Mudrost dolazi s godinama.
Još jedna mudrolija koju bi trebalo preispitati.
To ćemo kasnije.
Sada je vrijeme za preispitivanje tradicije.
Tradicija je ono nešto što te vezuje za pretke, djetinjstvo, prošlost, ono nešto što njeguješ da bi održao to svoje nešto, nešto svoje što si dobio/la u amanet od predaka, to nešto bla, bla, troć.
Tako tradicionalno slavimo noć vještica i ono, da, pa valentinovo, naravno.
I moja baba je na svaki 14.02. tradicionalno izrađivala srčeka od ovčje vune i slala ih svojem dragom u polje, koji bi je onda izveo u obližnji seoski restoran, a za noć vještica je tradicionalno bušila tradicionalnu bundevu, koju je potom stavljala na tradicionalnu dalmatinsku verandu, gdje je svjećice u bundevama milovala tradicionalna blagodat nježne orkanske bure.
Bura je tradicionalno bacala kamenje sa suhozida, ali bundeve nikada.
Zato se tradicija bundeva održala do danas, a tradicija suhozida nije.
Moja druga baba, e ona je bila komunistica.
S crvenom knjižicom.
Nije bušila bundeve, a nije ni slavila božić, a bogami ni uskrs.
Moja milamajka, isto nije imala u friškoj tradiciji genetskog koda proslavu uskrsa ni božića, ali je dobar dio svojeg djetinjstva provela kod moje nane, koju je ona zvala svojom staramajkom, koja je, pak, bila veoma pobožna i tradicionalna. I sve je slavila. I zauvijek usadila milojmajci pavlovljev refleks na slatki miris pečenog prasenceta.
Iz cijele te zbunjoze milamajka se izvukla idejom da ona ne vjeruje u boga baš, ali da farba jaja i kiti jelku, jerbo je to mene u mojem djetinjstvu veselilo, i jer su to i druga djeca radila, pa da ja ne ostanem uskraćena. Da mi ne prođe to djetinjstvo bez tucanja šarenih jaja i vješanja šljaštećih loptica na priklano drvo. I da, nedajbože u kojeg ne vjerujemo, da ne odrastem bez tradicionalnog psovanja uz usisavanje suhih iglica.
To što se radi radi drugih, podsjeća me pomalo na današnje masovno pohađanje vjeronauka.
Nitko u boga ne vjeruje, ono, baš, ali eto, sva djeca idu, pa nek ide i moje, čist da ne strši, običaj je to, taj vjeronauk.
Običaj je to, pogotovo nama koji smo kao djeca umjesto krizme i pričesti imali obred primanja u pionire.
U moje vrijeme bilo je djece koja su, osim u pionirstvo, išla na vjeronauk i krizmala se, i sve to.
Nije bilo zabranjeno.
Ali nije bilo ni običajem nametnuto.
Tako da su te vjerske običaje, uglavnom, vjerno ispunjavala djeca sa sela.
Ono što je nama, nevjernicima i vjernicima iz tog doba, zajednički nametnuto kao amanet mračnog doba vladavine nevjerništva, jest usađeni strah od drugačijeg razmišljanja i obaveza skrivanja samih sebe u masi.
Pa sad naša djeca ne smiju stršati iz vjeronauka, isto kao što ni mi nismo smjeli stršati iz pionirstva.
Forma se je malo izmjenila, sadržaj je preživio.
Iako, vjerski običaji, za razliku od društvenih, oni su zamišljeni tako da nikada ne nestanu iz ljudskog nasljeđa.
Zato jer... pionirstvo, omladinstvo i crvenoknjižaštvo nisu nikad u svojoj ideji imali ponuđeno odrješenje vječnoga straha od smrti.
Nikakva mašta, nula od imaginacije. Smrt je bila samo posljednja sekunda u igri života iza koje nema ničeg. Život je bio ono nešto u čemu se trebalo djelovati. Samo tada, jer poslije, nitko pouzdano ne zna što je poslije.
Loš potez, druže komunizmu.
Bilokakobilo, iz cijele te zbrke tradicija i nasljeđa i prekonoćnih ukidanja jednih običaja i prekonoćnih uvođenja novih, mene izvlači jedino ideja da živimo u vremenu pomodarstva.
Površnog pomodarstva.
I da to nije nikakvo novo vrijeme.
Cijela ljudska tradicija je, ustvari, smjenjivanje površnih pomodarstava.
Na ovu ili onu temu.
I tako se, eto, na današnji dan, ljudi masovno gužvaju na groblijma, a na jučerašnji su dan napravili pristojan promet kupovanjem plastičnih lampionića u plastičnim trgovačkim centrima, i to su tako, eto, ti dani.
A na današnji dan, eto, pada kiša.
Ne znam što bi me natjeralo da se i po lijepom, a kamoli po ovakvom vremenu krenem gužvati s drugim ljudima po mjestima, gdje se živi inače ne gužvaju toliko.
Zato jer je netko rekao da je danas dan kada se misli na mrtve.
A tko je taj netko tko određuje kada se misli na mrtve?
I da li to znači da su svi ljudi koji se radnim danima sjete mrtvih mentalno poremećeni? Nešto nije u redu s njima?
Jedino, ama baš jedino što bi me moglo poćerati na današnje hodočašće u masi drugih sljedbenika, jest ideja da moji mrtvi stoje tamo negdje u masi drugih mrtvih i tužnim, praznim pogledom gledaju po gomili pokislih ljudi, i čekaju da vide negdje mene. I ako ne dođem, nešto ružno i gadno će im se dogoditi, tamo...
E, to bi me pogodilo. Jako.
Ali, u to mi je isto tako, jako teško povjerovati.
Ovaj cijeli život, toliko je prepun nesavršenosti i slučajnosti, da mi je jednostavno nemoguće povjerovati da se i nakon smrti nalazimo u istom obličju, i u istim odnosima sa svim tim blesavim ljudima, koji su nam nekad bili neki rođaci, prijatelji, neprijatelji, roditelji, štogod. I da se nakon smrti u tom istom obličju nalazimo na nekom groblju i onda tamo čekamo jedan dan u godini da bismo bili nesretni jer nam nitko nije zapalio svijeću. I čemu ta svijeća uopće? Da nađemo neki put u onom mraku? U zemlji? Pa ako smo u zemlji, kako smo onda gore i kako vidimo? I ako smo već izašli gore, koj klinac ne odemo prošetat se po svijetu, nego čamimo kraj svoje rupice i čekamo? Čekamo tu jednu noć i taj jedan dan. Čekamo jer nemamo ideje kamo poć? Izgubljeni smo? Ako smo već toliko izgubljeni, kako onda uopće prepoznajemo te svoje rođake? Rođaci su na kraju jedino što prepoznajemo? I nikad, nikad, ama baš aspolutno nikad, nećemo izaći iz ovozemaljskih odnosa, iz ovih prolaznih i boležljivih tijela, iz svojih dosadnih uloga djece, roditelja, tetaka i stričeva? I ostat ćemo zauvijek zarobljeni u toj zemlji jer su ti živi, na koje se onako mrtvi moramo oslanjati, obični glupi idioti, koji ne shvaćaju da nama svijeća treba dole, a ne gore gdje po njima pada kiša, i gase je vjetrovi. I sreća sad da su izmislili te plastične koje gore malo duže, ali kako su onda, pobogu, kako su svi ti naši preci vidjeli prije nego su izmislili plastične trgovačke centre i u njima plastične lampioniće... I zar ćemo tako u vjeke vjekova, beskrajno, bezbrojno, nesagledivo i nepojmljivo daleko u budućnosti bez kraja i konca, biti polubudni i čamiti i čekati na sve te svoje idiotske potomke da nas se jednom sjete... a kao obećanje raja nadati se onom danu kada će nas vrhunaravno biće zauvijek dić iz mrtvih da bismo, opet zauvijek, živjeli u tom svojem nesavršenom obličju ... pa pobogu...
U tom slučaju, ta smrt je još strašnija nego što je nevjernici zamišljaju....
I u tom slučaju, biram onda neke druge priče o njoj.
Neke još neispričane, koje imaju odgovore na sva pitanja i potpitanja.
Neke one, koje se doznaju, tek kad se probaju.
A do tada...
Post je objavljen 01.11.2012. u 10:04 sati.