Bacili smo se u akciju i krenuli put soliduma. Solidum je jedna velika zgrada u koju me mužjak nikad prije nije vodio. Pa reče da me sad vodi. Da vidim. I da ne kažem da me nikad nije tamo vodio. A već sam rekla. A jbg.
U Solidumu sam rekla da je kapitalizam šutke pao. Umro je. Ali se to još uvijek drži u tajnosti.
Za dobrobit javnosti.
Pa smo gledali u tu smrt kapitalizma.
Ona izgleda onako, kao filmovi apokalipse. Prazni, pusti hodnici, mrak, tu i tamo kakvo svjetlo, tu i tamo kakvo utjelovljenje zombi prodavača koji životari među praznim hodnicima i naskače rijetke prolaznike.
Tako izgleda pomračenje kapitalizma.
Vrlo slično socijalizmu u najboljim danima.
Tako izgleda solidum danas.
U solidum smo išli da ga ja vidim, dakle.
A i tražili smo neku kantu za sve naše stvari koje neće stajat nego padaju. Pa da stoje onda u kanti tako padavičavi. Kao kišobrani, ali to ipak nisu kišobrani. To su reketi, štapovi i ine pizdarije. Nebitno.
Nismo našli kantu u solidumu.
Ali smo zato našli puno praznih kuhinja, puno praznih kreveta, puno skupih madraca, i neke zidove.
Dovoljno da ukrasimo našu kuću.
Mužjak i ja već godinama gradimo kuću.
U mašti.
I ne samo mašti, imamo je malu, napravili smo drvenu maketicu, i možemo joj miknuti krov i gledati u sobe, a mladunčetu je gledanje bilo dosadno pa je naselilo sve sobe nekim svojim mutantnim čudovištima. Da ne budu prazne i žalosne.
Pa smo onda tako gledali u svoju kuću i čudovišta u njoj, pa shvatili da trebamo još neke sobe.
Zato jer ja želim atelje.
Da tamo praksujem dok me sunce miluje.
Krasan jedan prizor.
Imam na sebi neku dugu halju i dugu sijedu kosu i još uvijek se mičem.
U tom svojem ateljeu.
Uglavnom, hodali smo apokaliptičnim hodnicima i odabrali si zid za fasadu, kuhinja par varijanti, i pod. Drveni, brodski, to nešto unutra, tikovinu vani.
Cijena nebitna.
Mašta ne pita cijenu.
Zato je naša kuća opremljena najskupljim detaljima
Onima koja nam se, začudo, najviše sviđaju.
Ja sam odabrala neke kožnate kauče i masivni namještaj. Da idu uz kameni zid.
Onda smo lov na kantu prebacili u kingkros.
Tamo je kapitalizam umro po drugi puta.
No, svoju je smrt zakamuflirao ogromnim naljepnicima kojima je uveselio stakla svih preminulih dućana.
Postoje i takva radna mjesta.
Posmrtni šminkeri ukrašavaju lica kao što aplikatori naljepnica skrivaju prazninu propalih poslova.
U kingkrosu isto nismo našli kantu. Našli smo neku gumenu torbu za 200 kunića koja bi mogla poslužiti, ali, ipak.
Ali smo zato za svoju kuću odabirali perilice, (meni obavezno treba perilica s prozirnim vratima tako da mogu sjedit ispred nje i gledat kako to radi) jedan veeeeliki ekran, špaher i usisivač koji sam od sebe usisava i maše metlicom. I sve smo to lijepo ispipavali, otvarali, zatvarali, objasnili prodavačima da samo gledamo i pipamo, i rekli doviđenja.
Doviđenja do siticentrauan.
Tamo kapitalizam još uvijek živi svojim ritmom veselih nasmijanih lica.
I bez prevelikih gužvi na blagajnama.
I našli smo kantu.
Za 30 kuna.
Kantom smo opremili stan.
Ovaj pravi, u kojem živimo svoj pravi život, i u kojem živi i naša malena maketica kuće kojoj fali atelje.
I sad nam sve padavičave stvari uspravno stoje.
I mladunče nas je pohvalilo kako smo to sve lijepo sredili.
Taj svoj pravi život.
U kojem stalno neki klinac fali, i neki kurac žulji.
A ne bi trebalo tako...
Post je objavljen 06.11.2012. u 20:30 sati.