tebi
Ne znam o čemu da ti pišem, moj život je postao opet onakav, dosadaaaaaan. Posao, kuća, nasip, nema birtije. Nasipom se hvalim, jer pokušavam nekako taj, nazovi svježi zrak, te endorfine i ostale ine, stavit na prvo mjesto, jer bi mi zdravlje trebalo biti prvo, a tek onda sve ono drugo, ali, jbg, nije taj nasip baš ni blizu, a i ovo što sam pokušavala trčat, božemesačuvaj muke... Baš mučno i jedva trčim. I ne osjećam se dobro. Ali, ipak.
Pokušavam neš ofarbat po kući, sve ono nedovršeno, da se dovrši, da bude jednom gotovo, ali kuća je isto što i život, vječno nedovršen posao, nedovršenost je jedino vječna, to valjda ima veze s entropijom, a tu entropiju, to si onomad objašnjavao, u više navrata, jer, em što zaboravljam, em ne bih znala ponovit, pa bolje da onda ponavljaš ti nego ja.
Eto, to ti je život, i to ti je kuća.
Na poslu posao, nije vrijedno spomena, ni truda, radi se, kriza je, posla je malo, sve odumire, ne smijemo se žalit. Samo trpit i durat.
Uspjela sam se danas naručiti na pregled. Privatno, naravno. Zaprepastila me količina zauzetih termina. U svakom sumraku nekome sviće, ne bi to trebalo biti čudno. Ali, ipak. Dobila sam termin tek za sedam dana. Uglavnom se izbjegavam pipati, iako, uglavnom mi je svejedno, a u ono malo trenutaka kad se usudim, shvaćam da bi mi bilo jako čudno kad te kvrge više ne bi bilo, čini se kao da je oduvijek tu, i kao da joj je tu mjesto. Možda ni to ne bi trebalo biti čudno.
Previše je ovo riječi za jedan sms.
Pa eto...
()