osvrt naokolo
Biti nevjernik u doba božičnih blagdanosti naporna je stvar. Biti muslimanom u katoličkoj zemlji u spomenuto doba, isto je naporna stvar. Biti žiteljem zemlje bez žita, također je naporna stvar. Biti živom/živim u zemlji, također je naporna stvar. Pisat na jeziku, koji strogo odvaja ljude sudeći ih prema njihovim genitalijama, isto je napor.
Život je napor, da ga jebeš.
No, dobro.
Gužva na poslu je naprasno prekinuta. Jednim božićnim domjenkom, samo tako. Prije božičnog domjenka, mi ekipa smo dobili božićnicu. Dobila sam, dakle, petsto kunića. To je, ustvari, samo pola božićnice, to zato jer radim samo pola godine. Ako preživim cijelu sljedeću godinu u istoj firmi, i ako ista firma preživi također, onda bih trebala dobiti cijelu božićnicu. Koja će onda biti... tko zna kolika. Možda veća, možda ista, možda manja, a možda neće.
Neizvjesnost, neizvjesnost, život je neizvjesnost, i tu lekciju smo naučili. Uklesali je u genetski kod i nikad je se više nećemo riješiti.
Na božićnom domjenku nam je, pristojno nacrvrckano raznježeni gazda, objasnio kako je silno sretan s nama kao ekipom, kako je godina bila iznenađujuće dobra, i bolja od onih prethodnih, i kako se on nada još većem boljitku.
Sreća pa smo mi navikli na neizvjesnost, pa smo mu samo odgovorili smješkom i gledali pritom kako čim prije pobjeć. Kući. Odmorit.
Tko više sluša i vjeruje obećanjima?
Neizvjesnost je sve i jedino što stoji pred nama.
Kao i besrmtna nada da ćemo sljedeći mjesec dobiti plaju podebljanu za sve one prekovremene. Usput, umanjenu za ova dva skraćena predblagdanska dana. Na badnjak dva i po sata manje, na staru godinu isto. Nesretnici koji se nisu sjetili na ta dva dana uzeti godišnji, ostati će uskraćeni za pet sat prekovremenih.
Privatna posla.
Čist račun, tanka ljubav.
Tako to.
Osim silno podebljanog novčanika, izbjegla sam izbjeć i sve čari potrošačko blagdanskih debilana. Šoping, poklone, natezanja, guranja, stajanja u redu, neredu, kupovanju brašna, miješanju kolača, svemu tome... doduše, to uvijek uspijem izbjeć. Neke stvari koje ne volim jednostavno zaobiđem. Ljude također.
S petardama, bombama, raketama i ostalim glasnim dokazivanjima ljudskih frustracija se jednostavno pomirim.
Nemreš drugačije.
Mužjak je isto ispaljivao neke rakete.
Djece radi, naravno.
Nevjerojatna je količina gluposti koje odrasli rade štiteć sebe golim mesom vlastite djece.
Nedavno sam se posvadila s nekim, kakti fejspuk frendom, jer je isti objavio kako želi unakazit sve ljude koji se ne smješkaju njegovom nasmješenom djetetu. Onda su me izopćili i napali svi njegovi fejspuk frendovi, kojima je također normalno da u osmijehu vlastitog djeteta ne pronađu radost i veselje, nego mržnju i gomilu frustracija prema ljudima koji ne dijele njihovu ganutost, nego samo idu okolo i žive svoje živote. Kako li se samo usuđuju, ti neosjetljivi gadovi???
Tako.
Što se mene tiče, jedan, kakti frend manje, /instant me izbrisao sa svoje liste, brižni otac/ nekoliko izljeva pravedničkog /postoji li taj osjećaj u kakvom drugom obliku uopće?/ bijesa, na mojem imenu više.
Ljude nemreš mijenjat, oni to rade sami od sebe.
Moeš ih samo staviti u te neke situacije i onda promatrati, kao laboratorijske miševe, kako onda mijenjaju svoje reakcije u nepogrešivom uvjerenju da su uvijek u pravu. Čak i onda kad reagiraju skroz i naskroz drugačije od onog puta kad su isto tvrdili da su samo oni u pravu.
Osim toga, rubno su me dotakle neka, kakti, crkvena uplitanja u seksualno obrazovanje djece. Kao ono nešto u što je teško povjerovati da se uopće događa. Ne tako teško kao što je teško pojmiti neku osobnu ili društvenu čak, tragediju, nego nešto kao igrokaz montipajtona koji se pretvorio u stvarni život.
Pa zar zbilja?
Bila je i neka parodija demonstracija koju su održali plišani medvjedići.
To isto nisam shvatila.
Zašto bi medvjedići demonstrirali?
Medvjedići i djetinjstvo.
U mojem djetinjstvu isto je bio jedan medvjedić. Malo veći i puno tvrđi od ovih mlitavih demonstranata. Bio je više medo nego medvjedić. U neko doba djetinjstva sam ga koristila za masturbaciju. Bilo mi je baš urnebesno veselo prislanjati njegove tvrde dijelove na one svoje mekane. A što reć? Svršavanje mi je odmalena dobro išlo.
Znatiželja me također dobro pogonila. Do neke mjere.
Ne znam odakle mi ta mjera. Vjerojatno je to ona koja počinje tamo gdje završava zadovoljstvo a počinje bol.
Nauči se to odmalena. Kao pec, fuj, ili tako nešto.
Pa se onda levitira negdje između.
A to svoje tijelo, pa pobogu, u njemu i s njim živiš, grehota je ne upoznati ga... ponekad je i opasno ne poznavati ga, živjeti s njim u svađi, to je gore nego živjeti u lošem braku. Od braka makar možeš pobjeć. Moeš ga i uništit pa živjet dalje... od tijela nemaš kamo.
Moeš, da.
Vjerovati onim muškarcima u haljinama koji obećavaju s uzvišenih mjesta... moš mislit. Muškarcima treba prestat vjerovat istog trena kad se uspnu na nešto. Oni onda gube razum, mjeru i samokontrolu, i brojka od sedam milijardi je dovoljan dokaz.
Život van tijela još uvijek nema dokaza.
Samo puste priče.
Tako.
Bilokakobilo, nikad mi neće biti jasno to s medvjedićima, ni što su medvjedići htjeli reć.
Mladunče, npr, ono odmalena ima pesu. S pesom se mazi, nateže, ljubi i bez njega ne ide spavati nikada. Od svih plišanaca, njega voli naj naj. Peso je mekan i podatan, nimalo tvrd kao moj medo.
Što je također u redu.
Dapače.
Osim toga, mladunče ima internet. A internet ima histori. A u historiju smo pronašli riječ koja povezuje masturbaciju i desetogodišnjake. Nakon čega mi je stvarno čudno zašto se diže tolika graja oko uplitanja crkve u dostupnost informacija u osnovnoj školi. Pa tko se uopće oslanja samo na informacije iz osnovne škole?
Pobogu.
Došlo je to neko vrijeme kad se gušimo od količine informacija.
Volim to vrijeme najviše od svih vremena.
Pa nije li super to kad, na ovako sveti dan, mogu s gomilom nepoznatih ljudi podijeliti svoja dječja iskustva s tvrdim medvjedićem?
Ma najsuper od svega!
Pa, čestit vam Božić i tako to. :)
radno ispiranje primozga
Sve što želim je jedan cijeli dan pred televizorom, u horizontali, i s kolačima. ili tako nečim.
osim toga je rmpaona po 10 sati dnevno, to je ono doba godine kad je rmpaona, kad bi svi kalendare, svi bi poklone, svi bi odmah, svi bi sve, i svi su samo oni ti jedini koji postoje i nešto im treba, odmah, sad, ovdje i jučer.
pa se sve tako nekako vratilo u ono vrijeme prije deset godina.
kad od božićno novogodišnjeg ugođaja samo želim sobu, televizor, dozlaboga idiotske američke filmove za ljude bez mozga, i ležanje, beskrajno ležanje.
ne želim ni poklone, ni razgovore, ni posjete, ni šopinge, ništa, ništa, samo mir.
rmpamo, dakle, kao ludi.
mozak mi je ispran.
a trijset i nešto stotina tisuća ljudi je nezaposleno.
kad radiš od osam do šest, onda nemreš to zamisliti.
a opet....
gazda je htio iskoristiti onu omraženu politiku zapošljavanja za 1600 kn. otvorio natječaj. jedan, pa drugi. onda se nije mogao načuditi kako nitko ne želi raditi. pa je zaposlio jednog nadobudnog, pa ga je tjedan dana držao kod sebe, a onda doveo nama, u proizvodnju, da vidi malo mali posla. i odmah nam je mali počeo pametovati i govoriti stvari o kojima nema pojma. a znali smo da nema pojma, zato jer mi te stvari radimo, a on se poželio prodavati samog sebe kao da on zna.
jbg.
inšoma, nakon četrnajst dana mali je pobego, i samo dojavio da ga neko vrijeme neće bit u državi.
kad se vratio dobio je knjižicu i to.
onda je gazda, a gazde nikad ne bi bili gazde kada bi se predavali malodušnosti i zapadali u očaj, napravio novi natječaj. ali ovaj puta zaozbiljno, ali opet, samo na pola radnog vremena. pa se obratio zavodu za pomoć. pa mu je zavod poslao nekih dvadesetak individua kojima je odlučio dati neki, kakti, provizorni zadatak. pa je od tih dvadesetak domaću zadaću napravilo samo dvoje, a od to dvoje, samo se je jedna udostojila doći na razgovor.
pa je, kao takva, uredna i vrijedna, i primljena.
pa je onda, u ovo doba krvavog rmpanja, gazda predložio novopridošlici da malo dođe u proizvodnju, malo pomoć, i malo naučit.
pa je došla mala, sa sobom je donijela lijepi ajfon, i nakon par dana počela frktati na sve redom, i objasnila da ona više neće dolaziti.
jer, pa tu se radi, zbilja radi, jebate.
a ona nije došla proizvodit, nego je završila škole za ono, prodavanje magle, a ne ovo...
pa, onda tako, rmpamo prepušteni samima sebi.
tu i tamo se prisjetimo malih kinezića koji rade samo za dolar dnevno. pa se hihoćemo kako su tek oni jadni i siroti.
a jaz između kinezića i taštih balkanaca kojima je posao samo šminka, sve je veći i veći.
u korist kinezića, naravno.
i osim što rmpam ko sumanuta, vozim se javnim prijevozom. mužjak je sjebo sve moje anarhističke planove i nenajavljeno mi kupio neku tamo vrijednosnu karticu. i preporučio da je prislanjam na ono naranđasto i da će to onda zvonit.
pa ponekad i pozvonim.
kad se vozim sa šefikom pa mi neugodno da iskačem iz prometala usred razgovora.
inače sam još... frustrirana, kaže mužjak.
osim toga, nesretan je sa mnom.
jer ga zanemarujem, jer radim toliko, i jer sam frustrirana.
sobom, životom, gradom, državom, ljudima, svime, jesam, jebiga.
ako ti tako kažeš.
u javnom prijevozu se šverca isto puno mladih. i nikada se ne dižu starijima. jučer je jedan deda pao posred autobusa, podigla ga je najbliža bakica, a danas je jedna bakica, pogrbljena i na iskrivljenim nogama, stajala pune tri stanice i držala se za štangu, onda je izašla. puno je djece sjedilo za to vrijeme. sjedilo sa slušalicama svojih skupocjenih mobitela u ušima. nit čuju, nit vide, nit su prisutni.
a u što li će tek djeca ove djece ličiti....
enjoy the ride
Onokad padne snijeg pa izbaci na vidjelo sav jad i bijedu frustrirane ljudske prirode. Ono kao oni ljudi, koji ne podnose komentare koji im nisu po volji, pa isključuju komentatore iz rasprave. Sve jadno i plitko.
Pričao mi jedan frend kako se vozio podzemnom u Japanu. Kako je bilo sve krcato, čovjek na čovjeku, žena na ženi, i sve take neke kombinacije. Kako se našao usred vagona, i zabrijao da nikad više neće stići sići, jerbo do vrata ga dijeli samo jedna fina gomila ljudskog mesa.
A onda, kad je vlak stao, sva se gomila, ko` na neku ultrazvučnu japansku zapovijed, razmaknula, i pred njim se otvorio put, dostojan crvenog mora koje se otvara pred mojsijotom.
Mislila sam o tome jutros.
Kako je njemu bilo u Japanu, i kako je meni u Hrvatskoj.
Podzemne nema, boguhvala.
A u nadzemnoj je situacija najsličnija onoj na plažama gdje se pare morski lavovi.
Gomila naguranih tjelesa, koju gaze podivljali mužjaci uz neku neartikuliranu dreku.
Tako šetaju tramvajem hrvatski testosteronci.
Mumljajući i gazeći sve pred sobom.
Bez pardona, i bez obzira.
Zarekla sam si danas da nikad više neću plaćati vožnju zetom.
Jer se osjećam poprilično bedastom i još više namagarčenom dok to radim.
A vozim se samo radi tog usranog snijega.
Leda, pardon.
Jer nemam muda voziti biciklo po ledu.
Jer mislim da je mudrije i sigurnije pasti s nogu, nego s bicikle.
Pa se sad borim s neartikulatima hrvatskog testosterona.
I pritom ljubomorno ćirim, zaljepljena za staklo vrata / jer kako, inače i uopće, iz te plave sardinarnice izaći / i gledim u te neke, lude bicikliste kako pažljivo glajdaju dok se ja ne usuđujem, nego samo tako, ćiribiribela.
Sve nekako, sve manje i do bestraga manje, imam dobrih osjećaja prema tom nečem što ljudstvom sebe zove.
Sve to treba u pm sterat.
A prije uništavanja samih sebe, svakako zet strgat.
Skroz.
http://www.zetkarte.org/
http://www.facebook.com/ZetKarta
post za NFa
Jutros je bilo vanredno vrijeme. Ponijelo me da ponesem i aparat na delo, čist da zablježim sve zimske radosti, mi s mora posebno se izbezumimo kad vidimo te pahuljice kako padaju, padaju, a ako se to nešto može još proglasiti mećavom i nekom, kakti, skoro pa elementarnom nepogodom, onda dobijemo i onaj adrenalinsku šus i skroz smo si ludi.
Najviše od svega, me svejeno, fasciniralo to kako tramvaji i autobusi voze, vlakovi ne voze, na kolodvoru smo se zalud smrzavali, a blagajna subotom ne radi, info o voznom redu jednako nula, ne postoji, u gradu ljudi lopataju pred zgradama, i sve je tako, kakti, normalno.
Prošetala sam malo planinarsku opremu, prtila snijeg po gradu, bilo je zgodno, malo me boli glava, nadam se da nisu sinusi ošli već, a zima je počela tek.
Na poslu je gužva, ona prava, prednovogodišnja, nisam je osjetila već ohohohoooo godina. Navečer radim u fušu, slažem neku brošuru nekoj političkoj stranci koja želi promijeniti svijet, za početak si je unajmila grafičarku koja im radi na crno, pa umjesto promjene svijeta samo podebljava sivu ekonomiju, no, nadam se da će mi platiti. imaju neke prohtjeve i ne baš preveč ukusa, tu i tamo pomislim kako bi bio gušt raditi tako nešto za NF-ove pirate, jer oni su sigurno otkačeni, jer su pirati i to, a negdje iza, tamo iza onog centra gdje se slike s oka pretvaraju u sliku svijeta, tamo mali glasić govori da ti pirati su sigurno isti ka i drugi, samo što se zovu piratima, pa to zvuči, onako... kontra vjetra, a ustvari, sigurno bi i oni nešto tacali i ne bi mi dali slobode, čak i kad bih im radila džabe, svejeno.
Jeste li sigurni da želite napustiti upis unos posta?
Sigurna sam da ne želim, jebe me taj ctrl+v, i to što sam prolila pivu... teško je radit tako, jbg.
Evo malo protuteže NF-ovom mediteranskom ugođaju, ispričavam se što nema preveč folka po autobusu, ulicama, cestama, hladno je jebate, no, ipak sam ćopila jednu, pristojno razgolićenu u zimskom okruženju...
