18.10.2014., subota
VJEČNOM PROLJEĆU (posvećena Vesni Parun)
 ti koja si u njene nevinije ruke spustila dušu ne kajući se suzama umila tuđe stranputice sreće mirišeš li tamo gore cvijeće koje je zadržalo bezazlenost i ljubav jesu li večeri crveno-zlatne i produžuju li dani u nepoznato drhtiš li prozirna u ljepoti sumraka kriviš li još djetinjstvo ili si prestala biti dječak u domu na cesti neponovljiva poput vremena a u njemu zaustavljena svu prašinu koju si ponijela u uvojcima pretočila si u čisto zlato jer tvoje riječi vriju, dotiču, cijede se u nektar što s tamnih polja dopire šapatom molitvu sa srcem iz grla i pticom iz srca pjevaj usprkos vječnoj mijeni dok s tvojih zjena zauvijek odlazi sjaj zore čekajući blizinu vidim te naslonjenu na njegova koljena i kao ti smiješim se Anita Martinac |
