Ako je sutra ponedjeljak. Koji je danas dan?
Uglavnom nižem dane držeć i sebe i njih pod kontrolom. Na kratkoj, kratkoj lajni davilici. Kontrolu osjećam kao konstantnu bol u mišićima, i sasvim jasnu prazninu u glavi. Bol je u redu, održavam je na životu učestalim trčkaranjem po nasipu, maničnim šetnjama po planinama, a sve navedeno je odgovorno i za prazninu u glavi.
Nemam što reći, uglavnom.
Čini mi se da sasvim uspješno krojim svoj život pod kontrolom dok su osjećaji samo ravna crta na mrtvačevom ekranu.
A onda opet, nastupi to vrijeme. Od jednog i po kilometra ga zovem dobom hormonalnog disbalansa. Pa počnem slušati muziku, onako iznebuha. Jer su mi muzičari odjednom tako seksi. Pa iz čista mira započem s Halidom (a ne, to sam morala čut, jer to je bila jedina stvar koju sam zakačila u onom moru ubibože dosadnih pjesmuljaka sa ubiboževišejednom dosadne svadbe, pa reko`, da čujem ja to u originalu, pa da vidim jel to bilo dobro od očaja, ili je stvarno nečemu... važno je napomenuti da očaj je jedan jako važan začin u kreiranju osjećaja) pa s Halida odo na Guču, jer trube su kul, toliko energije, toliko hormona, toliko života, toliko prepuštenosti, toliko napregnutih tamnoputih tijela. ..
Pa onda kavane... romantično mjesto na kojem talentirani boemi oplakuju promašene ljubavi...
Pa onda, trzne se anestezirani racio i podsjeti me.
Ujak od moje majke bio je alkoholičar. Temeljiti. Svaku večer, svaku plaću, svaku penziju, trošio po kafanama. Onim, pravim, tužnim i smrdljivim, iz pjesama od Zdravkovića i Armenulićke (da, i do njih sam noćas stigla, jubitu fala). U njima je, valjda pokušavao ugušiti očaj od svojeg propalog života. Ili je jednostavno bio samo još jedan marljivi i predani alkoholičar. Uglavnom, ne sjećam ga se trijeznoga, uvijek ubivenoga, smrdljivoga, prtljavoga, slinavoga i dosadnoga. Patetična karikatura uplašenog mužjaka izgubljenoga u kulturi patrijarhalnog nasljeđa.
Nema ničega romantičnog u kafanama.
Kafane su samo opjevano poprište borbe testosteronaca, koji tamo junački oplakuju svoju nesposobnost da osvoje neko jajašce u nekoj tamo crnoj, plavoj, vakoj, nakoj, kakvojgod, za njih fatalnoj, ženi. Samo što se u pjesmama ne spominju testosteroni i estrogeni, nego sve je to uzdignuto na nivo duše koja se dozlaboga pati.
Bol u grudima, valjda. Pritišće ta apstinencija. Boli ošit.
Svejeno, dođu ti neki dani pa si onda natočim, pa si još malo natankam, pa me čaša gleda nježno i zaljubljeno kako samo gladno psetance umije... i eto...
Zaboravljam da ženama nije, u ono vrijeme junačkog opjevavanja promašenih ljubavi, bio dopušten ulaz u kafanu. Osim ako su kurve ili pevaljke i konobarice, dakle, opet, kurve. A o kurvama se tamo nije pjevalo, tulilo sa samo za onima kojih tamo nikad nije bilo. Poštenim i proračunatima koje su se davale samo najbogatijem u selu.
Neš` ti karaktera. Neš` ti sistema. Pjevati o ženi koju jedva poznaš samo zato jer je tuđa. A tuđa je, kurva, sve su kurve i odlaze za boljim, odlaze za parama...
Ili je kvaka upravo u tome.
Najljepše i najpoželjnije su one iluzije koje žive samo u magli kafanskog dima. Tu bi se mogle složit sve kafandžije.
A i svi smo mi, barem ovdje, na širokom balkanu, u svemu pomalo kafandžije.
U onim nekim danima, ja barem, jesam.
Iako je ženama tamo zabranjen ulaz.
Jebeš ti zabrane i sve to...
klipić je samo tako, podsjetnik... :)