Pregled posta

KAKO SAM POSTALA SRETNA?

slika: digital art

Između četrdesete i pedesete godine života počela sam intenzivno razmišljati o sreći. Često bih znala postaviti sebi pitanje, zbog čega nisam sretna? Imala sam sve uvjete u životu da to budem. Sve što sam smatrala, da trebam postići kako bih ostvarila sreću, ostvarila sam. Imala sam zdravu i naprednu obitelj, bila sam zaposlena, imala sam krov nad glavom i sve uvjete za smislen život. Nikako nisam mogla shvatiti zbog čega se sve više osjećam nesretno i bolesno.

Jedne noći, usnula sam čudan san. Sanjala sam zašto nisam zdrava i sretna. U tom snu vidjela sam mnoge nesretne ljude među kojima sam bila i ja i razlog naše nesreće. Doslovno sam gledala našu svijest u lijevoj i desnoj polovini mozga koja je povezana sa kolektivnom svijesti u zraku koji smo udisali. Iz te zračne mase u sebe smo udahom unosili informacije negativnog i pozitivnog karaktera.

U lijevoj polovini mozga nalazilo se puno negativnih osobina koje smo svakodnevno u komunikaciji nesvjesno i polusvjesno intelektualno ponavljali i stvarali nesreću. To su bile psovke na majku, Boga, Sunce, svece i riječi poput: grozno, užasno, katastrofalno, glupo, uglavnom mnoštvo negativnih pojmova, a u desnoj polovini mozga samo nekoliko pozitivnih sa kojim kreiramo sreću, a koje smo rijetko spominjali: ljubav, vjera, nada, ljepota, radost, a kojih gotovo uopće nismo bili niti svjesni, da ih imamo.

Taj nesrazmjer između našeg pozitivnog i negativnog načina mišljenja i govora bio je jako velik. To je izgledalo pozitivnih kao kutija šibica i negativnih kao cijela prostorija. Sve te negativne i pozitivne misli lebdjele su izvan nas u zraku i mi smo ih svakodnevno dišući nesvjesno konzumirali, ali ono čega još nismo bili svjesni je, da svaka misao koju pomislimo i riječ koju izgovorimo kreira upravo ono o čemu mislimo i govorimo.

Mi naručujemo što će naš mozak jesti. Mi smo gost i naručujemo kakav jelovnik će nam konobar donijeti. Konobar se zove život i umjesto da naručujemo hranu koja je ukusna za naš mozak i život, mi naručujemo neukusnu hranu sa kojom trujemo svoj mozak, a svom životu nesvjesno donosimo nesreću, umjesto sreću. Ukusna hrana stoji netaknuta ili je vrlo rijetko naručujemo. Svu tu hranu naručujemo iz restorana koji se zove kolektivna svijest.

Odmah po buđenju, kristalno jasno sjetila sam se viđenog sna. Obzirom na moju urođenu radoznalost, htjela sam odmah provjeriti svoju pozitivnost. Počela sam pisati sve pozitivne obrasce iz svoje svijesti. Marljivost, hrabrost, ljubav, požrtvovnost, samodisciplina. Napisala sam pet obrazaca i mozak mi je stao.

Nakon dubljeg promišljanja sjetila sam se još dva obrasca, dobrota i opraštanje. Osjećala sam se jako čudno zbog ove spoznaje, toliko čudno da sam se postidjela svoje negativnosti.

Naravno, provjerila sam i svoju negativnost. Negativni obrasci izvirali su kao mutna voda iz moje podsvijesti: nemoj, ne znaš, ne smiješ, sram te bilo, dobit ćeš batina, od tebe nikad ništa neće biti, nećeš dobiti večeru, neću ti kupiti ništa, govno jedno, reći ću te tati, lažeš, zašto si ljuta, ti si glupa, nisi dobra, vrag ti pamet popio, pa to je užasno, što si tužna, jesi li bolesna, grozna si, pa to je katastrofalno što si napravila i sve tako jedna za drugom redali su se negativi obrasci...38. Fuj!

Od tog dana čvrsto sam riješila naučiti više pozitivnih obrazaca i biti ih svakodnevno svjesna. Koje pozitivne obrasce trebam naučiti, da bih postigla sreću, nisam znala niti sam znala hoću li postići sreću kad ih naučim dovoljno. Počela sam intenzivno promišljati što sam pozitivno naučila kroz život počevši od majke.

Od majke sam svakako naučila ljubav, poštenje i radišnost. Od oca sam naučila samo disciplinu i poslušnost, od braće radost, bezbrižnost i zaigranost, od sestara ljepotu, dobrotu, uslužnost, od bake ljubaznost, davanje i zaštićenost.

U školi sam naučila vrijedne osobine hvala, molim, izvoli, oprosti, znanje, druželjubivost, zajedništvo, solidarnost. Postavila sam si pitanje, kako to da se odmah nisam sjetila ovih osobina? Sad mi je ipak bilo malo lakše. Našla sam dosta osobina koje sam jednostavno zaboravila upotrebljavati, a nije baš da ih nisam znala.

Nastavila sam potragu za pozitivnim riječima u knjigama nastojeći u svoje pamćenje unijeti više pozitivnih obrazaca. Tako sam došla do jedne zanimljive knjige koju je iz “Novog lista” (tiskarska kuća) donijela moja kćer, a posudio joj je njen prijatelj. Knjiga je imala naslov “Sai Baba govori zapadu”. Odmah kad sam pogledala korice knjige, prepoznala sam Sri Stju Sai Babu, jer sam ga često viđala u snovima.

Knjiga me zaintrigirala. Nisam prije nikad čula za tog Sai Babu. Malo sam je prelistavala tražeći naravno pozitivne obrasce u njoj i zaustavila se na pojmovima pet ljudskih vrijednosti koje je poučavao ovaj indijski duhovnjak. Nisam do sad znala, da netko u svijetu poučava ljudske vrijednosti i to još određene obrasce. Kroz svoju školsku naobrazbu rijetko sam bila svjesna pozitivnih obrazaca. Uglavnom, više sam gledala u samo ponašanje svojih učitelja i nastavnika koje često nije bilo u duhu čovječnosti.

Učitelji su se ponašali strogo i djecu često stavljali u ponižavajući položaj neznalice. Odjednom sam u sebi gorko spoznala, da me u školi učitelji nisu učili pozitivne osobine. Nikad mi nijedan učitelj nije rekao koliko i kojih pozitivnih osobina trebam imati u svijesti, da bi mi svijest ispravno radila. Bratstvo, jedinstvo, solidarnost, učenje, znanje, ove riječi su mi se nekako same nametnule u umu kao potvrda, da sam ih ipak nekoliko imala ugrađenih u svom biću.

U knjizi „Sai-Baba govori zapadu“, prva pozitivna osobina je bila istina. Promišljala sam o toj osobini i kako sam je ja živjela kroz život. Shvatila sam, da često nesvjesno, a ponekad i svjesno, da se zaštitim od moguće kazne nisam govorila istinu. Uzela sam riječ ISTINU kao broj jedan između svih pozitivnih osobina. Čak sam sebi nadjenula ime „istina“ samo da mi bude bliže.

Druga je bila ispravnost. Sam Bog zna, da sam ispravnost zaobilazila snalazeći se da opravdam svoja neprimjerena djela, zapravo, nisam prije niti promišljala o njoj. Riješila sam to čvrsto promijeniti.

Treća mir. Stvarno sam se u to vrijeme životnih previranja osjećala nemirno, a smirenosti mi je nedostajalo kao žednom vode.

Četvrta nenasilje. Ova riječ mi se nije sviđala. Ne znam zašto. Jednostavno me je odbijala. Ako oduzmem ne, ostaje nasilje, a ja sa nasiljem nisam htjela imati nikakve veze. Dosta sam se o nasilju naslušala cijeli život! Iako se ovaj pojam nalazio među tim ljudskim vrijednostima, nisam ga željela unijeti u svoje pamćenje, a nisam niti znala njegovu suprotnost. Odjednom sam se sjetila ljubaznosti i miroljubivosti svoje bake. Ona je bila miroljubivo ljudsko stvorenje pa sam nenasilje zamijenila za miroljubivost.

… i peta ljubav. Teško sam uzdahnula na ovu osobinu. Odavno od nikoga nisam osjetila ljubav prema meni niti sam je ja ikome smisleno i sa namjerom davala. Samo sam mislila, da sve radim sa ljubavlju, ali sada znam da to nije bila prava istina, više je to bilo „moram i trebam“ bez da je popraćeno emocijama sreće i zadovoljstva. Da, željela sam voljeti i biti voljena. Neko vrijeme proučavala sam smisao samo ove riječi, Ljubav. Sebična ljubav, uvjetovana ljubav, uzajamna ljubav, agape ljubav. Shvatila sam, da živim uvjetovanu ljubav. Ti meni-ja tebi i da to uopće nije ljubav. Što je ljubav u svojoj suštini, to nisam znala odgonetnuti. Zaljubljenost između muškarca i žene više nisam smatrala pravom ljubavlju. To mi je više bila žudnja za erotskim zadovoljstvom, nego istinsko nadopunjavanje u ostatku ljudskih djela.

To su bile slijedeće osobine koje sam utisnula u svoje pamćenje. Učila sam ih dugo. Danas ih znam, sutra ne znam. Zapamtim ih pa za par dana zaboravim. Konačno su nakon nekog vremena učenja ostale u mom pamćenju, ali to mi nije bilo dovoljno pozitivnih osobina. Željela sam ih naučiti bar onoliko koliko je bilo negativnih ili koliko imam godina, za svaki slučaj koju vise, nego negativnih koje sam osvijestila.

Nedugo potom srela sam se s ezoteričnim duhovnim znanjem „Put ka zdravom duhu i tijelu“. Ovo znanje me jako zaintrigiralo. Ono je govorilo o znanju kako umanjiti loše osobine i uvećati dobre u čovjeku.

Počela sam iz tog znanja usvajati one dobre osobine od svake Kvalitete Duha po jednu. Kvaliteta Duha bilo je 12. Svaka od tih dvanaest Kvaliteta Duha imala je po nekoliko pozitivnih osobina koje su se dijelile kroz LJEPOTU, INTUICIJU I MUDROST. Od svake Kvalitete sam naučila po jednu pozitivnu osobinu i tako sam u svoju svijest ugradila dodatnih dvanaest osobina: zdravlje, radost, smirenost, ljubav, ravnoteža, pravičnost, progresivnost, prijateljstvo, stabilnost, duhovnost, sposobnost i mudrost. Svaki dan sam započinjala sa mislima o naučenim pozitivnim osobinama. Nisam ih se mogla uvijek svih sjetiti, ali sam primijetila kako se u mom umu same pojavljuju neke pozitivne riječi koje nisam dugo koristila u svom govornom izričaju.

Ono što me još potaklo na duboko promišljanje je, da je svaka osobina Duha iz ovog duhovnog znanja, bila podijeljena po elementima VODE, ZEMLJE, VATRE i ZRAKA. Nikad prije nisam smisleno promišljala o vodi koju pijem i koliko sam blagoslovljena što je imam u izobilju, tlu po kojem hodam i koje me hrani svojim plodovima, vatri sa kojom se grijem i zraku kojeg udišem. Sve češće bih ulovila sebe u zahvalnosti ovim silama.

… i tako je prolazilo vrijeme. Ponekad sam u slobodno vrijeme pisala pozitivne obrasce iz svoje svijesti, tek toliko da vidim koliko sam ih naučila i jesam li zaboravila one koje sam prije znala. Počela sam se osjećati sve bolje i bolje, sve više sam razmišljala i govorila pozitivno, osjećala se zdravijom, snažnijom, radosnijom. Moje življenje kao da je dobilo neki lijep smisao osobnog ponašanja u mišljenju, komunikaciji i djelovanju.

Jednog lijepog dana dogodio se nešto neobično. Probudila sam se sretna kao nikad do tada. Nisam znala otkuda je ta sreća došla, ali sam bila toliko sretna, da sam neprestano pjevala, smijala se i plesala. U toj euforiji sreće poželjela sam svojoj obitelji napraviti ručak od onog što su najviše voljeli jesti, ali nisam imala sve namirnice u kući i trebalo je otići na tržnicu po njih. U busu sam pjevušila sa rukom na ustima: “...ja sam sretna, ja sam sretna, ja sam sretna.” Buka gradskog busa prikrivala je moju pjesmu, ali sreću nije mogla. Osjećala sam se božanstveno i željela sam u svom srcu tu sreću podijeliti sa cijelim svijetom, svakim čovjekom, životinjom, biljkom, mineralom, sa prirodom u cjelini.

Kao što sve dođe tako i prođe i moja sreća je nestala taj dan u 15.h Niti sam znala kako je došla, niti zašto je nestala. Tada nisam shvatila što se to kod mene dogodilo. Tek mjesec-dva kasnije, kad sam naučila u svakodnevnoj komunikaciji koristiti oko 50 pozitivnih osobina, postala sam svjesna kako je došlo do poravnanja pozitivnog i negativnog u mojim moždanim polutkama. Imala sam više pozitivnih obrazaca u svijesti, nego negativnih. Odjednom sam se prisjetila davno usnulog sna.

Hm...ovako se znači postiže sreća, konstatirala sam u sebi. Kako sada stvari stoje, sreća je ipak dostižna. Blaženo stanje mojih osjećaja neopisive ljubavi prema svemu oko sebe trajalo je oko četiri godine. Sada te emocije nisu više tog intenziteta, više su kao neki fini unutarnji sklad.

Danas sam više sretna, nego nesretna osoba. Ta sreća nije euforična, to je divan osjećaj unutarnje punine, zadovoljstva životom u njegovoj srži, harmonije u duši. Neopisiv je taj osjećaj sreće, nemam riječi kojim bih ga dočarala. To je jednostavna zaljubljenost u život i životne procese, veća od bilo koje zaljubljenosti koju sam osjećala u ljubavnim muško-ženskim odnosima.

Dugo nakon postizanja te unutarnje ravnoteže postala sam svjesna, da je moja svijest postala ekološki čista. Mislila sam pozitivno, govorila sam pozitivno, koračala sam ispravnim putem u ispravnom smjeru više, nego sam znala da je to jednom čovjeku moguće.

Iz čiste radoznalosti i želje da budem boljim, pozitivnijim čovjekom danas, nego sam bila jučer, postignula sam ono za čim žudi svaki čovjek u životu i čemu poučavaju sve religije svijeta i sva ezoterična znanja. Postala sam smirena, stabilna i sretna. Stvorila sam čistoću u svom mentalnom sklopu. Poslije toga sam počela pisati knjige i dijeliti svoje spoznaje o putu kojim sam koračala do svoje sreće i lijepe pameti.

Onome koga zanimaju moje knjige željela bih dati informaciju, da je većina njih dostupna na internetu u digitalnom izdanju:

1. SAMO RAZVOJ I SNOVI
2. SAM SVOJ KREATOR
3. PRIRUČNIK ZA REKONSTRUKCIJU PODSVIJESTI
4. SAMORAZVOJ I VIZIJE

knjige su koje preporučujem onim ljudima koji žele razvijati svoju pozitivnu svijest i ozbiljno raditi na svom samorazvoju sa ciljem, da budu bolji ljudi danas, nego su bili jučer.

Odgovorno sam shvatila da čistoća misli, riječi i djela kao rezultata kod svakog stvara prirodnu naviku da živi dobrotu, održava svoj pozitivan karakter, kroji drugačiju sudbinu za sebe i štiti svoj sveti prostor u svojoj obitelji, okolini, društvu i samim tim i da bude čvrsta karika u lancu očuvanja svekolikog života na našem prekrasnom planetu ZEMLJI.

Život u suglasju sa prirodom odgovornost je svake jedinke, bila ona dijete ili odrastao čovjek. To je moja spoznaja. S ovom spoznajom svakome je lako postići sreću. Za postizanje moje sreće trebalo mi je dvije do tri godine. Da sam znala put kako do sreće doći, naučila bih ovo znanje za par mjeseci ili godinu dana i ugodila svoju svijest, da bude instrument osobnog i svjetskog mira.

Za svakog čovjeka, pogotovo u sferi ovakvog informacijskog sustava gdje su nam sve informacije dostupne u kratkom vremenu, od izuzetne je važnosti znati selektirati informacije koje ulaze u našu svijest. Ako imamo u svijesti više pozitivnih obrazaca, imamo poveznice i imamo izbor koju hranu ćemo ponuditi našem razumu. Svatko od nas može i dužan je, radi cjelokupnog opstanka čovječanstva, napraviti ekologiju u svojoj svijesti i tek onda moći će se u svakoj prilici i na svakom mjestu ponašati mudro i ekološki.


tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

n a s t a v lj a s e


Post je objavljen 29.12.2020. u 18:24 sati.