koju deklinaciju iz latinskog jezika a ne riječi neke nove glupe pjesme. Da to bar ide spontano, ko pjesma.
Većina revolucionarnih svjetskih otkrića, koliko ja vidim, do čovjeka su došla sasvim slučajno. Svi geniji, u svim poljima od glazbe do znanosti imali su ili poneki fizički nedostatak ili su bili drogeraši ili pak pijanci. Isto kao što dužim životom na zemlji Bog ženama vraća vrijeme uzalud potrošeno na parkiranje, tako je, vjerujem, i njima naplatio konkretne falinge i greške u proizvodnji.
Tako sam ja danas, pukom slučajnošću, otkrio nešto za mene revolucionarno. Nije to ništa novo, veliki umovi s početka priče dokučili su to još prije dosta vremena. Danas sam kupio Spletke i čarolije. Dvomjesečnik, na stranicama Tiska klasificiran kao ženski, neodoljivog naslova i stranica vjerojatno napravljenih od recikliranog wc papira, pravi pravcati reality magazin. Povod kupovine trenutno nije bitan, a i ispalo bi da se branim što nikako ne želim.
U spomenutom časopisu, osim mnogo spletki, čarolije i nekoliko viceva kopiranih iz Dječjeg Kluba, u rubrici jeste li znali pronašao sam podatak koji me natjerao da proučim njegovu istinitost. Piše da je brojanjem cvrkuta cvrčka moguće odrediti trenutnu vanjsku temperaturu, po formuli 14 sekundi slušajte cvrčka i brojite koliko puta se oglasio, dodajte 38 i dobit ćete temperaturu u Farenheitima, od toga oduzmite 32 i pomnožite sa 5/9 pa ćete dobiti i temperaturu u celzijima.
Eh, sad me zanima kako cvrčak cvrči kad je vani minus? Ja, takav kakav jesam, morao sam provjeriti. Istina je, ovako se ljeti temperatura može izmjeriti vrlo precizno. To je pobilo moju teoriju polarnih cvrčaka. Osim toga saznao sam i da se po oku mačke može odrediti koliko je sati, da vas komarac neće ugristi ukoliko prestanete disati (kak da spavam i ne dišem?), da paukova mreža iznad dječje koljevke štiti dijete od svih mogućih insekata i slična otkrića napušenih znanstvenika. Osim što sam naučio sve ovo, naučio sam i da sam krivo procjenio Spletke i čaroliju, košta 15 kuna, ne vrijedi ni 6.
Još od djetinjstva učili su me da ne smijem lagati. Nije to lako, nekad je jače od tebe. Nekad moraš lagati da spasiš svoje dupe. To je još ok, al kad lažeš da spasiš tuđe, e to je već drugi par rukava. Prije dosta godina išao sam biciklom na jezero, tri prijatelja i ja. Jedva smo namolili starce, daleko je to, voda je to, zima je vani, mi smo djeca. Al ajde, najbolja djeca u ulici, neće zajebat, sigurni su bili. To je najgore, kad netko ima povjerenja u tebe, a ti to znaš. Dobro znaš. Idemo, ne smijemo se približavati vodi i moramo doma prije mraka. Dva jednostavna pravila. Kako za zapamtiti tako i za prekršiti.
Normalno da smo se vratili po mraku i normalno da smo se približavali vodi. Ko bi mogao znat. Nitko, da ja nisam pao u vodu. Jebiga, skakali po plutačama nekakvim i ja dekno. Ne možeš sakrit, ja mokar do duše. Pao je dogovor, nećemo priznat što smo radili, znamo i sami da je opasno. Bacali smo kamenčiće ja sam se spotaknuo i pao u pličak. Koja priča, uvjerljiva skroz. Nama je bila, savršen zločin. I najbitnije, ko izda - pizda.
Doma naravno ispitivanje. Ja prepričavam pomno isplaniranu scenu, naravno - bezuspješno. Ne laži. Ne lažem. Ne laži. Ne lažem. Idem kod susjeda pa ćemo vidjet. Odi. Tak i tak smo se dogovorili, nemreš mi ništ. Vraća se stari, kaže da je stajao u hodniku i slušao što je bilo, frend pričao mami i pišali od smijeha. Jebote, đubre. A dogovorili smo se. Uvreda do groba. Priznao sam istinu. Šamar.
Evo njega. On i mamica njegova, uvijek joj je sve govorio. Ozbiljan ko smrt. Đubre, maloprije si se smijao a sad glumiš. Šta je bilo pitaju ga. On skoro kroz suze ispriča, baš kako smo se dogovorili. Laže kaže moj stari. Šamar i njemu. Mamica postala mater. Sjebali nas.Generalka.
Od tada lažem i dalje, ali više vremena trošim na smišljanje priče.
Danas sam moćan. Danas sam ko Mirko Cro-cop Filipović. A nikoga nisam prebio. Ni pokušao roundhouse kick. Nit sam prijatelje po školi bacao u klinč. Nisam nikoga čak niti krivo pogledao. Kraj je godine. Ali nije zato. Nisam čak niti kupio klupu za benč. Nisam agresivan, nisam sirov, nisam slavonac, nemam miljone, imam hrskavicu u nosu, nikad nebum razbio Fedora Emilijanenka.
Ima jedna osoba u mom životu koja mi s vremena na vrijeme promjeni neke tradicije i stavove koje imam. Ne, nije Mladen Bodalec ni Jasenko Houra već moja mama. Jedem zelenu salatu od dana kad me uvjerila da je to zdravo i da kad sljedeći put padnem sa skejtborda nebum krvario iz koljena. To zapravo možda govori više o meni nego o njoj, ali dostojno prikazuje činjenicu koliki utjecaj ima na mene.
Kad sam bio mali nosio sam uske, slip gaće. Onda mi je kupila široke boxerice kad sam imao 10ak godina, jebiga, bilo je moderno. Nisam se na to mogao naviknuti mjesec dana, previše slobode. Mjesec dana u životu desetogodišnjaka traje duže nego tebi, da se razumijemo. Ali kak to već ide, navikne čovjek na sve. Neki dan mi je kupila uske boxerice. Kako me naučila da ne možeš u životu ne voljeti nešto što nisi nikad probao, obukao sam ih. Čudno je to. Ne sviđa mi se zapravo uopće. Ali u bezizlaznoj sam situaciji, kupila je 8 komada. Jebemu, osam.
Ne preostaje mi ništa nego probat se naviknuti. Nadam se da će mi trebat manje od mjesec dana. Ak već prilagodba i potraje toliko, nadam se da će barem proći brže nego onda. Opet, nije sve tako crno. Mali kinezi više ne nose pelene nego gaće s rupom na guzi. Je praktičnije, ne mora hodat ko mali patak kad se pokaka u gaće. Zapravo jadno dijete uopće se ne može posrat u gaće, a kako kaže ona stara - jebeš dijete koje ne sere u gaće.
Danas opet idem na jedan rođendan, moram pazit da se ne počnem skidat kad se napijem. Nesiguran sam u novim gaćama.
Uznapredovala tehnologija. Na novim mobitelima i televizija se može gledati, doslovno. Prije par mjeseci kupio sam novi mobitel. Ajme šta sve može. Snima, svira, pjeva, surfa, zvoni, svijetli, trese se, ma sve.
Al jebeš to. Moj mobitel pamti tko me zvao. To je bitno. Čini mi se da mobiteli nekih ljudi nemaju tu opciju, ili ti isti ljudi ne znaju da mobitel pamti. Pravo malo zlopamtilo. Moj mobitel može odbiti tvoj poziv pritiskom na samo jedan gumb. Čudo tehnike.
Ako me nazoveš i ne javim ti se, vjerojatno imam dobar razlog. Ako sam ti stisnuo busy razlog je vjerojatno još bolji. I nemoj me zvat 17 puta. I nemoj čekat na liniji dok te ne izbaci,. Možda spavam, probudit ćeš me. A to ne želiš. Možda imam posla, prekinut ćeš me. A to ne želiš. Možda dubim na glavi, uostalom kaj te peče. Vidio sam da si zvao, jer ponavljam, moj mobitel PAMTI propuštene pozive. Nazvat ću te kad budem mogao. Odjebi.
Ako i dalje budeš uporan, vrag jedan lukavi, ima moj mobitel jedan gumb i za tebe. Stisnem a on zvoni i dalje, samo tebi. Taj je gumb je za takve kao ti, i ako ga stisnem neću te kasnije nazvati. I nikada nećeš znati zašto ti se nisam javio. Na.
Nakon što sam noći proveo budan, nakon što sam već dva put zamahnuo u prazno, nakon što mi je na pamet palo nekoliko beskorisnih izuma, nakon što sam nekoliko nedjelja proveo prodavajući svoje tijelo na baušteli, nakon što sam se silio na čitanje teen blogova. Nakon toga svega, zasjalo je sunce.
Odlučio sam napraviti mekano slovo Š. Kužiś? Onda sam skužio da nema koristi, muče se ljudi i pišući čć-ove, a netko zvrkast začas bi počeo shati. Kužish? I nekak je mađarski. Zbilja mi gluposti glavom kruže. Onda sam smislio nešto revolucionarno - monitor rezolucije 600x1000, model LCD Uži&Duži, koji sam skrola desno, ako to dopušta prikazani sadržaj. Glavna i osnovna namjena bila bi čitanje Jacquesovog bloga da te ne plaši ona njegova slika s lijeve strane, ono diskretno retuširano zdanje, u ovom monitoru vidio bi samo tekst. Odlična zamisao, znam, ali. Malo je hrvata - malo je i tržište makar svi živi čitaju taj blog, ako počne pisati na engleskom i dobijemo svjetsko u kompi sa Slovencima i meč Mirka i Fjodora na novu godinu završi unakrsnim nokautom glava-o-glavu, možda. Nije danas lako zaraditi novac. Pa sam popio pol flaše rakije. Ni to nije lako.
Odustao sam od egzotičnih zamisli i planova, ne mogu ni ja nonstop biti pijan. Smjele glave, čela tvrda sinula mi je nova ideja. Od danas pomno pratim elektroničke medije i vrebam na najave novih celebrity blogera. Hvala Bogu, stalno se hvale. Nakon što objave ime novog pisca hitam na bloger i otvaram blogove na domenama koje dolaze u obzir za korištenje budućoj blogerskoj zvijezdi. Jer to je lako ko 1-2-3. Nakon toga sve ide svojim tokom. Obraćaju mi se čelni ljudi blog servisa i institucije Index.hr i dogovaram prodaju domene za meni prihvatljiv iznos. Lako ko 3-2-1. Divim se sam sebi, često.
Znate li što je ovo? Ako je vaš odgovor da, onda pripadate u 90% mladih Hrvata koji znaju za te spravice. Naime, za one koji ne znaju to su redom mp3, mp4 i iPod playeri. Kod jednih možete slušati glazbu kod drugih gledati spotove kod trećih igrati igrice.
Sjećam se prvog dana kad sam dobio mp3 player. Bilo je to prije nekoliko godina. Dođem ja u školu s njim, prijatelji me gledaju (tada je mp3 player bio popularan) svi se guraju ispred mene da vide kako cool stvarčicu imam. Bio sam popularan bio sam cool. Ali popularnost je kratko trajala. Kolega iz razreda donio je mp4 player. Manji, s više funkcija, bolji, zamijenio je moju "krntiju" i moj je mp3 izašao iz očiju zavidnih kolega. Ništa kažem ja sebi. Nekoliko mjeseci poslije kupim i ja mp4. (U tih nekoliko mjeseci već je pola škole imalo mp3-ce.) To su bili dani... 100-tinjak spravica različitih oblika i boja. Svaki dan sve nas je više i više bilo u "klubu playeraša". Bili smo tako sretni...
Sada imam iPod. Lijepa stvarčica. Tanka mala višefunkcionalna i nažalost još uvijek skupa. Sada idem u novu školu. Svi moji stari i novi frendovi imaju playere. Ovih dana postali su nešto uobičajeno kao mobitel ili kompjutor.
Zamišljam nešto novo i revolucionarno kod playera. Ovako to izgleda : player za sve formate, editor slika, konzola za igranje. Pitate se što je tu tako revolucionarno. Pa ništa jer nisam gotov. Player bi se ugradio u WC-školjku i tako omogućio vlasniku da se "olakša" u melodijama svog najboljeg pjevača ili benda. Player bi se uključio svaki put kad bi vlasnik ušao u WC a pjesme bi odabirao pomoću svojega glasa...
Nije baš nešto revolucionarno ali zato bih htio da mi vi pokažete neke svoje ideje. U komentarima mi opišite kako bi idealan player trebao izgledati!
Zdravo,svima!
Svi imaju blog pa sam se stoga i ja bacio na posao.
Odmah ću započeti o današnjem danu.
Znate onaj dan kada vam ništa ne ide od ruke, ali baš ništa? E,pa upravo sam danas imao takav dan. Probudim se ja,sav sretan,izvučem se kreveta,umijem se,obučem, krenem u školu... Sve super,sve pet. Tada počnu problemi! Cura mi ne odgovara na poruke,posvađam se s prijateljem,izgubim 50 kuna (sve se to dogodi u busu dok putujem u školu). Dođem u školu, mislim si gore ne može...
Prvi sat : Latinski
Učimo novu lekciju, kaže ona vjerojatno neću pitat. 10 minuta prije kraja
sjedne ona na stolicu lista,lista... (ja sam predzadnji u imeniku) mislim samo ne mene,nemoj mene... Napokon prozove ona : Vincent, ajmo mi malo
porazgovarat! Nisam napisao zadaću jedinica, nisam učio još jedna...
Drugi sat : Matematika
Pola razreda pisalo je ispravak pa sam i ja budala kakva jesam pisao.
Inače profesorica je upisivala ocjene iz ispravka sa strane ali taman kada sam predao njoj pukne u glavu da bi mogla jednom za promjenu napisati u rubriku.(Uvijek sam iz testa dobivao 3 ili 4, ispravak sam pisao iz zajebancije i ostavljao sam pola prazno...) Ostalo znate i sami..
Ostatak nastave je bio kolko tolko dobar!
Nakon nastave trebao sam kuć ići busom ali se viša sila opet umiješala.
Prvo:prokleti bus nije došao, drugo:kiša se pretvorila u pljusak a ja sam se našao sa 30-tak učenika ispod nekog jebenog malog limenog krova pred ulazom škole.Škola je bila zaključana a ja sam se sat vremena smrzavao gurajući se i psujući jebeni bus koji se baš danas sjebao!
Napokon je došao bus i krenuli smo kuć. Došao sam doma i saznao da su mi na kompu pali windowsi. 500 skinutih pjesama ošlo je u kurac jer sam sve morao brisat!!!
------------------------------------------------------------------------------------------------
I SAD MI VI RECITE DA TAKAV DAN NE POSTOJI!!