Večeras kad si mislim radi čega u životu najviše žalim, čini mi se da mi je žao najveć zbog toga što nisam radila više. Onih stvari koje volim, naravno, isključujem iz toga svo ono vrijeme potrošeno na čekanje da radno vrijeme prođe. To ne vrijedi ničemu. Fuj.
Oznake: Onion nazad
24.04.2014. u 22:46 | 5 Komentara | Print | # | ^U prošlom životu...
Opet me pere. Stalno me pere. Preko Konzumove stranice naručujemo Arial tekuće deterdžente u velikim pakiranjima. Svejedno, nisam zadovoljna. Ali to je zbog mašine. Nikad ne kupujte mašine kojima je na prvom mjestu štednja, pa tek onda pranje. To nije perilica nego štedilica. I to nemre dobro prat da ga jebeš.
Mene pere nešto drugo. Uvijek je to nešto drugo.
Vrag me neki danas naćera da kliknem na svoj blog iz bivšeg života. Da vidim malo što je tamo bilo i čega više nema. Sve je, trebalo bi tome tako biti, oko mene bilo gore, posao u kurcu, podstanarstvo, kriza, menstruacija, zima i vremenski uvjeti. Ali, nekako, opet, u svemu tome ja sam bila nekako vrckavije i lepršavije laprdalo. Veselo. Ne ovako posrano i turobno kao sada. Predmnijevam ( neš ti riječi ) da je to zato jer sam onda bila slobodna i potreba je nalagala da budem vesela i lepršava e da bih privlačila mužjake. Čangrizavost i nadrkanost nikome nisu privlačni, pa čak ni njima koji su u stanju i govno pregrist radi malo snošaja. No, sad kad sam zaključana, sad mogu do mile volje biti nadrndana veštica koja u svemu vidi neko zlo. Mogu se razdebljat, oćelavit, otromboljit, prigovarat, zanovijetat, sad kad više nema potrebe privlačit mužjake veseljem i mladenačkom lepršavošću.
Skoro da bi bilo preporučljivo porazmislit o slobodi. Nanovo. Povratku očajničkoj lepršavosti.
Jedna moja prijateljica odlučila je prekinuti dugogodišnju vezu kad je otkrila da joj je dečko uzeo karticu iz novčanika e da bi spizdio pare u kladionici. U svoju obranu odbrusio je samo da joj je mogao spizditi i sve pare, a ne samo tih par stotina, samo da je htjeo.
Ponekad mi se čini da su mužjaci poslani na zemlju samo da bi mogli uživati u svojoj neograničenoj narcisoidnosti.
Nakon par dana prekida, ona je otišla na obiteljski ručak upoznati njegove roditelje.
Tada mi se učinilo da su žene poslane na zemlju samo da bi mogle uživati u svojoj neograničenoj gluposti.
Uvijek mi se čini da žene prednjače u nezadovoljstvu. Iako, primjećujem veće nezadovoljstvo kod visoko obrazovanih, a veće zadovoljstvo kod običnih šljakerica. Kod muškaraca je situacija obrnuta.
Kod mene je tako da čim mi je teže, to sam lepršavija, ergo, žena sam.
Pomalo žalosno, ustvari...
Yoyofak
yoyo efekat poznat je kod debelih ljudi koji nasilu i prekonoći pokušavaju smršaviti i onda se odreknu hrane koju najviše vole i onda neko vrijeme, par dana, koliko se već može izdržati, beskrajno pate misleći da nikad više neće moći konzumirati taj svoj predmet najvećih želja, i koji se od odricanja pretvara u samo još veću planinu žudnje i sve veću i veću apstinencijsku patnju... i onda, kad vrijeme odricanja prođe, kad se konačno mogu baciti na to čega su se odricali, onda se bacaju sa najvećim žarom, kao da nikad više neće i nikad prije nisu, i kao da ne postoji ništa drugo na svijetu...
a niš, samo htjedoh reći da zgodno je ponekad hranu pobrkati sa seksom...
Candy Crash Saga
Imaju te neke igrice na fejsu, kad ih počneš igrati, piše ti dolje koliko još imaš poteza i bude brdo tih poteza i čini ti se iiiiiih, pih, i onda najednom, poteza je sve manje i shvatiš, da više nemaš ih dovoljno, e da bi igru uspješno priveo/la kraju.
Podsjećaju me na život, svaki put dok si mislim tako iiiiiih, pih....mladost, e mladost je iiiih, pih, upravo tako. Obilje poteza koji se nemilice bacaju bilokud. A onda dođe taj dio kad se već skoro svi potencijalni potezi mogu predvidljivo izbrojati, i sasvim je jasno da nema ih više dovoljno e da bi se prešlo na neku drugu razinu, i da igra je već osuđena na neuspješni završetak.
Taj bi dio bio super e kad bi stvarno bio kao život. Razbacaš se sa milion blesavih poteza i nadaš se popravnom ispitu u nekom drugom životu. U nekoj drugoj mladosti.
Sa spavanjem imam sve više i više problema. Sa tijelom već nekako izlazim na kraj, uspijevam ga ubiti, vodim ga na nasip, tjeram da trči, tjeram da ide na posao biciklom, tjeram da na poslu stoji i hoda u krugovima, ali, glava, ona se ne da, živi svoj život, otima se.
Pa ležim tako glupo noćima, tijelom posvađanim s glavom, i borim se sa mislima, gledam u tu neku staklenu kuglu budućnosti, tamo je dozlaboga crno, tamo sam sama i ostavljena, ima jedan mali hint koji je šapnuo da mužjak je slab, preslab da se nosi sa ženom odrezane sise, što ne govori ni u prilog svemu ostalome što se s tijelom događa i da tu nema budućnosti, zamišljam onda to starenje, te muške slabosti i to mlitavo žensko tijelo, i što čine ostarjele ženke dok im mužjaci trče za mladim mesom, i koji je to osjećaj biti zamijenjen za meso, napušten radi mesa, i kako se uopće boriti s mesom. I čime? Pameću? Šarmom?
Svako jutro i svaki pogled na onu stranu ogledala gdje me dočekuje podbuhla čupavica izmučena od vlastitih odbjeglih misli sasvim jasno govori da oružja nema. Ni pomoći isto.
Tražim onda znakove i tragove drugdje, daleko od mesa i daleko od ogledala.
You will not be able to live for some external purpose, the purpose must come from within.
Tako kaže horoskop. Hvala mu na tome.
Ništa ti ne znači to što odeš ako u sebi nosiš to od čega odlaziš.
Tako kaže natpis na Danielinom zidu. Hvala joj na tome.
Puna sam izgubljenosti i osjetljivosti na znakove u zadnje vrijeme.
Ležim tako u besanim noćima, tu i tamo izmučeno pobjegnem tim mislima, kažem im da jebeš tu budućnost, vidi ovo sada, ispod mene je krevet koji pamti moje oblike, iznad mene je strop koji ne pamti ništa, nigdje ne prokišnjava, nigdje ne curi, sve je na svojem mjestu, reklo bi se, a ja se mučim radi nečega što uopće ne postoji.
Još.
Jednom sam nagovorila mužjaka da spavamo na otvorenom, visoko gore ispod samog neba, dok su se glečeri cijedili i šuškali oko nas. Oko polanoći došli su nam oblaci i počeli gadno negodovati a mi nismo imali skloništa, nismo imali kamo, samo prihvatiti svoju sudbinu i čekati da nas pregazi. Ipak, nebo se je taj puta smilovalo na nas jadne i uplašene, ostalo je samo sjećanje na proživljavanje nečeg što mnogi ljudi žive svakodnevno, dok velika većina prihvaća ono nešto drugo bogomdano i zdravozagotovo. Krevet, posteljinu i krov nad glavom.
Moraš se zamislit.
Što ti u životu zapravo treba.
I koliko još poteza ispred sebe želiš vidjeti e da bi se osjećao/la sigurnim/om. I čemu uopće ta sigurnost kad je ionako varava?
čelična krila naše armije
Jedna od stravičnijh nepodnošljivosti postojanja je i ta što se vremenom neminovno pretvaramo u ono što kod svojih roditelja najmanje podnosimo, stravično je što je tako, a nepodnošljivo se učini onda kad toga postanemo svjesni.
Svjesnost se može lako činiti kao kriza puna potencijala, trenutak kada to nešto što jest možemo svjesno izmijeniti samim time što uviđamo da jest, no, isto kao što vid može zavarati, zašto ne bi varalo i to nešto što nam se čini kao svijest, to neko utjelovljenje ega što postoji i nikada ne umire.
Nitko nije dokazao neumiruću svijest, nitko ne zna kamo ona odlazi dok spavamo, kažu neki u druge dimenzije, oni s instrumentima kažu da to samo mozak resetira i čisti svoje smeće, a svijesti i volje tu nema baš nigdje, čak i za one koji hodaju i pritom spavaju kaže se da nemaju svijesti, da je to samo neka hodajuća nakupina proteina, i nitko ne zna gdje li se tad skriva njihova besmrtna svijest.
Tužan je taj svijet kad za njega imaš samo pet osjetila i ono neko šesto koje je posvađano sa svih ovih pet i samo te još više zbunjuje, nije ni čudno da smo pored tolike ograničenosti toliko jadni i nesretni.
Život je puno puno ljepša tvorevina kada možeš vjerovati u sve to nešta izvan vlastitog dosega, kada možeš to nešto izabrati i čvrsto se držati... kao oni neki akrobati sa crnobijelih fotografija koji drže zubima uzicu od aviona i lete, lete...
Oznake: Zastavnik Džemo
06.04.2014. u 15:48 | 3 Komentara | Print | # | ^tebi
Ne znam o čemu da ti pišem, moj život je postao opet onakav, dosadaaaaaan. Posao, kuća, nasip, nema birtije. Nasipom se hvalim, jer pokušavam nekako taj, nazovi svježi zrak, te endorfine i ostale ine, stavit na prvo mjesto, jer bi mi zdravlje trebalo biti prvo, a tek onda sve ono drugo, ali, jbg, nije taj nasip baš ni blizu, a i ovo što sam pokušavala trčat, božemesačuvaj muke... Baš mučno i jedva trčim. I ne osjećam se dobro. Ali, ipak.
Pokušavam neš ofarbat po kući, sve ono nedovršeno, da se dovrši, da bude jednom gotovo, ali kuća je isto što i život, vječno nedovršen posao, nedovršenost je jedino vječna, to valjda ima veze s entropijom, a tu entropiju, to si onomad objašnjavao, u više navrata, jer, em što zaboravljam, em ne bih znala ponovit, pa bolje da onda ponavljaš ti nego ja.
Eto, to ti je život, i to ti je kuća.
Na poslu posao, nije vrijedno spomena, ni truda, radi se, kriza je, posla je malo, sve odumire, ne smijemo se žalit. Samo trpit i durat.
Uspjela sam se danas naručiti na pregled. Privatno, naravno. Zaprepastila me količina zauzetih termina. U svakom sumraku nekome sviće, ne bi to trebalo biti čudno. Ali, ipak. Dobila sam termin tek za sedam dana. Uglavnom se izbjegavam pipati, iako, uglavnom mi je svejedno, a u ono malo trenutaka kad se usudim, shvaćam da bi mi bilo jako čudno kad te kvrge više ne bi bilo, čini se kao da je oduvijek tu, i kao da joj je tu mjesto. Možda ni to ne bi trebalo biti čudno.
Previše je ovo riječi za jedan sms.
Pa eto...
()
kvrga
Ne znam jel to od stresa zadnjih mjeseci, il je od latentnog prizivanja nekih muka skraćivanja, ili su samo ti jebeni geni kameni, no, sinoć sam, u jednom od onih klasičnih ciklusnih insomnija, osjetila neku bol u desnoj sisi i na tom mjestu opipala neku kvrgu, ne mogu reć kvržicu, kvržice su malene. Nije prije nikada bilo nikakve kvrge na tom mjestu. Samo bolovi. Bilo je negdje oko jedan ujutro ( i ne, nije prvoaprilska šala), pa sam vrlo glupavo, u prvotnom šoku, zaključila da to je to, sigurno je od sveg ovog crnog i lošeg, moralo se negdje nakupiti i da je sad krajnje vrijeme da počnem mislit pozitivno i veselit se životu, i da će to sigurno otopit kvrgu. I da, tkozna koliko mi je još ostalo? Mjesec, dva, godina, možda i to što me boli desno rame isto ima veze, možda i to što mi vid nije baš najbolji, a nešto i sa mozgom čini mi se da šteka, tko zna kamo je to sve otišlo, i dovraga, kud sad već pa toliko.
Pa dobro.
Umrijet ću. Dat ću otkaz prije toga. Ili neću. Kako uopće ide ta procedura? Pregled, dijagnoza, bolovanje? operacija? Povratak na posao. Nepovratak. Povratak u onaj kancerogeni bunker? Kako se organizirati? Kome vjerovati?
Prije petnajst godina jedan je doktor mom starom dao još koju godinu dana uvrh glave.
Danas sam ih vozila u Petrinjsku na mup, dvoje poluizgubljenih bolesnih staraca danas su službeno postali starčekima, a to onaj doktor prije petnajst godina sigurno nije predvidio. Doktorima nije za vjerovat. Svejedno, moram se naručit.
Kako stvari stoje, privatno... ne da mi se opet, isto kao lani, beskrajno hodočastit bolničke hodnike. Od toga se i zdrav razboli.
Ili si nabit gomilu obaveza na glavu. Pritom se zaboravljaju glupe izrasline.
Debelo sam nenaspavana i umorna.
To isto pomaže, da...