Onokad se pokušavaš baviti tim nekim ručnim čudotvorijama, pa shvatiš da svi se time bave. Čudno. Želite li sliku na zidu, direktno na zidu, pa da poslije možete po njoj pljuvat i rigat, pa hladno oprat mokrom spužvicom, a slika netaknuta kao da ništa nije bilo? Ne, hvala, moja supruga također slika zidove. A namještaj? Onako, malo šebišik, da stara boja malkoc ćiri ispod nove, pa cvetići, kružići i ornamenti pride? Ne, hvala, moja supruga to isto radi. A i lijepi one papiriće na tanjure i sve to ručno moja supruga radi. Dekupaž, da.
A mogle biste se malo i podružiti, moja supruga i vi.
Da...
Fascinantna je količina uradaka koji su isplivale na površinu zahvaljujuć internetu, fejsu, pejsu, mejsu i ostalim elektronskim putešestvijama. Čini se da svi nešto rade, kuvaju, krpaju, šivaju, lijepe i onda se time hvale.
Nije loše.
To je taj komadićak svijeta koji me čini pomalo sretnom što živim u ovo doba... Pomalo, zato jer sreću i puno strahujem trpati u istu vreću. Bojim se da postoji ta neka nepogrešiva ravnoteža u svemiru, koja, u paketu sa srećom i puno, mora dodati razmjernu količinu nesreće i puno. Pa se iz tog razloga, pomalo lakše podnosi nego puno.
Pa je onda to sve u glavi.
Taj neki red koji tražimo u svijetu i nazivamo ga entropijom, a svijetu je pritom sasvim svejedno, jer on, ionako, ne razlikuje red od nereda. Njemu je to sve isto. Sve neke molekule, atomi, neuroni, neutroni, pa onda još tih čudesa, koji zajedno čine te neke stvari, koje pak ljudski mozak percipira, procjenjuje, ocjenjuje, a ustvari, sve je samo obična gomila materije. Beskrajne, vjerojatno. To ne znamo jer smo silno ograničeni u svojoj percepciji. A možda i nije materija, možda je tkoznašto, ali jbg.
Percepcija od pet čula...
Kad sam bila mala, svi smo znali da auti imaju samo četiri brzine.
A onda su dodali petu.
Ahil je imao petu od rođenja.
A neki auti već imaju šestu.
A naša čula i dalje su tu gdje jesu. Skupljaju informacije najbolje što znaju i umiju, šalju ih u ograničene mozgove i onda ovi stvaraju svoju sliku svijeta, gledaju, mudruju, prosuđuju i osuđuju... ljudi...
Danas slušam elektronsku muziku. Super mi je kad na jubitu stavim one neke reprodukcije od 20tak pjesmuljaka i nikad ne skužim da se krug završio i da opet slušam isto. Sve mi isto u toj elektronici. Samo neki huk u pozadini. Huči dok razmišljam o rukotvorinama. I da li je tom beskrajnom svemiru svejedno ako svojim rukama naljepim papiriće na kutijice i nazovem to ljepotom, ili obrišem prašinu s regala i ne nazovem to nikako.
I da li će svemir osjetiti razliku ako se brisanju prašine posvetim istom količinom predanosti i emocija, kao što bi to jedna ukrasna kutijica od mene zahtjevala? Hoće li u tom slučaju zabraniti gomilanje nove prašine, i hoće li u slučaju prekrasne kutijice zaustaviti njeno propadanje?
Oće, kitu.
Jebe se svemiru za mene, kutijice i prašinice, kao i meni za njega...
A možda, ipak, ako je to sve u glavi, onda je i svemir u glavi.
I onda, dakle, trebalo bi mu se jebati, jer inače, sve to... nije fer.
Brisanju prašine trebalo bi se posvetiti istom količinom entuzijazma kao i pripremama za maraton i snovima o zlatnoj medalji.
Bez obzira, ionako je svejedno.
Prašina će opet pasti, zlato će potrajati, ali zato vlasnik neće...
Uf, koliko trkeljanja samo da izbjegnem suočavanje s tim čišćenjem... ajde, ajde,
evo...
Post je objavljen 28.09.2013. u 19:19 sati.