Sedamdeset minus dvadeset je...
Čišćenje bijaše temeljito i strahovito. Nakon toliko odgađanja, drugačije nije ni moglo bit. Mislim da se nataložilo nekih desetak godina te, odgađalačke krize. Toliko bi već moglo biti otkad sam otišla iz sela svojeg maloga. Dobro, tu i tamo se obrisala prašina, pa pobogu, ali nikad ono, temeljito.
A samo pet polica.
Na prvoj flopi diskovi.
Šljus, smeće.
Šljus, fleš onih dana kad sam na flopiju sve nešto čuvala, transportirala svoje fajlove s posla, pa doma sve nešto vježbala, ponizno učila slagat slova po ekranu, iživljavala se po fotkama... tko zna što je sve u tim smiješnim plastičicama. Nitko neće ni doznat, nema se flopi više kamo ugurat.
Šljus, smeće.
Pa onda neke skripte... izrada stranica u frontpejđu. Frontpejđ! Pa to je izumrlo zajedno s dinosaurima... Opet fleš onih dana kada je postojao. Učenje, nadanje da to će nešto donijeti, neku promjenu, neki novi posao, neko novo svjetlo...
Šljus!!
Pa onda ti neki radovi. Razglednice, prospekti, kalendari, sve ono, arhiva radova, za jednog dana, za koj klinac???
Pa onda, u jeeee, vokmen! A pored njega neke raspadnute plastične kutije, naučite njemački, francuski, engleski i talijanski za tri mjeseca uz četiri kazete. 12 kazeta i jedan vokmen.
Baciti? Da? Ne? A možda jednog dana, u sedamdeset i nekoj krenem slušati kazete...
Šljus!
Pa onda rokovnik iz 2002. Pisala sam dnevnik tamo. Isto kao danas, samo što večeras imam publiku i njihove komentare, a u ono doba mrklog mraka nisam. Nikoga. Poželjelo me da čitam sebe prije 11 godina.
Ništa šljus.
Pa onda sve te knjige o samopomoći, pa onda još one kupljene nasilu od dosadnog mozaika knjiga.
Što da radim sa svime time? Tko će to čitati? Hoću li ikada imati neki veliki svjetli bijeli stan, koji će imati velike bijele police i onda na njima gomilu šarenih knjiga, sve nehajno nabacano, a opet bolesno poslagano, dostojno nekog časopisa za prodavanje magle i stila života? Gomilu šarenih razloga za beskrajno brisanje prašine?
Ma neću.
A svaka knjiga fleš za sebe.
Za neke nisam ni znala da ih imam, neke zaboravila, pogotovo one iz davne tamo srednje škole. Neke me podsjetile, kao ona što se zove dizajn, glupa knjiga koju sam kupila na zagrebačkom velesajmu, prije nekih trinajstak godina, kad nas je direktor iz selamaloga vozio u metropolu na sajam grafičke opreme i knjiga i sve to nešto. Pa sam bauljala tamo besmisleno i kupila tu knjigu, čist ono, reda radi.
Danas je taj velesajam na samrti, a ja se ponekad s mužjakom gubim među onim halama dok mladunče tamo vježba svoj sport, a mi ga moramo čekati.
Pa mi smiješno kad vratim taj film izgubljene sebe onda, kako mi ni na kraj pameti nije bilo da ću se opet prikazivati, na takovm mjestu, u takvoj ulozi...
Fizičari kažu da vrijeme može teći u oba smjera. Zbunjuje ih samo to što je prošlost poznata, a budućnost nije.
Mene isto.
Najdonja polica krije fotke. Njih trpam u kutije za cipele i ne usuđujem se pogledat. Još ne. Drugi puta.
Tako, stalaža rešena. Sjaji se i sva je prozračna. Kao da ne pripada u taj moj začarani svijet zagušenosti beskorisnim stvarima.
Ostale su mi još dvijetri kutije i jedna ogromna torba. Pouzdano znam da u njoj, između svega ostaloga, čuvam račune od mobitela iz 2001. i isprintke iz banke iz tog istog pretpotopnog doba. I gomilu podjednako nevažnih stvari.
Sve šljus!
Ali neki drugi put.
Sutra moram na mup po nove dokumente, jerbo stari mi ističu. Svečano mi je uručen i jedan dan godišnjeg u tu svrhu. To jer se još uvijek ne usuđujem prijaviti sebe u blatogradu zauvijek. Prevelik mi taj korak... straši me.
Izgleda da ipak volim selomojemalo i sve te usamljeničke uspomene.
Onako, skroz romantično, izdaleka... skoro pa sigurne distance...