Imaju te neke igrice na fejsu, kad ih počneš igrati, piše ti dolje koliko još imaš poteza i bude brdo tih poteza i čini ti se iiiiiih, pih, i onda najednom, poteza je sve manje i shvatiš, da više nemaš ih dovoljno, e da bi igru uspješno priveo/la kraju.
Podsjećaju me na život, svaki put dok si mislim tako iiiiiih, pih....mladost, e mladost je iiiih, pih, upravo tako. Obilje poteza koji se nemilice bacaju bilokud. A onda dođe taj dio kad se već skoro svi potencijalni potezi mogu predvidljivo izbrojati, i sasvim je jasno da nema ih više dovoljno e da bi se prešlo na neku drugu razinu, i da igra je već osuđena na neuspješni završetak.
Taj bi dio bio super e kad bi stvarno bio kao život. Razbacaš se sa milion blesavih poteza i nadaš se popravnom ispitu u nekom drugom životu. U nekoj drugoj mladosti.
Sa spavanjem imam sve više i više problema. Sa tijelom već nekako izlazim na kraj, uspijevam ga ubiti, vodim ga na nasip, tjeram da trči, tjeram da ide na posao biciklom, tjeram da na poslu stoji i hoda u krugovima, ali, glava, ona se ne da, živi svoj život, otima se.
Pa ležim tako glupo noćima, tijelom posvađanim s glavom, i borim se sa mislima, gledam u tu neku staklenu kuglu budućnosti, tamo je dozlaboga crno, tamo sam sama i ostavljena, ima jedan mali hint koji je šapnuo da mužjak je slab, preslab da se nosi sa ženom odrezane sise, što ne govori ni u prilog svemu ostalome što se s tijelom događa i da tu nema budućnosti, zamišljam onda to starenje, te muške slabosti i to mlitavo žensko tijelo, i što čine ostarjele ženke dok im mužjaci trče za mladim mesom, i koji je to osjećaj biti zamijenjen za meso, napušten radi mesa, i kako se uopće boriti s mesom. I čime? Pameću? Šarmom?
Svako jutro i svaki pogled na onu stranu ogledala gdje me dočekuje podbuhla čupavica izmučena od vlastitih odbjeglih misli sasvim jasno govori da oružja nema. Ni pomoći isto.
Tražim onda znakove i tragove drugdje, daleko od mesa i daleko od ogledala.
You will not be able to live for some external purpose, the purpose must come from within.
Tako kaže horoskop. Hvala mu na tome.
Ništa ti ne znači to što odeš ako u sebi nosiš to od čega odlaziš.
Tako kaže natpis na Danielinom zidu. Hvala joj na tome.
Puna sam izgubljenosti i osjetljivosti na znakove u zadnje vrijeme.
Ležim tako u besanim noćima, tu i tamo izmučeno pobjegnem tim mislima, kažem im da jebeš tu budućnost, vidi ovo sada, ispod mene je krevet koji pamti moje oblike, iznad mene je strop koji ne pamti ništa, nigdje ne prokišnjava, nigdje ne curi, sve je na svojem mjestu, reklo bi se, a ja se mučim radi nečega što uopće ne postoji.
Još.
Jednom sam nagovorila mužjaka da spavamo na otvorenom, visoko gore ispod samog neba, dok su se glečeri cijedili i šuškali oko nas. Oko polanoći došli su nam oblaci i počeli gadno negodovati a mi nismo imali skloništa, nismo imali kamo, samo prihvatiti svoju sudbinu i čekati da nas pregazi. Ipak, nebo se je taj puta smilovalo na nas jadne i uplašene, ostalo je samo sjećanje na proživljavanje nečeg što mnogi ljudi žive svakodnevno, dok velika većina prihvaća ono nešto drugo bogomdano i zdravozagotovo. Krevet, posteljinu i krov nad glavom.
Moraš se zamislit.
Što ti u životu zapravo treba.
I koliko još poteza ispred sebe želiš vidjeti e da bi se osjećao/la sigurnim/om. I čemu uopće ta sigurnost kad je ionako varava?
Post je objavljen 11.04.2014. u 22:03 sati.