slika: digital art

Gledam u svoj život od djetinjstva do sada. Rođena sam u centralnoj Bosni u jednom malom zaseoku Vlaići, u obitelji oca i majke sa šestoro djece. Bila sam najmlađe dijete. Do sedme godine život sam provodila slobodno i razigrano u obitelji gdje sam osjećala ljubav svoje braće i sestara i opću zaštićenost mene kao djeteta. U osmoj godini polazim u školu puna straha od nepoznatog, ali i želje za znanjem. Imala sam dva starija brata koji su već išli u školu i bukvar sam već znala napamet.

Prvu godinu iz školskog gradiva donosim samo petice. Ubrzo shvaćam da nisam slobodna i da se od mene očekuje bezpogovorna poslušnost. To mi se ne sviđa, a još manje mi se sviđa kažnjavanje učenika koji nisu uspijevali naučiti zadano gradivo. Međutim, ja gladno prihvaćam školsko gradivo željna novih spoznaja. Četiri razreda osnovne škole prošla su za tren. U dvanaestoj godini života mijenjam školu radi osmogodišnjeg školovanja. Tu se moji strahovi od neuspjeha nadopunjuju. Ponovo nova sredina, a ja sam sama i nikoga u toj školi ne poznajem. Završavam osmogodišnju školu kao treća u razredu po uspjehu željna novih spoznaja srednjoškolskog obrazovanja, ali to se ne događa. Roditelji me ne upisuju u srednju školu zbog potrebe služenja doma.

Od kuće nakon godinu dana doslovno bježim sa sadašnjim suprugom i postajem udata žena sa sedamnaest i pol godina, nezrela za obveze koje se nalaze ispred mene. Novo iskustvo vodi me u veliki primorski grad sa nadom, da ću nastaviti školovanje uz muževu podršku. Ubrzo ostajem razočarana, jer se to ne ostvaruje. U meni se prelama dotadašnji osjećaj optimizma prema životu i ja krećem prema pasivnosti i prepuštanju sudbini. Nakon godinu i pol dana rađam prekrasnu djevojčicu i godinu dana kasnije zapošljavam se u tvrtci gdje radim fizički dosta zahtijevan posao. Moje radno vrijeme je 14 sati dnevno, osam na random mjestu i šest doma.

Moja pasivnost tako traje dvadesetčetiri godine i ja sve više i više padam u bolesna stanja duha i tijela. Mišići i kralježnica glavni su mi zdravstveni problem. Padam u neko bolno sivilo svakodnevice. Slobodno vrijeme ispunjavam ručnim radovima te još uvijek ne obraćam pozornost na sebe. Sve više tražim pomoć liječnika, a sama ništa ne poduzimam da si pomognem. Gutanje raznih tableta ne daje željene rezultate iscjeljenja i počinjem još više tonuti u beznađe. U nekoliko navrata pomišljam, da bih trebala potražiti psihološku pomoć, a to jednog dana i činim.

Odlazim kod prekrasne žene, izvrsnog psihologa, koja mi svojim stručnim znanjem pokušava pomoći. Došla sam kod nje svjesna, da ne razumijem svoj zdravstveni problem. Kod mene, na prvi pogled izgleda da je sve u redu. Udata sam, imam djecu, zaposlena sa zadovoljavajućim materijalnim primanjima, jedino mi je posao bio fizički jako težak.

Doktorici kažem kako često sanjam istinite snove i od mene se u tim snovima traži, da ih zapisujem te uz dogovor sa njom, počinjem zapisivati svoje snove. Kroz snove počinjem razumijevati istinu o mom životu pred kojom zatvaram oči. Kroz tu viđenu istinu vrlo brzo spoznajem svoje zdravstvene probleme i kako moja psiha na njih utječe, ali u mojim snovima ima još nešto što ja ne prepoznajem. To što nisam prepoznavala je nepoznati duhovni svijet koji mi je pomagao, a o kojem ja prije ništa nisam znala niti sam u njega vjerovala.

U snovima su mi se pojavljivali razni duhovni učitelji kao što su Sri Satja Sai Baba kojeg sam zvala crnac koji mi pomaže, Čovjek majmunolikog lica za kojeg nisam znala što da mislim, Babađi kojeg sam zvala Indijanac sa Himalaja koji mi pomaže, Buddha kojeg sam vrlo teško razumjela, jer mi se uvijek pokazivao sa nekim poznatim simbolima poput ptice, knjige, polegnute osmice i još nekim nepoznatim simbolima i nepoznatim duhovnim učiteljima. Samo jedan lik, osim Isusa, bio mi je blizak. To je bio prelijep dečko Krišna. Nešto me u tom liku podsjećalo kao da mi je poznat. Često sam u snovima vidjela i Isusa, anđele i još neka nadnaravna bića. Naravno, da sam mislila kako su to samo neobični snovi.

Od 1997. godine prepoznajem kroz pisane snove, da sam vođena od tih duhovnih učitelja. Danas znam kako me njihova energija održavala na životu, jer svoje psihičke i duhovne energije više nisam imala. Ostala sam živjeti sa malo fizičke energije na kojoj sam životarila.

U nastojanju da si i sama nekako pomognem, počela sam tražiti pomoć od bioenergetičara i kiropraktičara. Tu sam se prvi put susrela sa alternativnim načinom iscjeljivanja i prvi put sam došla do literature o tomu. Tada posuđujem i kopiram prve knjige: “Radiestezija”, “Liječenje bojama”, “Akupresura ĐI-Đo tehnika”, “Učenje Vatre”, “Reiki”.

Sva ova nepoznata znanja su me intrigirala. Pitala sam se kako to da ranije nisam dolazila u doticaj sa njima i prisjetila sam se, da sam se uvijek okretala od tih znanja ne vjerujući u njihovo konstruktivno djelovanje, tako da nikad nisam pokazala istinsko zanimanje, da nešto od toga i sama pročitam kako bih donijela nekakav svoj stav o njima. Uglavnom sam podlegla uvjerenju okoline, da se u ta znanja ne valja upuštati.

Kad sam prvi puta pročitala nekoliko knjiga, uvidjela sam da tu nema ništa opasno za moje religiozno opredjeljenje. Ova znanja se nisu miješala u ljudska religiozna vjerovanja. Ona su bila tu kao alternativa samopomoći u raznim vrstama iscjeljenja. Čitajući, počele su me zanimati razne tehnike koje su preporučivane za oporavak duha, uma i tijela. Mene je uglavnom zanimalo fizičko iscjeljenje. O umu i duhu rijetko sam razmišljala i kao da su nekako bili odvojeni iz mog svakodnevnog života. Čitajući literaturu o samopomoći kao da sam se probudila iz nekog dubokog sna koji se zove “nečiji tuđi”, a ne moj život.

O tim spoznajama pričat ću vam kroz ovu knjigu. Moj životni problem nesvjesnosti nije samo moj problem. To je problem gotovo cijelog uspavanog čovječanstva, kao očaranog nekim teškim snom bez buđenja. Rijetki koji se probude, najčešće završavaju u mnogim zemaljskim umobolnicama proglašeni shizofreničarima nesvjesni toga što im se događa i bez nade, da će ikada izaći iz tog začaranog kruga okrutne stvarnosti ljudskih bića.

Ako ova moja priča pomogne samo jednom ljudskom biću, da progleda očima svjesnosti, smatrat ću da sam ispunila svoju životnu svrhu. Sebi sam pomogla tako da sam se vratila na početak mojih pisanih snova i nekima od tih snova dala „zeleno svjetlo“, da doista uđu u moj život i preobraze ga iz tame u svjetlo. Uz pomoć alternativnih znanja počela sam misliti svojom glavom prihvaćajući intuitivno iz njih ono čega je moja duša bila gladna, a to je pozitivnost na svim razinama mog bića.

Konačno sam počela vjerovati sebi i nepoznatom znanju u meni koje je odnekud izviralo i kao čisti bistri izvor hladne vode u vrijeme ljetne žege krijepilo moju dušu. To je bila prekretnica mog pesimizma u optimizam uz obećanje samoj sebi, da ću se dovesti u smislen red. Od tuda je krenuo moj samorazvoj, obrana i liječenje. Pisala sam dijelove nerazumljivih poruka koje sam putem svijesti i snova dobivala od moje intuicije i s razumijevanjem napisanog analizirala sljedeće svoje korake koji mi mogu pomoći, da se dignem iz položaja u koji sam nesvjesno pala.

U raznim knjigama duhovne tematike pronalazila sam putove iscjeljenja onih koji su prije mene shvatili da su u tzv. „bedu“ i da se moraju mijenjati, ako hoće još živjeti, a ja sam htjela živjeti život dostojan svjesnog i savjesnog ljudskog bića. Imala sam i zašto. Tu su bila moja djeca koja su još uvijek trebala moju podršku i usluge. Tako sam sebi otvarala istinske mogućnosti koje su me vodile od bolesti prema zdravlju.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php