Draga obitelji, prijatelji, poznati i nepoznati!

Sretna vam Nova 2021. godina!

Želim vam da je provedite zdravi, snažni, sigurni, zaštićeni, od Boga blagoslovljeni s obiljem svega što vam je potrebno za sretno življenje u ljubavi, poštivanju, povjerenju i svekolikoj ljepoti ljudskog življenja.

slika: digital art

Između četrdesete i pedesete godine života počela sam intenzivno razmišljati o sreći. Često bih znala postaviti sebi pitanje, zbog čega nisam sretna? Imala sam sve uvjete u životu da to budem. Sve što sam smatrala, da trebam postići kako bih ostvarila sreću, ostvarila sam. Imala sam zdravu i naprednu obitelj, bila sam zaposlena, imala sam krov nad glavom i sve uvjete za smislen život. Nikako nisam mogla shvatiti zbog čega se sve više osjećam nesretno i bolesno.

Jedne noći, usnula sam čudan san. Sanjala sam zašto nisam zdrava i sretna. U tom snu vidjela sam mnoge nesretne ljude među kojima sam bila i ja i razlog naše nesreće. Doslovno sam gledala našu svijest u lijevoj i desnoj polovini mozga koja je povezana sa kolektivnom svijesti u zraku koji smo udisali. Iz te zračne mase u sebe smo udahom unosili informacije negativnog i pozitivnog karaktera.

U lijevoj polovini mozga nalazilo se puno negativnih osobina koje smo svakodnevno u komunikaciji nesvjesno i polusvjesno intelektualno ponavljali i stvarali nesreću. To su bile psovke na majku, Boga, Sunce, svece i riječi poput: grozno, užasno, katastrofalno, glupo, uglavnom mnoštvo negativnih pojmova, a u desnoj polovini mozga samo nekoliko pozitivnih sa kojim kreiramo sreću, a koje smo rijetko spominjali: ljubav, vjera, nada, ljepota, radost, a kojih gotovo uopće nismo bili niti svjesni, da ih imamo.

Taj nesrazmjer između našeg pozitivnog i negativnog načina mišljenja i govora bio je jako velik. To je izgledalo pozitivnih kao kutija šibica i negativnih kao cijela prostorija. Sve te negativne i pozitivne misli lebdjele su izvan nas u zraku i mi smo ih svakodnevno dišući nesvjesno konzumirali, ali ono čega još nismo bili svjesni je, da svaka misao koju pomislimo i riječ koju izgovorimo kreira upravo ono o čemu mislimo i govorimo.

Mi naručujemo što će naš mozak jesti. Mi smo gost i naručujemo kakav jelovnik će nam konobar donijeti. Konobar se zove život i umjesto da naručujemo hranu koja je ukusna za naš mozak i život, mi naručujemo neukusnu hranu sa kojom trujemo svoj mozak, a svom životu nesvjesno donosimo nesreću, umjesto sreću. Ukusna hrana stoji netaknuta ili je vrlo rijetko naručujemo. Svu tu hranu naručujemo iz restorana koji se zove kolektivna svijest.

Odmah po buđenju, kristalno jasno sjetila sam se viđenog sna. Obzirom na moju urođenu radoznalost, htjela sam odmah provjeriti svoju pozitivnost. Počela sam pisati sve pozitivne obrasce iz svoje svijesti. Marljivost, hrabrost, ljubav, požrtvovnost, samodisciplina. Napisala sam pet obrazaca i mozak mi je stao.

Nakon dubljeg promišljanja sjetila sam se još dva obrasca, dobrota i opraštanje. Osjećala sam se jako čudno zbog ove spoznaje, toliko čudno da sam se postidjela svoje negativnosti.

Naravno, provjerila sam i svoju negativnost. Negativni obrasci izvirali su kao mutna voda iz moje podsvijesti: nemoj, ne znaš, ne smiješ, sram te bilo, dobit ćeš batina, od tebe nikad ništa neće biti, nećeš dobiti večeru, neću ti kupiti ništa, govno jedno, reći ću te tati, lažeš, zašto si ljuta, ti si glupa, nisi dobra, vrag ti pamet popio, pa to je užasno, što si tužna, jesi li bolesna, grozna si, pa to je katastrofalno što si napravila i sve tako jedna za drugom redali su se negativi obrasci...38. Fuj!

Od tog dana čvrsto sam riješila naučiti više pozitivnih obrazaca i biti ih svakodnevno svjesna. Koje pozitivne obrasce trebam naučiti, da bih postigla sreću, nisam znala niti sam znala hoću li postići sreću kad ih naučim dovoljno. Počela sam intenzivno promišljati što sam pozitivno naučila kroz život počevši od majke.

Od majke sam svakako naučila ljubav, poštenje i radišnost. Od oca sam naučila samo disciplinu i poslušnost, od braće radost, bezbrižnost i zaigranost, od sestara ljepotu, dobrotu, uslužnost, od bake ljubaznost, davanje i zaštićenost.

U školi sam naučila vrijedne osobine hvala, molim, izvoli, oprosti, znanje, druželjubivost, zajedništvo, solidarnost. Postavila sam si pitanje, kako to da se odmah nisam sjetila ovih osobina? Sad mi je ipak bilo malo lakše. Našla sam dosta osobina koje sam jednostavno zaboravila upotrebljavati, a nije baš da ih nisam znala.

Nastavila sam potragu za pozitivnim riječima u knjigama nastojeći u svoje pamćenje unijeti više pozitivnih obrazaca. Tako sam došla do jedne zanimljive knjige koju je iz “Novog lista” (tiskarska kuća) donijela moja kćer, a posudio joj je njen prijatelj. Knjiga je imala naslov “Sai Baba govori zapadu”. Odmah kad sam pogledala korice knjige, prepoznala sam Sri Stju Sai Babu, jer sam ga često viđala u snovima.

Knjiga me zaintrigirala. Nisam prije nikad čula za tog Sai Babu. Malo sam je prelistavala tražeći naravno pozitivne obrasce u njoj i zaustavila se na pojmovima pet ljudskih vrijednosti koje je poučavao ovaj indijski duhovnjak. Nisam do sad znala, da netko u svijetu poučava ljudske vrijednosti i to još određene obrasce. Kroz svoju školsku naobrazbu rijetko sam bila svjesna pozitivnih obrazaca. Uglavnom, više sam gledala u samo ponašanje svojih učitelja i nastavnika koje često nije bilo u duhu čovječnosti.

Učitelji su se ponašali strogo i djecu često stavljali u ponižavajući položaj neznalice. Odjednom sam u sebi gorko spoznala, da me u školi učitelji nisu učili pozitivne osobine. Nikad mi nijedan učitelj nije rekao koliko i kojih pozitivnih osobina trebam imati u svijesti, da bi mi svijest ispravno radila. Bratstvo, jedinstvo, solidarnost, učenje, znanje, ove riječi su mi se nekako same nametnule u umu kao potvrda, da sam ih ipak nekoliko imala ugrađenih u svom biću.

U knjizi „Sai-Baba govori zapadu“, prva pozitivna osobina je bila istina. Promišljala sam o toj osobini i kako sam je ja živjela kroz život. Shvatila sam, da često nesvjesno, a ponekad i svjesno, da se zaštitim od moguće kazne nisam govorila istinu. Uzela sam riječ ISTINU kao broj jedan između svih pozitivnih osobina. Čak sam sebi nadjenula ime „istina“ samo da mi bude bliže.

Druga je bila ispravnost. Sam Bog zna, da sam ispravnost zaobilazila snalazeći se da opravdam svoja neprimjerena djela, zapravo, nisam prije niti promišljala o njoj. Riješila sam to čvrsto promijeniti.

Treća mir. Stvarno sam se u to vrijeme životnih previranja osjećala nemirno, a smirenosti mi je nedostajalo kao žednom vode.

Četvrta nenasilje. Ova riječ mi se nije sviđala. Ne znam zašto. Jednostavno me je odbijala. Ako oduzmem ne, ostaje nasilje, a ja sa nasiljem nisam htjela imati nikakve veze. Dosta sam se o nasilju naslušala cijeli život! Iako se ovaj pojam nalazio među tim ljudskim vrijednostima, nisam ga željela unijeti u svoje pamćenje, a nisam niti znala njegovu suprotnost. Odjednom sam se sjetila ljubaznosti i miroljubivosti svoje bake. Ona je bila miroljubivo ljudsko stvorenje pa sam nenasilje zamijenila za miroljubivost.

… i peta ljubav. Teško sam uzdahnula na ovu osobinu. Odavno od nikoga nisam osjetila ljubav prema meni niti sam je ja ikome smisleno i sa namjerom davala. Samo sam mislila, da sve radim sa ljubavlju, ali sada znam da to nije bila prava istina, više je to bilo „moram i trebam“ bez da je popraćeno emocijama sreće i zadovoljstva. Da, željela sam voljeti i biti voljena. Neko vrijeme proučavala sam smisao samo ove riječi, Ljubav. Sebična ljubav, uvjetovana ljubav, uzajamna ljubav, agape ljubav. Shvatila sam, da živim uvjetovanu ljubav. Ti meni-ja tebi i da to uopće nije ljubav. Što je ljubav u svojoj suštini, to nisam znala odgonetnuti. Zaljubljenost između muškarca i žene više nisam smatrala pravom ljubavlju. To mi je više bila žudnja za erotskim zadovoljstvom, nego istinsko nadopunjavanje u ostatku ljudskih djela.

To su bile slijedeće osobine koje sam utisnula u svoje pamćenje. Učila sam ih dugo. Danas ih znam, sutra ne znam. Zapamtim ih pa za par dana zaboravim. Konačno su nakon nekog vremena učenja ostale u mom pamćenju, ali to mi nije bilo dovoljno pozitivnih osobina. Željela sam ih naučiti bar onoliko koliko je bilo negativnih ili koliko imam godina, za svaki slučaj koju vise, nego negativnih koje sam osvijestila.

Nedugo potom srela sam se s ezoteričnim duhovnim znanjem „Put ka zdravom duhu i tijelu“. Ovo znanje me jako zaintrigiralo. Ono je govorilo o znanju kako umanjiti loše osobine i uvećati dobre u čovjeku.

Počela sam iz tog znanja usvajati one dobre osobine od svake Kvalitete Duha po jednu. Kvaliteta Duha bilo je 12. Svaka od tih dvanaest Kvaliteta Duha imala je po nekoliko pozitivnih osobina koje su se dijelile kroz LJEPOTU, INTUICIJU I MUDROST. Od svake Kvalitete sam naučila po jednu pozitivnu osobinu i tako sam u svoju svijest ugradila dodatnih dvanaest osobina: zdravlje, radost, smirenost, ljubav, ravnoteža, pravičnost, progresivnost, prijateljstvo, stabilnost, duhovnost, sposobnost i mudrost. Svaki dan sam započinjala sa mislima o naučenim pozitivnim osobinama. Nisam ih se mogla uvijek svih sjetiti, ali sam primijetila kako se u mom umu same pojavljuju neke pozitivne riječi koje nisam dugo koristila u svom govornom izričaju.

Ono što me još potaklo na duboko promišljanje je, da je svaka osobina Duha iz ovog duhovnog znanja, bila podijeljena po elementima VODE, ZEMLJE, VATRE i ZRAKA. Nikad prije nisam smisleno promišljala o vodi koju pijem i koliko sam blagoslovljena što je imam u izobilju, tlu po kojem hodam i koje me hrani svojim plodovima, vatri sa kojom se grijem i zraku kojeg udišem. Sve češće bih ulovila sebe u zahvalnosti ovim silama.

… i tako je prolazilo vrijeme. Ponekad sam u slobodno vrijeme pisala pozitivne obrasce iz svoje svijesti, tek toliko da vidim koliko sam ih naučila i jesam li zaboravila one koje sam prije znala. Počela sam se osjećati sve bolje i bolje, sve više sam razmišljala i govorila pozitivno, osjećala se zdravijom, snažnijom, radosnijom. Moje življenje kao da je dobilo neki lijep smisao osobnog ponašanja u mišljenju, komunikaciji i djelovanju.

Jednog lijepog dana dogodio se nešto neobično. Probudila sam se sretna kao nikad do tada. Nisam znala otkuda je ta sreća došla, ali sam bila toliko sretna, da sam neprestano pjevala, smijala se i plesala. U toj euforiji sreće poželjela sam svojoj obitelji napraviti ručak od onog što su najviše voljeli jesti, ali nisam imala sve namirnice u kući i trebalo je otići na tržnicu po njih. U busu sam pjevušila sa rukom na ustima: “...ja sam sretna, ja sam sretna, ja sam sretna.” Buka gradskog busa prikrivala je moju pjesmu, ali sreću nije mogla. Osjećala sam se božanstveno i željela sam u svom srcu tu sreću podijeliti sa cijelim svijetom, svakim čovjekom, životinjom, biljkom, mineralom, sa prirodom u cjelini.

Kao što sve dođe tako i prođe i moja sreća je nestala taj dan u 15.h Niti sam znala kako je došla, niti zašto je nestala. Tada nisam shvatila što se to kod mene dogodilo. Tek mjesec-dva kasnije, kad sam naučila u svakodnevnoj komunikaciji koristiti oko 50 pozitivnih osobina, postala sam svjesna kako je došlo do poravnanja pozitivnog i negativnog u mojim moždanim polutkama. Imala sam više pozitivnih obrazaca u svijesti, nego negativnih. Odjednom sam se prisjetila davno usnulog sna.

Hm...ovako se znači postiže sreća, konstatirala sam u sebi. Kako sada stvari stoje, sreća je ipak dostižna. Blaženo stanje mojih osjećaja neopisive ljubavi prema svemu oko sebe trajalo je oko četiri godine. Sada te emocije nisu više tog intenziteta, više su kao neki fini unutarnji sklad.

Danas sam više sretna, nego nesretna osoba. Ta sreća nije euforična, to je divan osjećaj unutarnje punine, zadovoljstva životom u njegovoj srži, harmonije u duši. Neopisiv je taj osjećaj sreće, nemam riječi kojim bih ga dočarala. To je jednostavna zaljubljenost u život i životne procese, veća od bilo koje zaljubljenosti koju sam osjećala u ljubavnim muško-ženskim odnosima.

Dugo nakon postizanja te unutarnje ravnoteže postala sam svjesna, da je moja svijest postala ekološki čista. Mislila sam pozitivno, govorila sam pozitivno, koračala sam ispravnim putem u ispravnom smjeru više, nego sam znala da je to jednom čovjeku moguće.

Iz čiste radoznalosti i želje da budem boljim, pozitivnijim čovjekom danas, nego sam bila jučer, postignula sam ono za čim žudi svaki čovjek u životu i čemu poučavaju sve religije svijeta i sva ezoterična znanja. Postala sam smirena, stabilna i sretna. Stvorila sam čistoću u svom mentalnom sklopu. Poslije toga sam počela pisati knjige i dijeliti svoje spoznaje o putu kojim sam koračala do svoje sreće i lijepe pameti.

Onome koga zanimaju moje knjige željela bih dati informaciju, da je većina njih dostupna na internetu u digitalnom izdanju:

1. SAMO RAZVOJ I SNOVI
2. SAM SVOJ KREATOR
3. PRIRUČNIK ZA REKONSTRUKCIJU PODSVIJESTI
4. SAMORAZVOJ I VIZIJE

knjige su koje preporučujem onim ljudima koji žele razvijati svoju pozitivnu svijest i ozbiljno raditi na svom samorazvoju sa ciljem, da budu bolji ljudi danas, nego su bili jučer.

Odgovorno sam shvatila da čistoća misli, riječi i djela kao rezultata kod svakog stvara prirodnu naviku da živi dobrotu, održava svoj pozitivan karakter, kroji drugačiju sudbinu za sebe i štiti svoj sveti prostor u svojoj obitelji, okolini, društvu i samim tim i da bude čvrsta karika u lancu očuvanja svekolikog života na našem prekrasnom planetu ZEMLJI.

Život u suglasju sa prirodom odgovornost je svake jedinke, bila ona dijete ili odrastao čovjek. To je moja spoznaja. S ovom spoznajom svakome je lako postići sreću. Za postizanje moje sreće trebalo mi je dvije do tri godine. Da sam znala put kako do sreće doći, naučila bih ovo znanje za par mjeseci ili godinu dana i ugodila svoju svijest, da bude instrument osobnog i svjetskog mira.

Za svakog čovjeka, pogotovo u sferi ovakvog informacijskog sustava gdje su nam sve informacije dostupne u kratkom vremenu, od izuzetne je važnosti znati selektirati informacije koje ulaze u našu svijest. Ako imamo u svijesti više pozitivnih obrazaca, imamo poveznice i imamo izbor koju hranu ćemo ponuditi našem razumu. Svatko od nas može i dužan je, radi cjelokupnog opstanka čovječanstva, napraviti ekologiju u svojoj svijesti i tek onda moći će se u svakoj prilici i na svakom mjestu ponašati mudro i ekološki.


tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

n a s t a v lj a s e

slika: digital art

Za početak svog iscjeljivanja postavila sam sebi uvjete po kojima ću živjeti i djelovati. Nalazila sam ih u raznim literarnim djelima. Ove aksiome sam dobila od kiropraktičara Rade Lekića.

- odbaciti negativne misli i emocije,
- zaboraviti svako zlo koje mi je netko učinio,
- zaboraviti svako dobro koje sam ja učinila nekom drugom,
- kontrolirati svoja stanja misli, riječi i emocija.

Prvi uvjet iscjeljenja bio mi je, da odbacim negativne misli i emocije. Upitala sam se kako to učiniti? Sam Bog zna, da su mi negativne misli svakodnevno prolazile umom, a ja sam ih rijetko bila svjesna, ali sam povremeno osvještavala istinu kako sam sve više nesretna. Pozitivnih misli nije bilo ni na kapaljku. Kako se vlada negativnim mislima i emocijama i postižu pozitivne misli i emocije sreće, nisam imala blagog pojma. Sve češće sam si postavljala pitanje kako mogu početi pozitivno misliti i biti sretna ne očekujući odgovor, ali on mi je stigao kroz snove.

Od odluke da ću se ozbiljno pozabaviti svojim zdravljem, počela sam redovno pisati snove i vizije u budnom stanju. Neke od njih nisam stigla zabilježiti, ali većinu onih važnih za moj samorazvoj jesam. Odgovor sam dobila u snu. San sam zapisala i poruke koje sam dobila provodila u djelo.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

n a s t a v lj a s e

slika: digital art

Gledam u svoj život od djetinjstva do sada. Rođena sam u centralnoj Bosni u jednom malom zaseoku Vlaići, u obitelji oca i majke sa šestoro djece. Bila sam najmlađe dijete. Do sedme godine život sam provodila slobodno i razigrano u obitelji gdje sam osjećala ljubav svoje braće i sestara i opću zaštićenost mene kao djeteta. U osmoj godini polazim u školu puna straha od nepoznatog, ali i želje za znanjem. Imala sam dva starija brata koji su već išli u školu i bukvar sam već znala napamet.

Prvu godinu iz školskog gradiva donosim samo petice. Ubrzo shvaćam da nisam slobodna i da se od mene očekuje bezpogovorna poslušnost. To mi se ne sviđa, a još manje mi se sviđa kažnjavanje učenika koji nisu uspijevali naučiti zadano gradivo. Međutim, ja gladno prihvaćam školsko gradivo željna novih spoznaja. Četiri razreda osnovne škole prošla su za tren. U dvanaestoj godini života mijenjam školu radi osmogodišnjeg školovanja. Tu se moji strahovi od neuspjeha nadopunjuju. Ponovo nova sredina, a ja sam sama i nikoga u toj školi ne poznajem. Završavam osmogodišnju školu kao treća u razredu po uspjehu željna novih spoznaja srednjoškolskog obrazovanja, ali to se ne događa. Roditelji me ne upisuju u srednju školu zbog potrebe služenja doma.

Od kuće nakon godinu dana doslovno bježim sa sadašnjim suprugom i postajem udata žena sa sedamnaest i pol godina, nezrela za obveze koje se nalaze ispred mene. Novo iskustvo vodi me u veliki primorski grad sa nadom, da ću nastaviti školovanje uz muževu podršku. Ubrzo ostajem razočarana, jer se to ne ostvaruje. U meni se prelama dotadašnji osjećaj optimizma prema životu i ja krećem prema pasivnosti i prepuštanju sudbini. Nakon godinu i pol dana rađam prekrasnu djevojčicu i godinu dana kasnije zapošljavam se u tvrtci gdje radim fizički dosta zahtijevan posao. Moje radno vrijeme je 14 sati dnevno, osam na random mjestu i šest doma.

Moja pasivnost tako traje dvadesetčetiri godine i ja sve više i više padam u bolesna stanja duha i tijela. Mišići i kralježnica glavni su mi zdravstveni problem. Padam u neko bolno sivilo svakodnevice. Slobodno vrijeme ispunjavam ručnim radovima te još uvijek ne obraćam pozornost na sebe. Sve više tražim pomoć liječnika, a sama ništa ne poduzimam da si pomognem. Gutanje raznih tableta ne daje željene rezultate iscjeljenja i počinjem još više tonuti u beznađe. U nekoliko navrata pomišljam, da bih trebala potražiti psihološku pomoć, a to jednog dana i činim.

Odlazim kod prekrasne žene, izvrsnog psihologa, koja mi svojim stručnim znanjem pokušava pomoći. Došla sam kod nje svjesna, da ne razumijem svoj zdravstveni problem. Kod mene, na prvi pogled izgleda da je sve u redu. Udata sam, imam djecu, zaposlena sa zadovoljavajućim materijalnim primanjima, jedino mi je posao bio fizički jako težak.

Doktorici kažem kako često sanjam istinite snove i od mene se u tim snovima traži, da ih zapisujem te uz dogovor sa njom, počinjem zapisivati svoje snove. Kroz snove počinjem razumijevati istinu o mom životu pred kojom zatvaram oči. Kroz tu viđenu istinu vrlo brzo spoznajem svoje zdravstvene probleme i kako moja psiha na njih utječe, ali u mojim snovima ima još nešto što ja ne prepoznajem. To što nisam prepoznavala je nepoznati duhovni svijet koji mi je pomagao, a o kojem ja prije ništa nisam znala niti sam u njega vjerovala.

U snovima su mi se pojavljivali razni duhovni učitelji kao što su Sri Satja Sai Baba kojeg sam zvala crnac koji mi pomaže, Čovjek majmunolikog lica za kojeg nisam znala što da mislim, Babađi kojeg sam zvala Indijanac sa Himalaja koji mi pomaže, Buddha kojeg sam vrlo teško razumjela, jer mi se uvijek pokazivao sa nekim poznatim simbolima poput ptice, knjige, polegnute osmice i još nekim nepoznatim simbolima i nepoznatim duhovnim učiteljima. Samo jedan lik, osim Isusa, bio mi je blizak. To je bio prelijep dečko Krišna. Nešto me u tom liku podsjećalo kao da mi je poznat. Često sam u snovima vidjela i Isusa, anđele i još neka nadnaravna bića. Naravno, da sam mislila kako su to samo neobični snovi.

Od 1997. godine prepoznajem kroz pisane snove, da sam vođena od tih duhovnih učitelja. Danas znam kako me njihova energija održavala na životu, jer svoje psihičke i duhovne energije više nisam imala. Ostala sam živjeti sa malo fizičke energije na kojoj sam životarila.

U nastojanju da si i sama nekako pomognem, počela sam tražiti pomoć od bioenergetičara i kiropraktičara. Tu sam se prvi put susrela sa alternativnim načinom iscjeljivanja i prvi put sam došla do literature o tomu. Tada posuđujem i kopiram prve knjige: “Radiestezija”, “Liječenje bojama”, “Akupresura ĐI-Đo tehnika”, “Učenje Vatre”, “Reiki”.

Sva ova nepoznata znanja su me intrigirala. Pitala sam se kako to da ranije nisam dolazila u doticaj sa njima i prisjetila sam se, da sam se uvijek okretala od tih znanja ne vjerujući u njihovo konstruktivno djelovanje, tako da nikad nisam pokazala istinsko zanimanje, da nešto od toga i sama pročitam kako bih donijela nekakav svoj stav o njima. Uglavnom sam podlegla uvjerenju okoline, da se u ta znanja ne valja upuštati.

Kad sam prvi puta pročitala nekoliko knjiga, uvidjela sam da tu nema ništa opasno za moje religiozno opredjeljenje. Ova znanja se nisu miješala u ljudska religiozna vjerovanja. Ona su bila tu kao alternativa samopomoći u raznim vrstama iscjeljenja. Čitajući, počele su me zanimati razne tehnike koje su preporučivane za oporavak duha, uma i tijela. Mene je uglavnom zanimalo fizičko iscjeljenje. O umu i duhu rijetko sam razmišljala i kao da su nekako bili odvojeni iz mog svakodnevnog života. Čitajući literaturu o samopomoći kao da sam se probudila iz nekog dubokog sna koji se zove “nečiji tuđi”, a ne moj život.

O tim spoznajama pričat ću vam kroz ovu knjigu. Moj životni problem nesvjesnosti nije samo moj problem. To je problem gotovo cijelog uspavanog čovječanstva, kao očaranog nekim teškim snom bez buđenja. Rijetki koji se probude, najčešće završavaju u mnogim zemaljskim umobolnicama proglašeni shizofreničarima nesvjesni toga što im se događa i bez nade, da će ikada izaći iz tog začaranog kruga okrutne stvarnosti ljudskih bića.

Ako ova moja priča pomogne samo jednom ljudskom biću, da progleda očima svjesnosti, smatrat ću da sam ispunila svoju životnu svrhu. Sebi sam pomogla tako da sam se vratila na početak mojih pisanih snova i nekima od tih snova dala „zeleno svjetlo“, da doista uđu u moj život i preobraze ga iz tame u svjetlo. Uz pomoć alternativnih znanja počela sam misliti svojom glavom prihvaćajući intuitivno iz njih ono čega je moja duša bila gladna, a to je pozitivnost na svim razinama mog bića.

Konačno sam počela vjerovati sebi i nepoznatom znanju u meni koje je odnekud izviralo i kao čisti bistri izvor hladne vode u vrijeme ljetne žege krijepilo moju dušu. To je bila prekretnica mog pesimizma u optimizam uz obećanje samoj sebi, da ću se dovesti u smislen red. Od tuda je krenuo moj samorazvoj, obrana i liječenje. Pisala sam dijelove nerazumljivih poruka koje sam putem svijesti i snova dobivala od moje intuicije i s razumijevanjem napisanog analizirala sljedeće svoje korake koji mi mogu pomoći, da se dignem iz položaja u koji sam nesvjesno pala.

U raznim knjigama duhovne tematike pronalazila sam putove iscjeljenja onih koji su prije mene shvatili da su u tzv. „bedu“ i da se moraju mijenjati, ako hoće još živjeti, a ja sam htjela živjeti život dostojan svjesnog i savjesnog ljudskog bića. Imala sam i zašto. Tu su bila moja djeca koja su još uvijek trebala moju podršku i usluge. Tako sam sebi otvarala istinske mogućnosti koje su me vodile od bolesti prema zdravlju.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

slika: Nenad Grbac

http://www.digitalne-knjige.com/zajedicasrba.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem ISBN broj: 978-953-354-271-3
Sva autorska prava pridržana.


"Nova knjiga na portalu https://digitalne-knjige.com/


"Zavičaju, rodni kraju" Zajednice Srba Rijeka


Digitalnu knjigu "Zavičaju, rodni kraju" Zajednice Srba Rijeka, predstavit ćemo vam uz pomoć recenzije knjige:


OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE "ZAVIČAJU, RODNI KRAJU", ZAJEDNICA SRBA


Čitajući i pripremajući ovu zbirku poezije, osjetila sam onaj mir kojeg svaki čovjek ima u sebi kad živi u voljenoj zemlji, u svom gradu, kad hoda po tlu koji osjeća njegove korake. Ovdje se skupila grupa pjesnika i pjesnikinja odajući počast svom preminulom sugrađanu i prijatelju, pjesniku Zdravku Pejanoviću, a ujedno objavljujući i svoje pjesme.

Domovina, zavičaj, rodni grad, ulica kojom se ide svaki dan na posao, u školu, na fakultet, na tržnicu, to je onaj neopisiv osjećaj pripadanja jednom mjestu gdje je čovjek pustio svoje korijene bilo da je došao u mladoj dobi ili je kao zrela osoba prigrlila odabrani grad za život.

Ova skupina pjesnika i pjesnikinja sa velikom ljubavlju opisuju svoj grad Rijeku gdje su doselili u ranim godinama i zauvijek ostali. U Rijeci, u tom lijepom multinacionalnom gradu, žive razni ljudi različitih nacionalnosti i običaja, ali sa zajedničkom osobinom, svi ti ljudi vole i obožavaju svoju Rijeku gdje su svili svoja gnijezda, osnovali obitelji, postali očevi, majke, djedovi i bake.

Znam, da svaki čovjek koji zavoli svoje stanište, svoje prebivalište, svoje mjesto gdje se ujutro budi i gdje navečer ide spavati, to mjesto mu je dom, to je zauvijek dom i zauvijek se sljubljuje sa tim mjestom voleći ga, poštujući ga i ovdje ostavljajući svoja tijela, da bi ih se drugi prijatelji sjećali kao što se ova grupa prijatelja skupila u ovoj knjizi u prisjećanju svog preminulog prijatelja, pjesnika Zdravka Pejanovića.

Znam da će ova knjiga biti lijepo prihvaćena ne samo u njihovoj zajednici, već i u širim krugovima Rijeke i dalje.

Jadranka Varga, pjesnikinja,
Zagreb, 13.11.2020.

slika: Nenad Grbac

PREDGOVOR


Dok razmišljamo o tome kuda idemo mi i kuda ide ovaj svijet, prošlost nas opominje, da mijenjamo svoj smjer kretanja i prilagođavamo se ljudima, situacijama i događajima radi našeg opstanka i opstanka društva u kojem živimo.

Često su nam u ovozemaljskom kretanju teški koraci i nedostaje nam mudrosti u sveopćoj krizi morala u pojedincu i u društvu. Rijetki pojedinci kao biseri iz školjke zablistaju svojom osobnošću pokušavajući se usmjeriti ispravnim putom u ispravnom smjeru i u najtežim životnim situacijama.

U svakom društvu je bilo i ima entuzijasta koji traže put kroz nepreglednu pustinju životnih iskustava tražeći čisti izvor znanja sa kojeg bi pili nektar mudrosti. Taj nektar spoznaje života nalazi se u pisanim djelima i podsjeća na prohujalo vrijeme protkano nesretnim i sretnim iskustvima. Pisana riječ ostaje kao trajan putokaz kretanja lakše prohodnim životnim stazama.

Crpeći iskustveno znanje iz stabla života, izvora plemenite zajednice čovječanstva, izvorno se vraćamo korijenima svog naroda i njegovih iskustava učeći o opstanku zajednice na izvoru njene mudrosti sa molitvom Bogu i svecima za pomoć. Prolazni ljudski život određuje nas pozitivnim mislima, umilnim riječima i dobrim djelima. Naše nastojanje, da održimo živom ljudsku dobrotu, daje nam krila Božje providnosti da ljepše i zdravije živimo u svojoj familiji i zemaljskoj zajednici.

Energija podrške od društva entuzijastima daje krila sa kojima spoznaju život u istini, da bi svoje spoznaje velikodušno podijelili sa svima koji žele čuti i iskreno vidjeti njihova duševna iskustva. Iskustva su različita, različiti su i ljudi koji ih bilježe na papir, ali sva ta iskustva imaju moć, da se svi nađemo u centru svake ljudske duše otkud struji samo iskrenost koja osjeća povjerenje, poštovanje, prihvaćanje i ljubav u cjelini. Tu iskrenost u ovoj knjizi dijele obični ljudi, entuzijasti, da sa zahvalnošću unaprijede svoju zajednicu i daju svojim djelom doprinos društvu.

Poruke u pjesmama su jasni pokazatelji stanja pojedinca i društva u kojem svi skupa egzistiramo.

Anđa Jotanović,
književnica

slika: Nenad Grbac


Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/zajedicasrba.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu
https://digitalne-knjige.com/
priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav
Uredništvo portala https://digitalne-knjige.com/ "

slika: Nenad Grbac