očima deteta
"Na koju vašu pjesmu publika najžešće reagira?
- Na "Zemlju", jer to je pesma koja pogađa ravno u glavu, pogotovo sada, kad nam svima zemlja izmiče ispod nogu, kad smo svi u gadnoj situaciji. Nikad mi se nije sviđalo šta se događa, a naročito mi se ne sviđa to što se sada događa. Ne bih želeo da, na primer, idemo svirati u Vinkovce i da na ulazu moramo pokazivati pasoše. Moja je majka iz Makarske, a otac iz Kruševca. Šta ja da radim u takvoj situaciji!? Ni tamo, ni ovamo! Žao mi je što se raspadaju neki dečački snovi. Nas su sve do petnaeste godine učili nešto što nije istina. I tebe su sigurno! Znaš već, najčišće more, najrazvedenija obala, najbolji sistem i to... "
iz intervju-a kojeg je Milan Mladenović dao Bori Šantiću, novinaru Studija, 17. travnja 1989. godine u Zagrebu.
Nekada u malo prije od tih davnih doba, to se zaista činilo suludim. Vinkovci su bili točka križanja na živahnom željezničkom prometu vlakova od zapada prema istoku i obrnuto, u Vinkovcima se presjedalo kada se ne bi išlo dalje najprometnijom rutom za Beograd, a onda se klimavim šinobusima ljuljuškalo po Slavoniji ili prelazilo preko Dunava i truckalo po vojvođanskim ravnicama, vlakovi su prečesto bili puni stajaćih ljudi na stajaćim mjestima u hodnicima, a ni šinobusi nisu baš zaostajali. Nekada se činilo jako lako doći do Vinkovaca. S bilo koje strane.
Danas, otkad se izgradio onaj pusti autoput neki-broj od autoputa neki-broj do Osijeka, ne idem više preko Vinkovaca, nego po tom nekom praznom autoputu taj neki-broj. Vlakom se tim dijelom nisam vozila tamo negdje upravo od 90-te. Oni koji to još upražnjavaju kažu da je horor. Točnije, oni koji su mi pričali o tom iskustvu jer ih je sila neprilika natjerala da to upražnjavaju, sada žive u Irskoj. Mi koji ne živimo u Irskoj si uglavnom još uvijek možemo priuštiti za neko vozilo i cestarinu. Žilavo me vozilo, u svojoj sedamnaestoj godini limena života, jesenas još prevozilo tom autocestom neki-broj pa dalje cestuljkom, pa mostom preko Dunava. Tako se još uvijek vozikamo neki mi, zauvijek "ni tamo ni ovamo". Most preko Dunava sada je zvanična granica, no, ipak, ne trebaju nam ni pasoši ni putovnice, možemo preći s osobnom, a bogami i ličnom. Na mostu je ipak uglavnom popriličan zastoj, stoje kamioni i stoje kolone hrvatske škrbne sirotinje koja je otkrila novi Lidl u Somboru, nije daleko od grane, a eto, iz nekog razloga, prilagođen srpskoj sirotinji ispada jeftiniji od onoga Lidla u Hrvatskoj. Pa isplati se onda stajati malo na mostu i otrpiti carinika koji otvara gepeke i gura šape među uloške, pelene i jeftine praške. Most je star i samo s dvije trake i kad kamioni zapnu na njemu, onda to nekako izgleda kao uvod u neku arhitektonsku katastrofu sa sve slučajnim žrtvama i njihovim jeftinim deterdžentima. Svaki puta kad prolazim, a bude to jednom godišnje, most izgleda starije i derutnije, cesta bogatija za nove rupe, carinički kontejneri zahrđaliji i derutniji a carinici sami po sebi nadrkaniji i hladniji. Ove jeseni su, uza sve to, u hladni sumrak mrko prošetavali svoje nabrekle stomake uz rđavu ogradu i pokušavali lampama osvijetliti nešto dolje, ispod mosta, negdje dolje ispod mosta čini se da su neki imigranti pokušavali preplivati Dunav, od sve te naše bijede postoji bijeda još bijednija ...
Sve mi se to tako na tren vratilo i pomiješalo u tom nekom marketinški trulom pokušaju da se nečiji uzaludni i odavno pokopani ideali i snovi iskoriste za skupljanje bodova, i sve što mi od sve te mišance zvoni u glavi jest dragi Mladenovići i Milanovići, jadna li vam ta naša kuća za sve nas...
Oznake: i svu našu decu
24.02.2020. u 22:07 | 3 Komentara | Print | # | ^