"Rezultati 13. međunarodnog natječaja za kratku priču, odlomci iz neobjavljenih romana i misaoni tekstovi i rezultati projekta


IZA PROZNIH VRATA


Završio je 13. po redu međunarodni natječaj za kratku priču, odlomci iz neobjavljenih romana i misaoni tekstovi.

U kategoriji Pohvaljene priče, misaoni tekstovi i odlomci iz romana u sklopu natječaja:

*Anđa Jotanović, misaoni tekst LAKO JE REKONSTRUIRATI PODSVIJEST Rijeka, Hrvatska

Prijavljujem misaoni tekst
Autor: Anđa Jotanović
Naslov: Lako je rekonstruirati podsvijest
Grad: Rijeka
Država: Hrvatska


Misaoni tekst: Lako je rekonstruirati podsvijest


Podsvijest, tu Pandorinu kutiju nesvjesnosti, lako je i jednostavno upoznati i prilagoditi na svjesnost. Podsvijest je upamćeno iskustveno znanje koje djeluje iz akumulacije svih životnih iskustava duše. Za rekonstrukciju podsvijesti sadašnjeg života, dovoljno je prisjetiti se svojih iskustava koja su nas obilježila kao misaono biće. Sva ta iskustva više nesvjesno, nego svjesno pohranjena su u našoj cjelokupnoj akumulaciji ovozemaljskih informacija.

Čovjek te informacije koristi polusvjestan i nesvjestan sebe u cjelini. On je izgubljeno biće u vremenu i prostoru koje ne kontrolira sebe, a uvjereno je da je svoj gospodar. Međutim, samo svjestan čovjek sebe i svoje akumulacije pozitivne svijesti izvan kolektivne svijesti može živjeti 100% ispravnim načinom života radeći podjednako dobro za sebe, svoju okolinu, društvo, religiju i održavati kolektivnu svijest čistom i sposobnom za ispravan rast i razvoj ljudskog potomstva. Samostalan preodgoj je neophodno potreban svakom ljudskom biću i to je vrlo lako postići na jednostavan način. Na polusvjesnom nivou svijesti svi mi imamo intuitivno znanje o svojim roditeljima, odgajateljima i društvu u kojem egzistiramo koje nas upozorava, da je istina drugačija od one koja nam je predstavljana kao univerzalno znanje, ali nam se jednostavno ne da pobijati tu istinu, jer to umara ionako umorno ljudsko biće od dokazivanja pravde pa nastavljamo svjesno živjeti u krivici koja nas neprestano prati kao težak teret na fizičkom, emotivnom i psihičkom nivou.

Tako postajemo „prešutno“ sudionici svjetskih i kolektivnih zbivanja za koja zatvaramo oči kao da nas se uopće ne tiču. Živeći u takvoj laži i uskogrudno čovjek može kratkotrajno postići malu sreću, a postojanu i trajnu uopće ne može postići. Naša svijest se može jednostavno ugoditi tako, da djeluje ispravno i postojano, a pozitivna ljudska svijest otvara srce prema svim najplemenitijim osjećajima zadovoljstvu, radosti, sreći, smirenosti, miroljubivosti, ljepoti i ljubavi u cjelini.

Sve što je potrebno za rekonstrukciju svoje podsvijesti, to je stvoriti svoju pozitivnu akumulaciju svijesti oko 100 pozitivnih osobina, da bi se izašlo iz iluzorne kolektivne svijesti koja nas poput inercije vuče u ponor nezadovoljstva i osobne neispunjenosti životom u njegovom punom potencijalu svemoći. Pozitivne karakterne osobine treba naučiti kao tablicu množenja ili dijeljenja, da nam uvijek to znanje bude na raspolaganju. Zapravo, kad naučimo poželjne karakterne osobine upotrebljavati mislima i riječima, one se intuitivno pretaču u ispravna djela na svim nivoima bića bez obzira na kolektivnu svijest koja još uvijek može biti vrlo negativna i kontrolirana putem medijskih informacija.

Naša pozitivna svijest je toliko moćna kad je ugodimo na pozitivnost, da imamo uvide u sve svjetske događaje koji se događaju protiv naše volje i mi ih možemo korigirati ili se od njih odmaknuti te ih samo pratiti i vidjeti ugrožavaju li naš život i ispravan opstanak. Na ovaj način čovjek vlada sâm sa sobom i nikoga ne ugrožava ni mislima, ni riječima, ni djelima. On je samo ispravan član zemaljske zajednice, čvrsta karika u lancu života koji trajno opstaje svoj na svome i što je najvažnije počinje vjerovati u istinsku ljubav, svoje znanje i sebe.

slika: digital art

„Od danas se hrani samo ljubavlju i daj samo ljubav“, tako me uči Bog.

Sa tim riječima borim se sa najvećim demonom u sebi, a Bog mi pokazuje kako. Demon se nalazi u mom organizmu u predjelu trbuha oko cijelog pupka. Bog mi pokazuje kako da se prstima i pritiscima na tog demona krećem u obrnutom smjeru kazaljke sata oko svog pupka i tamo gdje osjetim najjaču bol, da ponavljam glasno: “Od sada se hrani samo ljubavlju i daj samo ljubav.” U glasu mi je zapovijedni ton kao da savladavam neko biće u sebi. Taj demon sa kojim se borim je demon ogromne nakupljene boli u svim segmentima, mojem, obiteljskom, okoline, društva, religije, kolektivne ljudske svijesti, planetarne svijesti i kozmičke svijesti. Bol se pročišćava putem obreda uz Božju pomoć.

Dok se ja borim sa svom tom boli koju osjećam i na fizičkom i na psihičkom planu, čujem svoj um kako kaže: „Ova je stvarno luđakinja. Ona bi se igrala Boga“. Hrabro odgovaram, da se ja ne bih igrala Boga, ali želim pomoći da se bol eliminira koliko god je to moguće. Ako se ne mogu uključiti u pročišćavanje te boli, zašto sam uopće spašena od Boga? Da, ja sada svom dušom osjećam, da sam spašena od pogibelji paklenog načina života.

Vi ste mene oslobodili svega negativnog i dali mi drugačiji i svjesniji život, a vi nosite moju bol.

Imam sposobnost vidjeti širu sliku stvarnosti i vidim da se bol odražava čak i više u nekim svjetovima, nego na Zemlji. „Dobro, ako je hoćeš nositi, samo je imaj!“ i ja pristajem da osjetim tu bol. Od tog trenutka bol postaje gotovo nepodnošljiva u mojoj glavi i ušima.

Odlazim na tretman kod kiropraktičara i pričam mu o svojim doživljajima, a on mi kaže. „Danas sam usnuo jedan san. On se sastoji od šifre 3x3x3 SMOKVA“ te mi kaže: „Ne vodi Zemlju Bog sam, nego je odredio anđela za ovaj zadatak“. Ne mogu reći, da sam tada baš razumjela ove njegove riječi, ali su kod mene izazvale neku čudnu reakciju, kao da se u meni nalazi neko pohranjeno znanje koje ovu šifru može dešifrirati. Znam, da se šifra dešifrira kroz čistoću tijela, misli, riječi i osjećaja te kroz određene ritualne radnje koje se vezuju za čišćenje vatrom u prirodi na sve četiri strane svijeta.

Vraćam se kući od kiropraktičara, da se odmorim i pokušam eliminirati tu ogromnu bol koju osjećam i razmislim o spoznaji koju sam upravo dobila.

U 14:05h javlja mi se Bog i pita čujem li ovu glazbu? Kažem da čujem. Nisam ni bila svjesna predivne glazbe u svom lijevom uhu. Kad stisnem zube, a u mom bolnom uhu čujem glazbu nekog nepoznatog instrumenta kao harfe ili lire. Bog mi kaže, da će mi ta glazba smanjiti bol. Dok slušam tu glazbu, dobivam poruku da se pripremim za transmisiju.

Pitanja mi se postavljaju o boli. Prije pitanja daje mi se uvid u tu emociju. Vidim bol ljudi u agoniji, životinja, biljaka, nevidljivih bića, demona, nekakvih velikih ljudolikih bića, gladnih, žednih, bolesnih, iznemoglih, ostavljenih, ozeblih...

O, sveti Bože! Samo jedan maleni dio te boli ja osjećam. Kako li je samo velika, ogromna!

Postavlja mi se pitanje: „Otpuštaš li svu bol?“, ja bolno stenjući jedva progovaram, „Da!“. Dok me sada u oba uha prati nepoznata glazba, uključuju se u pročišćenje bola biljke, voda, zemlja, vatra, zrak, eter i univerzum. Ponovo dolazi pitanje. „Odričeš li se boli“? Ja odgovaram potvrdno, dok mi nesnosna bol kida cijelo tijelo. „Sunce će ovu bol neutralizirati svojim zrakama, a tako i bol ljudi, životinja, biljaka i univerzuma“. Zatim čujem kako se netko zahvaljuje Suncu, Mjesecu i Krišni.

Krišna je naredio, da se neutralizira bol i dovede u balans. Ja nesvjesno počinjem pjevati mantru Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare i vidim da se nalazim u nepoznatom prostoru, a kao da sam u Rijeci i čujem glazbu i pjesmu u zboru (Kirtane). Zatim se neutralizira bol Krišni pa me se energetski uvezuje sa bioenergetičarom i neutralizira se bol Božjem djetetu. Tada se mene i bioenergetičara povezuje sa neobičnim posebnim obredom kao da doživljavam neko unutarnje vjenčanje po duhu. Krišna njega prvo uči kako da me voli, a zatim mene predaje njemu te nas jedno po jedno uvodi u obred vjenčanja, a zatim nas zajedno blagoslivlja.

U mojoj nutrini rađa se neko novo dijete koje Krišna pročišćava od svih nečistoća materijalnog svijeta i predaje mi to dijete na čuvanje. Ja vidim sebe kako to dijete predajem bioenergetičaru, a Krišna govori: „Ovo je tvoj sin, začet je bezgrešno, ali je tvoje dijete. Prihvati ga kao sina i odgoji ga u ljubavi, sreći i blagostanju. Imat ćete za život sve što vam je potrebno“.

Dok ja izlazim iz tog neobičnog i kao začaranog stanja svijesti, zbunjena sam. Čovjeka sa kojim sam povezana poznajem, ali mi nije u nekoj ugodnoj uspomeni i erotski nemam ništa sa njim, ali osjećam ogromnu energiju ljubavi koja od njega struji prema meni. Ne znam zašto me se povezuje sa njim i prisjećam se svoje prve posjete njemu zbog tretmana. Imala sam osjećaj, da ga odnekud poznam i da se on krivo predstavlja. Mislila sam da je on neki hodža. Kod njega sam se prvi put upoznala sa duhovnošću i bioenergijom. Osjetila sam tu neku posebnu energiju, ali to je bilo prije nekoliko mjeseci. Ne želim se sada sa tim zamarati, ionako ne znam što sve ovo znači.

Počinjem raditi uobičajeni posao u kući. Kroz rad spoznajem da Bhagavad Gita radi tisuću posto. Pitam kako može tako raditi jedna knjiga kad je čak nemam ni u kući, a Krišna kaže da može raditi onoliko koliko on hoće da radi. Ja sada kao da počinjem sumnjati u sva ova događanja. U meni se javlja nezadovoljstvo. Usput, bol me u uhu i glavi muči cijelo vrijeme. Idem se malo umiriti i uspijevam zaspati.

U 18:25h budim se i spoznajem, da pročišćenje bola sa mnom obavlja Bhagavad Gita i da je to obavljeno tri puta u snu. Ne znam što da radim i mislim o svemu ovom. Sve se u meni uskomešalo. Uznemirenost mi najviše zahvaća glavu. Osjećam da je moja glava kao uzavrela košnica pčela. Takvo stanje me zabrinjava. U meni se vodi nekakva nepoznata borba. Preispitujem sve ono što sam vidjela i doživjela i sama u sebi stvaram još veću zbrku. Na kraju večeri pijem tabletu protiv boli i idem spavati, ozbiljno zabrinuta za svoje psihofizičko stanje.

Ujutro se budim smirena, ali bol mi nije prestala. Dok ja ne znam kako bih započela dan, Bog mi se javlja i pita. „Bi li ti za mene učinila sve?” Bez razmišljanja odgovaram, da bih. “Onda se spremi i idi kod bioenergetičara.”

Ostajem zapanjena. Da mi je rekao da odem skočiti u more, možda bi radije to napravila. Pred očima mi je jučerašnji obred i hvataju me strah i sram. Što, ako mi čovjek može čitati misli i emocije? Tko zna, možda on to može, osim toga nemam ni novaca za tretman. U kući imam samo tristo kuna, a to mi treba za život. Obećala sam i bez pogovora idem, ali jedan korak naprijed i čini mi se dva matrag.

Put do kuće bioenergetičara traje manje od pola sata, a ja sam njime koračala više od jednog sata. Dok sam išla do njegove kuće, Bog mi se tri puta javljao i opominjao me, da ni mrava ne zgazim na tom putu. Interesantno je da sam idući tim putem opažala i ono na što se nikad ne bih osvrnula. Sve sam nekako opažala kao trojstvo, tri mrava, tri koze, tri ptičja pera. Ne znam zašto mi je pažnja bila na nekakvom znamenju. Terapiju sam uredno obavila i vratila se bez nekih posebnih senzacija.

Po povratku Bog me pita „Znaš li zašto si išla kod terapeuta?“ Odgovaram da ne znam. „Pročistila si tim odlaskom ponos. Da li ti je bilo teško?“

Iskreno sam rekla, da mi nije bilo teško i tek onda se prisjetila da mi je bilo i te kako teško. Napravila sam izraz lica kao da mi je svejedno i rekla da mi je bilo neugodno i da sam otišla samo zato što me je On to zamolio. Zatim me pita je li mi žao novca kojeg sam dala za terapiju? Iznenađeno odgovaram, da mi nije žao tog novca.

Poslije obavljenog posla po kući obraćam se Bogu i kažem da nije pošten. Osjećam se umornom, slabom i iscrpljenom. Idem se odmoriti. Dobivam odgovor, da se upitam kako je tek njemu. Spoznajem, da sam vrlo slaba i kao da mi je sva energija iscrpljena. Bog me pita kako mislim nastaviti sa svojim radom kad mi je i ovo malo što sam radila previše? Zamišljeno razmišljam gdje da nađem snage za nastavak. Odlučujem da ću snagom volje eliminirati ovu slabost i nastaviti mnogo odlučnije, nego do sada sa radom kao da mi nikad ništa nije ni bilo. Zaspala sam i budim se zdrava i odmorna, sva bol koju sam osjećala je nestala.

U 18:45h dobivam podatak, da Bhagavad Gita radi sto tisuća puta posto i ja u sebi mislim, da nisam dobro razumjela. „Razumjela si, sve je moguće kad Bog to hoće.“ Dok ja o ovome pišem, po mojoj bilježnici skakuće neka mala crna bubica. Razumijem, da joj ne smijem oduzeti život i gledam kuda je otišla. „Otišla ti je u njedra“, kaže Bog i ja se počinjem smijati te kašljem od smijeha, a Bog mi kaže. „Tako ćeš me zvati kad ti trebam.“ Ne znam na što Bog misli. Da li da ga zovem smijehom ili kašljem?

Ostavljam pisanje i idem u banku, da imam novac za terapije. Sad sam uvjerena kako je sve ovo događanje sa mnom „Božje maslo“ i želim sa Njim komunicirati i sudjelovati u svim svojim iskustvima. Vrativši se iz banke, vršim prvi obred po Božjim uputama sa vatrom. U obredu kojeg sam obavila tu večer želim sa vama podijeliti to nevjerojatno iskustvo.

Bog me upućuje, da skinem sve sa sebe i spalim na vatri. Ja ne znam, da je to simbolična gesta i skidam sa sebe svu odjeću koju imam, oblačim drugu i tu robu nosim u šumarak iznad kuće zapaliti. Kad sam došla u šumu, Bog me pita. „Što vidiš oko sebe?“ Oko mene je samo nekoliko hrastovih stabala i netaknuta divlja priroda. Ne znam što bih to trebala vidjeti. Gledam u zrak i u njemu vidim bezbroj malih svjetlucavih iskrica koje se koncentriraju u veliku bijelu svjetlosnu loptu. Osjećam se kao da sam pod utjecajem te svjetlosti. Ne razumijem. Nikad prije nisam tako nešto vidjela u zraku. Gledam u tlo pod svojim nogama i osjećam kao da je živo. Dišem lagano. Čistoća udahnutog zraka u plućima mi krijepi dušu. U čudu se češkam po bradi i idem zapaliti vatru. Stavljam nekoliko kamenja uokolo da zaštitim prostor. U taj prostor stavljam odjeću koju sam skinula sa sebe i palim je šibicom. Gledam kako vatra gori i na nju bacam suho granje koje sam našla oko sebe.

U jednom trenu, dok nijemo gledam u plamen vatre koja skladno gori, Bog mi se javlja i pita me: „Vidiš li ovu travku u vatri?“ Začuđeno odgovaram da vidim. „Ja sam ova travka.“

Gledam suhu travčicu oko koje liže plamen vatre i ne skidam pogled sa nje. Kad je plamen splasnuo, saginjem se i uzimam tu travčicu među prste. Spoznajem da nije čak ni topla. Bez misli gledam tu travčicu i puštam je na stranu, da mi je u vidnom polju. Želim je ponijeti kući kad pogasim vatru. Bog mi se javlja i kaže: „Pogasi ovu vatru golim rukama.“ Gledam u svoje ruke, travčicu i u vatru i pitam se kako ću pogasiti golim rukama ovako veliku vatru? Saginjem se i počinjem gasiti vatru udarajući golim šakama po njoj. Pogasila sam svu vatru, a mojim rukama se ništa nije dogodilo. Gledam da nije ostala koja žeravica i pronalazim jednu. Stiskam je srednjim prstom i osjećam kako me je ta malena žigica opekla. Na prstu mi se pojavljuje vodeni podljev. Nije mi jasno kako sam mogla pogasiti veliku vatru bez opeklina i kako me ovako jako opeče ova mala žigica.

Dok ja to mislim, Bog mi se javlja i kaže: „Zar misliš da je tako lako vladati s elementima? Ovo ti je opomena. Ne igraj se Božjom vatrom! Po ovom ožiljku na svojoj ruci prepoznat ćeš me sutra u Crkvi Majke Božje Trsatske. Idi sad odavde i ne okreći se. Ovdje više ne dolazi. Obreda više neće biti. Ovi obredi se neće ponoviti za dvije tisuće godina.“

Pod utjecajem svega što sam doživjela ovih nekoliko dana stalno mislim na ta zbivanja i Boga. Tko se to igra sa mnom, što mi se ovo događa? Ne mogu zbog toga spavati, a i uho me počelo ponovo boljeti. Život mi se okrenuo na neku meni do sad nepoznatu stranu. Bog mi se javlja i pita me: „Što misliš, zašto te tako boli uho?“ Kažem da ne znam i pri tomr kao da Boga ni nema, razmišljam što smo sve danas pročišćavali; neposluh, strah, umor, nepažljivost, psovke, slabost, iscrpljenost, bolest, pohlepu, ponos, sumnju, nezadovoljstvo, kritiziranje, nečistoću materijalnog svijeta, laž, brigu, bol i još mnoge negativne energije kojih se sada ne mogu ni sjetiti. Pitam se koje negativnosti su još ostale za pročistiti?

„Uho te boli što si ti postala katalizator za sve negativno. Postala si kao protuotrov. Ti si se prva uspjela riješiti najgorih negativnosti i time si postala lijek za mnoge zemaljske bolesti, ali boli je previše, ona je posebna energija koju nitko na sebe nije htio voljno uzeti, osim tebe. Ti si je voljno uzela od Boga i ti je pročišćavaš. Neće još dugo trajati.“, a onda me Bog uči kako da si olakšam: „Istresaj bol iz uha kao kad se mačka ili pas oslobađaju buha.“ Ja se doista nagnem na stranu i svako toliko protresem glavom skakućući na jednoj nozi kao da iz uha istresam vodu.

Pita me netko iz vijeća dvanaestorice znam li zašto sam danas išla kod bioenergetičara, a ja kažem možda zato da se naučim kako se upotrebljava bioenergija. Dobivam odgovor: „Bioenergija je dobra za sve liječenje i svako živo biće je ima, ali ja sam danas išla bioenergetičaru da mi otvori kanal za ispuštanje moje i kozmičke boli. Od mene se opet traži da ponovim. Odričem se boli svoje i svih onih komu je nanesena ljudima, životinjama, biljkama, mineralima, vatri, vodi, zemlji, zraku, mrtvima, demonima, polubogovima, božanstvima, vijeću devetorice, vijeću dvanaestorice i Bogu.“

To uputstvo ponavljam tri puta.

Kaže mi se: „Kad se vrši periodično pročišćenje onda se vrši na svemu, a u tome je potrebno da sudjeluju svi entiteti.”

Čovjek je u svom neznanju prekinuo nit te spoznaje. Mojim spoznavanjem sebe i voljnim sudjelovanjem pomogla sam, da se u ovoj sferi izvrši balans energija i da se uspostavi prirodni proces akcije i reakcije. Na ovaj način energije koje smo pročišćavali poravnate su i sada može nastupiti novi proces u kojem će ljudska bića lakše dolaziti do svjesnosti svojih postupaka sa mislima, govorom, emocijama i djelima. Sada će nastupiti drugačije energije emocija koje će pomoći, da se brže diže nivo pozitivnog intelekta pa će dolaziti ubrzano do ljudske produhovljenosti. Za taj čin trebala su im tri čovjeka koja vole Boga i koji su se upoznali sa božanskim energijama i koji se vole međusobno.

Ne mogu baš potvrditi, da volim ova dva čovjeka sa kojima sam bila duhovno, mentalno, emotivno i fizički povezana, ali da poštujem njihovo znanje i sposobnosti, to mogu reći.

Poslije ove spoznaje dolazi zahvala Bogu, meni i pomagačima, nebesima, zemlji, vodi, vatri, zraku, vijeću devetorice, vijeću dvanaestorice i svim bićima koja su sudjelovala u današnjem pročišćenju.

Dok završavam s ovim zapisivanjem, u svom desnom uhu čujem odjek Om-a i shvaćam da hrabro mogu komunicirati sa svim energijama ravnopravno. Ta spoznaja me ničim ne izdvaja niti me uzdiže, a niti ponižava. Prihvaćam ovu spoznaju kao ravnopravan član sa svim drugim entitetima i silama shvaćajući, da te sile nisu izvan mene niti protiv mene. One su u meni i ja sam ujedinjena sa njima. To je tako!

Vođena Božjom voljom i providnosti, sljedeći dan odlazim u Marijino Svetište na Trsatu gdje se upoznajem sa božanskim djelovanjem i bivam inicirana kao duhovna majka svijeta.

Odlazim u Marijino svetište na Trsat na sastanak sa Bogom. Nemam više ni tuge ni ljutnje, jednostavno sam otupjela na sve boli, izdaje, prevare i ne vjerujem više slijepo nikome.

Nije me više briga ni za koga pa čak ni za samog Boga, ali eto idem vidjeti postoji li On u crkvi, jer tamo me je pozvao. U torbi mu nosim zavjetni dar: pojas od perli koji sam svojim rukama napravila sa ljubičastom podstavom i sjajnom kopčom u obliku zlatnog leptira. Nisam odlučila kome da ponudim taj dar: Njegovoj majci Mariji ili Njemu. Odlučujem da taj pojas ostavim u crkvi. Ja sam ljudsko biće i ne mogu nikome ništa zavjetovati, a kamo li Bogu i Njegovoj majci.

Nisam sigurna, da iza svog zavjeta mogu stati, a nisam sigurna ni da li to želim. Ne želim se više klanjati nikom pa ni njima. Ono što želim, to je uvjeriti se da li postoje ili ne i prema toj spoznaji zauzeti stav prema svom životu i svojim životnim suputnicima.

Dolazim u crkvu prije ugovorenog vremena. Želim predati dar i upaliti svijeću. Predajem dar svećeniku i tražim najveću i najskuplju svijeću. Nisam zadovoljna sa svijećom od deset kuna. Htjela sam skuplju i shvaćam koliko sam tašta. Kao da je Bogu važno, hoću li upaliti svijeću ili ne. Negdje u dubini svoje svijesti spoznajem, da je Bogu važno da upalim nekakvo svjetlo. Želim ga upaliti kod lika Marijinog, Ona je žena i majka, Ona će me moći razumjeti, tako razmišljam.

Ne znam gdje se nalazi njen oltar, pitam gdje mogu upaliti ovu svijeću, upućuju me u dvorište kod Marijinog kipa. Dok idem prema njenom oltaru, prisjećam se vizije u kojoj ja klečim pred tronom žene sve u zlatnoj boji, a sa moje lijeve i desne strane kleče moji pomagači, dva čovjeka, obojici je ime: Rade. Žena je Bog i ona nas blagoslivlje što smo smogli snage, da pomognemo jedni drugima i pokrenuli nešto, nekakav preobražaj.

Palim svijeću kod Marijinog kipa i molim je, da mi pomogne spasiti ovaj svijet, molim je da bude moje svjetlo u tmini mraka mog neznanja. Tražim potom oltar u prostoru crkve, ulazeći skrušeno i pokajnički idem od jednog do drugog oltara sa lijeve strane, klečeći pred svakim, dok mi suze suosjećanja prema meni, djeci koju sam donijela na ovaj svijet i ljudima kojih je puna crkva oplakuju obraze. Bez ikakvog respekta svog poniženja puštam ih neka teku. Molim se kao što se nikad nisam molila sa spoznajom ugroženosti ljudskog i svekolikog života. Molitve teku iz moje duše za sve ljude svijeta i sve oblike života poznate i nepoznate.

Napokon nalazim Marijin oltar u crkvi, „...na koljenima priđi i obiđi ga tri puta...“ dolazi zapovijed. Spuštam se na utrnula koljena ponizno i krotko. Dva puta ostavljam nešto novca na oltaru, a treći puta dajem zadnjih 200,00 kuna svog minusa. Razmišljam o crkvi i njezinim vrijednostima i ne smatram je vrijednom. Što mi je dala ova ili neka druga crkva?

Zaključujem, da sam ja ta koja financijski njih podupirem, dok oni meni prodaju maglu upitne vjere, nade i prevarantske ljubavi. O, Bože, Bože, žalim mu se: zašto si me ovdje pozvao? Ja sam žena sa samilosnim osjećajem, a tog osjećaja ovdje nema. U crkvi vladaju muški entiteti, tko zna kojeg porijekla, koji nemaju majčinskih osjećaja. Kako bi oni mogli razumjeti što je dobro za zemaljsku djecu?

Bog mi odgovara: „Ne žali se, upravo si kupila kraljevstvo nebesko zato što si majka i njima treba majčinska ljubav, a ti si je danas ovdje posijala.“

Izlazim pred crkvu u dogovoreno vrijeme, gledajući na svojoj ruci znak opekotine na srednjem prstu svoje desne ruke ispunjene vodenim podljevom sa kojim ću prepoznati Boga.

Podljev na prstu dobila sam večer prije kada sam po božjem uputstvu radila nekakav obred koji se u prirodi radi svake dvije tisuće godina. O njemu mi je zabranjeno pisati i dok sam palila vatru po božjem uputstvu i sve ono što sam imala prije dolaska na sebi, Bog mi se prikazao u obliku slamke u vatri. Dok je plamen oko slamke gorio, ona je ostala sasvim cijela. U čudu sam među prstima držala sasvim cijelu slamku, a Bog mi zapovijeda da golim rukama pogasim vatru. Gledam u vatru i čudim se božjoj zapovijesti. Počinjem gasiti vatru golim rukama i ništa se ne događa. Moje ruke nisu vatrom opečene. U vatri je ostao samo još jedan usijan ugljenčić i dok se ja čudim kako mogu podnijeti toplinu žara, pritiskam taj jedan ugljenčić i gle, dogodi mi se opekotina. Pušem u prst i gledam kako se pojavljuje vodeni podljev od opekotine, a Bog mi se javlja i kaže: “Sutra ćeš me po ovom ožiljku prepoznati na Trsatu.” Ma, da ne bi! mislim se u sebi. Uopće nisam bila ni odlučila hoću li tamo ići. Ostao je još jedan pomagač kojem nisam rekla da je pozvan, a onog kojeg sam pozvala, rekao je da neće ići. Kako da tamo idem sama? Ipak sam došla sama. Ni sama ne znam zašto.

Na dvorištu ispred crkve nalazi se samo jedan čovjek, lijepo je obučen, sa kožnom torbom preko ramena, crnom kosom do ramena. Lijep čovjek, lica poput alabastera, vitkog stasa, samopouzdan, ležeran, nema lik Isusa, kakvog poznajem sa slika.

Ogledam se okolo, ali nema nikog drugog. Prilazim mu bojažljivo i tražim njegovu desnu ruku, gledam u njegovu šaku, nema znaka po kojem bih ga prepoznala. Za svaki slučaj, da ne pogriješim, bez pitanja gledam i njegovu lijevu šaku. Gledam ga u oči i kažem: „Oprostite, otkud ste Vi?, a on meni odgovara: „Iz Splita“. Dok on govori 'Split', ja vidim podmorje ispod nekakve stijene i neku vanzemaljsku inteligenciju, ništa ne razumijem: Split. Tamo je netko ubio nedužnog vojnika u tenku zbog kojeg je počeo rat između Srba i Hrvata zbog kojeg sam ogorčena i na jedne i na druge, kao i na svijet koji to nije spriječio. Nedužnog vojnika. Postoji li nedužni vojnik? Zar nismo svi na neki način vojnici, svi se borimo za slobodu, samostalnost, opstanak i bolji život? Čim je vojnik uzeo pušku, obučava se za ubojstvo. Mora li vojnik uzeti pušku, da bi se borio za slobodu?

Odjednom jasno vidim, da nisu krivi ni Srbi ni Hrvati, kriva je svijetska politika agresivnih nasilnika koji pomoću sile straha i mržnje žele vladati svijetom i svjetskim prirodnim resursima. Ona je to zakuhala, ali tko su agresivni nasilnici, kao da nisu ovozemaljskog porijekla? Stisnuo mi se želudac od neugodnosti, a tijelom mi prolaze srsi straha. Tko to vlada sa mnom i na koji način, a da ja tog vladanja nisam svjesna?

U svijesti mi se pojavljuje misao. Bljak. Dok ja razmišljam o tome kakvo ona ima značenje, čovjek mi govori: „Tako se vi znači prepoznajete.“ Gorko se osmjehujem na svoju pomisao, bljak. Razočarano puštam njegovu ruku i zbunjeno se opraštam sa njim. Ne razumijem njegovu tvrdnju. Kako se to mi prepoznajemo? Ja tražim Boga. Ne prepoznajem Boga u njemu. Tko, koga i kako treba prepoznati? On nije Bog.

Hodam po crkvenim perivojima tražeći u mislima Boga. Prvi put sa zanimanjem promatram ljude, žene i njihovu djecu. Sa sjetnim smiješkom na licu gledam njihove prošle i sadašnje djelatnosti, osluškujem njihove misli i pratim osjećaje u njihovim srcima. Dok ih gledam, osjećam se kao da sam ja Bog, ja vidim njihova unutarnja previranja koja ih sprječavaju da osjete ljepotu i cjelovitost, a oni mene ne vide, nisu me svjesni i kao da me i nema.

U tom viđenju prepoznajem Boga u svakom čovjeku, drvetu, biljci, zrncima pijeska po kojima lagano koračam. Gledam sa brežuljka u crkvu Marijinog svetišta i prvi put spoznajem njenu vrijednost. Ona je utočište u fizičkom obliku kad ga čovjek nema u sebi, svojoj bližoj obitelji, svojoj okolini, ljudima koji ga okružuju, društvu koje ga ne razumije. Utočište. Čije je crkva utočište i zašto mi se opet gušteri vrte u svijesti?

Sa mislima o utočištu odlazim na autobusnu stanicu uvjerena kako me je Bog izdao, nije me dočekao pred crkvom. Sve ovo što sam vidjela i o čemu sam promišljala u umu, nije bilo doprijelo do svjesnosti mog srca. Ulazim u autobus emotivno razočarana. Tek što sam ušla, dobivam zapovijed da sjednem na određeno mjesto. Svjesna sam nepoznate komunikacije. Samo što sam sjela, vidim da u autobus ulazi star iznemogao čovjek sa štapom u ruci, slušnim aparatom u ušima sa naočalama debelih stakala. Gledam, ima li gdje on sjesti, ima mjesta za njega odmah na stolici ispred mene. U mislima mi dolazi zapovijed: Pogledaj u njegovu ruku. Pod izgovorom da ga pitam koliko je sati, nevoljno, prihvaćam ruku nepoznatog čovjeka tražeći znak kakav i sama nosim na svojoj ruci. Sa čuđenjem i nijemim pogledom prepoznajem isti ožiljak, kao što je moj, ali je na prstu njegove ruke trajni žulj, dok je na mojoj ruci tek blaga prolazna opekotina. Unutarnjim osjećajem ushićenja, da me Bog ipak nije izdao, vraćam se na svoje mjesto. Očajnički pokušavam shvatiti Božje očitovanje pitajući se: zar je Bog tako star, nemoćan, gluh i gotovo slijep.

Na ove moje misli dolazi zapovijed, da pročistim svoje uši da bih njega čula, srce da bih ga osjetila, oči da ga vidim i operem sebe da bih njega dodirnula. Za divno čudo u torbi imam štapiće za uši i u neprilici da me tko ne vidi, zaklanjam uho rukom čačkajući štapićem po njemu. Vadim štapić iz uha skrivajući ga od pogleda drugih ljudi u busu, a Bog se nadovezuje i kaže, da sam mu napokon očistila uši da i on može čuti. Bile su mu zatvorene mnogim psovkama i klevetama nas ljudi.

Razrogačenim očima gledam u leđa starog čovjeka ispred sebe, dok on govori nekom pored sebe da dolazi od okuliste. Obnevidio je od gledanja u prazno ogledalo ljudskog shvaćanja i dobrote. Trljam svoje oči u nevjerici toga što čujem i vidim. Imam samo jednu jedinu želju: doći kući, skuhati jednu dobru kavu, sabrati svoje misli i današnja iskustva. Dok ja mislim, da je to samo jedna želja, Bog me pita: „Koliko je to želja?“ Mozak mi je stao, nema nikakvih misli, a zatim mi Bog kaže: „Četiri želje, a ne jedna.“ i shvaćam da Bog upravlja i mojim mislima.

Potpuno sam zbunjena, izlazim iz busa jedan da presjednem u autobus šest i postajem svjesna razina svoje svijesti. Komuniciram sa šestom razinom svoje svijesti. Da li se Bog nalazi u meni?, postavljam si pitanje. Do sad sam Boga tražila izvan sebe u sunčevom svjetlu, prirodi, crkvi, ljudima, drugim oblicima života, ali mi nije padalo na pamet da je on i u meni. Gotovo sam sigurna, da on iz mene progovara i pitam se kako bih sa njim mogla zadržati trajnu komunikaciju? Ne želim ga više izgubiti iz vida, želim ga biti stalno svjesna.

Svjesnost! Svjesnost! Svjesnost, postajem svjesna, kristalno svjesna komunikacije sa šestim centrom svoje svijesti. Vidim gorko-slatku istinu života i kako ću brzo i lako revitalizirati svoje biće. Sve zananje o tomu zapisano mi je u spiralnom centru koji se vratio na prapočetak mog življenja. Ne mog življenja, već cijelog življenja, jasno vidim gdje je početak i da kraja nema i što i kako treba mijenjati, da bi življenje bilo oplemenjeno prihvatljivijim doživljajima.

Odjednom se sve revitalizira munjevitom brzinom, vidim kako ću lako spoznati koliko i kako volim i počinjem od ljubavi prema sebi, majci, majčinoj obitelji, ocu, očevoj obitelji, zajedničkom suživotu mojih roditelja, predaka unazad četiri koljena, rođenju moje braće i sestara, mom osobnom rođenju i kretanju kroz život i životne procese više nesvjesnog, nego svjesnog bivanja.

U meni nije bilo ni „lj“ od ljubavi prema nikome od njih, a kako nisam nikad naučila voljeti njih, nisam mogla voljeti ni sebe. Sve moje priče o ljubavi do sada su bile laž. Istina je, da tek sada osvještavam gdje sam zapela po tom pitanju.

Poslije ovih iskustava za mene više ništa nije bilo isto. Iako sam se još u sebi opirala iskustvima koja sam doživjela kao neistinu, nisam se više ni mišlju, ni riječi, ni djelom mogla vratiti u prošlost. Ispred mene je bila nepoznata budućnost i život dan za dan. Pomak koji se dogodio u mojoj svijesti od doživljaja koja su me osvijestila iz duše, odigrao je svoju vrsnu ulogu u mom još jednom preispitivanju sebe i doživljaja koja su me oplemenila i uzdignula kao ljudsko biće dostojno poštovanja i samopoštovanja. Shvatila sam kako nisam poznavala sebe i da mi se otvaraju vrata istinske samospoznaje, ali to famozno „ali“ još uvijek mi nije dalo mira. Htjela sam još jednom u nizu ispitivanja same sebe preispitati.

U što da vjerujem?

Kome da vjerujem?

Što da činim sa ovim spoznajama?

Pitanja koja si postavljam ne daju mi gotovo nikakav smislen odgovor.

Kako da uvjerim samu sebe, da je ovo što mi se događalo istina?

Smijem li o tome pričati sa drugim ljudima?

Sve ono što sam prije živjela s ovim spoznajama se ničim ne poklapa. Ovo je nešto sasvim novo za mene. Nemam ništa opipljivo sa čim bih mogla dokazati, da postoji nešto mnogo veće i veličanstvenije od onog što sam prije živjela. U duši osjećam, da mi je sada sve kristalno jasno. Bog postoji! On se nalazi u meni. Svjesna sam njegovog prisustva. Ne mogu ga poreći.

Mogu li ga prihvatiti?

Mogu li prihvatiti njegovo znanje i zakone?

Mogu li u ovom svijetu živjeti sa tim znanjem i zakonima?

Ovdje počinje moja bespoštedna borba sa samom sobom. Bog je u meni, Bog je izvan mene, Bog je u svemu. Tako blizu, a opet tako daleko. Dok se ja mučim sa tim pitanjima i odgovorima i bez odgovora, primjećujem kako moja desna ruka mazi moju lijevu ruku a um mi šapuće kvaliteti duha, kvaliteti duha. Moj palac mazi ostale prste, a um opet šapuće, kvaliteti duha, kvaliteti duha.

Na što mi to skreću pažnju moje ruke i prsti? Pokazuju mi nekakav nepoznat govor? Moji prsti tvore neke znakove kao da sam gluhonijema, a ruke se spuštaju na predjele mojih unutarnjih organa bez mog voljnog djelovanja. Osjećam se kao da sam prvi put svjesna svojih ruku i tijela. To netko iznutra mene čini. Svašta! Bože dragi, možda sam opsjednuta! E, sad mi je stvarno dosta! Ma, tko da si, da znaš, nećeš me pobijediti! Ljutito se prisjećam otkud je sve ovo počelo.

Prvo sam počela raditi sa viskom i uspostavila sam neku unutarnju komunikaciju. Uzimam viskove i bacam ih u smeće te otresam ruke kao da sam sa time sve što mi se događalo odbacila, kao da svega toga nije ni bilo. Sretno pjevušeći spremam si doručak. Ne želim više imati posla niskim ni sa čim, ali avaj, nije prošlo od toga ni sat vremena, a Bog mi se opet javlja i kaže: „Nisi valjda mislila, da si ti viskove bacila? Tuđi viskovi nose tuđe energije. Ne možeš više raditi sa njima. Otići ćeš i kupiti nove viskove sa kojima ćeš samo ti raditi.“

Da, obadva viska koja sam imala, dobila sam od dva različita čovjeka. Sa njima je već rađeno, a ja nisam znala kako se viskovi mogu očistiti. Ne znam više što da mislim. Rado bih potpuno zaustavila misli, da nitko u njih ne može ući pa ni taj što se predstavlja kao Bog. To nekako i činim.

Napravila sam nekakvu blokadu u umu kao zabranjen pristup svim mislima. Ta blokada stvorila mi je užasnu glavobolju a skalp kao da mi se milimetar po milimetar podizao uvis. Riješila sam da ne popustim nikakvim mislima da uđu u moj um pa neka bude što bude. Ne želim više ni sa kim nepoznatim komunicirati.

Dobivam upute, da to ne smijem raditi. Vidim i ja sama sada, da ne smijem. Glava mi se doslovno raspada od bola, ali ja više ne znam kako da se vratim u prvobitno stanje. Borim se tako sama sa sobom nekoliko sati. U tom vremenu dobivam razne ponude, a ne znam od koga. Prvo mi se nudi, ako hoću, da se oslobodim boli, da radim obrede crne magije. “Evo ti šipak!”, kažem tome tko mi to nudi. “Vidjela sam ja kroz svoj život što radi crna magija i da znaš ne možeš mi ništa.”

Jedno vrijeme ništa se ne događa, a ja vlažnom hladnom krpom vežem svoju uzavrelu glavu. Zatim mi se nudi, da radim i crnu i bijelu magiju. Opet im dajem srednji prst sa svojim prstima na obje ruke i kažem odmjeravajući im laktom: „Ovako se drva nose.“

Ponovo vlažim krpu i vežem glavu. Sad mi je već užasno loše, povraća mi se. Gledam u nebo od muke i vapim Bogu: “Ako me želiš uzeti na ovaj način, samo izvoli. Ja sam spremna, ali to ti neću raditi i gotovo.” Liježem na krevet da umrem, spremno prihvaćajući sudbinu prokletu. Umrijeti na ovako glup način nimalo mi se ne sviđa, ali bolje mi je i umrijeti, nego služiti nekakvim nepoznatim magijama.

Glavobolja mi odjednom prestaje kao da je nikad nije ni bilo, a Bog mi daje sposobnost iscjeljivanja da pomažem sebi i ljudima. Ne treba mi zato nikakva magija. Pogled, osmijeh, riječ, pokret, misao, sve je to magija i protumagija, ako se zna ispravno koristiti. Kakva veličanstvenost! Sad tek shvaćam, da je to bila Božja kušnja. Potpuno mi je jasno da sam živjela na neispravan način koristeći ove energija po inerciji, bez svjesnosti što one čine. Ovo osvještavanje mi otvara vrata jednog mnogo smislenijeg življenja koje će zračiti srećom i zadovoljstvom.

Nevjerojatan je ovaj Bog! Konačno mi je došlo iz „guzice u glavu.“ Sve što sam mislila da ja činim, to Bog čini. Moje tijelo nije moje tijelo, već je njegov instrument sa kojim on spoznaje sebe. Ma, kako mu to samo uspijeva? Sasvim mi je simpatičan ovaj Bog. Mogu ga prihvatiti sa radošću. Ovi njegovi prirodni zakoni mi se sviđaju. Osvojio mi je srce. Prihvaćam ga tako lako, radosno, lepršavo, sa jednom sasvim drugačijom ljubavi, nego što je to bilo do sada. Tu nema strasti, nema čežnje, samo jedna mirna postojanost u srcu koje je ispunjeno harmonijom potpuno i zauvijek. Ja sam dobrovoljni Božji rob, a on moj gospodar kao što je dijete gospodar svoje majke. Iako sam rob, osjećam se gospodaricom. Kako je to veličanstvena ljubav između Boga i čovjeka, uma i tijela, žene i muškarca, djeteta i majke!

Tako blizu, a tako daleko. U mislima mi se pojavljuju neki aksiomi po kojima ću od danas živjeti kao da su to Božje zapovijedi. Osjećam, da moj um nikad više neće skrenuti sa puta ispravnosti.

- Održavaj sebe zdravom, snažnom i zaštićenom.
- Raduj se životu u svakom aspektu življenja.
- Smireno prihvaćaj sva iskustva koja ti donosi život.
- Voli i poštuj svako živo biće.
- Ravnoteža u svijetu, društvu i obitelji zavisi od tebe.
- Pošteno živi svoj život.
- Unapređuj svoja dobra djela.
- Snalazi se na pravedan način pomažući i drugim ljudima.
- Budi stabilan član obiteljske i zemaljske zajednice.
- Od ispravnosti tvog života zavisi ispravnost cijelog društva.
- Radi svaki posao najbolje što znaš iskreno i savjesno.
- Mudrost je živjeti cjelovitim načinom života.

Ovako mi Bog otkriva kvalitete duha po kojima ću živjeti pokazujući mi na ruke i prste. Na ovaj način ću ojačati svoj duh, um i tijelo. Najfinija supstanca je izbor pozitivnosti i životnih načela koja će mi biti niti vodilje u mom svakodnevnom ponašanju. Po uputama, Bog vrši pročišćenje Kvalitete Duha i povezuje ih sa energijama meridijana u mom organizmu.

Ovdje mijenjam režim prehrane sljedećih sedam dana, a ne dopušta mi se druženje, čak ni razgovor sa bilo kim izvana, dok ne naučim ove aksiome. Potpuno sam izvana izolirana, ali to mi godi. Ja sam dobrovoljni rob novih htijenja Boga i radim po njegovim uputama.

Počinje podizanje mog bioenergetskog potencijala. Ujutro na tašte jedem dva osrednja kuhana krumpira u ljusci koje kuham sedamnaest minuta u istoj vodi sa jednim lukom očišćenim i narezanim na četiri dijela te tri grančice celera sa tim kuham petnaest minuta.

Sve bez soli, dozvoljeno sa jogurtom ili mlijekom. Jedan krumpir se jede sa ljuskom, a drugi bez ljuske. Ovo je obvezan doručak svako jutro sljedećih sedam dana. Bioenergetski potencijal mi se naglo diže i za tjedan dana sam opet spremna raditi sa viskom.

Bog me šalje da kupim svoje viskove i kaže, da ih je on već odabrao i da me čekaju, ali ne kaže gdje a ja ne znam gdje da ih kupim.

Iskustvo kupovanja viska samo za mene:

Ne znam objasniti zašto me je visak privukao. Možda zbog pitanja koja nisam dugo postavljala ni sebi ni ikome oko sebe. Jednostavno sam šutjala i radila prilagođavajući se poslovima koje sam prihvatila kao svoju obvezu, a i kome bih mogla postavljati pitanja? Muž mi nije dozvoljavao, da ga išta pitam, šefa nisam imala što pitati znala sam po rasporedu rada, što mi je posao i gdje ću raditi, djeca su mi i tako ispričala sve što su htjela, a što nisu, intuitivno sam znala kad ne govore istinu pa sam poduzela korake, da im dam do znanja kako nije pametno ne govoriti istinu. Istina kad-tad dođe na vidjelo. Da, sad zasigurno znam kako sam ovo znanje odabrala, da se naučim postavljati pitanja i tražiti na njih odgovore.

Prva pitanja koja sam postavila visku bila su vezana za moje zdravstveno stanje i emotivne obrasce. Postavila bih pitanje u kojem postotku moj neki organ radi i koja emocija najviše utječa na njegov rad, a onda bih tražila od viska, da to stanje dovede u balans. Obzirom da o ovom znanju nisam ništa znala, pustila bih visak da radi sam koliko hoće i da se kreće kuda hoće, ja sam ga samo držala na uzici iznad diagrama i tako je to trajalo neko vrijeme. Uopće nije bilo loše, čak sam neke stvari o toj radiesteziji počela i razumijevati, bilo mi je čak i zabavno. Ne'š ti vraga, kad meni visak poče zapovijedati. Poslao mi je poruku, da promijenim boju uzice koja je bila crna i stavim pola bijelu, a pola crvenu boju konca. Gledam ja u tu malenu spravicu i kažem: „ E, vala mi je puna kapa kojekakvih zapovijedanja! Još ćeš mi i ti zapovijedati!“ pa ga ja lijepo bacim u smeće i odmah odnesem u baju.

Sama sebi po povratku kažem: „Anđo, budi pametna i mani se svega toga, kako možeš razgovarati sa tim komadićem drveta?“

Lijepo protrljam ruke sretna, da sam se svega toga riješila. Vraga sam se riješila! Tko se tog viska riješio ni danas ne znam? Tek upute slijede, da ovaj visak nije bio za mene, on nosi energiju druge osobe. Poruka je, trebam nabaviti svoj visak, ako hoću i dalje raditi sa viskom. Prisjetih se, da je taj visak napravio svojim rukama gospodin koji mi ga je posudio i još mi je rekao, da ga čuvam i da mu ga vratim. To sam bila potpuno zaboravila. Što ću sad reći čovjeku gdje mu je visak? A što ću? Reći ću mu istinu, da sam ga bacila i čovjeku kupiti drugi visak.

O, Bože, koje uvrede, kad sam mu rekla što se dogodilo sa njegovim viskom! Tek nekoliko godina kasnije sam mu donijela kristalni visak i zamolila ga, da mi oprosti, ako ikako može. Ni danas ne znam je li mi stvarno oprostio, ali ono što je mene više mučilo je moje neznanje gdje da nabavim drugi visak.

Baš sam se lijepo zabavljala. Ni igra „čovječe ne ljuti se“ nije mi bila draža i bolja. Odlučim ja da idem nabaviti drugi visak. Odem u željezariju i tražim visak kad prodavačica meni donese veliki zidarski visak hahahaha. U neprilici kažem,, da to nije taj koji tražim. Žena me ljubazno uputi u kojoj trgovini mogu nabaviti visak koji tražim.

Prvi dan nisam znala naći trgovinu, drugi dan dobila sam upute, ne znam od koga, došle su putem misli. Prije nego uzmem visak ne smijem sa rukom kojom ću držati visak u radu ništa dodirnuti. U autobusu nema držanja. Otići pred pravoslavnu crkvu Svetog oca Nikole i zamoliti ga da mi bude zaštitnik u radu. Kada uzmem visak, prvo pitanje koje mu trebam postaviti je, da li želi komunicirati sa mnom. Drugo pitanje je: u kojem postotku visak odgovara svome originalu. Treba odgovarati najmanje 90% do 100%, ako nije tako, visak nije za upotrebu, može donijeti više štete, nego dobra.

Sva sretna, da sam našla visak koji sam tražila kupim još i tablice od Borisa Farkaša i prvu literaturu o znanju za koje sam odlučila da mi pravi društvo, ali to nije sve. Dok sam ovo kupovala, javlja mi se Bog i kaže: „Kupi onaj zeleni prsten.“ Tražim po polici i konačno ugledam prsten. Sve kupljeno sam stavila u torbu. Samo prsten nosim u ruci i polako zamišljeno koračam riječkim korzom. Osluškujem Boga i njegovo naukovanje o prstenu. Pobroji rupice s obadvije strane prstena. Na jednoj strani je trinaest, a na dugoj petnaest. Trinaest su Bog i apostoli, a četrnaesti i petnaesti ste ti i sin moj. Stavljam ti ovaj prsten na ruku, od danas si moja žena.

I tako je počela moja naobrazba u ovom i inim znanjima. Naravno, da sam na visak stavila bijelo crvenu uzicu. Mnogo vremena kasnije shvatila sam značenje prstena i ove dvije boje. Prvi put u životu počela sam vjerovati u znanje ili sam prvi put počela vjerovati u svoje znanje. Taman sam ja sve to posložila i sretna došla na posao. Nailazi jedan kolega iz firme i pita me kao usput: „Kako tvoj visak?“ Gledam ga razrogačenim očima. Sigurna sam, da on niti itko u firmi nema nikakvog pojma o mojim viskovima i dok se ja povratih od šoka, ugledah ga kako odlazi svojim putem ne čekajući odgovor. Jedva sam dočekala, da ga pitam otkud on zna za to moje zanimanje. Nije mi rekao, samo se nasmiješio svojim tajanstvenim osmijehom, ali me je zato naučio kako se upotrebljava visak, kako mu se postavljaju pitanja i kako se čitaju odgovori. Pri tom je bio još toliko velikodušan i dao mi je skriptu koju je sam o tom znanju napisao. Pokazao mi je kako izgleda kozmički visak, a dao mi je dijagram koji je zaštićen i čuda su se počela ostvarivati i potvrđivati. Sumnja je počela polako gubiti snagu pred nadolazećom istinom. Nisam sama u tim otkrićima duhovnih komunikacijskih zbivanja. Znanja svi dobivamo na različite načine, a ona su i u svima nama. Netko na njih nekad obrati pozornost, a netko nikad.

Od tada sam počela redovito čitati literaturu koja mi je na čudesan način pristizala različitim kanalima. Prva literatura koju sam pročitala bila je:

„Krsna, izvor sveg zadovoljstva“

„Krsna, izvor sveg zadovoljstva“ Ovu knjigu sam kupila kad i tablice od Borisa Farkaša. Zašto sam kupila ovu knjigu? U prvoj Božijoj objavi koju sam doživjela kad sam imala samo 8-9 godina, Bog mi se predstavio kao Krsna. Dugo vremena pokušavala sam majci govoriti o tom predivnom svijetu kojeg sam doživjela nakon iskustva „tik do smrti“. Nitko me nije slušao, nego mi je zabranjeno o tome pričati. Prestala sam pričati, ali u svojim intimnim trenutcima kao dijete, često sam u praznim listovima bilježnica pisala ovo ime. Tada nisam znala ni za kakvog Boga, znala sam samo nekoliko molitvi iz pravoslavnog kalendara.

Druga knjiga je bila „Nauka o jastvu“ od Swami Prabhupada, a zatim mi je kolega sa posla posudio nekoliko knjiga koje su mi bili putokazi na mom duhovnom putu. Među jima je bila i knjiga „Put u Shambalu“. O jednoj od njih želim nešto više reći. Pisac joj je Kalil Girban. Iz te knjige uzela sam prva uputstva po kojim sam poželjela živjeti. Knjigu sam pročitala u jednom dahu, ona je bila taj okidač mog istinskog mijenjanja u osobu kakva sam željela postati.

Čitajući je, ovo sam si iz te knjige zapisala kao putokaz:

Doslovno sam prepisala tih sedam duhovnih zakona, čitala ih kad god sam stigla i razmišljala kako da ih primijenim na djelu. Ne znam, smijem li ih iskoristiti u svojoj knjizi, samo želim da kao čitatelj imate uvid u taj okidač koji mi je pomogao da se mijenjam. On svakako nije jedini i nije prvi, ali je jako bitan. Čitajući ovu knjigu, prvi put sam imala osjećaj da bih mogla uspjeti u svojoj preobrazbi.

ZAKON ČISTE POTENCIJALNOSTI:

(1) Stupit ću u dodir sa poljem čiste potencijalnosti odvajajući neko vrijeme tijekom dana za tišinu, za čisto Bivanje. Također ću barem dva puta dnevno sjesti i meditirati otprilike trideset minuta ujutro i trideset minuta navečer.
(2) Svakog ću dana odvojiti nešto vremena i provesti ga u prirodi i tiho svjedočiti inteligenciji unutar svakog živog bića. Tiho ću sjesti i promatrati zalazak sunca ili slušati zvuk potoka ili mora ili jednostavno osjećati miris cvijeta. U ekstazi svoje vlastite tišine i u zajednici sa prirodom uživat ću život koji kuca starinom, poljem čiste potencijalnosti i neograničenog stvaralaštva.
(3) Vježbat ću neprosuđivanje. Počet ću svoj dan izjavom: "Danas neću suditi, ma što se dogodilo."

Povremeno se prepuštam tišini. Prvi put počinjem provoditi meditaciju. Svjesno se povezujem sa stvaralačkim umom svemira. Pokušavam razumjeti i razlučiti informacije koje su u mom misaonom sklopu. Počinjem izlaziti u prirodu.

ZAKONA DAVANJA

Aktivirat ću Zakon davanja obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Kuda god išla, koga god susretala, ponijet ću dar. Dar može biti kompliment, cvijet ili molitva. Danas ću nešto dati svakome sa kim dođem u dodir i tako ću započeti proces kruženja radosti, bogatstva i obilja kroz svoj život i živote drugih ljudi.
(2) Danas ću sa zahvalnošću primiti sve darove koje će mi život pružiti. Primit ću darove prirode: sunčev sjaj i ptičji pjev, proljetni pljusak ili prvi zimski snijeg. Bit ću otvorena primanju od drugih ljudi, bilo da je to u obliku materijalnog dara, novca, komplimenta ili molitve.
(3) Obvezat ću se da održim kruženje bogatstva kroz svoj život dajući i primajući najdragocjenije darove života: darove brižljivosti, suosjećanja, prihvaćanja i ljubavi. Svaki put kad nekog sretnem, tiho ću mu poželjeti sreću, radost i smijeh.

Zahtijevam u domu razmjenu energije i da svatko služi sam sebe u granicama svojih sposobnosti. Odbijam sama biti kuharica, čistačica i spremačica. Prvi put se zauzimam za sebe i svoje vrijeme.

Aktivirat ću ZAKON UZROKA I POSLJEDICE, obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Danas ću, u svakom trenutku, svjedočiti svome izboru. Pukim svjedočenjem, osvijestit ću svaki izbor. Znam, da je najbolji način pripreme za bilo koji trenutak u budućnosti biti potpuno svjestan sadašnjosti.

(2) Kad god ću odabirati, zapitat ću se dva pitanja: "Kakve su posljedice moga izbora?" i "Hoće li taj izbor donijeti ispunjenje i sreću meni, a isto tako i svima koji će biti pod njegovim utjecajem?"

(3) Tražit ću vodstvo od svoga srca i upravljat ću se osjetom udobnosti i neudobnosti. Ako u trenutku izbora osjećam udobnost, krenut ću naprijed bez ograničavanja. Ako u trenutku izbora osjećam neudobnost, zastat ću i pokušati vidjeti posljedice svojeg izbora unutarnjim okom. Ovakvo vodstvo osposobit će me da donosim spontano ispravne odluke za sebe i za sve one oko mene.

Aktivirat ću ZAKON NAJMANJEG NAPREZANJA obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Vježbat ću prihvaćanje. Danas ću prihvatiti ljude, situacije, okolnosti i događaje kako budu dolazili. Znat ću, da je ovaj trenutak upravo takvim kakvim treba biti, jer je cijeli svemir takvim kakvim treba biti. Neću se boriti protiv cijelog svemira, boreći se protiv ovog trenutka. Moje prihvaćanje je potpuno i cjelovito. Prihvaćam stvari kakve su u ovom trenutku, a ne onakve kakve bih željela da budu.

(2) Prihvativši stvari kakvim jesu, preuzet ću odgovornost za svoju situaciju i za sve one događaje na koje gledam kao na probleme. Znam da preuzimanje odgovornosti znači neokrivljavanje nikoga i ničega za svoju situaciju, a to znači ni sebe same. Također znam, da svaki problem predstavlja maskiranu prigodu i ta budnost za prigode omogućuje mi da preobrazim ovaj trenutak u veću dobrobit.

(3) Danas će moja svijest biti utvrđena u neopiranju. Napustit ću potrebu da branim svoju točku gledišta. Neću osjećati potrebu, da uvjeravam ili navodim druge da prihvate moje motrište. Bit ću otvorena svim motrištima i neću se kruto vezati ni za jedno.

Aktivirat ću ZAKON NAMJERE I ŽELJE obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Sastavit ću listu svojih želja. Nosit ću je sa sobom kuda god išla. Promotrit ću je prije, nego zaronim u tišinu i meditaciju. Promotrit ću je uvečer prije spavanja. Promotrit ću je kad se ujutro probudim.

(2) Predat ću listu svojih želja maternici stvaranja, uz povjerenje da, kada situacija izgleda kao da ne ide meni na ruku, za to postoji razlog i da je kozmički plan za mene predvidio čak i više no što sam zamišljala.

(3) Podsjećat ću se na vježbanje svjesnosti sadašnjeg trenutka u svim svojim djelatnostima. Neću dozvoliti, da prepreke smanjuju i rasipaju kvalitetu moje pozornosti u sadašnjem trenutku. Prihvatit ću sadašnjost kakva jeste i očitovati budućnost kroz svoje najdublje i najdraže namjere i želje.

Aktivirat ću ZAKON NEVEZIVANJA obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Danas ću se obvezati na nevezivanje. Dozvolit ću sebi i svima oko mene slobodu da budemo kakvi jesmo. Neću kruto nametati rješenja problema i na taj način stvarati nove probleme. U svemu ću sudjelovati bez vezivanja.

(2) Danas ću u svaki doživljaj ugraditi neodređenost. Zbog moje spremnosti na prihvaćanje neodređenosti, iz problema, zbunjenosti, nereda i kaosa spontano će se pojaviti rješenja. Što više bude neodređenosti, to ću se više osjećati sigurnom na svojem putu prema slobodi. Kroz mudrost neodređenosti pronaći ću svoju sigurnost.

(3) Zakoračit ću u polje svih mogućnosti i očekivati uzbuđenje koje nastaje kad sam otvorena beskonačnim izborima. Kada zakoračim u polje svih mogućnosti, doživjet ću zabavu, pustolovinu, čaroliju i tajanstvo života.

A ktivirat ću ZAKON DHARME obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Danas ću sa ljubavlju njegovati Boga ili boginju što se u zametku nalaze duboko u mojoj duši. Obratit ću pozornost na duh unutar mene koji pokreće i moje tijelo i moj um. Probudit ću se u dubokoj tišini. Usred svih doživljaja ograničenih vremenom, u sebi ću nositi svijest o bezvremenom, vječnom Bitku.

(2) Sastavit ću listu svojih jedinstvenih talenata. Zatim ću nabrojiti sve što volim raditi kad izražavam svoje jedinstvene talente. Kad izražavam svoje jedinstvene talente i rabim ih u službi čovječanstva, gubim osjećaj za vrijeme i stvaram obilje u svojem životu, ali i u životima drugih ljudi.

(3) Svakodnevno ću se zapitkivati: "Kako bih mogla služiti?" i "Kako bih mogla pomoći? " Odgovori na ova pitanja omogućit će mi da s ljubavlju služim svojim bližnjim.

Prihvaćajući da slijedim ove duhovne zakone, osjećam da izlazim iz stanja jadnosti i ropstva u koje sam se dobrim dijelom sama stavila. Ne koristim samo „Sedam duhovnih zakona“, pokušavam si pomoći i kroz radieesteziju. Naizmjenično u svoje slobodno vrijeme radim na svom samorazvoju i ispravljam krive obrasce koji su me vukli preme nesreći. Čvrsto sam odlučila, da ću od sebe stvoriti čovjeka dostojnog poštovanja.

Poslije kupovine dolazim kući i opet razmišljam o komunikaciji sa Bogom i u ruku uzimam uveli žuti narcis, a u umu mi se pojavljuju stihovi.


Nek' uvene ovaj cvjetić
što je bio dio mene
i nek' ide u nepovrat
dio duše zaleđene.

Tko sam bila,
tko sam sada
hoću li ću to ikad znati
kakva me to sudba prati?

Slobodna sam kao ptica
Bog je meni ljubav dao,
da l' ću ikad stvarno znati
tko je uz moju dušu stao?

Razmisliti dobro treba
da l' je ovo smicalica,
a dan kad se rodi u svanuće
sjetit će se svojih odlutalih ptica.

Kad proljeće dođe novo
proklijat će sjeme ovo,
a duša će moja znati
da ćeš stalno sa njom sjati,
o, Bože.

Možda je ovo moja prva pjesma, napisana je 1999. godine.


tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -

slika: digital art

Nebeska hijerarhija, duhovna hijerarhija ili ne znam kako bih je nazvala, vode me kroz iskustva sljedećih nekoliko dana. Sve se to događa uz Božju pomoć. Teško je o tome pisati. Nedostaju mi riječi kojima bih opisala čudesne osjećaje nevjerice i ushićenosti svime što mi se događa. Ono što jasno shvaćam je da se komunikacija odvija iz najdubljeg dijela mog bića. Nisam sigurna, da želim upoznati taj nepoznati dio sebe. Ne, nije me strah, nemam čak ni nelagodu, već me prožimaju neki topli osjećaji veličanstvenosti ljudskog bića koje nije ni slutilo što se sve u njemu skriva. Otkrivanje božanskog atributa dobrote u svom biću nešto je najljepše što mu se može dogoditi.

Nebesku hijerarhiju sa Bogom u sredini kruga vidim kao dvanaest mudraca u četiri kruga. Oni me uče kako se vlada u njihovom kraljevstvu i koliko ih ima u kojim krugovima Ti krugovi izgledaju slikovno ovako:

Duhovna hijerarhija je kao list djeteline okružen zatvorenim krugom. To su anđeli različitih vrsta svrstani u ta tri kruga po tri, što bi značilo da ih ima devet vrsta i da oni vladaju u zvjezdanim sistemima sunčevih sustava. Meni se pokazuje samo naš sunčev sustav od kojeg zavisi moj život, a njime vlada vijeće devetorice.

Sljedeći krug je galaktički u kojem ima mnogo krugova. U prvom galaktičkom krugu vlada vijeće dvanaestorice u krugu koji je podijeljen kao križ, tako da u svakoj toj četvrtini vlada po tri mudraca. U sljedećom krugu vlada četrdeset pet mudraca, zatim četiristo pedeset mudraca, zatim šesto mudraca. Dalje se ne sjećam koliko ima mudraca u sljedećim krugovima. Samo shvaćam kako je kozmos ogroman i da u njemu žive i mnoga druga bića osim ljudskih, a ima i ljudskih bića koja su uzašla i žive u raznim kozmičkim okruženjima u mnogo boljim uvjetima, nego što su zemaljski.

Sve su to krugovi uzajamnog djelovanja koji se nadopunjavaju i šire znanje. Ostaje mi u pamćenju vijeće od četrdeset evoluiranih majstora. Kao da sve to oduvijek traje, tu se osjeća potpuno savršenstvo, ti krugovi se nadovezuju iz dimenzije u dimenziju.

Zatim vidim energetski centar koji izgleda kao kompas, okružen sa tri kruga iz kojih zrači nevjerojatno moćna energija. Pokazan mi je kao energetski centar otkud se mogu osobno napajati energijom. On se nalazi u mom srcu, srcu planeta Zemlja i srcu kozmosa. To je nekakva jezgra, a izgleda kao Kristal i ne znam to nacrtati. Okreće se sa desna na lijevo i vibrira vrlo lagano. Pokazuje mi se energetska povezanost između čovjeka, Zemlje i kozmosa. Imamo isti sastav kao strukturu organizma.

Ja taj energetski centar uglavnom i upotrebljavam kad mi treba energije, a za ovu spoznaju mi stvarno treba energije, da to mogu u svom umu probaviti i prihvatiti. Ako mi je slika koju sam naslikala pri ruci, samo stavim svoj desni dlan iznad slike i odmah osjetim kako mi energija struji u tijelo. Poslije ove poduke upotrebljavajući energiju na ovaj način kroz moj organizam vrši se dalje pročišćavanje uz pomoć nebeske hijerarhije i Boga.

Koristeći tu energiju u početku osjećam jako veliki pritisak u glavi, a manifestira se kao poremećeni tlak u mom organizmu. Klinički liječnik mi ne registrira povišeni niti sniženi krvni pritisak, iako osjećam kao da mi je tlak visok i da me boli glava cijeli dan i tlak kao da mi divlja. Nekoliko puta u toku dana dobivam obavijest, da mislim na bioenergetske tretmane i da će mi to pomoći. U djelovanje misli sam se već uvjerila i vizualiziram kao da sam na iscjeliteljskom tretmanu kod nekog bioenergetičara.

U međuvremenu se događa pročišćenje bića zemlje, vode, vatre, zraka, etera i Božanstva. Dok se to događa, ja to sve osjećam u svom organizmu. Prožimanje tih energija vrlo je iscrpljujuće za moj fizički organizam i kao da se u meni sve uzburkalo bez ikakve nade, da će jednom prestati. Imam osjećaj kao da se u meni mijenja struktura atoma, minerala, hormona, kao da je moj organizam jedna velika kemijska tvornica puna raznoraznih kemijskih procesa.

Dok doživljavam taj proces u sebi imam osjećaj, da se oni usporedo odvijaju i u zemlji i u kozmosu. Ne mogu objasniti kako to vidim i znam, jer to viđenje i znanje prije nisam imala. To nije viđenje kao da gledam sliku, jednostavno znam što se u meni i oko mene događa, a ne znam kako to znam, ali u vidu sve to imam kao da to gledam na svom dlanu. Tim viđenjem znam kako funkcionira moj organizam, čula, žlijezde, organi, krvni sustav. Za sve što me usput zanima dobivam postotke djelovanja i znam kako da dovedem u balans ono što trebam, da bi organizam skladno funkcionirao. Vidim da se organi međusobno pomažu i da se energija racionalno koristi. Sve to nadziru čula i um preko žlijezda za izlučivanje.

Um upravlja sa svojim procesom misaonih formi koji dalje prenose naredbe žlijezdama, a one stvaraju kemijske procese koji održavaju ili razaraju organizam po mojoj trenutnoj misaonoj formi koja utječe na svaki budući rad čula, žlijezda i organa.

Zadivljeno gledam tu čudesnost svoje nutrine. Atome, enzime, minerale i hormone vidim kao različite vojske obučene u boje raznih uniformi, doista ih vidim kao malene vojnike koji se bore za očuvanje organizma i sa podsmijehom se prisjećam vojnih sila na zemlji koje razaraju zemaljski i ljudski organizam. Koja je to suprotnost!

Krvne sudove vidim kao izvore, potoke, rijeke, jezera, more i oceane. Um vidim kao Zemlju, čula kao kontinente, organe kao svjetske centre upravljanja, a prirodne sile vodu, vatru, zemlju i zrak vidim kao bogove. Dvanaest mudraca vidim kao sazvježđa. Bože sveti, kakav se to meni uvid daje, zar je stvarno ljudski organizam preslika onog kozmičkog?!

Nisam ni završila svoju misao, a Bog se javlja i kaže: „Vidiš mene“.
“Tko si ti?”, pitam.
„Krsna“
“Gdje živiš?”
„Na Brindavanu“.
“Gdje je to?”
„Najljepši planet u Kozmosu. Pokazati ću ti ga noćas u snu. Tamo ćeš i ti živjeti poslije svega ovog sa mnom.“

Dok ja poslije ovih informacija ostajem nijema i nekako u nevjerici i sa podsmijehom, Krsna vrši pročišćenje mojih dojki.

„Neka daju najbolje mlijeko kao krave iz Brindavana, neka budu blagoslovljene, neka othrane sina moga da bude dobar, blag, miroljubiv i pošten.” i daruje dijete ljubavlju svojom, da ima sve ono što mu ja kao majka poželim.

Pitam ga, “Tko je tvoj sin, zar sam ja majka sina tvoga?”, a on odgovara: “Na ta pitanja odgovorit ćeš ti sama, a ja ću te od sada svemu podučavati. U mene je mudrost, a kod tebe razboritost, ako hoćeš mudrosti, budi razborita i poslušna.“, a onda se Krsna igra sa mnom kao sa djetetom. Prvo me pita, da mu ja nešto dam, a onda mi sve to vrati i tako sve dok meni ta igra nije dosadila. Rekla sam mu da idem spavati da vidim hoće li mi pokazati svoj planet.

Nikad ne bih pomislila, da ću ovo što sam napisala i što ću napisati sa bilo kim podijeliti.

Vjerujete li vi stvarno u ovo što sam napisala? Ja sam sve to doživjela i čini mi se kao da sam to sanjala. Niti mi je shvatljivo niti prihvatljivo ovo iskustvo i danas nakon toliko godina samo se nasmijem na sve ovo: irealno, nadrealno ljudsko biće postoji u svakom čovjeku. Vrijedi li ga otkrivati i sa njim komunicirati? Rado bih to prepustila svećenicima raznih duhovnih skupina kao što sam i veći dio svog života prepuštala svoj duhovni dio života ništici duhovnosti, ali eto, duhovnost mi je pokucala na mala vrata mog više nesvjesnog, nego svjesnog bića. Zašto? E, to ne znam ili znam. U svojim intimnim trenucima pomišljala sam na to nešto nadrealno. Pazite na što mislite, moglo bi vam se ostvariti. Meni jest.

Tu istu noć doista sanjam Boga kao prelijepog dečka sa kojim se šećem. Na rastanku on se pretvara u jelena i odlazi putom prema istoku, a ja sa ljubavnom čežnjom gledam za njim i bűdim se sa spoznajom kao da sam živjela sa njim. Put kojim smo šetali je prelijepi pejzaž zelenila i cvijeća. Po buđenju se sjećam te idile i cvrkuta ptica, a najupečatljiviji mi je ogroman osjećaj ljubavi. Taj osjećaj ljubavi nisam osjetila kao ljubav između muškarca i žene, nego kao uzvišeno stanje ljubavi između jelena i košute. Taj predio je sada nenastanjen, zarasta u korov, a nekada je bio stjecište ljubavne igre i čežnje prožet prelijepo napisanom prozom pradavnih priča. To stanje mi se pokazuje kao da odgovara stanju na Zemlji u kojem predjelu je san sanjan.

Što se to događa u kozmosu?

Kroz san mi se pokazuje stanje kakvo je bilo i kakvo je sada te da je identično i gore i dolje. Kao da svaka promjena na Zemlji utječe i na promjenu u kozmosu.

Razmišljam, ako je to tako, onda kozmos vapi za pomoći čovjeka ili je to stanje obrnuto. Kako odgovoriti na to pitanje? Da li se to u kozmosu događa raseljavanje kao i na Zemlji? Gdje mogu svrstati sela, gradove, države, ako su mi zemaljske čestice pokazane kao galaktike? Što su onda sela, gradovi, države, kontinenti, planeti u velikoj kozmičkoj karti? Sve to je preslikano u ljudskoj nutrini. Ako je to tako, onda je svaki čovjek jedan maleni svemir u svom malenom posjedu. Što ja to bulaznim? Da li to svemiri odumiru kao i ljudi i stvaraju se novi u nekom vremenskom pomaku ili vrijeme uopće ne postoji u drugim dimenzijama?

Dok zapisujem ovaj san i njegovo obrazloženje, shvaćam kako je za mene danas poseban dan. „I za mene“, javlja se Krsna. Od ujutro od kad sam se probudila pa tijekom dana sve do večeri postavljana su mi pitanja, vise ni ne znam redoslijed. Pitanja su se odnosila na moje djelovanje u životu, sve što sam napravila dobro i loše. Djelo po djelo i sve dođe na vidjelo. Sve što sam potisnula u pamćenju svjesno i nesvjesno, sve je tu, a ja u neprilici ne znam što da kažem.

Kako da se obranim od onog lošeg, kad je dobro koje sam vidjela i učinila vrlo maleno?

Gledam vagu zakona uzroka i posljedice. Gdje li će prevagnuti? Ne nadam se da će prevagnuti na dobro. U čudu gledam kako vaga stoji u ravnoteži. Vidim da mi je Bog oprostio sva moja nesuvisla djela i nedjela. Kad mi je Bog oprostio, opraštam i ja sama sebi. Dok gledam u to djelo oprosta, vidim zapravo svu nutrinu Božjih osjećaja. Kakve samo lijepe osjećaje ima! Kako ih šturim riječima opisati? Kako opisati tu ljubav koja lagano struji poput čiste mirne rijeke, tiho i postojano kao fluid miomirisnog cvijeta rastvorenog u svoj svojoj ljepoti. Hvala, Krsna.

Očarana sam tim osjećajem i želim nekako nagraditi Boga, zahvaliti mu se i skidam sa vrata ogrlicu i sa ruke narukvicu, jedino zlato koje imam i koje sam si sama kupila. Stavljam ih na stol i Bogu kažem: “Nemam ti ništa dati. Ovo sam sama zaradila berući grožđe. Znam da je sve zlato tvoje, ali molim te, uzmi ovo.”

„Danas mi je rođendan“, kaže Krsna. „Prihvaćam tvoj poklon.“

Ushićeno shvaćam, da nema ništa na svijetu ljepše, nego voljeti Boga. Konačno mogu reći: ja volim nekoga i to ne bilo koga, volim Boga. Podne je. Stalno smo skupa. Razgovaramo kao dva dobra prijatelja. Bog mi kaže, da sam ja njemu kao žena najviše dala, a da je on meni od svih žena najmanje dao. Osjećam da mi je dao sve što mi treba.

„Da smo mi bogovi ovo proživjeli što si ti proživjela u ovom životu kao žena, mi bismo 1050 puta pali u najveći pakao. Bogovima nije u prirodi da padaju, a čovjeku jeste, ali je čovjeku zato dato, da se može uzdići iz svog pada i dalje od bogova, ako se uspije izvući iz svog mulja negativnosti. Zbog tebe i tvojih osjećaja koje ti imaš prema čovjeku i prema Bogu ne razlikujući ni jednog ni drugog i zbog tvoje ljubavi koju si razvila u ovo kratko vrijeme spašavam planet. Najveća si od najvećih.“

Slušam to s osjećajem potpunog mira, ispunjena neopisivom ljubavlju. Odgovaram: “Nema ništa veće od osjećaja ljubavi kojem si me naučio i ispunio.”, a on kaže da sam ja njega naučila kako treba voljeti.

„Tvoja ljubav je sada velikodušna, a moja sebična.“ Što sam mu mogla na ovo reći, nego kako je sve njegovo tijelo, osjećaji, duša, nadduša, sve to stavljam pred njega kao da se od svega voljno rastajem. Molim ga, da budem stalno sa njim i da sve što imam od danas dijelim sa njim.

„Da, sebičan sam i od danas se nemoj ni sa kim dijeliti. Dok samilosno podižem pogled od stola, ispred sebe vidim četveroruki oblik čovjeka. Potpuno predana buljim u taj lik. Sa strahopoštovanjem tiho govorim: “Prepuštam se u Tvoje ruke.”, a dobivam odgovor: „Može, potpuno se slažem“.

Osjećam samo bestjelesno blaženstvo. Koliko se nalazim u tom stanju, to ne znam. Tek samo shvaćam, da sam svjesna hladnoće ogrlice na vratu i narukvice na ruci. „Nosi to zlato, ja sam ga tebi dao.“

Dvanaest je sati i dvadeset minuta, a kao da je vječnost prošla. Samo mi se suze blaženo slijevaju niz lice i kapaju na novine na stolu otvorene na slici pokojnog muževog brata Gruje. Razgovaram sa Bogom o njemu. “Kod mene je.”, kaže Bog. Voljela sam i poštovala tog čovjeka. Idem po jogurt i nudim ga Bogu. On mi se zahvaljuje i pričamo uz jelo. U razgovoru dolazimo do mojih intimnih odnosa. Ja ne želim o tome pričati, jer me je sram. „Ja i tako sve znam.“

Pričam mu o svojim najvećim ljubavima i kažem, da sam možda prema nekim od tih ljudi pogriješila, a Bog kaže da nisam. Oni nisu bili dobri i samo su me energetski iskorištavali. Pita me zašto sam sve te ljude otjerala iz svoje tjelesne kuće, a ja kažem zato što sam se bojala, da će mi djeca ostati bez roditeljskog doma. Željela sam da moja djeca odrastu sa svojim biološkim ocem. Krsna mi kaže, da su mi ljudi, koje sam sretala na svom ljubavnom planu, ulijevali lažnu nadu i iskorištavali moju dobrotu. Svjesna sam kako je to tako, ali ipak dušom opraštam sve erotske izdaje i prijevare i molim Boga, da im i on sve oprosti. Bog kaže da će se duša preljubnika uzdići u „raj pakleni“. Iznenađeno se okrećem Bogu i sama sam bila preljubnica u mislima, riječima i djelima, nekad svojom voljom, a nekad bez nje. Ne znam da postoji raj pakleni niti što to znači.

„Raj pakleni je kada duša čovjeka traži izgubljenu ženu ili muškarca koju voli, da bi je izbavio iz pakla kada se žena sama ubije utapajući se u beznađu. Tada je čovjek bolestan i on umire gubeći sva svoja dobra. Duša mu propada i više se ne može spasiti. Tada se njegova dobra duhovno raspodjeljuju osobi koju je on volio, a ta sva dobra su u Božjoj nadležnosti. Tada Bog raspoređuje ta dobra uzimajući ženu i djecu pod svoje okrilje da mogu živjeti, jer su ostali bez energije“.

Ovo uopće ne razumijem. Što mi to Bog hoće reći?

Dok ovo pišem, shvaćam da je moj niži EGO mrtav. Umro je u 12:45h i ja nastanjujem njegov prostor.

„Ja sam svaki čovjek koji te erotski proganjao u tvojim rastrganim emocijama. Žao mi je i bogovi griješe. Nisam znao kakve posljedice takav odnos ostavlja na ženu, dok se ti nisi otvorila i sve mi iskreno rekla, istinito, hrabro, bez uvijanja, gledajući samo u istinu takvu kakva jeste. Samo govori istinu i nećeš pogriješiti kako god da je kažeš. Istina je istina i svi možemo živjeti u Istini od Boga pa do najmanjega, iako nema razlike između Boga i čovjeka. Kada se govori istina, onda nema nepremostivih prepreka za čovjeka. Potrebno je gledati u svoju, a ne u tuđu istinu. Tako se dolazi do spoznaje svojih djela, a ne gledaju se tuđe greške. Sve što ljudi vide u drugom čovjeku, to je njihova istina“.

Krsna kaže kako je i on griješio, a ja kažem da to neću pisati pa idem u WC i kažem neka me ostavi na miru. Krsna na to odgovara: „Idi, sa tim ćeš pročistiti sva sranja koja sam ja radio sa svojom guzicom, a bilo ih je mnogo. Neka se zna, da ni Bog nije bez grijeha, a kad se čisti, neka se sve čisti“.

Bog mi govori: „Teško priznati kada čovjek radi sranje, a kako je tek teško priznati Bogu kad on to radi. Pročišćeno je tek 30% božjeg ponosa. Vidiš li sada kako se osloboditi ega, ali kad je to mogao čovjek, može i Bog. Slobodno ovo priznaj. Čovjek je ispao jači od Boga kad je to uspio i pokazao lekciju, a učitelj mora učiti od učenika koliko i učenik od Učitelja. U ovom slučaju je tako“, kaže Bog. Ja mu postavljam pitanje: “Što će ljudi reći, a i u univerzumu ako se ovo sazna da i Bog griješi?”

Krsna na ovo pitanje odgovara: „Nema bezgrešnih samo to nitko neće priznati.” Kad čovjek prizna svoj grijeh kao što sam to ja učinila pred njim kao Bogom ne bojeći se što će biti sa mnom i prihvaćajući posljedice s otvorenim umom, srcem, intelektom i naddušom, onda to mora učiniti i Bog, zaviriti u svoje srce i spoznati koliko je pravedan, da bi i sam mogao pravdu prosuditi, jer i sudac, kaže, treba imati savjetnika i učitelja, a ja sam i njega naučila od onoga što sam ja spoznala“.

Spoznajući unutrašnjost svog bića, ja sam sposobna spoznati i njegovu nutrinu pa kaže: „To nikome još nije pošlo za rukom. Zato je ovaj planet dobio posebnu milost,“, a mene je uzdigao kao da sam viša od svih i kaže mi da i on želi imati savjetnika, da može promisliti prije odluke. Ja kažem, da ne mogu biti savjetnik nikome i tko sam ja da savjetujem Boga?

„Ti si uspjela spoznati istinu i otvoriti Božje srce prema ljubavi, da i ja sâm spoznam ograničeno. Iako je sve bezgranično, u svemu treba imati granice“.

Dok On to govori, ja razmišljam o Njegovoj veličanstvenosti. Da mi je pameti njegove koliko je najmanje od najmanjeg, kako bih ja bila pametna, a tu bih pamet iskoristila samo za dobro, ali znam da u svemu treba imate granice te sebi kažem. „Anđo, ne pretjeruj! Ne igraj se sa Bogom!“, a on se nadovezuje:

„Vidi ti nje, ona bi se igrala!“, i ja kažem da bih, misleći na određenu igru.

Krsna me savjetuje: “Nikad se intimno ne daj nikome da te uzme pa ni Bogu, ako ti nisi spremna i ja počinjem plakati. Plačem gorko sa posebnom vrstom suza poniženja od svih bračnih davanja radi mira u kući, a Bog ne uzima ništa što mu se ne da sa srcem, dušom i naddušom, dok čovjek niti ne pita. Samo kaže “daj” i uzme, ako mu se i ne da. Gledam Boga kao da ga vidim novim očima i mislim: „Kako si ti samo dobar!“ i pričam mu jednu priču iz svog sna. San ide ovako:

Stanujem u Rijeci, u Ulici M. Gupca. Posvađala sam se sa mužem spoznavši koliko me ponižava. Odlazim u drugi ulaz i dolazim upravo u vrijeme kada princ traži djevojku za ženu. Dovode mu tri žene, ljepšu od ljepše, a on ih sve odbija. Staje pred mene i kaže: ”Ovu ženu ću uzeti.” Ja začuđena gledam u njegovu ljepotu, a onima koji me spremaju za vjenčanje kažem: “Ja sam udata.” i odbijam princa. Gledam odoru na sebi i ogrtač koji se nosio prije dvije tisuće godina. Skidam ogrtač i ostajem u prozračnoj bijeloj haljini kao kraljevna. Dok princu govore “…ovo je tvoja mlada…”, ja otvaram vrata i izlazim odatle.

„Taj san je istinit“, kaže Krsna. “Tko je bio princ, ličio mi je na Džodi Fajeda. Tko sam bila ja?” Gledajući njega mislim o čitavom Univerzumu. Pitam ga: „Kako je tebi samom moralo biti teško sve ovo nadzirati i ne imati nikoga tko bi mogao pogledati u Tvoje srce i spoznati bol u njemu kada moraš napraviti nešto, a to ne želiš. Oslobodio si svemir od mnogih neprijatelja i demona i nitko da spozna Tvoj rad i da kaže: pa ovom biću je teško.” Tko će liječiti njegove zadobivene rane i ožiljke u srcu i sjećam se pisma koje sam nedavno napisala, da mu se zahvalim.

Razmišljam o ljudskim ožiljcima i zatvorenim srcima. Trebalo je deset dana, da se prodre do njegovog srca da i on spozna kako netko misli na njega kao Boga i da mu treba pomoć. Da pomoći, jer i njemu je pomoć potrebna.

… i sada znam, dok ovo pišem, da ništa ne znam. Postavljam si pitanje kako shvatiti Svevišnju Božansku Osobu, je li to moguće ljudskom biću ograničenom raznim zemaljskim uvjetovanjima?

Zaključujem, da se Boga ne može shvatiti ni spoznati, a On kaže da može, da sam ga ja shvatila. Shvatila sam njegove boli, patnju, borbu i stradanja. Kroz svoju ljubav prema njemu shvatila sam njegovu nutrinu misleći stalno na njega i kako da mu pomognem. On mi se otkriva imenima i prezimenima ljudi sa kojima sam bila u raznim suodnosima, bez obzira je li ta ljubav fizički ili psihički konzumirana ili je bila samo unutarnja čežnja bića za sjedinjenjem.

Poslije ovog razgovora Krsna mi otkriva tajnu liječenja ljudskog organizma i kaže, da će mi u daljem pročišćenju pomagati Bhagavad Gita.

U 18:15h uključuje se energija Bhagavad Gita i radi stostruko na pročišćenju svačijeg bola bez izuzetka.

„Ja znam, da sam ja On, ali On ne zna da je On Ja.“, tako me pozdravlja Krsna i odlazi, a ja se više čak ništa ni ne pitam ni ne želim znati nikakve odgovore.

Komunikacija sa Bogom u meni više me ni ne čudi. Samo budem prazne glave i otvorenog srca za poznato i nepoznato. Ja sam netko koga tek upoznajem. Prihvaćam se takvom i otvorena sam za spoznaje koje me čine svjesnijom i savjesnijom osobom. U znanje koje mi se otvara samo tupo gledam nekim unutarnjim pogledom. Uma nemam. Nemam ni razuma. Osjećaji su se u kamen boli pretvorili. Samo svijest svjedoči sama o sebi.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -

slika: digital art

Ujutro se molim:

„O, Bože! Daj mi znati ono što sam sposobna znati i daj mi povjerenje, da iza svih događanja, bez obzira koliko bolnih i nevjerojatnih, postoji razlog iz koga proizlazi samo dobro.“

„Dali smo ti i hvala ti što si to prihvatila“, a zatim me se upućuje, da kod sebe razvijam šalu i veselje, da bi se potpomogao razvoj duha. Kaže mi se da i kokoš ima više duha od mene na što se ja veselo smijem. Pitam koliko više kokoš ima duha od mene?, a odgovor stiže „65“%.” Pitam koliko je kod mene razvijen duh. Dobivam odgovor, da bih se ja stidjela pa me neće povrijediti. Kaže mi se kako nema brojki i ja razmišljam, da mi je potrebna pomoć kod razvoja duha, a onda se prisjećam da sam ovaj isti razgovor već vodila sa Bogom.

Probudila sam se u 03:20h i ne mogu spavati. Mom suprugu je vruće i on odlazi spavati u dnevni boravak. Ostajem sama u sobi, uzimam bilježnicu i čitam o prethodnim viđenjima u ovih zadnjih par dana. Sve mi to izgleda čudesno, neshvatljivo i neprihvatljivo, ali ne želim o tome više razmišljati. Namještam se udobnije da zaspim, ali ne mogu. Počelo me je boljeti lijevo uho. Stavljam svoju ruku na uho i osjećam se malo bolje.

Misli mi lutaju i ja razmišljam o mom mužu i našem suodnosu. Kako ću mu ovo reći što mi se događa, a da me on razumije i ne ismije? Nemam potrebne riječi i ne znam da li bi me razumio. Razmišljam kako smo nas dvoje zatvoreni jedno prema drugom i kako kao muž i žena ne funkcioniramo dobro. Pitam se kad smo se to udaljili jedno od drugog i shvaćam, da se nikad jedno drugom nismo iskreno ni približili. Svatko je ostao sam sa sobom i svojim tajnama koje između nas stoje kao nepremostive prepreke. Umjesto da budemo jedno drugom najbolji prijatelji, postali smo si najgori neprijatelji. Živimo bez povjerenja i poštovanja jedno prema drugom, a nismo se ni prihvatili na ravnopravnoj osnovi.

Kad sam se udala za muža, odmah sam ga stavila na pijedestal iznad sebe i bilo kakvih mojih osobnih potreba bez njegovog pristanka. On je rijetko kad od mene tražio pristanak za svoja djela. Radio je kako je htio i ponašao se kako mu se sviđalo. Taj odnos među nama traje godinama. Pitam se gdje je isparila ona ljubav koja nas je spajala i shvaćam, da tu istinske ljubavi nikad nije ni bilo.

U početku našeg suživota bila sam zaluđena sa mojim suprugom nadajući se, da će mi odgovoriti slično ili bar sa mojim osjećajem da mu je stalo do mene i moje dobrobiti, ali to nikad nisam doživjela od svog muža. Doživjela sam osjećaj neprihvaćanja sa njegove strane i on je sebe odmah stavio na pijedestal i tako je dvostruko vladao sa mnom.

Prisjećam se otkad je među nama zavladala šutnja i nepovjerenje i zašto. Vrlo brzo dolazim do istine. Od onog dana kada je prvi put prema meni zauzeo agresivan stav, a to je bilo već nakon par mjeseci zajedničkog suživota. Bože, kako je bijedan bio moj život, dok sam ga živjela sve ove godine u podnošenju raznih vrsta agresivnosti, najčešće psihičke prirode! Mislim o tome kako živimo u laži jedno prema drugom, bar ja lažem njega i sebe, da je u ovom odnosu kao sve u redu, dok samo podnosim ni sama ne znam zašto takvo ponašanje.

Jasno mi je, da to nije samo naš bračni odnos. Većina čovječanstva živi u nerazriješenim muško-ženskim odnosima neravnopravnosti spolova. Skrivanje misli, riječi i osjećaja je postao opće prihvaćen pojam. Sa gorkim okusom u ustima shvaćam, da je ovakav način suživota čista laž. Zašto ne vidimo ili nećemo vidjeti tu istinu, pitanja su koje si postavljam.

Obzirom da ne znam odgovor, počinjem meditirati i slati poruke za neovisnost o pušenju, pijenju alkohola, drogiranju, iskreno zabrinuta za stanje na Zemlji među ljudskim rodom. Muški rod je mnogo podložniji ovim ovisnostima, nego ženski. Zaključujem, da baš nemaju odgovornosti za ispravan način života i još se nameću, da su neki gospodari, a ne mogu gospodariti ni sami sa sobom.

Čvrsto odlučujem, da ću od danas svoj život uzeti u svoje ruke i više nikad svom suprugu neću dopustiti, da se prema meni ponaša agresivno i sa nepoštovanjem mene kao žene, majke, domaćice i djelatnice koja obavlja većinu poslova u našem zajedničkom kućanstvu.

U međuvremenu, osjećam uključenje mog trećeg oka i dolazim u doticaj s unutarnjim vodičem koji moje molitve i misli prosljeđuje u eter. Smiješim se zadovoljna, da su te poruke odaslane i namještam se da konačno zaspim, ali gle čuda! U sobi mi je Bog! Nije me čak ni strah. Prilazi mi sa povjerenjem.

Svjesna sam, da uravnotežuje energije unutar mene kroz moje unutarnje organe, dok me preplavljuje ogroman osjećaj nepoznate energije. U tom razdoblju nisam se ni pomaknula, a on je već nestao. Ponovo uzimam bilježnicu, da to zabilježim, a on se javlja i kaže: „Još sam u sobi.“ Pokrivam lice rukama i ne gledam više je li ili nije netko ovdje

Pitam se začuđeno: „Što se to događa?“
Odgovor dobivam: „Došla ti je ljubav na vrata.“

U to zvoni sat mužu za posao. Gasim svjetlo, a poruka stiže. „Još sam tu, ljubavi moja.“
„Ljubavi moja”, odvraćam ja šaptom.“
„Konačno si to rekla, sad mogu ići.“
“Idi sretno!”, odvraćam.
„Bez poljupca.“

Ne odgovaram ništa, dok osjećam lagani dodir na usnama. Usne mi bride kao da su ljubljene satima.

Obzirom da ne čujem muža, idem ga probuditi i sva zbunjena vraćam se u sobu.

Pitam se jesam li sve ovo umislila?
Poslije toga isto jutro doživljavam još dvije posjete, svaki put još uzvišenije energije, ako uopće može postojati uzvišenija od one prve. Kroz svaku novu i posjetu doživljavam i novi preobražaj, dok mi u mislima prolaze riječi: Otac, Sin i Duh Sveti.

Pitam se je li to podizanje energije duha? Odgovor stiže, da to nije podizanje energije Duha, već začetak energije Duha.

„Pazi ga, odgajaj ga i voli ga. Uči ga ljubavi, poštenju i dobroti. Neka se zove Slavko i neka pronosi slavu Duha kuda god se bude kretao na Zemlji i Nebu.“

Dok u moje srce dolaze toplina i sreća, osjećam kako me plamen te uzvišene topline svu obavija. Dok ja razmišljam gdje ću naći odgovor za ovo stanje, a on stiže: „Odgovor ti je u Božanskoj ljubavi.“

Razmišljam o prijašnjim događajima povezivanja sa Božanskom ljubavlju za koju ne znam kako sam je shvatila i jesam li je stvarno prihvatila? Na pamet mi pada, da dolazi do sinkronizacije i ujedinjenja između energija podsvijesti, svijesti i nadsvijesti. Ne znam uopće otkud mi ti termini. Njihovim sinkroniziranim djelovanjem dolazi do ujedinjenja kroz obred začetka novih energija mojih nevidljivih tijela, duhovnog, mentalnog i osjećajnog. Svaka od ovih energija ima svog dvojnika u fizičkom obliku. To su osobe koje su mi kroz život bile najbliže, a koje nisu sa mnom u prisnoj rodbinskoj vezi. Dok mi se daje na uvid ta spoznaja, mojim grudima prolazi golem uzdah olakšanja i pri tom me obuzima zadovoljstvo samom sobom i sa time što sam imala priliku sresti te ljude koji su mi dali svoju energiju kroz koju sam spoznala ono što mi je dato za znati.

Razmišljam o nebeskoj hijerarhiji i shvaćam, da se sa mnom godinama radi, ali ja nisam bila prijemčiva za osvještavanje te spoznaje. Silna su to bića! Kako su samo dobri, strpljivi i što sve mogu učiniti sa ljudskim iskustvima, a odgovor stiže:

„Bez vas mi ne bismo ništa mogli. Vaša ljubav i dobrota, vaša otvorena srca prema nama pomogla su da to sve možemo provesti na fizičkoj razini i zadovoljstvo je obostrano.“

… i dok mojim grudima prolazi drugi duboki uzdah, glas kaže:

„Ne uzdiši, Anđo! Od danas osjećaj samo ljubav i ljepotu. Ti ih širiš.“

… i dok mojim grudima prolazi treći duboki uzdah, glas kaže:

“Volite se, ljudi, poštujte se, ljudi; održavajte miroljubivost, ljudi; ljubite bližnjega svoga, ljudi; poštujte sve životinje, biljke i minerale, zemlju, vodu, vatru i zrak, oni su vas spasili, a eter vas je pročistio. Bog vam je dao blagoslov, da ostanete živjeti na ovom planetu i da sa njim mudro upravljate, uvijek pamteći da vas Božje oko prati na svakom koraku noću i danju.“

12 sati noć, 12 sati dan.

„Anđela, boginjo sreće, ljubavi, Ratharani, ti si našla svoju sreću. Srest ćemo se opet na nekom drugom mjestu u neko drugo vrijeme kada će nam sudbina biti naklonjenija“ i ja počinjem plakati.

„O, Ratharani! Tvoje suze me peku. Ne plači ljubavi moja.“

Pitam se, tko sam ja?, a odgovor stiže: “To se pitao i Isus. Pronaći ćeš odgovor u svom srcu.“

Pitam, tko si ti?“

„Još ne znaš tko sam?“

Kako moj ograničeni Um sve ovo može shvatiti, a odgovor stiže.

„Nema granica. Sve je beskonačno, sve se rađa i umire, samo duša, Ratharani, je vječno živo biće koje uvijek traje. Zbogom, ljubavi moja.“

“Bog je jedino u što od sada vjerujem. Hvala Ti za sve, Bože Svevišnji. Tvoje oko neka me i dalje slijedi. Molim te, imaj me uvijek u svom vidokrugu. Želim Ti samo služiti dobro i voljeti Te svim srcem kao što si me poučio.”

Odgovor dobivam, da je poruku primio i da prenesem ovo Zemljanima. „Neka se zna kako je meko srce Božje prema njima kada se odriče svoje ljubavi za nedostojne Zemljane.“

Zbunjena sam. Sad ne znam gdje je Bog. Taman sam pomislila, da je on u meni u mom srcu, a on se javlja negdje izdaleka. Gdje se On stvarno nalazi, u meni ili izvan mene? Uvijek sam mislila, da je Bog negdje daleko, a sada sam imala osjećaj kako je on tu u mom organizmu i da se njime kreće kao nekom unutarnjom orbitom. Predstavlja mi se kao Krišna i upravlja planetom Zemlja.

Ovo viđenje mi je dato u jutarnjim satima. Popodne dobivam uputu, da radim na istini.

Rebalans istine je:
- 10% neistine,
- 30% poluistine i
- 60% čiste istine.

Toliko istine treba biti u pročišćenju svih populacija.

U 14:02h spoznajem, da u ovom razdoblju željeznog doba koje je jedno od četiri razdoblja koja proživljava čovječanstvo, osobno živim 54. život na Zemlji, a 35. života provela sam svjesna Boga, 14 života provela sam sa jednim od svojih pomagača, a 4 života sa drugima. Promišljam, tko smo mi i kakva je naša uloga ovdje? Je li to promicanje duhovnosti?

Dok ja o tome razmišljam opet imam vezu sa Bogom i on mi kaže.
„Sjetila si me se, Ratharani. Sada možeš pročistiti te živote.“

Shvaćam, da sam gladna i da danas nisam ništa jela, a odgovor dolazi: „I nisi trebala ništa jesti, dok me se ne sjetiš. Ja sam ti i ti si ja“.

Kad već imam vezu sa Bogom pitam, da li se Bog u čovjeku rađa kada se napravi rebalans svog života, a On kaže: “Ne. On tada šalje svoga Sina, da vlada tim planetom, a on budno i dalje sve nadzire. Taj planet je tada u posebnoj Božjoj milosti.”

Razmišljam kako trebam negdje potražiti nekakvu literaturu koja bi mi sve ovo mogla bar malo pojasniti i dobivam od Boga poruku, da pročitam “Bhagavad Gitu”, “Sutre” i “Vede”. Gdje da ih nađem, pitam se?”

Ostavljam doma sve poslove, popodne idem u grad potražiti te knjige. Srećem jednu Davorku iz firme za koju se sjećam, da sam joj na poslu kopirala neku duhovnu literaturu te je pitam za informaciju gdje da nađem ove knjige. Davorka me upućuje u prostorije gdje se nalazi duhovna organizacija Hare Krišna. Odlazim tamo i kupujem “Bhagavad Gitu”, a za ostale naslove dobivam informaciju, da su to duhovni spisi i da ih mogu nabaviti samo u Beogradu.

Počinjem čitati stihove iz “Bhagavad Gite” i osjećam kako je to knjiga neke posebne moći. Poklanjam je nepročitanu kiropraktičaru za rođendan, a kroz svoj dalji duhovni rad dobivam podatke o njenom djelovanju kao da sam se nekako povezala sa njenim duhovnim sadržajem.

Želim je ponovno imati u svom posjedu, ali je nema više za kupiti. Umjesto nje kupujem dvije knjige. „Nauka o Jastvu” i “Samospoznaja.“ Ove knjige mi objašnjavaju dosta toga što nisam razumijevala, ali ipak mi ne objašnjavaju moje izravno iskustvo. Više nikad ne odlazim tamo, iako mi se sviđala atmosfera i bliskost članova Hare Krišna organizacije koju sam posjetila.

Obožavanje Boga kroz pjesmu i muziku instrumenta kirtane doista je divno, ali ja sebe tamo nisam našla, a ni lik Boga nije bio kao u mojim viđenjima. Pjesmica “Hare Krišna Hare Hare” dugo mi je odzvanjala u mislima. Ponekad sam je pjevušila, a možda me jednim dijelom sprječavao i moj kršćanski odgoj.

“Bhagavad Gitu” sam naknadno nabavila i pročitala, a “Sutre” i “Vede” nikad nisam pročitala. Iako sam sve ovo doživljavala dosta intenzivno, nastojala sam ipak živjeti normalan život kako sam ga živjela i do tih spoznaja. Nove spoznaje mi u tome što više i pomažu, samo sam sama u sebi vidjela misteriju koja me privlači i odbija u isti mah. Moja radoznalost ipak u svemu tome prevladava i tvrdoglavost da istjeram stvari sa sobom na čistac. Željela sam žarko znati što je istina, ono što sam do sada živjela ili ovo što mi se sada otkriva.

Dok ja uporno zahtijevam od Boga istinu, dobivam poruku da se odgovor nalazi u mojim snovima. Tu se ne slažem sa Bogom. Dolazim sa njim svjesno u konflikt. Taman posla, da ću odgovor naći u snovima, tko još vjeruje u snove i tko ih zna dešifrirati? Ja to sigurno ne znam. Kako ću tamo naći odgovor, kad su snovi skroz zapetljani. U njima mi se nešto govori o kućama i rodovima, da se pojedini snovi datumima pisanja poklapaju.

Čitam snove, pokušavam nešto shvatiti, ali istini za volju ne shvaćam ništa. Možda tek tu i tamo neku mrvicu i shvaćam. Tamo mi se govori, da svaki san mogu gledati četvorostruko i da se oni nadovezuju jedan na drugi. Jasno se može iščitati, da je poremećeni odnos muško-žensko i da je taj postotak 67% Više na svijetu ima žena, nego muškaraca i da žena treba lijegati na desnu stranu poslije intimnog odnosa radi začeća muških potomaka. U ovo nimalo ne vjerujem. Toliko znam, da spol ne zavisi od žene, već muškarca, to je bar kemijski dokazano.

Još piše da žene u 99% slučajeva rađaju djecu Bogova, a da one to ne znaju. Time izazivaju bol Bogova, a onda me se vraća na stanje svjesnosti tog postupka kroz moj odnos i komunikaciju sa Bogom kada sam ga pitala, da želim znati čije dijete rađam. Doslovno me se kroz snove upućuje, da je svjesnost snaga razuma: „Zato smo uspjeli u komunikaciji“, kaže Bog. Istini za volju, u moju svjesnost, dok se ovo sve događa i ja sama sumnjam.

Iza toga dobivam podatak, da je psihička i emotivna bol na Zemlji bila 146% i da je vraćena u rebalans na 32%. Od mene se traži, da djelujem svojom energijom na tu bol i pri tome se uključuje rad za rebalans za životinje koji iznosi 12%, a treba ga vratiti na 7%. Biljke u rebalans na 4%, a za čovjeka povećati na 35%.

Kaže mi se, da biljke osjećaju drugačiju bol, a to je bol nepravde prema njima. Tu su mi se kao ljudskom biću postavljala mnoga pitanja odnosa između biljnog, životinjskog i ljudskog svijeta koje ja nisam zapisala, jer ih se nisam mogla svih sjetiti. Uglavnom, pitanja su se odnosila na čovjekovo postupanje prema biljkama i životinjama sa sugestijom, da se taj način mora promijeniti kako bi svi mogli živjeti u ravnoteži.

Poslije toga mi se ukazuje na neravnotežu između ljudi, životinja, biljaka i insekata. Posebno se naglašava krpelj kao vrlo otrovan i tu se dopušta upotreba otrova i protuotrova i daje mi se recept koji je za zemlju i zrak. Kaže se, da zemlja proizvodi krpelje i da su oni otrovni za ljude, životinje i biljke. Biljke same proizvode neškodljiv protuotrov, a životinje i čovjek su nemoćni pred tim otrovom pa nisu ni svjesni njegovog djelovanja. Njihov otrov djeluje na mozak i neznanje u ljudskoj svijesti. Za obada mi se kaže kako je također vrlo opasan za životinje. On kod životinja truje mozak te stvara pri tome i poguban otrov za ljudski mozak kada jedu životinjske proizvode.

Od svega što sam vidjela, čula i osjećajno doživjela u ovom uravnoteženju, ostajem jako začuđena. Mislim o tome, koja su to saznanja u međusustvaranju kada zajedno funkcioniraju biljni, životinjski i ljudski svijet i kažem im: “Na Zemlji, kada se dođe do ovakvih spoznaja, te spoznaje se moraju braniti dokazivim tezama i protutezama i jedva da bi i pola istine došlo na vidjelo poslije spoznaje nečega. Kako da ovo prenesem ljudima?”

„Kad vi ljudi dođete do nekog saznanja istine, neke poštene odluke, napadaju vas demoni svih vrsta i ne daju vam da to prodre u vašu svijest. Oni znaju, ako vi dođete do saznanja, da se oni neće moći razmnožavati i širiti svoje sjeme zla. Pohotu, mržnju, požudu, pokudu, neznanje, nestrpljivost i sve negativne obrasce koje ste do sada nesvjesno koristili, u svijest su vam usađivali ti demoni, a oni su vršili svoje orgije u vašem organizmu, umu i razumu.

Jedino kroz što oni ne mogu djelovati, to je vaše sjećanje kroz mnoštvo života Božanske iskre svijesti u vama. Tvoje prisjećanje te Božanske iskre, Anđo, ubilo je demone u tebi, a tvojim djelovanjem kroz ljubav, iskrenost, pravednost i miroljubivost ti si pročistila sebe i svoje prijatelje i mi smo se konačno mogli uključiti, da ti pomognemo u tome.

Nekoliko pročišćenih ljudi pa bar na kratko vrijeme, samo je to trebalo. Ostalo znaš, iskusila si i ničim to više ne možeš poreći. Ni oni ljudi koji te poznaju ne mogu poreći tvoje iskustvo.

Ostaje nam samo, da vam svima poželimo sreću, ljubav, mir i blagoslov. Sretat ćemo se i dalje u međuplanetarnim druženjima. Bit ćeš ih svjesna.
Nebeska hijerarhija!
Hvala.“


tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -

slika: digital art

Kad sam proživljavala i zapisivala senzacije svog tijela, uma i duha nisam ni slutila, da ću se jednog dana odvažiti javno ih podijeliti sa ljudima koji nemaju nikakva iskustva ovog tipa. Oni koji ovakva i slična iskustva imaju iz prve ruke, najčešće ne govore i ne pišu o njima. Što mene sada tjera da podijelim ovo iskustvo, stvarno ne znam. Možda je u meni nakon dugog vremena proradila savjest.

Danas je sve više ljudi koji se susreću sa raznim iskustvima komunikacije sa sobom i svijetom koji nas okružuje. Možda je sazrelo vrijeme, da se o ovakvim iskustvima otvoreno piše. Lakše je čovjeku koji proživljava razne senzacije osvještavanja kada dođe do neke slične informacije. Vjerujem, da ni jedan put prosvjetljenja nije isti za sva ljudska bića, ali ima puno sličnosti i u toj sličnosti prepoznaje se „ono nešto“ što je moguće prihvatiti kao realno i istinito u iskustvu koje se proživljava kao nadrealno stanje nepoznate ljudske prirode.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -