čelična krila naše armije

Jedna od stravičnijh nepodnošljivosti postojanja je i ta što se vremenom neminovno pretvaramo u ono što kod svojih roditelja najmanje podnosimo, stravično je što je tako, a nepodnošljivo se učini onda kad toga postanemo svjesni.
Svjesnost se može lako činiti kao kriza puna potencijala, trenutak kada to nešto što jest možemo svjesno izmijeniti samim time što uviđamo da jest, no, isto kao što vid može zavarati, zašto ne bi varalo i to nešto što nam se čini kao svijest, to neko utjelovljenje ega što postoji i nikada ne umire.
Nitko nije dokazao neumiruću svijest, nitko ne zna kamo ona odlazi dok spavamo, kažu neki u druge dimenzije, oni s instrumentima kažu da to samo mozak resetira i čisti svoje smeće, a svijesti i volje tu nema baš nigdje, čak i za one koji hodaju i pritom spavaju kaže se da nemaju svijesti, da je to samo neka hodajuća nakupina proteina, i nitko ne zna gdje li se tad skriva njihova besmrtna svijest.
Tužan je taj svijet kad za njega imaš samo pet osjetila i ono neko šesto koje je posvađano sa svih ovih pet i samo te još više zbunjuje, nije ni čudno da smo pored tolike ograničenosti toliko jadni i nesretni.
Život je puno puno ljepša tvorevina kada možeš vjerovati u sve to nešta izvan vlastitog dosega, kada možeš to nešto izabrati i čvrsto se držati... kao oni neki akrobati sa crnobijelih fotografija koji drže zubima uzicu od aviona i lete, lete...

Oznake: Zastavnik Džemo

06.04.2014. u 15:48 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?