slika: digital art

„Od danas se hrani samo ljubavlju i daj samo ljubav“, tako me uči Bog.

Sa tim riječima borim se sa najvećim demonom u sebi, a Bog mi pokazuje kako. Demon se nalazi u mom organizmu u predjelu trbuha oko cijelog pupka. Bog mi pokazuje kako da se prstima i pritiscima na tog demona krećem u obrnutom smjeru kazaljke sata oko svog pupka i tamo gdje osjetim najjaču bol, da ponavljam glasno: “Od sada se hrani samo ljubavlju i daj samo ljubav.” U glasu mi je zapovijedni ton kao da savladavam neko biće u sebi. Taj demon sa kojim se borim je demon ogromne nakupljene boli u svim segmentima, mojem, obiteljskom, okoline, društva, religije, kolektivne ljudske svijesti, planetarne svijesti i kozmičke svijesti. Bol se pročišćava putem obreda uz Božju pomoć.

Dok se ja borim sa svom tom boli koju osjećam i na fizičkom i na psihičkom planu, čujem svoj um kako kaže: „Ova je stvarno luđakinja. Ona bi se igrala Boga“. Hrabro odgovaram, da se ja ne bih igrala Boga, ali želim pomoći da se bol eliminira koliko god je to moguće. Ako se ne mogu uključiti u pročišćavanje te boli, zašto sam uopće spašena od Boga? Da, ja sada svom dušom osjećam, da sam spašena od pogibelji paklenog načina života.

Vi ste mene oslobodili svega negativnog i dali mi drugačiji i svjesniji život, a vi nosite moju bol.

Imam sposobnost vidjeti širu sliku stvarnosti i vidim da se bol odražava čak i više u nekim svjetovima, nego na Zemlji. „Dobro, ako je hoćeš nositi, samo je imaj!“ i ja pristajem da osjetim tu bol. Od tog trenutka bol postaje gotovo nepodnošljiva u mojoj glavi i ušima.

Odlazim na tretman kod kiropraktičara i pričam mu o svojim doživljajima, a on mi kaže. „Danas sam usnuo jedan san. On se sastoji od šifre 3x3x3 SMOKVA“ te mi kaže: „Ne vodi Zemlju Bog sam, nego je odredio anđela za ovaj zadatak“. Ne mogu reći, da sam tada baš razumjela ove njegove riječi, ali su kod mene izazvale neku čudnu reakciju, kao da se u meni nalazi neko pohranjeno znanje koje ovu šifru može dešifrirati. Znam, da se šifra dešifrira kroz čistoću tijela, misli, riječi i osjećaja te kroz određene ritualne radnje koje se vezuju za čišćenje vatrom u prirodi na sve četiri strane svijeta.

Vraćam se kući od kiropraktičara, da se odmorim i pokušam eliminirati tu ogromnu bol koju osjećam i razmislim o spoznaji koju sam upravo dobila.

U 14:05h javlja mi se Bog i pita čujem li ovu glazbu? Kažem da čujem. Nisam ni bila svjesna predivne glazbe u svom lijevom uhu. Kad stisnem zube, a u mom bolnom uhu čujem glazbu nekog nepoznatog instrumenta kao harfe ili lire. Bog mi kaže, da će mi ta glazba smanjiti bol. Dok slušam tu glazbu, dobivam poruku da se pripremim za transmisiju.

Pitanja mi se postavljaju o boli. Prije pitanja daje mi se uvid u tu emociju. Vidim bol ljudi u agoniji, životinja, biljaka, nevidljivih bića, demona, nekakvih velikih ljudolikih bića, gladnih, žednih, bolesnih, iznemoglih, ostavljenih, ozeblih...

O, sveti Bože! Samo jedan maleni dio te boli ja osjećam. Kako li je samo velika, ogromna!

Postavlja mi se pitanje: „Otpuštaš li svu bol?“, ja bolno stenjući jedva progovaram, „Da!“. Dok me sada u oba uha prati nepoznata glazba, uključuju se u pročišćenje bola biljke, voda, zemlja, vatra, zrak, eter i univerzum. Ponovo dolazi pitanje. „Odričeš li se boli“? Ja odgovaram potvrdno, dok mi nesnosna bol kida cijelo tijelo. „Sunce će ovu bol neutralizirati svojim zrakama, a tako i bol ljudi, životinja, biljaka i univerzuma“. Zatim čujem kako se netko zahvaljuje Suncu, Mjesecu i Krišni.

Krišna je naredio, da se neutralizira bol i dovede u balans. Ja nesvjesno počinjem pjevati mantru Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare i vidim da se nalazim u nepoznatom prostoru, a kao da sam u Rijeci i čujem glazbu i pjesmu u zboru (Kirtane). Zatim se neutralizira bol Krišni pa me se energetski uvezuje sa bioenergetičarom i neutralizira se bol Božjem djetetu. Tada se mene i bioenergetičara povezuje sa neobičnim posebnim obredom kao da doživljavam neko unutarnje vjenčanje po duhu. Krišna njega prvo uči kako da me voli, a zatim mene predaje njemu te nas jedno po jedno uvodi u obred vjenčanja, a zatim nas zajedno blagoslivlja.

U mojoj nutrini rađa se neko novo dijete koje Krišna pročišćava od svih nečistoća materijalnog svijeta i predaje mi to dijete na čuvanje. Ja vidim sebe kako to dijete predajem bioenergetičaru, a Krišna govori: „Ovo je tvoj sin, začet je bezgrešno, ali je tvoje dijete. Prihvati ga kao sina i odgoji ga u ljubavi, sreći i blagostanju. Imat ćete za život sve što vam je potrebno“.

Dok ja izlazim iz tog neobičnog i kao začaranog stanja svijesti, zbunjena sam. Čovjeka sa kojim sam povezana poznajem, ali mi nije u nekoj ugodnoj uspomeni i erotski nemam ništa sa njim, ali osjećam ogromnu energiju ljubavi koja od njega struji prema meni. Ne znam zašto me se povezuje sa njim i prisjećam se svoje prve posjete njemu zbog tretmana. Imala sam osjećaj, da ga odnekud poznam i da se on krivo predstavlja. Mislila sam da je on neki hodža. Kod njega sam se prvi put upoznala sa duhovnošću i bioenergijom. Osjetila sam tu neku posebnu energiju, ali to je bilo prije nekoliko mjeseci. Ne želim se sada sa tim zamarati, ionako ne znam što sve ovo znači.

Počinjem raditi uobičajeni posao u kući. Kroz rad spoznajem da Bhagavad Gita radi tisuću posto. Pitam kako može tako raditi jedna knjiga kad je čak nemam ni u kući, a Krišna kaže da može raditi onoliko koliko on hoće da radi. Ja sada kao da počinjem sumnjati u sva ova događanja. U meni se javlja nezadovoljstvo. Usput, bol me u uhu i glavi muči cijelo vrijeme. Idem se malo umiriti i uspijevam zaspati.

U 18:25h budim se i spoznajem, da pročišćenje bola sa mnom obavlja Bhagavad Gita i da je to obavljeno tri puta u snu. Ne znam što da radim i mislim o svemu ovom. Sve se u meni uskomešalo. Uznemirenost mi najviše zahvaća glavu. Osjećam da je moja glava kao uzavrela košnica pčela. Takvo stanje me zabrinjava. U meni se vodi nekakva nepoznata borba. Preispitujem sve ono što sam vidjela i doživjela i sama u sebi stvaram još veću zbrku. Na kraju večeri pijem tabletu protiv boli i idem spavati, ozbiljno zabrinuta za svoje psihofizičko stanje.

Ujutro se budim smirena, ali bol mi nije prestala. Dok ja ne znam kako bih započela dan, Bog mi se javlja i pita. „Bi li ti za mene učinila sve?” Bez razmišljanja odgovaram, da bih. “Onda se spremi i idi kod bioenergetičara.”

Ostajem zapanjena. Da mi je rekao da odem skočiti u more, možda bi radije to napravila. Pred očima mi je jučerašnji obred i hvataju me strah i sram. Što, ako mi čovjek može čitati misli i emocije? Tko zna, možda on to može, osim toga nemam ni novaca za tretman. U kući imam samo tristo kuna, a to mi treba za život. Obećala sam i bez pogovora idem, ali jedan korak naprijed i čini mi se dva matrag.

Put do kuće bioenergetičara traje manje od pola sata, a ja sam njime koračala više od jednog sata. Dok sam išla do njegove kuće, Bog mi se tri puta javljao i opominjao me, da ni mrava ne zgazim na tom putu. Interesantno je da sam idući tim putem opažala i ono na što se nikad ne bih osvrnula. Sve sam nekako opažala kao trojstvo, tri mrava, tri koze, tri ptičja pera. Ne znam zašto mi je pažnja bila na nekakvom znamenju. Terapiju sam uredno obavila i vratila se bez nekih posebnih senzacija.

Po povratku Bog me pita „Znaš li zašto si išla kod terapeuta?“ Odgovaram da ne znam. „Pročistila si tim odlaskom ponos. Da li ti je bilo teško?“

Iskreno sam rekla, da mi nije bilo teško i tek onda se prisjetila da mi je bilo i te kako teško. Napravila sam izraz lica kao da mi je svejedno i rekla da mi je bilo neugodno i da sam otišla samo zato što me je On to zamolio. Zatim me pita je li mi žao novca kojeg sam dala za terapiju? Iznenađeno odgovaram, da mi nije žao tog novca.

Poslije obavljenog posla po kući obraćam se Bogu i kažem da nije pošten. Osjećam se umornom, slabom i iscrpljenom. Idem se odmoriti. Dobivam odgovor, da se upitam kako je tek njemu. Spoznajem, da sam vrlo slaba i kao da mi je sva energija iscrpljena. Bog me pita kako mislim nastaviti sa svojim radom kad mi je i ovo malo što sam radila previše? Zamišljeno razmišljam gdje da nađem snage za nastavak. Odlučujem da ću snagom volje eliminirati ovu slabost i nastaviti mnogo odlučnije, nego do sada sa radom kao da mi nikad ništa nije ni bilo. Zaspala sam i budim se zdrava i odmorna, sva bol koju sam osjećala je nestala.

U 18:45h dobivam podatak, da Bhagavad Gita radi sto tisuća puta posto i ja u sebi mislim, da nisam dobro razumjela. „Razumjela si, sve je moguće kad Bog to hoće.“ Dok ja o ovome pišem, po mojoj bilježnici skakuće neka mala crna bubica. Razumijem, da joj ne smijem oduzeti život i gledam kuda je otišla. „Otišla ti je u njedra“, kaže Bog i ja se počinjem smijati te kašljem od smijeha, a Bog mi kaže. „Tako ćeš me zvati kad ti trebam.“ Ne znam na što Bog misli. Da li da ga zovem smijehom ili kašljem?

Ostavljam pisanje i idem u banku, da imam novac za terapije. Sad sam uvjerena kako je sve ovo događanje sa mnom „Božje maslo“ i želim sa Njim komunicirati i sudjelovati u svim svojim iskustvima. Vrativši se iz banke, vršim prvi obred po Božjim uputama sa vatrom. U obredu kojeg sam obavila tu večer želim sa vama podijeliti to nevjerojatno iskustvo.

Bog me upućuje, da skinem sve sa sebe i spalim na vatri. Ja ne znam, da je to simbolična gesta i skidam sa sebe svu odjeću koju imam, oblačim drugu i tu robu nosim u šumarak iznad kuće zapaliti. Kad sam došla u šumu, Bog me pita. „Što vidiš oko sebe?“ Oko mene je samo nekoliko hrastovih stabala i netaknuta divlja priroda. Ne znam što bih to trebala vidjeti. Gledam u zrak i u njemu vidim bezbroj malih svjetlucavih iskrica koje se koncentriraju u veliku bijelu svjetlosnu loptu. Osjećam se kao da sam pod utjecajem te svjetlosti. Ne razumijem. Nikad prije nisam tako nešto vidjela u zraku. Gledam u tlo pod svojim nogama i osjećam kao da je živo. Dišem lagano. Čistoća udahnutog zraka u plućima mi krijepi dušu. U čudu se češkam po bradi i idem zapaliti vatru. Stavljam nekoliko kamenja uokolo da zaštitim prostor. U taj prostor stavljam odjeću koju sam skinula sa sebe i palim je šibicom. Gledam kako vatra gori i na nju bacam suho granje koje sam našla oko sebe.

U jednom trenu, dok nijemo gledam u plamen vatre koja skladno gori, Bog mi se javlja i pita me: „Vidiš li ovu travku u vatri?“ Začuđeno odgovaram da vidim. „Ja sam ova travka.“

Gledam suhu travčicu oko koje liže plamen vatre i ne skidam pogled sa nje. Kad je plamen splasnuo, saginjem se i uzimam tu travčicu među prste. Spoznajem da nije čak ni topla. Bez misli gledam tu travčicu i puštam je na stranu, da mi je u vidnom polju. Želim je ponijeti kući kad pogasim vatru. Bog mi se javlja i kaže: „Pogasi ovu vatru golim rukama.“ Gledam u svoje ruke, travčicu i u vatru i pitam se kako ću pogasiti golim rukama ovako veliku vatru? Saginjem se i počinjem gasiti vatru udarajući golim šakama po njoj. Pogasila sam svu vatru, a mojim rukama se ništa nije dogodilo. Gledam da nije ostala koja žeravica i pronalazim jednu. Stiskam je srednjim prstom i osjećam kako me je ta malena žigica opekla. Na prstu mi se pojavljuje vodeni podljev. Nije mi jasno kako sam mogla pogasiti veliku vatru bez opeklina i kako me ovako jako opeče ova mala žigica.

Dok ja to mislim, Bog mi se javlja i kaže: „Zar misliš da je tako lako vladati s elementima? Ovo ti je opomena. Ne igraj se Božjom vatrom! Po ovom ožiljku na svojoj ruci prepoznat ćeš me sutra u Crkvi Majke Božje Trsatske. Idi sad odavde i ne okreći se. Ovdje više ne dolazi. Obreda više neće biti. Ovi obredi se neće ponoviti za dvije tisuće godina.“

Pod utjecajem svega što sam doživjela ovih nekoliko dana stalno mislim na ta zbivanja i Boga. Tko se to igra sa mnom, što mi se ovo događa? Ne mogu zbog toga spavati, a i uho me počelo ponovo boljeti. Život mi se okrenuo na neku meni do sad nepoznatu stranu. Bog mi se javlja i pita me: „Što misliš, zašto te tako boli uho?“ Kažem da ne znam i pri tomr kao da Boga ni nema, razmišljam što smo sve danas pročišćavali; neposluh, strah, umor, nepažljivost, psovke, slabost, iscrpljenost, bolest, pohlepu, ponos, sumnju, nezadovoljstvo, kritiziranje, nečistoću materijalnog svijeta, laž, brigu, bol i još mnoge negativne energije kojih se sada ne mogu ni sjetiti. Pitam se koje negativnosti su još ostale za pročistiti?

„Uho te boli što si ti postala katalizator za sve negativno. Postala si kao protuotrov. Ti si se prva uspjela riješiti najgorih negativnosti i time si postala lijek za mnoge zemaljske bolesti, ali boli je previše, ona je posebna energija koju nitko na sebe nije htio voljno uzeti, osim tebe. Ti si je voljno uzela od Boga i ti je pročišćavaš. Neće još dugo trajati.“, a onda me Bog uči kako da si olakšam: „Istresaj bol iz uha kao kad se mačka ili pas oslobađaju buha.“ Ja se doista nagnem na stranu i svako toliko protresem glavom skakućući na jednoj nozi kao da iz uha istresam vodu.

Pita me netko iz vijeća dvanaestorice znam li zašto sam danas išla kod bioenergetičara, a ja kažem možda zato da se naučim kako se upotrebljava bioenergija. Dobivam odgovor: „Bioenergija je dobra za sve liječenje i svako živo biće je ima, ali ja sam danas išla bioenergetičaru da mi otvori kanal za ispuštanje moje i kozmičke boli. Od mene se opet traži da ponovim. Odričem se boli svoje i svih onih komu je nanesena ljudima, životinjama, biljkama, mineralima, vatri, vodi, zemlji, zraku, mrtvima, demonima, polubogovima, božanstvima, vijeću devetorice, vijeću dvanaestorice i Bogu.“

To uputstvo ponavljam tri puta.

Kaže mi se: „Kad se vrši periodično pročišćenje onda se vrši na svemu, a u tome je potrebno da sudjeluju svi entiteti.”

Čovjek je u svom neznanju prekinuo nit te spoznaje. Mojim spoznavanjem sebe i voljnim sudjelovanjem pomogla sam, da se u ovoj sferi izvrši balans energija i da se uspostavi prirodni proces akcije i reakcije. Na ovaj način energije koje smo pročišćavali poravnate su i sada može nastupiti novi proces u kojem će ljudska bića lakše dolaziti do svjesnosti svojih postupaka sa mislima, govorom, emocijama i djelima. Sada će nastupiti drugačije energije emocija koje će pomoći, da se brže diže nivo pozitivnog intelekta pa će dolaziti ubrzano do ljudske produhovljenosti. Za taj čin trebala su im tri čovjeka koja vole Boga i koji su se upoznali sa božanskim energijama i koji se vole međusobno.

Ne mogu baš potvrditi, da volim ova dva čovjeka sa kojima sam bila duhovno, mentalno, emotivno i fizički povezana, ali da poštujem njihovo znanje i sposobnosti, to mogu reći.

Poslije ove spoznaje dolazi zahvala Bogu, meni i pomagačima, nebesima, zemlji, vodi, vatri, zraku, vijeću devetorice, vijeću dvanaestorice i svim bićima koja su sudjelovala u današnjem pročišćenju.

Dok završavam s ovim zapisivanjem, u svom desnom uhu čujem odjek Om-a i shvaćam da hrabro mogu komunicirati sa svim energijama ravnopravno. Ta spoznaja me ničim ne izdvaja niti me uzdiže, a niti ponižava. Prihvaćam ovu spoznaju kao ravnopravan član sa svim drugim entitetima i silama shvaćajući, da te sile nisu izvan mene niti protiv mene. One su u meni i ja sam ujedinjena sa njima. To je tako!

Vođena Božjom voljom i providnosti, sljedeći dan odlazim u Marijino Svetište na Trsatu gdje se upoznajem sa božanskim djelovanjem i bivam inicirana kao duhovna majka svijeta.

Odlazim u Marijino svetište na Trsat na sastanak sa Bogom. Nemam više ni tuge ni ljutnje, jednostavno sam otupjela na sve boli, izdaje, prevare i ne vjerujem više slijepo nikome.

Nije me više briga ni za koga pa čak ni za samog Boga, ali eto idem vidjeti postoji li On u crkvi, jer tamo me je pozvao. U torbi mu nosim zavjetni dar: pojas od perli koji sam svojim rukama napravila sa ljubičastom podstavom i sjajnom kopčom u obliku zlatnog leptira. Nisam odlučila kome da ponudim taj dar: Njegovoj majci Mariji ili Njemu. Odlučujem da taj pojas ostavim u crkvi. Ja sam ljudsko biće i ne mogu nikome ništa zavjetovati, a kamo li Bogu i Njegovoj majci.

Nisam sigurna, da iza svog zavjeta mogu stati, a nisam sigurna ni da li to želim. Ne želim se više klanjati nikom pa ni njima. Ono što želim, to je uvjeriti se da li postoje ili ne i prema toj spoznaji zauzeti stav prema svom životu i svojim životnim suputnicima.

Dolazim u crkvu prije ugovorenog vremena. Želim predati dar i upaliti svijeću. Predajem dar svećeniku i tražim najveću i najskuplju svijeću. Nisam zadovoljna sa svijećom od deset kuna. Htjela sam skuplju i shvaćam koliko sam tašta. Kao da je Bogu važno, hoću li upaliti svijeću ili ne. Negdje u dubini svoje svijesti spoznajem, da je Bogu važno da upalim nekakvo svjetlo. Želim ga upaliti kod lika Marijinog, Ona je žena i majka, Ona će me moći razumjeti, tako razmišljam.

Ne znam gdje se nalazi njen oltar, pitam gdje mogu upaliti ovu svijeću, upućuju me u dvorište kod Marijinog kipa. Dok idem prema njenom oltaru, prisjećam se vizije u kojoj ja klečim pred tronom žene sve u zlatnoj boji, a sa moje lijeve i desne strane kleče moji pomagači, dva čovjeka, obojici je ime: Rade. Žena je Bog i ona nas blagoslivlje što smo smogli snage, da pomognemo jedni drugima i pokrenuli nešto, nekakav preobražaj.

Palim svijeću kod Marijinog kipa i molim je, da mi pomogne spasiti ovaj svijet, molim je da bude moje svjetlo u tmini mraka mog neznanja. Tražim potom oltar u prostoru crkve, ulazeći skrušeno i pokajnički idem od jednog do drugog oltara sa lijeve strane, klečeći pred svakim, dok mi suze suosjećanja prema meni, djeci koju sam donijela na ovaj svijet i ljudima kojih je puna crkva oplakuju obraze. Bez ikakvog respekta svog poniženja puštam ih neka teku. Molim se kao što se nikad nisam molila sa spoznajom ugroženosti ljudskog i svekolikog života. Molitve teku iz moje duše za sve ljude svijeta i sve oblike života poznate i nepoznate.

Napokon nalazim Marijin oltar u crkvi, „...na koljenima priđi i obiđi ga tri puta...“ dolazi zapovijed. Spuštam se na utrnula koljena ponizno i krotko. Dva puta ostavljam nešto novca na oltaru, a treći puta dajem zadnjih 200,00 kuna svog minusa. Razmišljam o crkvi i njezinim vrijednostima i ne smatram je vrijednom. Što mi je dala ova ili neka druga crkva?

Zaključujem, da sam ja ta koja financijski njih podupirem, dok oni meni prodaju maglu upitne vjere, nade i prevarantske ljubavi. O, Bože, Bože, žalim mu se: zašto si me ovdje pozvao? Ja sam žena sa samilosnim osjećajem, a tog osjećaja ovdje nema. U crkvi vladaju muški entiteti, tko zna kojeg porijekla, koji nemaju majčinskih osjećaja. Kako bi oni mogli razumjeti što je dobro za zemaljsku djecu?

Bog mi odgovara: „Ne žali se, upravo si kupila kraljevstvo nebesko zato što si majka i njima treba majčinska ljubav, a ti si je danas ovdje posijala.“

Izlazim pred crkvu u dogovoreno vrijeme, gledajući na svojoj ruci znak opekotine na srednjem prstu svoje desne ruke ispunjene vodenim podljevom sa kojim ću prepoznati Boga.

Podljev na prstu dobila sam večer prije kada sam po božjem uputstvu radila nekakav obred koji se u prirodi radi svake dvije tisuće godina. O njemu mi je zabranjeno pisati i dok sam palila vatru po božjem uputstvu i sve ono što sam imala prije dolaska na sebi, Bog mi se prikazao u obliku slamke u vatri. Dok je plamen oko slamke gorio, ona je ostala sasvim cijela. U čudu sam među prstima držala sasvim cijelu slamku, a Bog mi zapovijeda da golim rukama pogasim vatru. Gledam u vatru i čudim se božjoj zapovijesti. Počinjem gasiti vatru golim rukama i ništa se ne događa. Moje ruke nisu vatrom opečene. U vatri je ostao samo još jedan usijan ugljenčić i dok se ja čudim kako mogu podnijeti toplinu žara, pritiskam taj jedan ugljenčić i gle, dogodi mi se opekotina. Pušem u prst i gledam kako se pojavljuje vodeni podljev od opekotine, a Bog mi se javlja i kaže: “Sutra ćeš me po ovom ožiljku prepoznati na Trsatu.” Ma, da ne bi! mislim se u sebi. Uopće nisam bila ni odlučila hoću li tamo ići. Ostao je još jedan pomagač kojem nisam rekla da je pozvan, a onog kojeg sam pozvala, rekao je da neće ići. Kako da tamo idem sama? Ipak sam došla sama. Ni sama ne znam zašto.

Na dvorištu ispred crkve nalazi se samo jedan čovjek, lijepo je obučen, sa kožnom torbom preko ramena, crnom kosom do ramena. Lijep čovjek, lica poput alabastera, vitkog stasa, samopouzdan, ležeran, nema lik Isusa, kakvog poznajem sa slika.

Ogledam se okolo, ali nema nikog drugog. Prilazim mu bojažljivo i tražim njegovu desnu ruku, gledam u njegovu šaku, nema znaka po kojem bih ga prepoznala. Za svaki slučaj, da ne pogriješim, bez pitanja gledam i njegovu lijevu šaku. Gledam ga u oči i kažem: „Oprostite, otkud ste Vi?, a on meni odgovara: „Iz Splita“. Dok on govori 'Split', ja vidim podmorje ispod nekakve stijene i neku vanzemaljsku inteligenciju, ništa ne razumijem: Split. Tamo je netko ubio nedužnog vojnika u tenku zbog kojeg je počeo rat između Srba i Hrvata zbog kojeg sam ogorčena i na jedne i na druge, kao i na svijet koji to nije spriječio. Nedužnog vojnika. Postoji li nedužni vojnik? Zar nismo svi na neki način vojnici, svi se borimo za slobodu, samostalnost, opstanak i bolji život? Čim je vojnik uzeo pušku, obučava se za ubojstvo. Mora li vojnik uzeti pušku, da bi se borio za slobodu?

Odjednom jasno vidim, da nisu krivi ni Srbi ni Hrvati, kriva je svijetska politika agresivnih nasilnika koji pomoću sile straha i mržnje žele vladati svijetom i svjetskim prirodnim resursima. Ona je to zakuhala, ali tko su agresivni nasilnici, kao da nisu ovozemaljskog porijekla? Stisnuo mi se želudac od neugodnosti, a tijelom mi prolaze srsi straha. Tko to vlada sa mnom i na koji način, a da ja tog vladanja nisam svjesna?

U svijesti mi se pojavljuje misao. Bljak. Dok ja razmišljam o tome kakvo ona ima značenje, čovjek mi govori: „Tako se vi znači prepoznajete.“ Gorko se osmjehujem na svoju pomisao, bljak. Razočarano puštam njegovu ruku i zbunjeno se opraštam sa njim. Ne razumijem njegovu tvrdnju. Kako se to mi prepoznajemo? Ja tražim Boga. Ne prepoznajem Boga u njemu. Tko, koga i kako treba prepoznati? On nije Bog.

Hodam po crkvenim perivojima tražeći u mislima Boga. Prvi put sa zanimanjem promatram ljude, žene i njihovu djecu. Sa sjetnim smiješkom na licu gledam njihove prošle i sadašnje djelatnosti, osluškujem njihove misli i pratim osjećaje u njihovim srcima. Dok ih gledam, osjećam se kao da sam ja Bog, ja vidim njihova unutarnja previranja koja ih sprječavaju da osjete ljepotu i cjelovitost, a oni mene ne vide, nisu me svjesni i kao da me i nema.

U tom viđenju prepoznajem Boga u svakom čovjeku, drvetu, biljci, zrncima pijeska po kojima lagano koračam. Gledam sa brežuljka u crkvu Marijinog svetišta i prvi put spoznajem njenu vrijednost. Ona je utočište u fizičkom obliku kad ga čovjek nema u sebi, svojoj bližoj obitelji, svojoj okolini, ljudima koji ga okružuju, društvu koje ga ne razumije. Utočište. Čije je crkva utočište i zašto mi se opet gušteri vrte u svijesti?

Sa mislima o utočištu odlazim na autobusnu stanicu uvjerena kako me je Bog izdao, nije me dočekao pred crkvom. Sve ovo što sam vidjela i o čemu sam promišljala u umu, nije bilo doprijelo do svjesnosti mog srca. Ulazim u autobus emotivno razočarana. Tek što sam ušla, dobivam zapovijed da sjednem na određeno mjesto. Svjesna sam nepoznate komunikacije. Samo što sam sjela, vidim da u autobus ulazi star iznemogao čovjek sa štapom u ruci, slušnim aparatom u ušima sa naočalama debelih stakala. Gledam, ima li gdje on sjesti, ima mjesta za njega odmah na stolici ispred mene. U mislima mi dolazi zapovijed: Pogledaj u njegovu ruku. Pod izgovorom da ga pitam koliko je sati, nevoljno, prihvaćam ruku nepoznatog čovjeka tražeći znak kakav i sama nosim na svojoj ruci. Sa čuđenjem i nijemim pogledom prepoznajem isti ožiljak, kao što je moj, ali je na prstu njegove ruke trajni žulj, dok je na mojoj ruci tek blaga prolazna opekotina. Unutarnjim osjećajem ushićenja, da me Bog ipak nije izdao, vraćam se na svoje mjesto. Očajnički pokušavam shvatiti Božje očitovanje pitajući se: zar je Bog tako star, nemoćan, gluh i gotovo slijep.

Na ove moje misli dolazi zapovijed, da pročistim svoje uši da bih njega čula, srce da bih ga osjetila, oči da ga vidim i operem sebe da bih njega dodirnula. Za divno čudo u torbi imam štapiće za uši i u neprilici da me tko ne vidi, zaklanjam uho rukom čačkajući štapićem po njemu. Vadim štapić iz uha skrivajući ga od pogleda drugih ljudi u busu, a Bog se nadovezuje i kaže, da sam mu napokon očistila uši da i on može čuti. Bile su mu zatvorene mnogim psovkama i klevetama nas ljudi.

Razrogačenim očima gledam u leđa starog čovjeka ispred sebe, dok on govori nekom pored sebe da dolazi od okuliste. Obnevidio je od gledanja u prazno ogledalo ljudskog shvaćanja i dobrote. Trljam svoje oči u nevjerici toga što čujem i vidim. Imam samo jednu jedinu želju: doći kući, skuhati jednu dobru kavu, sabrati svoje misli i današnja iskustva. Dok ja mislim, da je to samo jedna želja, Bog me pita: „Koliko je to želja?“ Mozak mi je stao, nema nikakvih misli, a zatim mi Bog kaže: „Četiri želje, a ne jedna.“ i shvaćam da Bog upravlja i mojim mislima.

Potpuno sam zbunjena, izlazim iz busa jedan da presjednem u autobus šest i postajem svjesna razina svoje svijesti. Komuniciram sa šestom razinom svoje svijesti. Da li se Bog nalazi u meni?, postavljam si pitanje. Do sad sam Boga tražila izvan sebe u sunčevom svjetlu, prirodi, crkvi, ljudima, drugim oblicima života, ali mi nije padalo na pamet da je on i u meni. Gotovo sam sigurna, da on iz mene progovara i pitam se kako bih sa njim mogla zadržati trajnu komunikaciju? Ne želim ga više izgubiti iz vida, želim ga biti stalno svjesna.

Svjesnost! Svjesnost! Svjesnost, postajem svjesna, kristalno svjesna komunikacije sa šestim centrom svoje svijesti. Vidim gorko-slatku istinu života i kako ću brzo i lako revitalizirati svoje biće. Sve zananje o tomu zapisano mi je u spiralnom centru koji se vratio na prapočetak mog življenja. Ne mog življenja, već cijelog življenja, jasno vidim gdje je početak i da kraja nema i što i kako treba mijenjati, da bi življenje bilo oplemenjeno prihvatljivijim doživljajima.

Odjednom se sve revitalizira munjevitom brzinom, vidim kako ću lako spoznati koliko i kako volim i počinjem od ljubavi prema sebi, majci, majčinoj obitelji, ocu, očevoj obitelji, zajedničkom suživotu mojih roditelja, predaka unazad četiri koljena, rođenju moje braće i sestara, mom osobnom rođenju i kretanju kroz život i životne procese više nesvjesnog, nego svjesnog bivanja.

U meni nije bilo ni „lj“ od ljubavi prema nikome od njih, a kako nisam nikad naučila voljeti njih, nisam mogla voljeti ni sebe. Sve moje priče o ljubavi do sada su bile laž. Istina je, da tek sada osvještavam gdje sam zapela po tom pitanju.

Poslije ovih iskustava za mene više ništa nije bilo isto. Iako sam se još u sebi opirala iskustvima koja sam doživjela kao neistinu, nisam se više ni mišlju, ni riječi, ni djelom mogla vratiti u prošlost. Ispred mene je bila nepoznata budućnost i život dan za dan. Pomak koji se dogodio u mojoj svijesti od doživljaja koja su me osvijestila iz duše, odigrao je svoju vrsnu ulogu u mom još jednom preispitivanju sebe i doživljaja koja su me oplemenila i uzdignula kao ljudsko biće dostojno poštovanja i samopoštovanja. Shvatila sam kako nisam poznavala sebe i da mi se otvaraju vrata istinske samospoznaje, ali to famozno „ali“ još uvijek mi nije dalo mira. Htjela sam još jednom u nizu ispitivanja same sebe preispitati.

U što da vjerujem?

Kome da vjerujem?

Što da činim sa ovim spoznajama?

Pitanja koja si postavljam ne daju mi gotovo nikakav smislen odgovor.

Kako da uvjerim samu sebe, da je ovo što mi se događalo istina?

Smijem li o tome pričati sa drugim ljudima?

Sve ono što sam prije živjela s ovim spoznajama se ničim ne poklapa. Ovo je nešto sasvim novo za mene. Nemam ništa opipljivo sa čim bih mogla dokazati, da postoji nešto mnogo veće i veličanstvenije od onog što sam prije živjela. U duši osjećam, da mi je sada sve kristalno jasno. Bog postoji! On se nalazi u meni. Svjesna sam njegovog prisustva. Ne mogu ga poreći.

Mogu li ga prihvatiti?

Mogu li prihvatiti njegovo znanje i zakone?

Mogu li u ovom svijetu živjeti sa tim znanjem i zakonima?

Ovdje počinje moja bespoštedna borba sa samom sobom. Bog je u meni, Bog je izvan mene, Bog je u svemu. Tako blizu, a opet tako daleko. Dok se ja mučim sa tim pitanjima i odgovorima i bez odgovora, primjećujem kako moja desna ruka mazi moju lijevu ruku a um mi šapuće kvaliteti duha, kvaliteti duha. Moj palac mazi ostale prste, a um opet šapuće, kvaliteti duha, kvaliteti duha.

Na što mi to skreću pažnju moje ruke i prsti? Pokazuju mi nekakav nepoznat govor? Moji prsti tvore neke znakove kao da sam gluhonijema, a ruke se spuštaju na predjele mojih unutarnjih organa bez mog voljnog djelovanja. Osjećam se kao da sam prvi put svjesna svojih ruku i tijela. To netko iznutra mene čini. Svašta! Bože dragi, možda sam opsjednuta! E, sad mi je stvarno dosta! Ma, tko da si, da znaš, nećeš me pobijediti! Ljutito se prisjećam otkud je sve ovo počelo.

Prvo sam počela raditi sa viskom i uspostavila sam neku unutarnju komunikaciju. Uzimam viskove i bacam ih u smeće te otresam ruke kao da sam sa time sve što mi se događalo odbacila, kao da svega toga nije ni bilo. Sretno pjevušeći spremam si doručak. Ne želim više imati posla niskim ni sa čim, ali avaj, nije prošlo od toga ni sat vremena, a Bog mi se opet javlja i kaže: „Nisi valjda mislila, da si ti viskove bacila? Tuđi viskovi nose tuđe energije. Ne možeš više raditi sa njima. Otići ćeš i kupiti nove viskove sa kojima ćeš samo ti raditi.“

Da, obadva viska koja sam imala, dobila sam od dva različita čovjeka. Sa njima je već rađeno, a ja nisam znala kako se viskovi mogu očistiti. Ne znam više što da mislim. Rado bih potpuno zaustavila misli, da nitko u njih ne može ući pa ni taj što se predstavlja kao Bog. To nekako i činim.

Napravila sam nekakvu blokadu u umu kao zabranjen pristup svim mislima. Ta blokada stvorila mi je užasnu glavobolju a skalp kao da mi se milimetar po milimetar podizao uvis. Riješila sam da ne popustim nikakvim mislima da uđu u moj um pa neka bude što bude. Ne želim više ni sa kim nepoznatim komunicirati.

Dobivam upute, da to ne smijem raditi. Vidim i ja sama sada, da ne smijem. Glava mi se doslovno raspada od bola, ali ja više ne znam kako da se vratim u prvobitno stanje. Borim se tako sama sa sobom nekoliko sati. U tom vremenu dobivam razne ponude, a ne znam od koga. Prvo mi se nudi, ako hoću, da se oslobodim boli, da radim obrede crne magije. “Evo ti šipak!”, kažem tome tko mi to nudi. “Vidjela sam ja kroz svoj život što radi crna magija i da znaš ne možeš mi ništa.”

Jedno vrijeme ništa se ne događa, a ja vlažnom hladnom krpom vežem svoju uzavrelu glavu. Zatim mi se nudi, da radim i crnu i bijelu magiju. Opet im dajem srednji prst sa svojim prstima na obje ruke i kažem odmjeravajući im laktom: „Ovako se drva nose.“

Ponovo vlažim krpu i vežem glavu. Sad mi je već užasno loše, povraća mi se. Gledam u nebo od muke i vapim Bogu: “Ako me želiš uzeti na ovaj način, samo izvoli. Ja sam spremna, ali to ti neću raditi i gotovo.” Liježem na krevet da umrem, spremno prihvaćajući sudbinu prokletu. Umrijeti na ovako glup način nimalo mi se ne sviđa, ali bolje mi je i umrijeti, nego služiti nekakvim nepoznatim magijama.

Glavobolja mi odjednom prestaje kao da je nikad nije ni bilo, a Bog mi daje sposobnost iscjeljivanja da pomažem sebi i ljudima. Ne treba mi zato nikakva magija. Pogled, osmijeh, riječ, pokret, misao, sve je to magija i protumagija, ako se zna ispravno koristiti. Kakva veličanstvenost! Sad tek shvaćam, da je to bila Božja kušnja. Potpuno mi je jasno da sam živjela na neispravan način koristeći ove energija po inerciji, bez svjesnosti što one čine. Ovo osvještavanje mi otvara vrata jednog mnogo smislenijeg življenja koje će zračiti srećom i zadovoljstvom.

Nevjerojatan je ovaj Bog! Konačno mi je došlo iz „guzice u glavu.“ Sve što sam mislila da ja činim, to Bog čini. Moje tijelo nije moje tijelo, već je njegov instrument sa kojim on spoznaje sebe. Ma, kako mu to samo uspijeva? Sasvim mi je simpatičan ovaj Bog. Mogu ga prihvatiti sa radošću. Ovi njegovi prirodni zakoni mi se sviđaju. Osvojio mi je srce. Prihvaćam ga tako lako, radosno, lepršavo, sa jednom sasvim drugačijom ljubavi, nego što je to bilo do sada. Tu nema strasti, nema čežnje, samo jedna mirna postojanost u srcu koje je ispunjeno harmonijom potpuno i zauvijek. Ja sam dobrovoljni Božji rob, a on moj gospodar kao što je dijete gospodar svoje majke. Iako sam rob, osjećam se gospodaricom. Kako je to veličanstvena ljubav između Boga i čovjeka, uma i tijela, žene i muškarca, djeteta i majke!

Tako blizu, a tako daleko. U mislima mi se pojavljuju neki aksiomi po kojima ću od danas živjeti kao da su to Božje zapovijedi. Osjećam, da moj um nikad više neće skrenuti sa puta ispravnosti.

- Održavaj sebe zdravom, snažnom i zaštićenom.
- Raduj se životu u svakom aspektu življenja.
- Smireno prihvaćaj sva iskustva koja ti donosi život.
- Voli i poštuj svako živo biće.
- Ravnoteža u svijetu, društvu i obitelji zavisi od tebe.
- Pošteno živi svoj život.
- Unapređuj svoja dobra djela.
- Snalazi se na pravedan način pomažući i drugim ljudima.
- Budi stabilan član obiteljske i zemaljske zajednice.
- Od ispravnosti tvog života zavisi ispravnost cijelog društva.
- Radi svaki posao najbolje što znaš iskreno i savjesno.
- Mudrost je živjeti cjelovitim načinom života.

Ovako mi Bog otkriva kvalitete duha po kojima ću živjeti pokazujući mi na ruke i prste. Na ovaj način ću ojačati svoj duh, um i tijelo. Najfinija supstanca je izbor pozitivnosti i životnih načela koja će mi biti niti vodilje u mom svakodnevnom ponašanju. Po uputama, Bog vrši pročišćenje Kvalitete Duha i povezuje ih sa energijama meridijana u mom organizmu.

Ovdje mijenjam režim prehrane sljedećih sedam dana, a ne dopušta mi se druženje, čak ni razgovor sa bilo kim izvana, dok ne naučim ove aksiome. Potpuno sam izvana izolirana, ali to mi godi. Ja sam dobrovoljni rob novih htijenja Boga i radim po njegovim uputama.

Počinje podizanje mog bioenergetskog potencijala. Ujutro na tašte jedem dva osrednja kuhana krumpira u ljusci koje kuham sedamnaest minuta u istoj vodi sa jednim lukom očišćenim i narezanim na četiri dijela te tri grančice celera sa tim kuham petnaest minuta.

Sve bez soli, dozvoljeno sa jogurtom ili mlijekom. Jedan krumpir se jede sa ljuskom, a drugi bez ljuske. Ovo je obvezan doručak svako jutro sljedećih sedam dana. Bioenergetski potencijal mi se naglo diže i za tjedan dana sam opet spremna raditi sa viskom.

Bog me šalje da kupim svoje viskove i kaže, da ih je on već odabrao i da me čekaju, ali ne kaže gdje a ja ne znam gdje da ih kupim.

Iskustvo kupovanja viska samo za mene:

Ne znam objasniti zašto me je visak privukao. Možda zbog pitanja koja nisam dugo postavljala ni sebi ni ikome oko sebe. Jednostavno sam šutjala i radila prilagođavajući se poslovima koje sam prihvatila kao svoju obvezu, a i kome bih mogla postavljati pitanja? Muž mi nije dozvoljavao, da ga išta pitam, šefa nisam imala što pitati znala sam po rasporedu rada, što mi je posao i gdje ću raditi, djeca su mi i tako ispričala sve što su htjela, a što nisu, intuitivno sam znala kad ne govore istinu pa sam poduzela korake, da im dam do znanja kako nije pametno ne govoriti istinu. Istina kad-tad dođe na vidjelo. Da, sad zasigurno znam kako sam ovo znanje odabrala, da se naučim postavljati pitanja i tražiti na njih odgovore.

Prva pitanja koja sam postavila visku bila su vezana za moje zdravstveno stanje i emotivne obrasce. Postavila bih pitanje u kojem postotku moj neki organ radi i koja emocija najviše utječa na njegov rad, a onda bih tražila od viska, da to stanje dovede u balans. Obzirom da o ovom znanju nisam ništa znala, pustila bih visak da radi sam koliko hoće i da se kreće kuda hoće, ja sam ga samo držala na uzici iznad diagrama i tako je to trajalo neko vrijeme. Uopće nije bilo loše, čak sam neke stvari o toj radiesteziji počela i razumijevati, bilo mi je čak i zabavno. Ne'š ti vraga, kad meni visak poče zapovijedati. Poslao mi je poruku, da promijenim boju uzice koja je bila crna i stavim pola bijelu, a pola crvenu boju konca. Gledam ja u tu malenu spravicu i kažem: „ E, vala mi je puna kapa kojekakvih zapovijedanja! Još ćeš mi i ti zapovijedati!“ pa ga ja lijepo bacim u smeće i odmah odnesem u baju.

Sama sebi po povratku kažem: „Anđo, budi pametna i mani se svega toga, kako možeš razgovarati sa tim komadićem drveta?“

Lijepo protrljam ruke sretna, da sam se svega toga riješila. Vraga sam se riješila! Tko se tog viska riješio ni danas ne znam? Tek upute slijede, da ovaj visak nije bio za mene, on nosi energiju druge osobe. Poruka je, trebam nabaviti svoj visak, ako hoću i dalje raditi sa viskom. Prisjetih se, da je taj visak napravio svojim rukama gospodin koji mi ga je posudio i još mi je rekao, da ga čuvam i da mu ga vratim. To sam bila potpuno zaboravila. Što ću sad reći čovjeku gdje mu je visak? A što ću? Reći ću mu istinu, da sam ga bacila i čovjeku kupiti drugi visak.

O, Bože, koje uvrede, kad sam mu rekla što se dogodilo sa njegovim viskom! Tek nekoliko godina kasnije sam mu donijela kristalni visak i zamolila ga, da mi oprosti, ako ikako može. Ni danas ne znam je li mi stvarno oprostio, ali ono što je mene više mučilo je moje neznanje gdje da nabavim drugi visak.

Baš sam se lijepo zabavljala. Ni igra „čovječe ne ljuti se“ nije mi bila draža i bolja. Odlučim ja da idem nabaviti drugi visak. Odem u željezariju i tražim visak kad prodavačica meni donese veliki zidarski visak hahahaha. U neprilici kažem,, da to nije taj koji tražim. Žena me ljubazno uputi u kojoj trgovini mogu nabaviti visak koji tražim.

Prvi dan nisam znala naći trgovinu, drugi dan dobila sam upute, ne znam od koga, došle su putem misli. Prije nego uzmem visak ne smijem sa rukom kojom ću držati visak u radu ništa dodirnuti. U autobusu nema držanja. Otići pred pravoslavnu crkvu Svetog oca Nikole i zamoliti ga da mi bude zaštitnik u radu. Kada uzmem visak, prvo pitanje koje mu trebam postaviti je, da li želi komunicirati sa mnom. Drugo pitanje je: u kojem postotku visak odgovara svome originalu. Treba odgovarati najmanje 90% do 100%, ako nije tako, visak nije za upotrebu, može donijeti više štete, nego dobra.

Sva sretna, da sam našla visak koji sam tražila kupim još i tablice od Borisa Farkaša i prvu literaturu o znanju za koje sam odlučila da mi pravi društvo, ali to nije sve. Dok sam ovo kupovala, javlja mi se Bog i kaže: „Kupi onaj zeleni prsten.“ Tražim po polici i konačno ugledam prsten. Sve kupljeno sam stavila u torbu. Samo prsten nosim u ruci i polako zamišljeno koračam riječkim korzom. Osluškujem Boga i njegovo naukovanje o prstenu. Pobroji rupice s obadvije strane prstena. Na jednoj strani je trinaest, a na dugoj petnaest. Trinaest su Bog i apostoli, a četrnaesti i petnaesti ste ti i sin moj. Stavljam ti ovaj prsten na ruku, od danas si moja žena.

I tako je počela moja naobrazba u ovom i inim znanjima. Naravno, da sam na visak stavila bijelo crvenu uzicu. Mnogo vremena kasnije shvatila sam značenje prstena i ove dvije boje. Prvi put u životu počela sam vjerovati u znanje ili sam prvi put počela vjerovati u svoje znanje. Taman sam ja sve to posložila i sretna došla na posao. Nailazi jedan kolega iz firme i pita me kao usput: „Kako tvoj visak?“ Gledam ga razrogačenim očima. Sigurna sam, da on niti itko u firmi nema nikakvog pojma o mojim viskovima i dok se ja povratih od šoka, ugledah ga kako odlazi svojim putem ne čekajući odgovor. Jedva sam dočekala, da ga pitam otkud on zna za to moje zanimanje. Nije mi rekao, samo se nasmiješio svojim tajanstvenim osmijehom, ali me je zato naučio kako se upotrebljava visak, kako mu se postavljaju pitanja i kako se čitaju odgovori. Pri tom je bio još toliko velikodušan i dao mi je skriptu koju je sam o tom znanju napisao. Pokazao mi je kako izgleda kozmički visak, a dao mi je dijagram koji je zaštićen i čuda su se počela ostvarivati i potvrđivati. Sumnja je počela polako gubiti snagu pred nadolazećom istinom. Nisam sama u tim otkrićima duhovnih komunikacijskih zbivanja. Znanja svi dobivamo na različite načine, a ona su i u svima nama. Netko na njih nekad obrati pozornost, a netko nikad.

Od tada sam počela redovito čitati literaturu koja mi je na čudesan način pristizala različitim kanalima. Prva literatura koju sam pročitala bila je:

„Krsna, izvor sveg zadovoljstva“

„Krsna, izvor sveg zadovoljstva“ Ovu knjigu sam kupila kad i tablice od Borisa Farkaša. Zašto sam kupila ovu knjigu? U prvoj Božijoj objavi koju sam doživjela kad sam imala samo 8-9 godina, Bog mi se predstavio kao Krsna. Dugo vremena pokušavala sam majci govoriti o tom predivnom svijetu kojeg sam doživjela nakon iskustva „tik do smrti“. Nitko me nije slušao, nego mi je zabranjeno o tome pričati. Prestala sam pričati, ali u svojim intimnim trenutcima kao dijete, često sam u praznim listovima bilježnica pisala ovo ime. Tada nisam znala ni za kakvog Boga, znala sam samo nekoliko molitvi iz pravoslavnog kalendara.

Druga knjiga je bila „Nauka o jastvu“ od Swami Prabhupada, a zatim mi je kolega sa posla posudio nekoliko knjiga koje su mi bili putokazi na mom duhovnom putu. Među jima je bila i knjiga „Put u Shambalu“. O jednoj od njih želim nešto više reći. Pisac joj je Kalil Girban. Iz te knjige uzela sam prva uputstva po kojim sam poželjela živjeti. Knjigu sam pročitala u jednom dahu, ona je bila taj okidač mog istinskog mijenjanja u osobu kakva sam željela postati.

Čitajući je, ovo sam si iz te knjige zapisala kao putokaz:

Doslovno sam prepisala tih sedam duhovnih zakona, čitala ih kad god sam stigla i razmišljala kako da ih primijenim na djelu. Ne znam, smijem li ih iskoristiti u svojoj knjizi, samo želim da kao čitatelj imate uvid u taj okidač koji mi je pomogao da se mijenjam. On svakako nije jedini i nije prvi, ali je jako bitan. Čitajući ovu knjigu, prvi put sam imala osjećaj da bih mogla uspjeti u svojoj preobrazbi.

ZAKON ČISTE POTENCIJALNOSTI:

(1) Stupit ću u dodir sa poljem čiste potencijalnosti odvajajući neko vrijeme tijekom dana za tišinu, za čisto Bivanje. Također ću barem dva puta dnevno sjesti i meditirati otprilike trideset minuta ujutro i trideset minuta navečer.
(2) Svakog ću dana odvojiti nešto vremena i provesti ga u prirodi i tiho svjedočiti inteligenciji unutar svakog živog bića. Tiho ću sjesti i promatrati zalazak sunca ili slušati zvuk potoka ili mora ili jednostavno osjećati miris cvijeta. U ekstazi svoje vlastite tišine i u zajednici sa prirodom uživat ću život koji kuca starinom, poljem čiste potencijalnosti i neograničenog stvaralaštva.
(3) Vježbat ću neprosuđivanje. Počet ću svoj dan izjavom: "Danas neću suditi, ma što se dogodilo."

Povremeno se prepuštam tišini. Prvi put počinjem provoditi meditaciju. Svjesno se povezujem sa stvaralačkim umom svemira. Pokušavam razumjeti i razlučiti informacije koje su u mom misaonom sklopu. Počinjem izlaziti u prirodu.

ZAKONA DAVANJA

Aktivirat ću Zakon davanja obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Kuda god išla, koga god susretala, ponijet ću dar. Dar može biti kompliment, cvijet ili molitva. Danas ću nešto dati svakome sa kim dođem u dodir i tako ću započeti proces kruženja radosti, bogatstva i obilja kroz svoj život i živote drugih ljudi.
(2) Danas ću sa zahvalnošću primiti sve darove koje će mi život pružiti. Primit ću darove prirode: sunčev sjaj i ptičji pjev, proljetni pljusak ili prvi zimski snijeg. Bit ću otvorena primanju od drugih ljudi, bilo da je to u obliku materijalnog dara, novca, komplimenta ili molitve.
(3) Obvezat ću se da održim kruženje bogatstva kroz svoj život dajući i primajući najdragocjenije darove života: darove brižljivosti, suosjećanja, prihvaćanja i ljubavi. Svaki put kad nekog sretnem, tiho ću mu poželjeti sreću, radost i smijeh.

Zahtijevam u domu razmjenu energije i da svatko služi sam sebe u granicama svojih sposobnosti. Odbijam sama biti kuharica, čistačica i spremačica. Prvi put se zauzimam za sebe i svoje vrijeme.

Aktivirat ću ZAKON UZROKA I POSLJEDICE, obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Danas ću, u svakom trenutku, svjedočiti svome izboru. Pukim svjedočenjem, osvijestit ću svaki izbor. Znam, da je najbolji način pripreme za bilo koji trenutak u budućnosti biti potpuno svjestan sadašnjosti.

(2) Kad god ću odabirati, zapitat ću se dva pitanja: "Kakve su posljedice moga izbora?" i "Hoće li taj izbor donijeti ispunjenje i sreću meni, a isto tako i svima koji će biti pod njegovim utjecajem?"

(3) Tražit ću vodstvo od svoga srca i upravljat ću se osjetom udobnosti i neudobnosti. Ako u trenutku izbora osjećam udobnost, krenut ću naprijed bez ograničavanja. Ako u trenutku izbora osjećam neudobnost, zastat ću i pokušati vidjeti posljedice svojeg izbora unutarnjim okom. Ovakvo vodstvo osposobit će me da donosim spontano ispravne odluke za sebe i za sve one oko mene.

Aktivirat ću ZAKON NAJMANJEG NAPREZANJA obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Vježbat ću prihvaćanje. Danas ću prihvatiti ljude, situacije, okolnosti i događaje kako budu dolazili. Znat ću, da je ovaj trenutak upravo takvim kakvim treba biti, jer je cijeli svemir takvim kakvim treba biti. Neću se boriti protiv cijelog svemira, boreći se protiv ovog trenutka. Moje prihvaćanje je potpuno i cjelovito. Prihvaćam stvari kakve su u ovom trenutku, a ne onakve kakve bih željela da budu.

(2) Prihvativši stvari kakvim jesu, preuzet ću odgovornost za svoju situaciju i za sve one događaje na koje gledam kao na probleme. Znam da preuzimanje odgovornosti znači neokrivljavanje nikoga i ničega za svoju situaciju, a to znači ni sebe same. Također znam, da svaki problem predstavlja maskiranu prigodu i ta budnost za prigode omogućuje mi da preobrazim ovaj trenutak u veću dobrobit.

(3) Danas će moja svijest biti utvrđena u neopiranju. Napustit ću potrebu da branim svoju točku gledišta. Neću osjećati potrebu, da uvjeravam ili navodim druge da prihvate moje motrište. Bit ću otvorena svim motrištima i neću se kruto vezati ni za jedno.

Aktivirat ću ZAKON NAMJERE I ŽELJE obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Sastavit ću listu svojih želja. Nosit ću je sa sobom kuda god išla. Promotrit ću je prije, nego zaronim u tišinu i meditaciju. Promotrit ću je uvečer prije spavanja. Promotrit ću je kad se ujutro probudim.

(2) Predat ću listu svojih želja maternici stvaranja, uz povjerenje da, kada situacija izgleda kao da ne ide meni na ruku, za to postoji razlog i da je kozmički plan za mene predvidio čak i više no što sam zamišljala.

(3) Podsjećat ću se na vježbanje svjesnosti sadašnjeg trenutka u svim svojim djelatnostima. Neću dozvoliti, da prepreke smanjuju i rasipaju kvalitetu moje pozornosti u sadašnjem trenutku. Prihvatit ću sadašnjost kakva jeste i očitovati budućnost kroz svoje najdublje i najdraže namjere i želje.

Aktivirat ću ZAKON NEVEZIVANJA obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Danas ću se obvezati na nevezivanje. Dozvolit ću sebi i svima oko mene slobodu da budemo kakvi jesmo. Neću kruto nametati rješenja problema i na taj način stvarati nove probleme. U svemu ću sudjelovati bez vezivanja.

(2) Danas ću u svaki doživljaj ugraditi neodređenost. Zbog moje spremnosti na prihvaćanje neodređenosti, iz problema, zbunjenosti, nereda i kaosa spontano će se pojaviti rješenja. Što više bude neodređenosti, to ću se više osjećati sigurnom na svojem putu prema slobodi. Kroz mudrost neodređenosti pronaći ću svoju sigurnost.

(3) Zakoračit ću u polje svih mogućnosti i očekivati uzbuđenje koje nastaje kad sam otvorena beskonačnim izborima. Kada zakoračim u polje svih mogućnosti, doživjet ću zabavu, pustolovinu, čaroliju i tajanstvo života.

A ktivirat ću ZAKON DHARME obvezujući se na sljedeće korake:

(1) Danas ću sa ljubavlju njegovati Boga ili boginju što se u zametku nalaze duboko u mojoj duši. Obratit ću pozornost na duh unutar mene koji pokreće i moje tijelo i moj um. Probudit ću se u dubokoj tišini. Usred svih doživljaja ograničenih vremenom, u sebi ću nositi svijest o bezvremenom, vječnom Bitku.

(2) Sastavit ću listu svojih jedinstvenih talenata. Zatim ću nabrojiti sve što volim raditi kad izražavam svoje jedinstvene talente. Kad izražavam svoje jedinstvene talente i rabim ih u službi čovječanstva, gubim osjećaj za vrijeme i stvaram obilje u svojem životu, ali i u životima drugih ljudi.

(3) Svakodnevno ću se zapitkivati: "Kako bih mogla služiti?" i "Kako bih mogla pomoći? " Odgovori na ova pitanja omogućit će mi da s ljubavlju služim svojim bližnjim.

Prihvaćajući da slijedim ove duhovne zakone, osjećam da izlazim iz stanja jadnosti i ropstva u koje sam se dobrim dijelom sama stavila. Ne koristim samo „Sedam duhovnih zakona“, pokušavam si pomoći i kroz radieesteziju. Naizmjenično u svoje slobodno vrijeme radim na svom samorazvoju i ispravljam krive obrasce koji su me vukli preme nesreći. Čvrsto sam odlučila, da ću od sebe stvoriti čovjeka dostojnog poštovanja.

Poslije kupovine dolazim kući i opet razmišljam o komunikaciji sa Bogom i u ruku uzimam uveli žuti narcis, a u umu mi se pojavljuju stihovi.


Nek' uvene ovaj cvjetić
što je bio dio mene
i nek' ide u nepovrat
dio duše zaleđene.

Tko sam bila,
tko sam sada
hoću li ću to ikad znati
kakva me to sudba prati?

Slobodna sam kao ptica
Bog je meni ljubav dao,
da l' ću ikad stvarno znati
tko je uz moju dušu stao?

Razmisliti dobro treba
da l' je ovo smicalica,
a dan kad se rodi u svanuće
sjetit će se svojih odlutalih ptica.

Kad proljeće dođe novo
proklijat će sjeme ovo,
a duša će moja znati
da ćeš stalno sa njom sjati,
o, Bože.

Možda je ovo moja prva pjesma, napisana je 1999. godine.


tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -