arbajt maht
Neću o štrajku jer o tome ništa ne znam. Osim što slutim da je potrebna kritična masa koja nešto može učiniti svojim štrajkom, kao i da ta kritična masa ne smije biti zamjenjiva. Kad bismo, npr, mi, ekipa s posla odlučili bacit se u štrajk, vrlo vjerojatno bismo dobili nogu u guzicu i knjižicu u ručicu. A na naše mjesto bi uskočili ljudi željni posla. Jedini mali problemčić bio bi taj što smo, u ovom trenutku, sasvim fino uigrana ekipa, koja radi ko trnci po stopalima, pa bi prošlo neko vrijeme dok bi se ti novi uhodali, e to vrijeme bi se onda brojalo kao gubitak, i naš trenutni vladar života i godišnjih odmora bi brojao neke manjke na računu, i gubio kosu i živce, i ne bi nimalo bio sretan.
Pa bi usput nekako morao smisliti kako da doskoči tim novim robovima, da li da ih dovoljno stegne, ili da ih nagrađuje do bola, e to bi ovisilo o njemu i njegovom smislu za preživljavanje.
Daklem, u ovom trenutku, u ovoj maloj firmici, mi svi zajedno činimo jednu sasvim solidnu mašinu koja donosi dobit.
Valjda.
Barem radimo ko` ludi, barem ovih zadnjih tjedana.
To je super stvar.
Radit ko` blesav.
U uigranoj zajednici.
Mi, uglavnom, ne razmišljamo o štrajku. Nego se veselimo poslu. Jer to znači da nećemo završiti na burzi, a možda i da ćemo dobit neki dodatak. Plaćene prekovremene, a bogami, možda si zaradimo i božićnicu.
A kako nas ima malo, tako nitko od nas ne može zabušavat. Svi vide koliko i kako tko radi. i kad svi vuku, onda to lakše ide. Povlačenje za sebe i za druge, jer i drugi vuku za tebe, pa onda ni ne razmišljaš treba li povući za njih.
To je tako lako postići u malim firmicama gdje se ništa ne može sakrit, i gdje većina ima radoholičarskog duha.
U velikima, naprotiv, lakše se je zabit u neki sobičak, skriti iza monitora i švercati se na tuđim leđima. Pogotovo na onim, bolesnim radoholičarima, koji si ne mogu pomoć, nego moraju stalno nešto radit. Pa oni, nek rade...
Velike firme uvijek me podsjećaju na socijalističke mastodonte u kojima je bilo tako lako obitavat.
Ne znam kako su, u stvari i u zbilji, funkcionirali ti mastodonti, i koja je bila njihova tajna preživljavanja.
Puno je lakše shvatiti i procijeniti kako to ide u malenim firmicama.
Opet, ne znam što reći o štrajku javnih službi.
i nije da baš nešto trebam reći, ali nitko mi ne zna ni objasnit, to što hoću znat.
To koliko se u ovoj zemlji cijeni rad, i koliko se cijeni znanje. i kome je, uopće, i do čega, uopće, stalo?
Znam samo da su se djeca danas veselo igrala jer nije bilo škole.
i srećom pa imam fejspuk, tamo se je netko sjetio čestitati 29 novembar.
na taj datum isto nikad nisam išla u školu.
nego babi u dalmaciju.
tamo su starci brali masline, a ja sam ležala u krevetu, jer je voda iz bunara bila ledena i drugi dan bih od nje imala upalu krajnika. a ni grijanja u sobi nije bilo. a bratić, par mjeseci stariji od mene, bio je ljubomoran jer smo imali šolde i auto. i prezirao je na sav glas masline i blitvu i zemlju i poje i ribu i taj svoj mrski mu otok.
sad je bolesni ptspovac bez pomoći i prihoda, a kuća se raspada.
a još uvijek se uhvatim tu i tamo kako se mazno predajem glupim mislima da moglo je to sve nekako bolje biti.
samo da nije tih ljudi.
uvijek ti ljudi.
sjebu ono dobro što imaju u svojim slijepim nagonima da se domognu onoga što nikad nisu probali.