Sedamdeset minus dvadeset je...

Čišćenje bijaše temeljito i strahovito. Nakon toliko odgađanja, drugačije nije ni moglo bit. Mislim da se nataložilo nekih desetak godina te, odgađalačke krize. Toliko bi već moglo biti otkad sam otišla iz sela svojeg maloga. Dobro, tu i tamo se obrisala prašina, pa pobogu, ali nikad ono, temeljito.
A samo pet polica.
Na prvoj flopi diskovi.
Šljus, smeće.
Šljus, fleš onih dana kad sam na flopiju sve nešto čuvala, transportirala svoje fajlove s posla, pa doma sve nešto vježbala, ponizno učila slagat slova po ekranu, iživljavala se po fotkama... tko zna što je sve u tim smiješnim plastičicama. Nitko neće ni doznat, nema se flopi više kamo ugurat.
Šljus, smeće.
Pa onda neke skripte... izrada stranica u frontpejđu. Frontpejđ! Pa to je izumrlo zajedno s dinosaurima... Opet fleš onih dana kada je postojao. Učenje, nadanje da to će nešto donijeti, neku promjenu, neki novi posao, neko novo svjetlo...
Šljus!!
Pa onda ti neki radovi. Razglednice, prospekti, kalendari, sve ono, arhiva radova, za jednog dana, za koj klinac???
Pa onda, u jeeee, vokmen! A pored njega neke raspadnute plastične kutije, naučite njemački, francuski, engleski i talijanski za tri mjeseca uz četiri kazete. 12 kazeta i jedan vokmen.
Baciti? Da? Ne? A možda jednog dana, u sedamdeset i nekoj krenem slušati kazete...
Šljus!
Pa onda rokovnik iz 2002. Pisala sam dnevnik tamo. Isto kao danas, samo što večeras imam publiku i njihove komentare, a u ono doba mrklog mraka nisam. Nikoga. Poželjelo me da čitam sebe prije 11 godina.
Ništa šljus.
Pa onda sve te knjige o samopomoći, pa onda još one kupljene nasilu od dosadnog mozaika knjiga.
Što da radim sa svime time? Tko će to čitati? Hoću li ikada imati neki veliki svjetli bijeli stan, koji će imati velike bijele police i onda na njima gomilu šarenih knjiga, sve nehajno nabacano, a opet bolesno poslagano, dostojno nekog časopisa za prodavanje magle i stila života? Gomilu šarenih razloga za beskrajno brisanje prašine?
Ma neću.
A svaka knjiga fleš za sebe.
Za neke nisam ni znala da ih imam, neke zaboravila, pogotovo one iz davne tamo srednje škole. Neke me podsjetile, kao ona što se zove dizajn, glupa knjiga koju sam kupila na zagrebačkom velesajmu, prije nekih trinajstak godina, kad nas je direktor iz selamaloga vozio u metropolu na sajam grafičke opreme i knjiga i sve to nešto. Pa sam bauljala tamo besmisleno i kupila tu knjigu, čist ono, reda radi.
Danas je taj velesajam na samrti, a ja se ponekad s mužjakom gubim među onim halama dok mladunče tamo vježba svoj sport, a mi ga moramo čekati.
Pa mi smiješno kad vratim taj film izgubljene sebe onda, kako mi ni na kraj pameti nije bilo da ću se opet prikazivati, na takovm mjestu, u takvoj ulozi...
Fizičari kažu da vrijeme može teći u oba smjera. Zbunjuje ih samo to što je prošlost poznata, a budućnost nije.
Mene isto.
Najdonja polica krije fotke. Njih trpam u kutije za cipele i ne usuđujem se pogledat. Još ne. Drugi puta.
Tako, stalaža rešena. Sjaji se i sva je prozračna. Kao da ne pripada u taj moj začarani svijet zagušenosti beskorisnim stvarima.
Ostale su mi još dvijetri kutije i jedna ogromna torba. Pouzdano znam da u njoj, između svega ostaloga, čuvam račune od mobitela iz 2001. i isprintke iz banke iz tog istog pretpotopnog doba. I gomilu podjednako nevažnih stvari.
Sve šljus!
Ali neki drugi put.
Sutra moram na mup po nove dokumente, jerbo stari mi ističu. Svečano mi je uručen i jedan dan godišnjeg u tu svrhu. To jer se još uvijek ne usuđujem prijaviti sebe u blatogradu zauvijek. Prevelik mi taj korak... straši me.
Izgleda da ipak volim selomojemalo i sve te usamljeničke uspomene.
Onako, skroz romantično, izdaleka... skoro pa sigurne distance...

29.09.2013. u 21:35 | 11 Komentara | Print | # | ^

Čarobni prah

Onokad se pokušavaš baviti tim nekim ručnim čudotvorijama, pa shvatiš da svi se time bave. Čudno. Želite li sliku na zidu, direktno na zidu, pa da poslije možete po njoj pljuvat i rigat, pa hladno oprat mokrom spužvicom, a slika netaknuta kao da ništa nije bilo? Ne, hvala, moja supruga također slika zidove. A namještaj? Onako, malo šebišik, da stara boja malkoc ćiri ispod nove, pa cvetići, kružići i ornamenti pride? Ne, hvala, moja supruga to isto radi. A i lijepi one papiriće na tanjure i sve to ručno moja supruga radi. Dekupaž, da.
A mogle biste se malo i podružiti, moja supruga i vi.
Da...
Fascinantna je količina uradaka koji su isplivale na površinu zahvaljujuć internetu, fejsu, pejsu, mejsu i ostalim elektronskim putešestvijama. Čini se da svi nešto rade, kuvaju, krpaju, šivaju, lijepe i onda se time hvale.
Nije loše.
To je taj komadićak svijeta koji me čini pomalo sretnom što živim u ovo doba... Pomalo, zato jer sreću i puno strahujem trpati u istu vreću. Bojim se da postoji ta neka nepogrešiva ravnoteža u svemiru, koja, u paketu sa srećom i puno, mora dodati razmjernu količinu nesreće i puno. Pa se iz tog razloga, pomalo lakše podnosi nego puno.
Pa je onda to sve u glavi.
Taj neki red koji tražimo u svijetu i nazivamo ga entropijom, a svijetu je pritom sasvim svejedno, jer on, ionako, ne razlikuje red od nereda. Njemu je to sve isto. Sve neke molekule, atomi, neuroni, neutroni, pa onda još tih čudesa, koji zajedno čine te neke stvari, koje pak ljudski mozak percipira, procjenjuje, ocjenjuje, a ustvari, sve je samo obična gomila materije. Beskrajne, vjerojatno. To ne znamo jer smo silno ograničeni u svojoj percepciji. A možda i nije materija, možda je tkoznašto, ali jbg.
Percepcija od pet čula...
Kad sam bila mala, svi smo znali da auti imaju samo četiri brzine.
A onda su dodali petu.
Ahil je imao petu od rođenja.
A neki auti već imaju šestu.
A naša čula i dalje su tu gdje jesu. Skupljaju informacije najbolje što znaju i umiju, šalju ih u ograničene mozgove i onda ovi stvaraju svoju sliku svijeta, gledaju, mudruju, prosuđuju i osuđuju... ljudi...
Danas slušam elektronsku muziku. Super mi je kad na jubitu stavim one neke reprodukcije od 20tak pjesmuljaka i nikad ne skužim da se krug završio i da opet slušam isto. Sve mi isto u toj elektronici. Samo neki huk u pozadini. Huči dok razmišljam o rukotvorinama. I da li je tom beskrajnom svemiru svejedno ako svojim rukama naljepim papiriće na kutijice i nazovem to ljepotom, ili obrišem prašinu s regala i ne nazovem to nikako.
I da li će svemir osjetiti razliku ako se brisanju prašine posvetim istom količinom predanosti i emocija, kao što bi to jedna ukrasna kutijica od mene zahtjevala? Hoće li u tom slučaju zabraniti gomilanje nove prašine, i hoće li u slučaju prekrasne kutijice zaustaviti njeno propadanje?
Oće, kitu.
Jebe se svemiru za mene, kutijice i prašinice, kao i meni za njega...
A možda, ipak, ako je to sve u glavi, onda je i svemir u glavi.
I onda, dakle, trebalo bi mu se jebati, jer inače, sve to... nije fer.

Brisanju prašine trebalo bi se posvetiti istom količinom entuzijazma kao i pripremama za maraton i snovima o zlatnoj medalji.
Bez obzira, ionako je svejedno.
Prašina će opet pasti, zlato će potrajati, ali zato vlasnik neće...

Uf, koliko trkeljanja samo da izbjegnem suočavanje s tim čišćenjem... ajde, ajde,
evo...






28.09.2013. u 19:19 | 12 Komentara | Print | # | ^

Ako je sutra ponedjeljak. Koji je danas dan?

Uglavnom nižem dane držeć i sebe i njih pod kontrolom. Na kratkoj, kratkoj lajni davilici. Kontrolu osjećam kao konstantnu bol u mišićima, i sasvim jasnu prazninu u glavi. Bol je u redu, održavam je na životu učestalim trčkaranjem po nasipu, maničnim šetnjama po planinama, a sve navedeno je odgovorno i za prazninu u glavi.
Nemam što reći, uglavnom.
Čini mi se da sasvim uspješno krojim svoj život pod kontrolom dok su osjećaji samo ravna crta na mrtvačevom ekranu.
A onda opet, nastupi to vrijeme. Od jednog i po kilometra ga zovem dobom hormonalnog disbalansa. Pa počnem slušati muziku, onako iznebuha. Jer su mi muzičari odjednom tako seksi. Pa iz čista mira započem s Halidom (a ne, to sam morala čut, jer to je bila jedina stvar koju sam zakačila u onom moru ubibože dosadnih pjesmuljaka sa ubiboževišejednom dosadne svadbe, pa reko`, da čujem ja to u originalu, pa da vidim jel to bilo dobro od očaja, ili je stvarno nečemu... važno je napomenuti da očaj je jedan jako važan začin u kreiranju osjećaja) pa s Halida odo na Guču, jer trube su kul, toliko energije, toliko hormona, toliko života, toliko prepuštenosti, toliko napregnutih tamnoputih tijela. ..
Pa onda kavane... romantično mjesto na kojem talentirani boemi oplakuju promašene ljubavi...
Pa onda, trzne se anestezirani racio i podsjeti me.
Ujak od moje majke bio je alkoholičar. Temeljiti. Svaku večer, svaku plaću, svaku penziju, trošio po kafanama. Onim, pravim, tužnim i smrdljivim, iz pjesama od Zdravkovića i Armenulićke (da, i do njih sam noćas stigla, jubitu fala). U njima je, valjda pokušavao ugušiti očaj od svojeg propalog života. Ili je jednostavno bio samo još jedan marljivi i predani alkoholičar. Uglavnom, ne sjećam ga se trijeznoga, uvijek ubivenoga, smrdljivoga, prtljavoga, slinavoga i dosadnoga. Patetična karikatura uplašenog mužjaka izgubljenoga u kulturi patrijarhalnog nasljeđa.
Nema ničega romantičnog u kafanama.
Kafane su samo opjevano poprište borbe testosteronaca, koji tamo junački oplakuju svoju nesposobnost da osvoje neko jajašce u nekoj tamo crnoj, plavoj, vakoj, nakoj, kakvojgod, za njih fatalnoj, ženi. Samo što se u pjesmama ne spominju testosteroni i estrogeni, nego sve je to uzdignuto na nivo duše koja se dozlaboga pati.
Bol u grudima, valjda. Pritišće ta apstinencija. Boli ošit.
Svejeno, dođu ti neki dani pa si onda natočim, pa si još malo natankam, pa me čaša gleda nježno i zaljubljeno kako samo gladno psetance umije... i eto...
Zaboravljam da ženama nije, u ono vrijeme junačkog opjevavanja promašenih ljubavi, bio dopušten ulaz u kafanu. Osim ako su kurve ili pevaljke i konobarice, dakle, opet, kurve. A o kurvama se tamo nije pjevalo, tulilo sa samo za onima kojih tamo nikad nije bilo. Poštenim i proračunatima koje su se davale samo najbogatijem u selu.
Neš` ti karaktera. Neš` ti sistema. Pjevati o ženi koju jedva poznaš samo zato jer je tuđa. A tuđa je, kurva, sve su kurve i odlaze za boljim, odlaze za parama...
Ili je kvaka upravo u tome.
Najljepše i najpoželjnije su one iluzije koje žive samo u magli kafanskog dima. Tu bi se mogle složit sve kafandžije.
A i svi smo mi, barem ovdje, na širokom balkanu, u svemu pomalo kafandžije.
U onim nekim danima, ja barem, jesam.
Iako je ženama tamo zabranjen ulaz.
Jebeš ti zabrane i sve to...


klipić je samo tako, podsjetnik... :)

25.09.2013. u 22:34 | 4 Komentara | Print | # | ^

lubaf

Riječi, riječi, riječi, pojmovi i značenja, impulsi, osjetila, ooosjećajiii.
Sve su to samo neuroni u tvojoj glavi.
U tvojoj, ne mojoj, nego tvojoj, tvojoj...
Pa onda možemo u miru ratovati. Oko toga tko od nas krivo percipira, a krivo je, uvijek je krivo to kad se naša percepcija ne ponavlja u tuđoj glavi. A iz nekog razloga, sve percepcije moraju biti iste, ako nisu, onda... onda što?
Nitko ne zna... snaga čopora i pripadnosti, možda. Hladnoća ledenog doba još uvijek drhturi po našim izmučenim genima i bojažljivo šapuće: pripadaj, pripadaj, stisni se, preživi...
Mužjak ima jednu prijateljicu koja je zgodna, zgodna toliko da boli.
Ja volim tu njegovu prijateljicu. Prija oku skroznaskroz.
A i pametna je.
Razlog više da ju volim.
Pametna i lepa, sve odjednom. Njami!
Prijateljica zgodna do boli trenutno traži ljubav. Traži nekoga koga će voljeti. Uzročno posljedično recipročno pravilo ljubavi broj jedan govori da onaj tko traži naći će, onaj tko pita dobit će, onaj tko kuca otvorit će. Mu se.
Pa tako želi ona nekoga koga će voljeti, traži nekoga koga će voljeti... traži nekoga... nije li to najapsurdnija rečenica ljubavne tematike ikada? (Nije li ikada onaj ever iz američkih filmova, jeblisimater kapitalističku?)
Toliko je, posvuda, na svakom drugom koraku, beskrajno je puno ljubavi gladnih, a toliko je malo onih koje određujemo naše ljubavi vrijednima.
I još uvijek ozbiljno vjerujemo da imamo pravo na kuknjavu jer tu prokletu ljubav nigdje ne možemo naći... dovraga...




10.09.2013. u 22:21 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?