očima deteta
"Na koju vašu pjesmu publika najžešće reagira?
- Na "Zemlju", jer to je pesma koja pogađa ravno u glavu, pogotovo sada, kad nam svima zemlja izmiče ispod nogu, kad smo svi u gadnoj situaciji. Nikad mi se nije sviđalo šta se događa, a naročito mi se ne sviđa to što se sada događa. Ne bih želeo da, na primer, idemo svirati u Vinkovce i da na ulazu moramo pokazivati pasoše. Moja je majka iz Makarske, a otac iz Kruševca. Šta ja da radim u takvoj situaciji!? Ni tamo, ni ovamo! Žao mi je što se raspadaju neki dečački snovi. Nas su sve do petnaeste godine učili nešto što nije istina. I tebe su sigurno! Znaš već, najčišće more, najrazvedenija obala, najbolji sistem i to... "
iz intervju-a kojeg je Milan Mladenović dao Bori Šantiću, novinaru Studija, 17. travnja 1989. godine u Zagrebu.
Nekada u malo prije od tih davnih doba, to se zaista činilo suludim. Vinkovci su bili točka križanja na živahnom željezničkom prometu vlakova od zapada prema istoku i obrnuto, u Vinkovcima se presjedalo kada se ne bi išlo dalje najprometnijom rutom za Beograd, a onda se klimavim šinobusima ljuljuškalo po Slavoniji ili prelazilo preko Dunava i truckalo po vojvođanskim ravnicama, vlakovi su prečesto bili puni stajaćih ljudi na stajaćim mjestima u hodnicima, a ni šinobusi nisu baš zaostajali. Nekada se činilo jako lako doći do Vinkovaca. S bilo koje strane.
Danas, otkad se izgradio onaj pusti autoput neki-broj od autoputa neki-broj do Osijeka, ne idem više preko Vinkovaca, nego po tom nekom praznom autoputu taj neki-broj. Vlakom se tim dijelom nisam vozila tamo negdje upravo od 90-te. Oni koji to još upražnjavaju kažu da je horor. Točnije, oni koji su mi pričali o tom iskustvu jer ih je sila neprilika natjerala da to upražnjavaju, sada žive u Irskoj. Mi koji ne živimo u Irskoj si uglavnom još uvijek možemo priuštiti za neko vozilo i cestarinu. Žilavo me vozilo, u svojoj sedamnaestoj godini limena života, jesenas još prevozilo tom autocestom neki-broj pa dalje cestuljkom, pa mostom preko Dunava. Tako se još uvijek vozikamo neki mi, zauvijek "ni tamo ni ovamo". Most preko Dunava sada je zvanična granica, no, ipak, ne trebaju nam ni pasoši ni putovnice, možemo preći s osobnom, a bogami i ličnom. Na mostu je ipak uglavnom popriličan zastoj, stoje kamioni i stoje kolone hrvatske škrbne sirotinje koja je otkrila novi Lidl u Somboru, nije daleko od grane, a eto, iz nekog razloga, prilagođen srpskoj sirotinji ispada jeftiniji od onoga Lidla u Hrvatskoj. Pa isplati se onda stajati malo na mostu i otrpiti carinika koji otvara gepeke i gura šape među uloške, pelene i jeftine praške. Most je star i samo s dvije trake i kad kamioni zapnu na njemu, onda to nekako izgleda kao uvod u neku arhitektonsku katastrofu sa sve slučajnim žrtvama i njihovim jeftinim deterdžentima. Svaki puta kad prolazim, a bude to jednom godišnje, most izgleda starije i derutnije, cesta bogatija za nove rupe, carinički kontejneri zahrđaliji i derutniji a carinici sami po sebi nadrkaniji i hladniji. Ove jeseni su, uza sve to, u hladni sumrak mrko prošetavali svoje nabrekle stomake uz rđavu ogradu i pokušavali lampama osvijetliti nešto dolje, ispod mosta, negdje dolje ispod mosta čini se da su neki imigranti pokušavali preplivati Dunav, od sve te naše bijede postoji bijeda još bijednija ...
Sve mi se to tako na tren vratilo i pomiješalo u tom nekom marketinški trulom pokušaju da se nečiji uzaludni i odavno pokopani ideali i snovi iskoriste za skupljanje bodova, i sve što mi od sve te mišance zvoni u glavi jest dragi Mladenovići i Milanovići, jadna li vam ta naša kuća za sve nas...
Oznake: i svu našu decu
24.02.2020. u 22:07 | 3 Komentara | Print | # | ^samo još jedan kamenčić
Otkrila sam da mi teretanica koja mi je inače bila sprdnja sad uvelike pomaže. Teretanica je inače koncipirana samo za pretile žene koje se uspušu na stepenicama, pa onda dođu u ovu nježnu rozastu teretanu i tu se jako uspušu i uznoje na svakoj spravi, a kako sprave uopće nemaju opterećenja tako je manja opasnost da odustanu, kao što bi u svakoj ozbiljnoj teretani među svim onim nabildanim mršavim guzicama i učinile. Nisam u ovih par mjeseci uspjela postat pretilom, ali sada se ipak neviđeno lako uspušem i sve te nekad smiješne sprave i smiješne vježbice su mi postale aman-taman. Poslije toga sam nekako sretna i poletna i to mi je sad postalo okosnica tjedna. Najveć vježbam dupe i čučanj jer to je važno za izgon. Kažu. A onda i ruke jer to je važno za poslije. A i više od toga ni nemam što vježbati. Tu i tamo skakućem na mjestu i glumim trčanje jer to pomaže kontra ultraspore probave. Ultraspora probava trenutno je najveća pokora i trenutno je svladavam mekinjama i pahuljicama i još nekim praškovima iz apoteke. Praškovi blagi jer opasnost od dehidracije. Danas sam na vježbanju vježbala i slušanje priča s poroda jer gdje su žene, tu je i klafranje, a ponekad je korisno. Poslije tih neuspjelih vježbi a uspjelih informacija odradila juriš-vožnju na drugi kraj grada po opremu. Skupa oprema za novouspješno otvoreni obrt je konačno stigla, ujebala sam se ustvari maksimalno, ali to je valjda tako, jednom kad se usudiš pokrenuti kamenčić, e onda krene lavina, usudila sam se konačno pod stare dane postat samostalnom a onda su su počele događati i druge stvari pod stare dane i sad me gazi lavina nove opreme za obrt kojeg ću uskoro stavit na led jer porodiljni, za to vrijeme će mi isteći licence za software jer gamad ne prodaje nego na godinu dana, i za neko vrijeme sljedeće godine ću opet morat pogonit obrt bez legalnog softwera i bez ikakvog posla, budimo realni, jer tko će se sad baviti s poslom. Moram s tim obrtom izdurati godinu dana jer hzzo dao novce i uvjete. Velikodušno su u slučaju trudnoće dopustili i korištenje porodiljnog od maximalno 12 mjeseci a nedajbože koji dan duže od toga, jer onda slijedi raskid ugovora i kazna od 100.000,00 kuna. U slučaju bolesti djeteta i potrebe za posebnom skrbi...a valjda će prihvatit i neku potvrdu od komisije... u svakom slučaju nadobudno gađam porodiljni od samo šest mjeseci samo da ih se čimprije riješim. Za sada.
Puno planova i puno odluka i puno neočekivanih novih stvari.
Preporučam. :)
Dan kad su me dvije kosooke studentkinje teologije startovale na trgu franje tuđmana...
... i nešto su krenule nadahnuto nabadati na izvitoperenom hrvatskom jeziku prepunom predugih izvijajućih samoglasnika a prepraznom sveprisutnih suglasnika bez kojih se taj naš tvrdi i grubi jezik inače uopće ne može razumjeti, pa ih nisam ništa ni razumjela osim nekih naznaka biblieeeee i majee booodieee jao vajno ja jnati! I naravno, sve uz široki azijski osmijeh koji odmah hoće reći da nije riječ o Japancima, ali s dovoljnom fizičkom distancom što bi reklo da nije riječ ni o Kinezima, i dovoljno širokim licem i kršnom pojavom koja eliminira Vijetnamce, Tajlanđane, Filipince, Burmance i Laošane, presvijetlom kožom koja iz igre izbacuje sve prethodne plus Kambođance, metodom dedukcije rekla bih da su to bile dvije Koreanke... ipak, kose oči, a virus korone, zna se odakle je stigao. Što reć. Mislila sam prvo da su turistkinje pa pristojno zastala poslušati njihove jade, onda se tek sjetila popularne panike oko virusa, a na kraju, ta njihova posvećenost da mi na jeziku kojeg jedva kontroliraju objasne nešto iz Biblije uplašila me najviše od svega. To kako su ljudi sposobni u nešto vjerovati i onda odnekud dobiti tu neku potrebu da to nešto u što vjeruju prošire na sve druge ljude. Kao da ta vjera na kraju uopće ni nije njihova, nego je neki samoživi virus koji se jednostavno mora preseliti iz jedne glave u drugu i onda tjera domaćina da ga širi naokolo.
Moja jedna od mnogih bivših šefica čvrsto je vjerovala da kad ti se golubovi nasele na balkon i naprave gnijezdo, to je onda znak da će netko u kući zatrudnit i da će nakon golubovih pilića doletit roda. To zato jer su joj se jednom u firmi istovremeno dogodili golubovi i tri trudne zaposlenice, a sve jedna za drugom. Čak ni za statistički nevjerne tome nije to mala brojka, iako žene koje borave u istom prostoru duže vrijeme vole to radit. Žene vole zatrudnit, veliju. Suluda priča, bilokakobilo, dobro me je zabavljala lani kada smo iza ormarića na balkonu otkrili gnijezdo s dva duguljasta jaja, pa se smilovali i pustili pernatu obitelj da se pošteno nasere, odraste i odleti. Zatoplilo je ovih dana i golubovi su ponovno krenuli mjerkati naše vanjske kvadrate, panično ih tjeramo a milosrdni mužjak se ovaj puta nemilosrdno prijeti kajganom. Mužjak je statistički nevjerni toma jer vjeruje samo u statistiku i znanstveno dokazane činjenice a ja sam trenutno u petom mjesecu trudnoće. Kako sam dogurala ovdje ni medicini nije baš jasno, doktorica je na prvom paničnom ultrazvuku spominjala neku božju djecu i vjerojatnost ravnu dobitku na JackPotu, dok ja sam prestravljeno u sebi psovala jer mi je mužjak himself zabranio igrati JackPot, jer to je za luzere jer je statistički nemoguće dobiti na JackPotu. A mogla sam samo uplatiti listić. Ovako smo namjesto miliona dobili dva dana fore za odlučit hoćemo li se upustit u najveću ludost života ili jednostavno prekinut i nastavit mirno planirati svoje nadolazeće intimne proslave pedesetih rođendana, nonšalantna putovanja na daleke tropske plaže, duga vikend rastezanja po krevetu, staračko truljenje pred televizorom, izbjegavanje previše brige o potencijalnim unucima, izbjegavanje brige općenito, i trošenje druge polovice stoljeća onako kako i priliči, ugađajući samo sebi i nikome više. I zajebali smo priču. Mužjak je zajebo jer se ustvari baš voli bavit sitnom djecom, a ja jer me napao neki podmukli strah da će me trenutno odustajanje gurnuti samo u još niže od ionako niskoga mišljenja o sebi i osuditi na sljedeće odustajanje od svakog sljedećeg izazova, sve dok mi i samo ustajanje s kauča i odlazak na tržnicu ne postane nepremostivi izazov, ne radi stvarne nepremostivosti nego radi one u glavi. Onog zaraznog nedokučivog virusa vjere.
Ono prije kad bi me pitalo da li mi je žao jer mi je život prošao bez djece, ustvari mi nikada nije bilo žao i ustvari se nikada ne bih usudila nikoga namjerno dovući na ovaj svijet, jer mi se činilo da bih se onda samo trebala beskonačno ispričavati radi nepromišljenog dovlačenja na jedno ovako okrutno mjesto. Jedini način da se život kod mene desi bio je da se sam od sebe krišom ušulja i da me ništa ne pita. I sad, kad se pod stare dane prerušen u sve znake menopauze dovukao, jasno mi je da se životu ne treba ispričavati, život samo raste sam od sebe i ždere sve pred sobom i ako se traži okrutnost na ovome svijetu, naći će ga se samo u životu samome. Koji svakako ne traži isprike za to što je takav nego samo jednostavno jest. Život me trenutno lupa i napinje iznutra, crijeva su mi zakrčena kao najnoviji rotor, želudac lijen kao starac na kauču, hripljem dok pokušavam disati, govore mi da sam sretna s ovakom trudnoćom ko u zdrave dvadesetogodišnjakinje dok svejedno, milionti put spominjem kretena koji je ovo proglasio blaženim stanjem. Ili je to bio čisti sarkazam. To je svakako morao biti muškarac...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
11.02.2020. u 14:27 | 4 Komentara | Print | # | ^