arbajt maht
Neću o štrajku jer o tome ništa ne znam. Osim što slutim da je potrebna kritična masa koja nešto može učiniti svojim štrajkom, kao i da ta kritična masa ne smije biti zamjenjiva. Kad bismo, npr, mi, ekipa s posla odlučili bacit se u štrajk, vrlo vjerojatno bismo dobili nogu u guzicu i knjižicu u ručicu. A na naše mjesto bi uskočili ljudi željni posla. Jedini mali problemčić bio bi taj što smo, u ovom trenutku, sasvim fino uigrana ekipa, koja radi ko trnci po stopalima, pa bi prošlo neko vrijeme dok bi se ti novi uhodali, e to vrijeme bi se onda brojalo kao gubitak, i naš trenutni vladar života i godišnjih odmora bi brojao neke manjke na računu, i gubio kosu i živce, i ne bi nimalo bio sretan.
Pa bi usput nekako morao smisliti kako da doskoči tim novim robovima, da li da ih dovoljno stegne, ili da ih nagrađuje do bola, e to bi ovisilo o njemu i njegovom smislu za preživljavanje.
Daklem, u ovom trenutku, u ovoj maloj firmici, mi svi zajedno činimo jednu sasvim solidnu mašinu koja donosi dobit.
Valjda.
Barem radimo ko` ludi, barem ovih zadnjih tjedana.
To je super stvar.
Radit ko` blesav.
U uigranoj zajednici.
Mi, uglavnom, ne razmišljamo o štrajku. Nego se veselimo poslu. Jer to znači da nećemo završiti na burzi, a možda i da ćemo dobit neki dodatak. Plaćene prekovremene, a bogami, možda si zaradimo i božićnicu.
A kako nas ima malo, tako nitko od nas ne može zabušavat. Svi vide koliko i kako tko radi. i kad svi vuku, onda to lakše ide. Povlačenje za sebe i za druge, jer i drugi vuku za tebe, pa onda ni ne razmišljaš treba li povući za njih.
To je tako lako postići u malim firmicama gdje se ništa ne može sakrit, i gdje većina ima radoholičarskog duha.
U velikima, naprotiv, lakše se je zabit u neki sobičak, skriti iza monitora i švercati se na tuđim leđima. Pogotovo na onim, bolesnim radoholičarima, koji si ne mogu pomoć, nego moraju stalno nešto radit. Pa oni, nek rade...
Velike firme uvijek me podsjećaju na socijalističke mastodonte u kojima je bilo tako lako obitavat.
Ne znam kako su, u stvari i u zbilji, funkcionirali ti mastodonti, i koja je bila njihova tajna preživljavanja.
Puno je lakše shvatiti i procijeniti kako to ide u malenim firmicama.
Opet, ne znam što reći o štrajku javnih službi.
i nije da baš nešto trebam reći, ali nitko mi ne zna ni objasnit, to što hoću znat.
To koliko se u ovoj zemlji cijeni rad, i koliko se cijeni znanje. i kome je, uopće, i do čega, uopće, stalo?
Znam samo da su se djeca danas veselo igrala jer nije bilo škole.
i srećom pa imam fejspuk, tamo se je netko sjetio čestitati 29 novembar.
na taj datum isto nikad nisam išla u školu.
nego babi u dalmaciju.
tamo su starci brali masline, a ja sam ležala u krevetu, jer je voda iz bunara bila ledena i drugi dan bih od nje imala upalu krajnika. a ni grijanja u sobi nije bilo. a bratić, par mjeseci stariji od mene, bio je ljubomoran jer smo imali šolde i auto. i prezirao je na sav glas masline i blitvu i zemlju i poje i ribu i taj svoj mrski mu otok.
sad je bolesni ptspovac bez pomoći i prihoda, a kuća se raspada.
a još uvijek se uhvatim tu i tamo kako se mazno predajem glupim mislima da moglo je to sve nekako bolje biti.
samo da nije tih ljudi.
uvijek ti ljudi.
sjebu ono dobro što imaju u svojim slijepim nagonima da se domognu onoga što nikad nisu probali.
nsomna
insomnija je opet napala. probudila me u 3.30. sad je 4.41. to su bitni podaci.
pun je mjesec večeras.
i normalno, krvarim na najjače.
i napuhnuta sam.
i boli me trbuh, normalno.
koji je od navedenih razloga kriv i odgovoran, nemam pojma.
a zbilja mi se ne spava.
išla sam u deset leć.
jaaako umorna i pospana.
sad više nisam.
to je greška, trebala sam se mučit do barem polanoći.
mužjak je isto ustajao oko tri i bauljao po stanu. što me malkoc zabrinulo, jer on ima najtvrđi san na svijetu i nije sklon mjesečarenju. rekao je da je ružno sanjao pa se malo prošetao da se razbudi. vjerojatno je opet sanjao da mu umrlo dete.
klasična noćna mora svih roditelja.
no, dobro.
mužjak je zaspao u roku od dz.
a ja sam ustala sam.
jesam.
složila sendvič sa sirom.
veliki.
veliki sendvič u tri - četiri ujutro me najbolje uspavljuje.
sve su to bitni podaci koje ću jednog dana možda opet pročitati i otkriti da sam dana tog i tog, noći te i te, za vrijeme punog mjeseca, u nekom sumnjivo plodnom razdoblju života, uspavljivala samu sebe sendvičem.
velikim.
pogledala prije toga razgovor martinisa sa samim sobom.
zgodan koncept.
prije trideset godina snimio je pitanja samome sebi, i sad se naštelio pred kamerom i krenuo odgovarati.
sad ima šezdeset i koju.
odgovorio je potvrdno na pitanje prvo: da li je još uvijek živ.
osim zgodnog koncepta, vidjela sam još i veliki ego koji samog sebe doživljava urnebesno ozbiljno. učinilo mi se, čak, da je ovog starijeg toga malo sram. nakašljavao se, izgledalo mi kao da mu neugodno od vlastitih pitanja nezrelog sebe. i kao da se želi distancirati i neimati nikakve veze s onim crnobijelim.
pa nisam izdržala gledati do kraja.
previše ega na sve strane.
tko zna, možda se i posvadio sam sa sobom do kraja intervjua sa samim sobom?
idem se posrat, možda to smanji bolove.
Ljudi sa Zemlje uvijek gledaju na istu stranu Mjeseca
Jedan od mnoštva zbroja svih sveukupnih zbrojeva mojih mlađahnih kolega ima dvajssedam godina. Nismo si nekako bliski, nismo čak ni u istoj smjeni, a osobno, nisam si nekako bliska ni sa svojom smjenom, sve sam sigurnija da, kad za mjesec dana, umjesto velike apokalipse, dođemo do otkrića da elijeni su među nama, otkrijem da je samnom sve u redu, i da je neuklapanje samo posljedica elijenske prirode, i to je jedino normalno objašnjenje, ustvari.
Elem, našli se nekako mlađahni kolega i ja u istoj smjeni, pa nas spopalo zajedničko vrijeme na pauzi, a to zajedničko vrijeme, iz nekog razloga je nepreporučljivo provoditi u miru i tišini, pa se moralo trkeljiti.
Pa sam krenula onda u napadačko ispitivanje, a šta ću, kad o sebi ne volim i neću.
Kolega se je, naravno, vrlo rado dao u objašnjavanje svrhovitosti sebe i svojeg postojanja, pa se tako hvalio sa svojim imovinskim stanjem, jer se tek oženio, a žena i on tek uselili u stan od dede, i tek trebaju roditi, i sad se kupuju stvari za dijete. Nerođeno. Stvari, stvari, stvari, jebeš dijete, ionako se nije ni rodilo, pa su sad zato važnije pelene, robica, krevetići, kolica. Sve su skoro kupili i priredili. Pa se je pohvalio da su zbilja, stvarno skoro sve riješili, i još samo da kupe krevetić za vikendicu, i uolalala.
Reko` bi čovjek, ajmeeee kako dobrostojeći dečko u ovakom strašnom vremenu krize i neimaštine.
A onda se je dečko odao.
Da kako im je teško.
Jer da su kupili auto na kredit, pa tek onda izračunali da ga ustvari plaćaju duplo.
Pa da im i nije to neki posao.
Ali, nemreš bez auta, bez auta se ne može, jel.
Pa kad su kupili kolica, da su shvatili da ne mogu ući u auto, jer je, iako preskup, skoro pa manji od kolica.
Pa da svi grcaju u kreditima, ali nu, namigne mi dečko, odlučili su oni kako će zajebati sistem.
Jer da ne bi netko, nitko, nikada, ni u snu, pomislio da su oni dobrostojeća obitelj, stan im je jedan prepisan na tatu, stan drugi na baku, vikendica na moru je na njezinu mamu, a viksa u zagorju je na njegovu mamu. A svi će se prije nego što se ozakoni strašna ideja o naplati poreza, bržebolje prijaviti da žive u vikendicama, ili gradovima, kako ih već dopadne.
Pa onda tako, malo im je teško, malo im je dobro, a malo si oni sami pomognu.
Pa se ja onda sjetim svih onih medijskih natpisa o siromaštini, o neimanju, i o neumitnoj potrebi nesretnog naroda da konačno jednom više izađe naulicu i uzmaše pesnicom za svoja prava.
Pa poželim opet samo pobjeć u šumu, jer, ni u ašramu nemreš pobjeć od ljudi.
A ljudi nemreju od svojeg trkeljenja.
Pa tako, neki beže preko bare, a neki rade decu, za koju žele, pak, super uređenu i sretnu državu, koja će pak, sama od sebe funkcionirati, koja će imati vrtiće, škole, sve, sve, sve će im dati, ali, njihove vikse nikada neće vidjeti. Ni pare od auta također, te silne kamate ionako ne pripadaju ovoj državi.
Postoji valjda taj neki razlog zašto taj napaćeni narod ne izlazi na ulicu.
Možda zbilja ima malo obraza.
A možda jednostavno nema razloga.
moja satelitska
ima neke logike u tome da dobar ljubavnik ne može biti i dobar suprug. ili da je makar u jednom bolji, a u drugom gori. ili da je barem dobar suprug, onda ne bi bio dobar ljubavnik. ne bi bio ljubavnik uopće, tako da, eto nas opet na početku. i dobar ljubavnik, i dobar suprug ne mogu stanovati pod istim krovom.
Mužjak je bio vrsni ljubavnik. Vrhunski.
Jutros me na poslu dočekala kava. Kolega ju je skuhao najbolje do sada. A onda smo dočekali vijesti, istovremeno je sišla nam i šefica i sazvala sastanak, gdje je šefovala i ribala nas naveliko. Te ne valja ono, te ne valja ovo, te ne onako, nego vako. Pa smo se onda mi razmiljeli, i sve fino izribani krenuli poslušnički igrati svoje uloge vrijednih djelatnika.
Strašna stvar su te uloge.
To iza čega se krijemo.
Šefovima to daje snagu da kore i nadmoćno ribaju potčinjene, vojnicima dozvolu da ubijaju, generalima blagoslov da granatiraju, sucima da zatvaraju, ponekad i ubijaju, zatvorski čuvari isto imaju prava da muče i tlače, i sve ovisi o tome koja te uloga zapadne, i koliko jako je odlučiš prihvatiti, i od nje jednog dana tražiti alibi.
i svi će to shvatiti, sva ljudska civilizacija temelji se na odricanju ljudskosti u korist nekog tamo igrokaza.
svi igraju.
igrala je danas ona reklama na radiju jedno milion puta. dobro, nije milion, ali jedno dvadesetak sigurno jest. ona od b-net televizije. samo što su ovom prilikom spominjali neku domovinu umjesto satelita.
nije me preveč dotaklo.
ionako sam cijeli dan u briji kamo da odem, i zašto sam još uvijek u ovom satelitu od države.
i da sam kojim slučajem prije en broj godina negdje otišla, danas bih bila silno ponosna.
na sebe.
jer sam otišla.
pa sam si onda tražila razloge zašto nikad nisam zauvijek otišla.
prvo i jedino, zato jer sam jedinica. a ako se mojim starcima išta lošeg dogodi, a događa im se to loše nekako sve učestalije, onda ne bi imao tko da o njima brine, i zato ja moram biti tu negdje blizu. da bih svoje latentno nezadovoljstvo vlastitim životom jednoga dana, u nekoj tamo budućnosti, svela na brigu o nemoćnim starcima. i to negdje tamo, tik pred vlastitu nemoćnu starost. što bi, na kraju, brzinskim premišljanjima, dovelo do zaključka da je moj život neispunjen, jer je opterećen vlastitim roditeljima. i da sam nesretna zato jer su mi roditelji još uvijek živi. i jer se njihov život meni čini nekim utegom.
da nemam roditelje, do sad bih se vjerojatno en puta na ovaj ili onaj način pokušala ubit.
Ovako sam stalno u nekom strahu da će njih to dokusuriti i da nije u redu.
Pa živim svoj život u njihovim strahovima.
Zarobljena strahom u satelit državi.
A kamo bih otišla da nema straha?
U kanadu sigurno ne bih. Tamo je hladno, i tamo idu oni, malograđani željni života ispunjenog stvarima.
Mene vuče istok. srednje dalek, ne tu gdje se židovi iživljavaju nad muslimanima, nego tamo još dalje. indija, indonezija, tajland, sva ta mjesta koja jedan val obriše preko noći pa te više nema. otišla bih tamo i tamo tumarala. do nekog zamora. onda bih tumarala negdje drugdje. negdje gdje žive ljudi čije probleme ne razumijem. globalno, svi ljudi imaju problema, žele ljubav, zdravlje, djecu, krov, žele sve ono što onog trenutka nemaju, ali ja ne želim znati kako se zovu njihovi generali i kojim imenom oni nazivaju svoje nacionalne debilane. i svuda bih mogla reći da nisam odavde i da eto, "nažalost" ne razumijem to o čemu oni s takvim divljenjem i suzom u oku trkelje. i to nešto njihovo ne želim ni doznati, a ovo nešto "svoje" želim samo zaboraviti i čim dalje produžiti...
Pa se uhvatim u mislima kako priželjkujem, ustvari, neku gadnu bolest, nešto što će doktori reći da nema spasa, ili da ima, ali da se treba zračiti, rezati, to nešto, i onda da ja ništa od toga nešto, nego se pozdravim sa svojima i ispunim svoj san o tumaranju. i onda tamo negdje, daleko od domaćih gluposti, a još neupoznata s njihovom lokalnom glupošću, teškom, a možda i lakom mukom umrem. i time odradim makar sretan kraj cijelog ovog besmislenog igrokaza.
Pa se onda opet hvatam, koj kurac se moram razboljevati, zašto to ne učinim zdrava i pri punoj svijesti. Objasnim roditeljima da sam nesretna, neizlječivo nesretna, i da jednostavno, moram. otić ne znam gdje. pa ostane nada onda da ću se jednog dana i vratit.
iako, držim čvrsto i grčevito, i tu nadu isto treba ubit. onom istom lakoćom kao što se svakodnevno ubijaju ljudi diljem svijeta, i onda se nakon toga samo kaže, to je gotovo, prošlost, idemo dalje...
Mužjak, on bi to razumio. i bio bi ponosan na mene. mi smo jednostavno uzajamno ponosni jedno na drugo. on je ponosan na mene jer ga ne tlačim idejama o braku, djeci, novim zavjesama, a ja sam ponosna na njega jer je skroz sposoban i samostalan, tako da svaku malo ode negdje sa svojim dečkima, prijateljima, prijateljicama, pa se onda tamo hvali kako ja sjedim doma, ili moram svojima, ili radim, i nikad ga ne tlačim.
na poslu, isto tako, kad mi uvaljuju posao kojeg nitko ne voli, ne prestaju lajati o tome kako ga dobro radim i kako mi to super ide. a ja im se samo smješkam i glumim plavušu. oblajhanu, naravno.
uglavnom, moj muškarac je skroz odrastao i samostalan.
ma sunce mamino!
kako ne bit ponosna?
botom of lajn jest, da me jedino roditelji drže u ovom usranom satelitu, i da se jedino njima osjećam nešto dužna.
i možda to ne bi trebalo biti tako, samo ako bismo o tome popričali jednom.
da moja sreća nikad nije tražila sebe u muškarcu, djeci, kući, poslu, stanu, nego uvijek negdje daleko, bez korijenja i bez zaustavljanja. i da je vjerojatno zato neuhvatljiva.
ali to i dalje ne bi trebao biti razlog da odustanem od nje...
možda bi shvatili, možda ne bi, u svakom slučaju, prejudiciram, ne bi bili sretni....
pa, onda, šta dalje.
čekanje neke više sile ili naredbe odozgor.
a život curi...
Oznake: mamu si označi
16.11.2012. u 17:52 | 10 Komentara | Print | # | ^Osveta...
... je uvijek
uživanje
sitne i slabe
duše
stara latinska
živčana sam danas. ostalo mi od sinoć.
to mjesto pod suncem, mjesto pod krovom, mjesto na svijetu, mjesto negdje bilogdje.... lako je pobjeći u glavi, ali to jebeno tijelo, i ono se ponekad požel sakriti... mislim, kad bih imala svoje i samo svoje mjesto u kvadratnom metru, što bi me onda, zabogamiloga, natjeralo da izađem van, da izmjenjujem riječi prevaljene preko usta i ispreturane jezikom, sa pravim ljudima od krvi i mesa, a ne nekim tamo nikovma kojima su slova sasma dostatna.
Ništa. ili neka teška sila, samo to bi me istjeralo van.
A i ovako, kad moram komunicirati, grozno je.
Mužjak i mladunče uče neke zadaće, na sav glas, naravno, ja se nemam gdje miknuti. Ne mogu to svoje raditi na sav glas, jer nikad ni nisam, po difoltu se samo mičem, uklanjam i skrivam, čist da se ne zamjerim, pa da me to ne otjera u neke nove komunikacije i tome slična natezanja, a kad se nemam kamo miknuti, onda budem nervozna. Nabijam si onda slušalice i muziku do daske i opet se nisam nigdje mikla. Naljevam se vinom, jer od pive stradavaju tipkovnice, pa se onda cijelo jutro na poslu čudom čudim odakle mi vrtoglavica i zašto mi se muti.
Hvala bogu da izmislilo aspirin.
Ezmislilo sigurno još mnogo stvari uz koje se čovjek može bolje trovati i oporavljati, ali aspirin mi nekako najdostupniji.
Nervoza svejedno ostaje.
Prodala sam jednu sitnicu preko neta, prvi puta u životu da sam prodala nešto u ovoj usranoj zemlji, a sve one fotografije koje već godinama uigrano kapaju preko prokleta je, amerika i agencija njeeeeenaaaaa, to neću računati samo zato jer se ne odvija u ovoj usranoj zemlji, pa onda pokušavam to nešto poslat da se plat pouzećem, po naputku s web stranice usranih hrvatskih pošta, gdje je neko nadobudno piskaralo hrabro napisalo kako se sve bez problema može uplatiti direktno na moj tekući, e da bi službenik u tim istim hrvatskim poštama objavio kako ne, ne, neeeee, to jedino poštar može donijeti na kućnu adresu, pa onda hajde sad po tim srednjevjekovnim metodama kucanja na vrata i donošenja priklanih kuna, ali, naravno, mene na zagrebačkoj adresi nigdje nema, nego ću sad mužjaka slati, da poslije posla ide na poštu sa žutim papirićem po tih par kuna, jer, eto, nemoguće je drukčije.
sve mi ide na živce.
sve, sve.
ctrl+v
Zalila sam pivom tipkovnicu i ubila tpku na kojoj piše slovo i. i sada namjesto i koristim ctrl+v. slovo i je u memoriji. klipbordu. i to samo malo slovo. veliko bih trebala opet ubacivati u klipbord.
do sada nisam nikad obraćala pažnju na to koliko jebenih slova i ima u jebenom hrvatskom jeziku.
ijekavskom.
pa ću se zato prebact na ekavcu.
tamo je manje slova i.
i tako...
vrijeme je kilavo.
vreme je za vežbanje pozitive.
vreme je za vreme.
mužjak i ja nećemo na putovanja.
zato jer je to skupo, a ja ne zarađujem nešta.
a ževot će proć e tako e onako.
e bogamu.
zajebano je to kad se ne zna za rok trajanja.
ne znaš bel uževao, bel trošeo.
potrošela sam slovo i na tepkovnece.
a ne mrem je samo tako zamenete, jer emam laptop.
napor.
kamo dalje, glave
Onokad umjesto na koncert leta tri na otvorenom, odeš u fini restoran na finu ribu u zatvorenom, to uopće nije znak starenja.
To je znak profinjenosti i dobrog ukusa!
A onokad ne možeš izdržati nego da se time hvališ, to je isto znak nečega, samo još nisam odredila čega.
Vjerojatno je isto kao preglasno puštanje muzike, primitivan pokušaj komunikacije i traženja istomišljenika.
S istomišljenicima postoje veće šanse za parenje, pa valjda zato.
Svejedno, nekako najviše volim biti tamo gdje je manje istomišljenika.
Pa zato više ne slušam let tr uživo.
A i ofucali su se.
A ja ne želim ofucano.
Samo neisprobano.
Kao ono kad sam bila mala pa skupljala sličice. Životinjsko carstvo, prethistorijsko doba, indijanci, sarah key, heidi, pa onda, nabrzinu skupiš sve sličice, i ondaaaaaa, tražiš one koje fale. iiiiii, onda te koje fale, one su, onako, naj, naj.
Glupo.
Uglavnom, jako su me veselile te prviputa viđene slije, pogotovo nakon što sam se onih, već viđenih, nagledala jedno milion puta.
Tako me i danas veseli sve to neš` prvi puta doživljeno. Onda uz to vežem mirise, zvukove i boje, pa dok radim svoj dozlaboga dosadni posao ljepljenja knjiga, ili plastificiranja vizitki, ili nečeg tako urnebesno maštovitog i zahtjevnog, onda samo prizovem te neke slike, mirise, boje, i tamo sam. Tj, to je tu. Pa ostavim onda ruke i noge i ostatak tijela da obavljaju taj neki posao, a ja odem u svoju sliku.
Mužjaku nikad neće bit jasno to kako odem.
Kao ni to zašto toliko vapim za tim nekim novim slijicama u svojem životu.
Tek toliko da ih urežem u moždine i da ih mogu prizvati onda kada svakodnevica gazi svojim repeticijama.
Pa tako lakše proživljavam tu svakodnevicu i njene svakodneve probleme.
One koji se ponavljaju i uspavljuju i od kojih mozak umire.
Mozak umire iovako itako ionako.
Sve umire.
To je najveće zlo od života.
Pitao me mlađahni kolega danas volem li ja ovu hrvatsku. Ovaku hrvatsku.
A ja ne znam ni za kakvu drugu.
Rekoh mu da ode ako može.
Čim prije.
Taj jebeni život prolazi prebrzo.
Ostaje ti poslije samo milion razloga za žaljenjem za propuštenim.
A nekima ostanu i djeca kojoj nisu uspjeli priuštiti ništa bolje od ovakve hrvatske.
U kojoj promjena putuje samo iz gorega u gore.
Rekla sam mu isto tako da je bosna otputovala puno dalje.
i da je tamo puno gore.
i da ima još zemalja u kojima je i još i još gore.
Zato da si gleda odabrat neku dobru.
A mužjak je rekao da kad imaš trideset, da si onda star.
Ne se slažem.
Starost se vidi u ogledalu, osjeća u kostima, ponekad boli u mesu, zavija u crijevima, ali najgora je kad je u glavi.
Zato se nećem složit.
Nikad nije prekasno, ni kasno.
Može biti samo teško.
Ali, svo zlo s tim.
jbg.
kako hrvati sebe vide...
nakon što im linić uvede namet na vikendice.
i skoro, skoro da je teško povjerovati da je žena ovakvog glasa dobar dio svojeg života provela čisteći kancelarije po njemačkoj, dok neke tamo plastične namiguše koje se natječu u pokazivanju stidnih dlaka... ma ono...
Pitala me mlađahna kolegica sjećam li se možda, kako sam svoj život zamišljala za deset godina, ono jednom davno, kad sam imala trideset.
Pa sam se, naravno, odvalila smijati.
Jer sam njeno pitanje odmah prevela na svoj klingonski, koji bi glasio otprilike ovako: "ej, jesi li ikada s trideset sanjarila kako ćeš za deset godina biti u nekoj smrdljivoj garaži, i rmpati ispod kanalizacijskih cijevi po kojima gmižu govna svih stanara iz velebne zgrade iznad, i to za plaću manju nego što si je s trideset mogla i zamisliti?" I kako sam trenutno u dobroj, ovulacijski uzlaznoj putanji, tako me to pitanje razveselilo kao neki benigni skeč u nekoj polutupavobockavoj seriji.
Smiješno je, naravno.
Jer poznajem ljude koji s dvadeset nisu ni u ludilu mogli zamisliti, da će s trideset sjediti sa svojim susjedima u nekom podrumu, dok će im drugi susjedi granatama preuređivati dnevni boravak. E, to već nije smiješno. Ili... ovisi. Sve što proživiš i preživiš može jednog dana biti smiješno. Pogotovo ako si u uzlazno ovulacijskoj putanji pa je sve nekako veselije. A ako nije, onda se valjda da nešto preurediti u glavi, e da bi izgledalo veselije.
Bojim se, ustvari, najviše tog vremena bez ovulacijsko uzlazne putanje, jer onda ne znam što će me to samo od sebe bacati gore. Ili ću stalno onda biti dole. Ili ću stvarno morati preurediti glavu.
Ima par tih nekih stvari koje me u životu drže s osmijehom. Sunce, kretanje i hormoni. Hormoni ipak najviše od svega. I onda, jednom kad ih više ne bude, vjerojatno ću se trebati preseliti u pustinju i tamo se kretati od jutra do mraka i loviti sunce. I onda neka se sunce ureže duboko u još dublje bore. Smijalice, naravno.
Tako sada zamišljam svoj život za deset godina. Sebe kako se sumanuto selim sa sjeverne na južnu polutku i obrnuto, u potrazi za suncem i kretanjem.
Inače... budem bila dip dip doun.
Tako mi se, slično, činilo i prije deset godina.
Nisam mogla zamisliti da imam muža, djecu i te neke tome slične kućne radosti. I reklo bi se, znala sam da neću. I pretpostavila sam da ću bez tih nekih opterećenja, koja bi me tjerala na djelovanje isto biti dip dip doun. Pa sam si onda obećala da ću u svrhu opterećivanja sebe problemima i obavezama otvoriti si neku firmu. Da, to je onda bilo to a-ha instant rješenje za krizu četrdesetih.
Vlastita firma.
Danas mi nije ni na kraj pameti otvarati firmu. Postoje mnogo ugodniji načini da potrošim ušteđevinu, nasljedstvo i to malo što uspijem, kakti, zaraditi u podrumu ispod kanalizacijskih cijevi. I s godinama se nekako otvorila potreba nježnosti prema sebi. I još se više uspavala ona, nikad, ustvari, razbuđena stvar što ambicijom se zove. Pa sam si opet sretna, ono, kad ujutro mogu odpedalirati na svoj neprezahtjevni posao, gdje sve svoje mlađahne kolege učim kako stvari treba zapisivati, a ne samo govoriti, i to ne zato da im pametujem i mudrujem, nego, jednostavno, zaboravim ja to što oni meni govore.
Pa im hoću pomoć da ne troše riječi uzalud.
Veseli me pedaliranje na posao. I natjecanje s tom zimom. I tko to može izdržati duže. Zima ili moje smrznuto dupe.
To je taj jedan dio koji me veseli.
Kretanje.
A ponekad vidim i sunce.
A ponekad, sama od sebe, ničim izazvana, vidim i neko dupe u prolazu pa pomislim na seks.
A prije deset godina nije mi ni na kraj pameti bilo da će me neke tako prizemne stvarčice toliko veseliti.
Ah, kako ću tek skromna za još deset godina bit.
Čudo jedno.
Neki racionalni dio mene ipak govori da bih se trebala pokrenuti i imati kada, kada nego upravo sada, sada veeeeelike veeeeeeeeeeeeeelike snove, jer ako bi se za deset godina možda ostvarila makar desetina od tog veeeelikog, onda bi makar to bilo dobro, jer ovako... a ima neki lijeni dio mene koji kaže samo... ma daaaj... koj će ti to?
A moja mlađahna kolegica sanjari da će je jednog dana uposliti neki strani ljudi koji ulažu u radnike i da će s četrdeset imati super plaju. A još mlađi kolega sanjari kako on i njegova obitelj jednog dana više neće biti podstanari. Ako dobiju na lotu, naravno.
I svak se bori za ono što mu fali...
I ko` o čemu, nego vojnik o skraćenju...
paralelni svijet
Bacili smo se u akciju i krenuli put soliduma. Solidum je jedna velika zgrada u koju me mužjak nikad prije nije vodio. Pa reče da me sad vodi. Da vidim. I da ne kažem da me nikad nije tamo vodio. A već sam rekla. A jbg.
U Solidumu sam rekla da je kapitalizam šutke pao. Umro je. Ali se to još uvijek drži u tajnosti.
Za dobrobit javnosti.
Pa smo gledali u tu smrt kapitalizma.
Ona izgleda onako, kao filmovi apokalipse. Prazni, pusti hodnici, mrak, tu i tamo kakvo svjetlo, tu i tamo kakvo utjelovljenje zombi prodavača koji životari među praznim hodnicima i naskače rijetke prolaznike.
Tako izgleda pomračenje kapitalizma.
Vrlo slično socijalizmu u najboljim danima.
Tako izgleda solidum danas.
U solidum smo išli da ga ja vidim, dakle.
A i tražili smo neku kantu za sve naše stvari koje neće stajat nego padaju. Pa da stoje onda u kanti tako padavičavi. Kao kišobrani, ali to ipak nisu kišobrani. To su reketi, štapovi i ine pizdarije. Nebitno.
Nismo našli kantu u solidumu.
Ali smo zato našli puno praznih kuhinja, puno praznih kreveta, puno skupih madraca, i neke zidove.
Dovoljno da ukrasimo našu kuću.
Mužjak i ja već godinama gradimo kuću.
U mašti.
I ne samo mašti, imamo je malu, napravili smo drvenu maketicu, i možemo joj miknuti krov i gledati u sobe, a mladunčetu je gledanje bilo dosadno pa je naselilo sve sobe nekim svojim mutantnim čudovištima. Da ne budu prazne i žalosne.
Pa smo onda tako gledali u svoju kuću i čudovišta u njoj, pa shvatili da trebamo još neke sobe.
Zato jer ja želim atelje.
Da tamo praksujem dok me sunce miluje.
Krasan jedan prizor.
Imam na sebi neku dugu halju i dugu sijedu kosu i još uvijek se mičem.
U tom svojem ateljeu.
Uglavnom, hodali smo apokaliptičnim hodnicima i odabrali si zid za fasadu, kuhinja par varijanti, i pod. Drveni, brodski, to nešto unutra, tikovinu vani.
Cijena nebitna.
Mašta ne pita cijenu.
Zato je naša kuća opremljena najskupljim detaljima
Onima koja nam se, začudo, najviše sviđaju.
Ja sam odabrala neke kožnate kauče i masivni namještaj. Da idu uz kameni zid.
Onda smo lov na kantu prebacili u kingkros.
Tamo je kapitalizam umro po drugi puta.
No, svoju je smrt zakamuflirao ogromnim naljepnicima kojima je uveselio stakla svih preminulih dućana.
Postoje i takva radna mjesta.
Posmrtni šminkeri ukrašavaju lica kao što aplikatori naljepnica skrivaju prazninu propalih poslova.
U kingkrosu isto nismo našli kantu. Našli smo neku gumenu torbu za 200 kunića koja bi mogla poslužiti, ali, ipak.
Ali smo zato za svoju kuću odabirali perilice, (meni obavezno treba perilica s prozirnim vratima tako da mogu sjedit ispred nje i gledat kako to radi) jedan veeeeliki ekran, špaher i usisivač koji sam od sebe usisava i maše metlicom. I sve smo to lijepo ispipavali, otvarali, zatvarali, objasnili prodavačima da samo gledamo i pipamo, i rekli doviđenja.
Doviđenja do siticentrauan.
Tamo kapitalizam još uvijek živi svojim ritmom veselih nasmijanih lica.
I bez prevelikih gužvi na blagajnama.
I našli smo kantu.
Za 30 kuna.
Kantom smo opremili stan.
Ovaj pravi, u kojem živimo svoj pravi život, i u kojem živi i naša malena maketica kuće kojoj fali atelje.
I sad nam sve padavičave stvari uspravno stoje.
I mladunče nas je pohvalilo kako smo to sve lijepo sredili.
Taj svoj pravi život.
U kojem stalno neki klinac fali, i neki kurac žulji.
A ne bi trebalo tako...
što mrtvi misle o životu
Mudrost dolazi s godinama.
Još jedna mudrolija koju bi trebalo preispitati.
To ćemo kasnije.
Sada je vrijeme za preispitivanje tradicije.
Tradicija je ono nešto što te vezuje za pretke, djetinjstvo, prošlost, ono nešto što njeguješ da bi održao to svoje nešto, nešto svoje što si dobio/la u amanet od predaka, to nešto bla, bla, troć.
Tako tradicionalno slavimo noć vještica i ono, da, pa valentinovo, naravno.
I moja baba je na svaki 14.02. tradicionalno izrađivala srčeka od ovčje vune i slala ih svojem dragom u polje, koji bi je onda izveo u obližnji seoski restoran, a za noć vještica je tradicionalno bušila tradicionalnu bundevu, koju je potom stavljala na tradicionalnu dalmatinsku verandu, gdje je svjećice u bundevama milovala tradicionalna blagodat nježne orkanske bure.
Bura je tradicionalno bacala kamenje sa suhozida, ali bundeve nikada.
Zato se tradicija bundeva održala do danas, a tradicija suhozida nije.
Moja druga baba, e ona je bila komunistica.
S crvenom knjižicom.
Nije bušila bundeve, a nije ni slavila božić, a bogami ni uskrs.
Moja milamajka, isto nije imala u friškoj tradiciji genetskog koda proslavu uskrsa ni božića, ali je dobar dio svojeg djetinjstva provela kod moje nane, koju je ona zvala svojom staramajkom, koja je, pak, bila veoma pobožna i tradicionalna. I sve je slavila. I zauvijek usadila milojmajci pavlovljev refleks na slatki miris pečenog prasenceta.
Iz cijele te zbunjoze milamajka se izvukla idejom da ona ne vjeruje u boga baš, ali da farba jaja i kiti jelku, jerbo je to mene u mojem djetinjstvu veselilo, i jer su to i druga djeca radila, pa da ja ne ostanem uskraćena. Da mi ne prođe to djetinjstvo bez tucanja šarenih jaja i vješanja šljaštećih loptica na priklano drvo. I da, nedajbože u kojeg ne vjerujemo, da ne odrastem bez tradicionalnog psovanja uz usisavanje suhih iglica.
To što se radi radi drugih, podsjeća me pomalo na današnje masovno pohađanje vjeronauka.
Nitko u boga ne vjeruje, ono, baš, ali eto, sva djeca idu, pa nek ide i moje, čist da ne strši, običaj je to, taj vjeronauk.
Običaj je to, pogotovo nama koji smo kao djeca umjesto krizme i pričesti imali obred primanja u pionire.
U moje vrijeme bilo je djece koja su, osim u pionirstvo, išla na vjeronauk i krizmala se, i sve to.
Nije bilo zabranjeno.
Ali nije bilo ni običajem nametnuto.
Tako da su te vjerske običaje, uglavnom, vjerno ispunjavala djeca sa sela.
Ono što je nama, nevjernicima i vjernicima iz tog doba, zajednički nametnuto kao amanet mračnog doba vladavine nevjerništva, jest usađeni strah od drugačijeg razmišljanja i obaveza skrivanja samih sebe u masi.
Pa sad naša djeca ne smiju stršati iz vjeronauka, isto kao što ni mi nismo smjeli stršati iz pionirstva.
Forma se je malo izmjenila, sadržaj je preživio.
Iako, vjerski običaji, za razliku od društvenih, oni su zamišljeni tako da nikada ne nestanu iz ljudskog nasljeđa.
Zato jer... pionirstvo, omladinstvo i crvenoknjižaštvo nisu nikad u svojoj ideji imali ponuđeno odrješenje vječnoga straha od smrti.
Nikakva mašta, nula od imaginacije. Smrt je bila samo posljednja sekunda u igri života iza koje nema ničeg. Život je bio ono nešto u čemu se trebalo djelovati. Samo tada, jer poslije, nitko pouzdano ne zna što je poslije.
Loš potez, druže komunizmu.
Bilokakobilo, iz cijele te zbrke tradicija i nasljeđa i prekonoćnih ukidanja jednih običaja i prekonoćnih uvođenja novih, mene izvlači jedino ideja da živimo u vremenu pomodarstva.
Površnog pomodarstva.
I da to nije nikakvo novo vrijeme.
Cijela ljudska tradicija je, ustvari, smjenjivanje površnih pomodarstava.
Na ovu ili onu temu.
I tako se, eto, na današnji dan, ljudi masovno gužvaju na groblijma, a na jučerašnji su dan napravili pristojan promet kupovanjem plastičnih lampionića u plastičnim trgovačkim centrima, i to su tako, eto, ti dani.
A na današnji dan, eto, pada kiša.
Ne znam što bi me natjeralo da se i po lijepom, a kamoli po ovakvom vremenu krenem gužvati s drugim ljudima po mjestima, gdje se živi inače ne gužvaju toliko.
Zato jer je netko rekao da je danas dan kada se misli na mrtve.
A tko je taj netko tko određuje kada se misli na mrtve?
I da li to znači da su svi ljudi koji se radnim danima sjete mrtvih mentalno poremećeni? Nešto nije u redu s njima?
Jedino, ama baš jedino što bi me moglo poćerati na današnje hodočašće u masi drugih sljedbenika, jest ideja da moji mrtvi stoje tamo negdje u masi drugih mrtvih i tužnim, praznim pogledom gledaju po gomili pokislih ljudi, i čekaju da vide negdje mene. I ako ne dođem, nešto ružno i gadno će im se dogoditi, tamo...
E, to bi me pogodilo. Jako.
Ali, u to mi je isto tako, jako teško povjerovati.
Ovaj cijeli život, toliko je prepun nesavršenosti i slučajnosti, da mi je jednostavno nemoguće povjerovati da se i nakon smrti nalazimo u istom obličju, i u istim odnosima sa svim tim blesavim ljudima, koji su nam nekad bili neki rođaci, prijatelji, neprijatelji, roditelji, štogod. I da se nakon smrti u tom istom obličju nalazimo na nekom groblju i onda tamo čekamo jedan dan u godini da bismo bili nesretni jer nam nitko nije zapalio svijeću. I čemu ta svijeća uopće? Da nađemo neki put u onom mraku? U zemlji? Pa ako smo u zemlji, kako smo onda gore i kako vidimo? I ako smo već izašli gore, koj klinac ne odemo prošetat se po svijetu, nego čamimo kraj svoje rupice i čekamo? Čekamo tu jednu noć i taj jedan dan. Čekamo jer nemamo ideje kamo poć? Izgubljeni smo? Ako smo već toliko izgubljeni, kako onda uopće prepoznajemo te svoje rođake? Rođaci su na kraju jedino što prepoznajemo? I nikad, nikad, ama baš aspolutno nikad, nećemo izaći iz ovozemaljskih odnosa, iz ovih prolaznih i boležljivih tijela, iz svojih dosadnih uloga djece, roditelja, tetaka i stričeva? I ostat ćemo zauvijek zarobljeni u toj zemlji jer su ti živi, na koje se onako mrtvi moramo oslanjati, obični glupi idioti, koji ne shvaćaju da nama svijeća treba dole, a ne gore gdje po njima pada kiša, i gase je vjetrovi. I sreća sad da su izmislili te plastične koje gore malo duže, ali kako su onda, pobogu, kako su svi ti naši preci vidjeli prije nego su izmislili plastične trgovačke centre i u njima plastične lampioniće... I zar ćemo tako u vjeke vjekova, beskrajno, bezbrojno, nesagledivo i nepojmljivo daleko u budućnosti bez kraja i konca, biti polubudni i čamiti i čekati na sve te svoje idiotske potomke da nas se jednom sjete... a kao obećanje raja nadati se onom danu kada će nas vrhunaravno biće zauvijek dić iz mrtvih da bismo, opet zauvijek, živjeli u tom svojem nesavršenom obličju ... pa pobogu...
U tom slučaju, ta smrt je još strašnija nego što je nevjernici zamišljaju....
I u tom slučaju, biram onda neke druge priče o njoj.
Neke još neispričane, koje imaju odgovore na sva pitanja i potpitanja.
Neke one, koje se doznaju, tek kad se probaju.
A do tada...