kvrga
Ne znam jel to od stresa zadnjih mjeseci, il je od latentnog prizivanja nekih muka skraćivanja, ili su samo ti jebeni geni kameni, no, sinoć sam, u jednom od onih klasičnih ciklusnih insomnija, osjetila neku bol u desnoj sisi i na tom mjestu opipala neku kvrgu, ne mogu reć kvržicu, kvržice su malene. Nije prije nikada bilo nikakve kvrge na tom mjestu. Samo bolovi. Bilo je negdje oko jedan ujutro ( i ne, nije prvoaprilska šala), pa sam vrlo glupavo, u prvotnom šoku, zaključila da to je to, sigurno je od sveg ovog crnog i lošeg, moralo se negdje nakupiti i da je sad krajnje vrijeme da počnem mislit pozitivno i veselit se životu, i da će to sigurno otopit kvrgu. I da, tkozna koliko mi je još ostalo? Mjesec, dva, godina, možda i to što me boli desno rame isto ima veze, možda i to što mi vid nije baš najbolji, a nešto i sa mozgom čini mi se da šteka, tko zna kamo je to sve otišlo, i dovraga, kud sad već pa toliko.
Pa dobro.
Umrijet ću. Dat ću otkaz prije toga. Ili neću. Kako uopće ide ta procedura? Pregled, dijagnoza, bolovanje? operacija? Povratak na posao. Nepovratak. Povratak u onaj kancerogeni bunker? Kako se organizirati? Kome vjerovati?
Prije petnajst godina jedan je doktor mom starom dao još koju godinu dana uvrh glave.
Danas sam ih vozila u Petrinjsku na mup, dvoje poluizgubljenih bolesnih staraca danas su službeno postali starčekima, a to onaj doktor prije petnajst godina sigurno nije predvidio. Doktorima nije za vjerovat. Svejedno, moram se naručit.
Kako stvari stoje, privatno... ne da mi se opet, isto kao lani, beskrajno hodočastit bolničke hodnike. Od toga se i zdrav razboli.
Ili si nabit gomilu obaveza na glavu. Pritom se zaboravljaju glupe izrasline.
Debelo sam nenaspavana i umorna.
To isto pomaže, da...