slika: digital art

Nebeska hijerarhija, duhovna hijerarhija ili ne znam kako bih je nazvala, vode me kroz iskustva sljedećih nekoliko dana. Sve se to događa uz Božju pomoć. Teško je o tome pisati. Nedostaju mi riječi kojima bih opisala čudesne osjećaje nevjerice i ushićenosti svime što mi se događa. Ono što jasno shvaćam je da se komunikacija odvija iz najdubljeg dijela mog bića. Nisam sigurna, da želim upoznati taj nepoznati dio sebe. Ne, nije me strah, nemam čak ni nelagodu, već me prožimaju neki topli osjećaji veličanstvenosti ljudskog bića koje nije ni slutilo što se sve u njemu skriva. Otkrivanje božanskog atributa dobrote u svom biću nešto je najljepše što mu se može dogoditi.

Nebesku hijerarhiju sa Bogom u sredini kruga vidim kao dvanaest mudraca u četiri kruga. Oni me uče kako se vlada u njihovom kraljevstvu i koliko ih ima u kojim krugovima Ti krugovi izgledaju slikovno ovako:

Duhovna hijerarhija je kao list djeteline okružen zatvorenim krugom. To su anđeli različitih vrsta svrstani u ta tri kruga po tri, što bi značilo da ih ima devet vrsta i da oni vladaju u zvjezdanim sistemima sunčevih sustava. Meni se pokazuje samo naš sunčev sustav od kojeg zavisi moj život, a njime vlada vijeće devetorice.

Sljedeći krug je galaktički u kojem ima mnogo krugova. U prvom galaktičkom krugu vlada vijeće dvanaestorice u krugu koji je podijeljen kao križ, tako da u svakoj toj četvrtini vlada po tri mudraca. U sljedećom krugu vlada četrdeset pet mudraca, zatim četiristo pedeset mudraca, zatim šesto mudraca. Dalje se ne sjećam koliko ima mudraca u sljedećim krugovima. Samo shvaćam kako je kozmos ogroman i da u njemu žive i mnoga druga bića osim ljudskih, a ima i ljudskih bića koja su uzašla i žive u raznim kozmičkim okruženjima u mnogo boljim uvjetima, nego što su zemaljski.

Sve su to krugovi uzajamnog djelovanja koji se nadopunjavaju i šire znanje. Ostaje mi u pamćenju vijeće od četrdeset evoluiranih majstora. Kao da sve to oduvijek traje, tu se osjeća potpuno savršenstvo, ti krugovi se nadovezuju iz dimenzije u dimenziju.

Zatim vidim energetski centar koji izgleda kao kompas, okružen sa tri kruga iz kojih zrači nevjerojatno moćna energija. Pokazan mi je kao energetski centar otkud se mogu osobno napajati energijom. On se nalazi u mom srcu, srcu planeta Zemlja i srcu kozmosa. To je nekakva jezgra, a izgleda kao Kristal i ne znam to nacrtati. Okreće se sa desna na lijevo i vibrira vrlo lagano. Pokazuje mi se energetska povezanost između čovjeka, Zemlje i kozmosa. Imamo isti sastav kao strukturu organizma.

Ja taj energetski centar uglavnom i upotrebljavam kad mi treba energije, a za ovu spoznaju mi stvarno treba energije, da to mogu u svom umu probaviti i prihvatiti. Ako mi je slika koju sam naslikala pri ruci, samo stavim svoj desni dlan iznad slike i odmah osjetim kako mi energija struji u tijelo. Poslije ove poduke upotrebljavajući energiju na ovaj način kroz moj organizam vrši se dalje pročišćavanje uz pomoć nebeske hijerarhije i Boga.

Koristeći tu energiju u početku osjećam jako veliki pritisak u glavi, a manifestira se kao poremećeni tlak u mom organizmu. Klinički liječnik mi ne registrira povišeni niti sniženi krvni pritisak, iako osjećam kao da mi je tlak visok i da me boli glava cijeli dan i tlak kao da mi divlja. Nekoliko puta u toku dana dobivam obavijest, da mislim na bioenergetske tretmane i da će mi to pomoći. U djelovanje misli sam se već uvjerila i vizualiziram kao da sam na iscjeliteljskom tretmanu kod nekog bioenergetičara.

U međuvremenu se događa pročišćenje bića zemlje, vode, vatre, zraka, etera i Božanstva. Dok se to događa, ja to sve osjećam u svom organizmu. Prožimanje tih energija vrlo je iscrpljujuće za moj fizički organizam i kao da se u meni sve uzburkalo bez ikakve nade, da će jednom prestati. Imam osjećaj kao da se u meni mijenja struktura atoma, minerala, hormona, kao da je moj organizam jedna velika kemijska tvornica puna raznoraznih kemijskih procesa.

Dok doživljavam taj proces u sebi imam osjećaj, da se oni usporedo odvijaju i u zemlji i u kozmosu. Ne mogu objasniti kako to vidim i znam, jer to viđenje i znanje prije nisam imala. To nije viđenje kao da gledam sliku, jednostavno znam što se u meni i oko mene događa, a ne znam kako to znam, ali u vidu sve to imam kao da to gledam na svom dlanu. Tim viđenjem znam kako funkcionira moj organizam, čula, žlijezde, organi, krvni sustav. Za sve što me usput zanima dobivam postotke djelovanja i znam kako da dovedem u balans ono što trebam, da bi organizam skladno funkcionirao. Vidim da se organi međusobno pomažu i da se energija racionalno koristi. Sve to nadziru čula i um preko žlijezda za izlučivanje.

Um upravlja sa svojim procesom misaonih formi koji dalje prenose naredbe žlijezdama, a one stvaraju kemijske procese koji održavaju ili razaraju organizam po mojoj trenutnoj misaonoj formi koja utječe na svaki budući rad čula, žlijezda i organa.

Zadivljeno gledam tu čudesnost svoje nutrine. Atome, enzime, minerale i hormone vidim kao različite vojske obučene u boje raznih uniformi, doista ih vidim kao malene vojnike koji se bore za očuvanje organizma i sa podsmijehom se prisjećam vojnih sila na zemlji koje razaraju zemaljski i ljudski organizam. Koja je to suprotnost!

Krvne sudove vidim kao izvore, potoke, rijeke, jezera, more i oceane. Um vidim kao Zemlju, čula kao kontinente, organe kao svjetske centre upravljanja, a prirodne sile vodu, vatru, zemlju i zrak vidim kao bogove. Dvanaest mudraca vidim kao sazvježđa. Bože sveti, kakav se to meni uvid daje, zar je stvarno ljudski organizam preslika onog kozmičkog?!

Nisam ni završila svoju misao, a Bog se javlja i kaže: „Vidiš mene“.
“Tko si ti?”, pitam.
„Krsna“
“Gdje živiš?”
„Na Brindavanu“.
“Gdje je to?”
„Najljepši planet u Kozmosu. Pokazati ću ti ga noćas u snu. Tamo ćeš i ti živjeti poslije svega ovog sa mnom.“

Dok ja poslije ovih informacija ostajem nijema i nekako u nevjerici i sa podsmijehom, Krsna vrši pročišćenje mojih dojki.

„Neka daju najbolje mlijeko kao krave iz Brindavana, neka budu blagoslovljene, neka othrane sina moga da bude dobar, blag, miroljubiv i pošten.” i daruje dijete ljubavlju svojom, da ima sve ono što mu ja kao majka poželim.

Pitam ga, “Tko je tvoj sin, zar sam ja majka sina tvoga?”, a on odgovara: “Na ta pitanja odgovorit ćeš ti sama, a ja ću te od sada svemu podučavati. U mene je mudrost, a kod tebe razboritost, ako hoćeš mudrosti, budi razborita i poslušna.“, a onda se Krsna igra sa mnom kao sa djetetom. Prvo me pita, da mu ja nešto dam, a onda mi sve to vrati i tako sve dok meni ta igra nije dosadila. Rekla sam mu da idem spavati da vidim hoće li mi pokazati svoj planet.

Nikad ne bih pomislila, da ću ovo što sam napisala i što ću napisati sa bilo kim podijeliti.

Vjerujete li vi stvarno u ovo što sam napisala? Ja sam sve to doživjela i čini mi se kao da sam to sanjala. Niti mi je shvatljivo niti prihvatljivo ovo iskustvo i danas nakon toliko godina samo se nasmijem na sve ovo: irealno, nadrealno ljudsko biće postoji u svakom čovjeku. Vrijedi li ga otkrivati i sa njim komunicirati? Rado bih to prepustila svećenicima raznih duhovnih skupina kao što sam i veći dio svog života prepuštala svoj duhovni dio života ništici duhovnosti, ali eto, duhovnost mi je pokucala na mala vrata mog više nesvjesnog, nego svjesnog bića. Zašto? E, to ne znam ili znam. U svojim intimnim trenucima pomišljala sam na to nešto nadrealno. Pazite na što mislite, moglo bi vam se ostvariti. Meni jest.

Tu istu noć doista sanjam Boga kao prelijepog dečka sa kojim se šećem. Na rastanku on se pretvara u jelena i odlazi putom prema istoku, a ja sa ljubavnom čežnjom gledam za njim i bűdim se sa spoznajom kao da sam živjela sa njim. Put kojim smo šetali je prelijepi pejzaž zelenila i cvijeća. Po buđenju se sjećam te idile i cvrkuta ptica, a najupečatljiviji mi je ogroman osjećaj ljubavi. Taj osjećaj ljubavi nisam osjetila kao ljubav između muškarca i žene, nego kao uzvišeno stanje ljubavi između jelena i košute. Taj predio je sada nenastanjen, zarasta u korov, a nekada je bio stjecište ljubavne igre i čežnje prožet prelijepo napisanom prozom pradavnih priča. To stanje mi se pokazuje kao da odgovara stanju na Zemlji u kojem predjelu je san sanjan.

Što se to događa u kozmosu?

Kroz san mi se pokazuje stanje kakvo je bilo i kakvo je sada te da je identično i gore i dolje. Kao da svaka promjena na Zemlji utječe i na promjenu u kozmosu.

Razmišljam, ako je to tako, onda kozmos vapi za pomoći čovjeka ili je to stanje obrnuto. Kako odgovoriti na to pitanje? Da li se to u kozmosu događa raseljavanje kao i na Zemlji? Gdje mogu svrstati sela, gradove, države, ako su mi zemaljske čestice pokazane kao galaktike? Što su onda sela, gradovi, države, kontinenti, planeti u velikoj kozmičkoj karti? Sve to je preslikano u ljudskoj nutrini. Ako je to tako, onda je svaki čovjek jedan maleni svemir u svom malenom posjedu. Što ja to bulaznim? Da li to svemiri odumiru kao i ljudi i stvaraju se novi u nekom vremenskom pomaku ili vrijeme uopće ne postoji u drugim dimenzijama?

Dok zapisujem ovaj san i njegovo obrazloženje, shvaćam kako je za mene danas poseban dan. „I za mene“, javlja se Krsna. Od ujutro od kad sam se probudila pa tijekom dana sve do večeri postavljana su mi pitanja, vise ni ne znam redoslijed. Pitanja su se odnosila na moje djelovanje u životu, sve što sam napravila dobro i loše. Djelo po djelo i sve dođe na vidjelo. Sve što sam potisnula u pamćenju svjesno i nesvjesno, sve je tu, a ja u neprilici ne znam što da kažem.

Kako da se obranim od onog lošeg, kad je dobro koje sam vidjela i učinila vrlo maleno?

Gledam vagu zakona uzroka i posljedice. Gdje li će prevagnuti? Ne nadam se da će prevagnuti na dobro. U čudu gledam kako vaga stoji u ravnoteži. Vidim da mi je Bog oprostio sva moja nesuvisla djela i nedjela. Kad mi je Bog oprostio, opraštam i ja sama sebi. Dok gledam u to djelo oprosta, vidim zapravo svu nutrinu Božjih osjećaja. Kakve samo lijepe osjećaje ima! Kako ih šturim riječima opisati? Kako opisati tu ljubav koja lagano struji poput čiste mirne rijeke, tiho i postojano kao fluid miomirisnog cvijeta rastvorenog u svoj svojoj ljepoti. Hvala, Krsna.

Očarana sam tim osjećajem i želim nekako nagraditi Boga, zahvaliti mu se i skidam sa vrata ogrlicu i sa ruke narukvicu, jedino zlato koje imam i koje sam si sama kupila. Stavljam ih na stol i Bogu kažem: “Nemam ti ništa dati. Ovo sam sama zaradila berući grožđe. Znam da je sve zlato tvoje, ali molim te, uzmi ovo.”

„Danas mi je rođendan“, kaže Krsna. „Prihvaćam tvoj poklon.“

Ushićeno shvaćam, da nema ništa na svijetu ljepše, nego voljeti Boga. Konačno mogu reći: ja volim nekoga i to ne bilo koga, volim Boga. Podne je. Stalno smo skupa. Razgovaramo kao dva dobra prijatelja. Bog mi kaže, da sam ja njemu kao žena najviše dala, a da je on meni od svih žena najmanje dao. Osjećam da mi je dao sve što mi treba.

„Da smo mi bogovi ovo proživjeli što si ti proživjela u ovom životu kao žena, mi bismo 1050 puta pali u najveći pakao. Bogovima nije u prirodi da padaju, a čovjeku jeste, ali je čovjeku zato dato, da se može uzdići iz svog pada i dalje od bogova, ako se uspije izvući iz svog mulja negativnosti. Zbog tebe i tvojih osjećaja koje ti imaš prema čovjeku i prema Bogu ne razlikujući ni jednog ni drugog i zbog tvoje ljubavi koju si razvila u ovo kratko vrijeme spašavam planet. Najveća si od najvećih.“

Slušam to s osjećajem potpunog mira, ispunjena neopisivom ljubavlju. Odgovaram: “Nema ništa veće od osjećaja ljubavi kojem si me naučio i ispunio.”, a on kaže da sam ja njega naučila kako treba voljeti.

„Tvoja ljubav je sada velikodušna, a moja sebična.“ Što sam mu mogla na ovo reći, nego kako je sve njegovo tijelo, osjećaji, duša, nadduša, sve to stavljam pred njega kao da se od svega voljno rastajem. Molim ga, da budem stalno sa njim i da sve što imam od danas dijelim sa njim.

„Da, sebičan sam i od danas se nemoj ni sa kim dijeliti. Dok samilosno podižem pogled od stola, ispred sebe vidim četveroruki oblik čovjeka. Potpuno predana buljim u taj lik. Sa strahopoštovanjem tiho govorim: “Prepuštam se u Tvoje ruke.”, a dobivam odgovor: „Može, potpuno se slažem“.

Osjećam samo bestjelesno blaženstvo. Koliko se nalazim u tom stanju, to ne znam. Tek samo shvaćam, da sam svjesna hladnoće ogrlice na vratu i narukvice na ruci. „Nosi to zlato, ja sam ga tebi dao.“

Dvanaest je sati i dvadeset minuta, a kao da je vječnost prošla. Samo mi se suze blaženo slijevaju niz lice i kapaju na novine na stolu otvorene na slici pokojnog muževog brata Gruje. Razgovaram sa Bogom o njemu. “Kod mene je.”, kaže Bog. Voljela sam i poštovala tog čovjeka. Idem po jogurt i nudim ga Bogu. On mi se zahvaljuje i pričamo uz jelo. U razgovoru dolazimo do mojih intimnih odnosa. Ja ne želim o tome pričati, jer me je sram. „Ja i tako sve znam.“

Pričam mu o svojim najvećim ljubavima i kažem, da sam možda prema nekim od tih ljudi pogriješila, a Bog kaže da nisam. Oni nisu bili dobri i samo su me energetski iskorištavali. Pita me zašto sam sve te ljude otjerala iz svoje tjelesne kuće, a ja kažem zato što sam se bojala, da će mi djeca ostati bez roditeljskog doma. Željela sam da moja djeca odrastu sa svojim biološkim ocem. Krsna mi kaže, da su mi ljudi, koje sam sretala na svom ljubavnom planu, ulijevali lažnu nadu i iskorištavali moju dobrotu. Svjesna sam kako je to tako, ali ipak dušom opraštam sve erotske izdaje i prijevare i molim Boga, da im i on sve oprosti. Bog kaže da će se duša preljubnika uzdići u „raj pakleni“. Iznenađeno se okrećem Bogu i sama sam bila preljubnica u mislima, riječima i djelima, nekad svojom voljom, a nekad bez nje. Ne znam da postoji raj pakleni niti što to znači.

„Raj pakleni je kada duša čovjeka traži izgubljenu ženu ili muškarca koju voli, da bi je izbavio iz pakla kada se žena sama ubije utapajući se u beznađu. Tada je čovjek bolestan i on umire gubeći sva svoja dobra. Duša mu propada i više se ne može spasiti. Tada se njegova dobra duhovno raspodjeljuju osobi koju je on volio, a ta sva dobra su u Božjoj nadležnosti. Tada Bog raspoređuje ta dobra uzimajući ženu i djecu pod svoje okrilje da mogu živjeti, jer su ostali bez energije“.

Ovo uopće ne razumijem. Što mi to Bog hoće reći?

Dok ovo pišem, shvaćam da je moj niži EGO mrtav. Umro je u 12:45h i ja nastanjujem njegov prostor.

„Ja sam svaki čovjek koji te erotski proganjao u tvojim rastrganim emocijama. Žao mi je i bogovi griješe. Nisam znao kakve posljedice takav odnos ostavlja na ženu, dok se ti nisi otvorila i sve mi iskreno rekla, istinito, hrabro, bez uvijanja, gledajući samo u istinu takvu kakva jeste. Samo govori istinu i nećeš pogriješiti kako god da je kažeš. Istina je istina i svi možemo živjeti u Istini od Boga pa do najmanjega, iako nema razlike između Boga i čovjeka. Kada se govori istina, onda nema nepremostivih prepreka za čovjeka. Potrebno je gledati u svoju, a ne u tuđu istinu. Tako se dolazi do spoznaje svojih djela, a ne gledaju se tuđe greške. Sve što ljudi vide u drugom čovjeku, to je njihova istina“.

Krsna kaže kako je i on griješio, a ja kažem da to neću pisati pa idem u WC i kažem neka me ostavi na miru. Krsna na to odgovara: „Idi, sa tim ćeš pročistiti sva sranja koja sam ja radio sa svojom guzicom, a bilo ih je mnogo. Neka se zna, da ni Bog nije bez grijeha, a kad se čisti, neka se sve čisti“.

Bog mi govori: „Teško priznati kada čovjek radi sranje, a kako je tek teško priznati Bogu kad on to radi. Pročišćeno je tek 30% božjeg ponosa. Vidiš li sada kako se osloboditi ega, ali kad je to mogao čovjek, može i Bog. Slobodno ovo priznaj. Čovjek je ispao jači od Boga kad je to uspio i pokazao lekciju, a učitelj mora učiti od učenika koliko i učenik od Učitelja. U ovom slučaju je tako“, kaže Bog. Ja mu postavljam pitanje: “Što će ljudi reći, a i u univerzumu ako se ovo sazna da i Bog griješi?”

Krsna na ovo pitanje odgovara: „Nema bezgrešnih samo to nitko neće priznati.” Kad čovjek prizna svoj grijeh kao što sam to ja učinila pred njim kao Bogom ne bojeći se što će biti sa mnom i prihvaćajući posljedice s otvorenim umom, srcem, intelektom i naddušom, onda to mora učiniti i Bog, zaviriti u svoje srce i spoznati koliko je pravedan, da bi i sam mogao pravdu prosuditi, jer i sudac, kaže, treba imati savjetnika i učitelja, a ja sam i njega naučila od onoga što sam ja spoznala“.

Spoznajući unutrašnjost svog bića, ja sam sposobna spoznati i njegovu nutrinu pa kaže: „To nikome još nije pošlo za rukom. Zato je ovaj planet dobio posebnu milost,“, a mene je uzdigao kao da sam viša od svih i kaže mi da i on želi imati savjetnika, da može promisliti prije odluke. Ja kažem, da ne mogu biti savjetnik nikome i tko sam ja da savjetujem Boga?

„Ti si uspjela spoznati istinu i otvoriti Božje srce prema ljubavi, da i ja sâm spoznam ograničeno. Iako je sve bezgranično, u svemu treba imati granice“.

Dok On to govori, ja razmišljam o Njegovoj veličanstvenosti. Da mi je pameti njegove koliko je najmanje od najmanjeg, kako bih ja bila pametna, a tu bih pamet iskoristila samo za dobro, ali znam da u svemu treba imate granice te sebi kažem. „Anđo, ne pretjeruj! Ne igraj se sa Bogom!“, a on se nadovezuje:

„Vidi ti nje, ona bi se igrala!“, i ja kažem da bih, misleći na određenu igru.

Krsna me savjetuje: “Nikad se intimno ne daj nikome da te uzme pa ni Bogu, ako ti nisi spremna i ja počinjem plakati. Plačem gorko sa posebnom vrstom suza poniženja od svih bračnih davanja radi mira u kući, a Bog ne uzima ništa što mu se ne da sa srcem, dušom i naddušom, dok čovjek niti ne pita. Samo kaže “daj” i uzme, ako mu se i ne da. Gledam Boga kao da ga vidim novim očima i mislim: „Kako si ti samo dobar!“ i pričam mu jednu priču iz svog sna. San ide ovako:

Stanujem u Rijeci, u Ulici M. Gupca. Posvađala sam se sa mužem spoznavši koliko me ponižava. Odlazim u drugi ulaz i dolazim upravo u vrijeme kada princ traži djevojku za ženu. Dovode mu tri žene, ljepšu od ljepše, a on ih sve odbija. Staje pred mene i kaže: ”Ovu ženu ću uzeti.” Ja začuđena gledam u njegovu ljepotu, a onima koji me spremaju za vjenčanje kažem: “Ja sam udata.” i odbijam princa. Gledam odoru na sebi i ogrtač koji se nosio prije dvije tisuće godina. Skidam ogrtač i ostajem u prozračnoj bijeloj haljini kao kraljevna. Dok princu govore “…ovo je tvoja mlada…”, ja otvaram vrata i izlazim odatle.

„Taj san je istinit“, kaže Krsna. “Tko je bio princ, ličio mi je na Džodi Fajeda. Tko sam bila ja?” Gledajući njega mislim o čitavom Univerzumu. Pitam ga: „Kako je tebi samom moralo biti teško sve ovo nadzirati i ne imati nikoga tko bi mogao pogledati u Tvoje srce i spoznati bol u njemu kada moraš napraviti nešto, a to ne želiš. Oslobodio si svemir od mnogih neprijatelja i demona i nitko da spozna Tvoj rad i da kaže: pa ovom biću je teško.” Tko će liječiti njegove zadobivene rane i ožiljke u srcu i sjećam se pisma koje sam nedavno napisala, da mu se zahvalim.

Razmišljam o ljudskim ožiljcima i zatvorenim srcima. Trebalo je deset dana, da se prodre do njegovog srca da i on spozna kako netko misli na njega kao Boga i da mu treba pomoć. Da pomoći, jer i njemu je pomoć potrebna.

… i sada znam, dok ovo pišem, da ništa ne znam. Postavljam si pitanje kako shvatiti Svevišnju Božansku Osobu, je li to moguće ljudskom biću ograničenom raznim zemaljskim uvjetovanjima?

Zaključujem, da se Boga ne može shvatiti ni spoznati, a On kaže da može, da sam ga ja shvatila. Shvatila sam njegove boli, patnju, borbu i stradanja. Kroz svoju ljubav prema njemu shvatila sam njegovu nutrinu misleći stalno na njega i kako da mu pomognem. On mi se otkriva imenima i prezimenima ljudi sa kojima sam bila u raznim suodnosima, bez obzira je li ta ljubav fizički ili psihički konzumirana ili je bila samo unutarnja čežnja bića za sjedinjenjem.

Poslije ovog razgovora Krsna mi otkriva tajnu liječenja ljudskog organizma i kaže, da će mi u daljem pročišćenju pomagati Bhagavad Gita.

U 18:15h uključuje se energija Bhagavad Gita i radi stostruko na pročišćenju svačijeg bola bez izuzetka.

„Ja znam, da sam ja On, ali On ne zna da je On Ja.“, tako me pozdravlja Krsna i odlazi, a ja se više čak ništa ni ne pitam ni ne želim znati nikakve odgovore.

Komunikacija sa Bogom u meni više me ni ne čudi. Samo budem prazne glave i otvorenog srca za poznato i nepoznato. Ja sam netko koga tek upoznajem. Prihvaćam se takvom i otvorena sam za spoznaje koje me čine svjesnijom i savjesnijom osobom. U znanje koje mi se otvara samo tupo gledam nekim unutarnjim pogledom. Uma nemam. Nemam ni razuma. Osjećaji su se u kamen boli pretvorili. Samo svijest svjedoči sama o sebi.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -