... je uvijek
uživanje
sitne i slabe
duše
stara latinska
živčana sam danas. ostalo mi od sinoć.
to mjesto pod suncem, mjesto pod krovom, mjesto na svijetu, mjesto negdje bilogdje.... lako je pobjeći u glavi, ali to jebeno tijelo, i ono se ponekad požel sakriti... mislim, kad bih imala svoje i samo svoje mjesto u kvadratnom metru, što bi me onda, zabogamiloga, natjeralo da izađem van, da izmjenjujem riječi prevaljene preko usta i ispreturane jezikom, sa pravim ljudima od krvi i mesa, a ne nekim tamo nikovma kojima su slova sasma dostatna.
Ništa. ili neka teška sila, samo to bi me istjeralo van.
A i ovako, kad moram komunicirati, grozno je.
Mužjak i mladunče uče neke zadaće, na sav glas, naravno, ja se nemam gdje miknuti. Ne mogu to svoje raditi na sav glas, jer nikad ni nisam, po difoltu se samo mičem, uklanjam i skrivam, čist da se ne zamjerim, pa da me to ne otjera u neke nove komunikacije i tome slična natezanja, a kad se nemam kamo miknuti, onda budem nervozna. Nabijam si onda slušalice i muziku do daske i opet se nisam nigdje mikla. Naljevam se vinom, jer od pive stradavaju tipkovnice, pa se onda cijelo jutro na poslu čudom čudim odakle mi vrtoglavica i zašto mi se muti.
Hvala bogu da izmislilo aspirin.
Ezmislilo sigurno još mnogo stvari uz koje se čovjek može bolje trovati i oporavljati, ali aspirin mi nekako najdostupniji.
Nervoza svejedno ostaje.
Prodala sam jednu sitnicu preko neta, prvi puta u životu da sam prodala nešto u ovoj usranoj zemlji, a sve one fotografije koje već godinama uigrano kapaju preko prokleta je, amerika i agencija njeeeeenaaaaa, to neću računati samo zato jer se ne odvija u ovoj usranoj zemlji, pa onda pokušavam to nešto poslat da se plat pouzećem, po naputku s web stranice usranih hrvatskih pošta, gdje je neko nadobudno piskaralo hrabro napisalo kako se sve bez problema može uplatiti direktno na moj tekući, e da bi službenik u tim istim hrvatskim poštama objavio kako ne, ne, neeeee, to jedino poštar može donijeti na kućnu adresu, pa onda hajde sad po tim srednjevjekovnim metodama kucanja na vrata i donošenja priklanih kuna, ali, naravno, mene na zagrebačkoj adresi nigdje nema, nego ću sad mužjaka slati, da poslije posla ide na poštu sa žutim papirićem po tih par kuna, jer, eto, nemoguće je drukčije.
sve mi ide na živce.
sve, sve.
Post je objavljen 14.11.2012. u 20:11 sati.