LOVRANSKI MARUNI

30.09.2019.




"RIJEČI IZNAD SVEGA" MILLENIUM STIH - POETSKI MARATON, ZADAR 2019.

29.09.2019.



''Pod pokroviteljstvom Zadarske županije, Turističke zajednice Grada Zadra i Sveučilišta u Zadru projekt Millenium stih – poetski maraton RIJEČI IZNAD SVEGA održava se u Zadru ove godine treći put. Cilj projekta je popularizacija poetske umjetničke riječi, ali i osvješćivanje cjelokupne javnosti o činjenici da je poetska riječ važan segment života. Prve godine na manifestaciji je sudjelovalo oko 120 pjesnika različitih uzrasta, prošle godine sudjelovalo je u programima „maratona“ gotovo 300 sudionika, a i ove godine program nastavlja rasti.

I ove je godine program sastavljen od tri dijela. U prvom dijelu učenici osnovnih i srednjih škola iz Zadra i Zadarske županije čitaju svoju poeziju i poeziju za djecu.

Za Sveučilište u Zadru najvažniji je drugi dio programa, pod nazivom Poezija u prijevodu, za koji su odgovorni studenti i profesori filoloških studija našega sveučilišta. Oni uz svoje prijevode poetskih tekstova uvijek progovaraju i o važnim trenucima hrvatske prijevodne povijesti. Dok je prošle godine poseban naglasak bio stavljen na pedesetu obljetnicu hrvatskoga prijevoda Biblije iz 1968., ove će se godine obilježiti obljetnice rođenja Jure Kaštelana (1919.) i Gustava Krkleca (1899.) te godišnjica smrti Nikole Milićevića (1999.), između ostalog značajnih prevoditelja poezije. Kao poseban gost večeri prošle je godine na manifestaciji sudjelovao Nikša Eterović koji je predstavio svoj projekt Apoteka poezije, dok će ove godine u ovom dijelu programa gost biti mladi zadarski pjesnik, prozaik i farmaceut Frane Herenda. Glazbenu potporu osigurali su Marino Perović, Renato Krizman i Tomislav Pehar.

Treći dio programa veliki je maraton na kojemu će svoje pjesme čitati preko 90 pjesnika iz Hrvatske i inozemstva. U programu uvijek sudjeluju i kantautori – pjesnici koji svoju poetsku riječ usklađuju s glazbom, a među njima je i naš dugogodišnji nastavnik Emil Šprljan.

Mozaik-forma poetskog maratona pokazala se dobrom formulom. Sve dobne skupine imaju priliku iskazati svoju kreaciju na svoj način te dati maratonu neki svoj poseban pečat. Na taj način manifestacija se obraća različitoj publici i nije zatvorena sama u sebe, a posebno znanstveno-stručnu komponentu ugrađuje u manifestaciju upravo Sveučilište u Zadru. Kao prošle i pretprošle i ove će se godine nakon manifestacije tiskati zajednička zbirka svih pročitanih pjesama, ali i prijevodi naših studenata i nastavnika. Svi ljubitelji poezije dobrodošli su u Sv. Donatu!''

http://www.unizd.hr/novosti/view/artmid/18146/articleid/39845/millenium-stih-%E2%80%93-poetski-maraton-rije%C4%8Ci-iznad-svega-27-i-28-9-2019

























SAMORAZVOJ SVIJESTI KROZ RADIESTEZIJU

28.09.2019.


slika: internet

Ako želite upotrebljavati visak na način kako sam ga ja koristila u svom samorazvoju slijede upustva. Upoznajem se s osnovnim znanjem iz radieestezije. Za ovo mi je poslužio priručnik od pokojnog Borivoja Bukve, ne znam više jesam li ga dobila od njega ili nekoga drugog.

Prvi pisani tragovi potiču iz 2600. g. p.n.e. vezano za gradnju nastambi u drevnoj Kini, kasnije Kelti, EtruršČani, Egipćani, Perzijanci, Medijci, Rimljani koriste se radiestezijom da pronađu vodu, traže mjesta gdje grade hramove, svetišta i nastambe. U srednjem vijeku radiestezija služi za otkrivanje podzemnih ležišta, raznih ruda i vode.

Kolijevka moderne radiestezije je Francuska, odakle se početkom 19. stoljeća počela širiti Europom i Amerikom.

Radiestezija je prestala biti svojina uskog kruga ,,povlaštenih“ ili ,,duhovne elite određenih zemalja“, što je bilo uzrokom njene zatvorenosti, ograničenosti, mističnosti, stagnacija pa i zloupotrebe.

Spoj teorije i prakse stavlja radiesteziju na granicu između izvanosjetilne i osjetilne spoznaje sa napomenom, da se ta granica stalno pomiče.

J. W. GOETHE: ,,Priroda uvijek ima pravo, a pogreške i zablude uvijek su ljudske!“

SVETI AUGUSTIN: ,,Ono što nazivamo čudima nije nešto što bi bilo izvan prirode, već samo posljedica nečega što još ne poznajemo!“

T. LETHBRIDGE: ,,Ona (superosjetljivost) znade daleko više od nas, zbog toga... što nije prinuđena da mozak koristi u svaku svrhu... Ona živi u bezvremenom prostoru!“

S. YESUDIAN: ,,Ne želim učitelja koji će na mene utjecati. Želim učitelja koji će me naučiti da ne dopustim da se na mene utječe.“

Za rad potreban vam je visak, olovka, bilježnica i diagram. Pokušajte pronaći neku literaturu iz koje ćete učiti o radiestezijskoj sposobnosti i njenom kontinuiranom razvoju kroz višestruke aktivnosti, kako se služiti radiestezijskim instrumentima i pomagalima, kako odabrati visak za rad te kako ga koristiti. Kroz ove upute razvijat ćemo pozitivne misli, emocije i riječi.

Radiestezija se primjenjuje u dijagnosticiranju razvoja mentalne svijesti, pozitivnih emocija, zdravstvenog stanja, određivanje osnovnih boja, odabir hrane i pića, primjena u travarstvu i fitoterapiji, čakre, meridijani, određivanje afiniteta prema zanimanju, kao i druga područja radiestezijskog istraživanja.

Za početak, zadržat ćemo se na onim područjima koji će nam najbolje osvijestiti naše zdravstveno stanje duhovnog, mentalnog, emotivnog i fizičkog tijela, kako bismo uvidjeli koja je naša sadašnja istina, koja nas drži u određenom stanju svjesnosti.

U prilogu koji vidite je dijagram koji je dobio na korištenje kroz izvanosjetilnu percepciju Ante Štajduhar.

VRSTE VISKOVA:

visak,
klatno,
sideričko njihalo,
pendl.

Elementi koji se trebaju uzeti u obzir kod odabira viska:
1) Prema horoskopskom znaku
2) Prema polaritetu
3) Vrsti materijala
4) Težini viska
5) Obliku viska
6) Boja viska
7) Boja niti
8) Dužina niti

VRSTE I OBLICI NJIHALA


slika: internet

A, b, c, d, e, f su razni oblici cilindričnih njihala
g) Kompatibilno njihalo
h) Karnak
i) Izis
j) jet
o) Okruglo njihalo
p) Njihalo jajolikog oblika
s) Oziris


slika: internet


slika: internet

tekst je iz moje knjige "SAMORAZVOJ I VIZIJE"



http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php

ZAPAMĆENA ISKUSTVA

26.09.2019.


slika: digital art

Gledam u svoj život od djetinjstva do sada. Zapamćena iskustva izviru iz mog sjećanja. Rođena sam u jednom malom zaseoku Gornji Vlaići u centralnoj Bosni. Danas je to Republika Srpska. Živjela sam u obitelji s ocem i majkom koji su imali šestoro djece. Ja sam bila ta šesta, najmlađa, najviše mažena i pažena ili ona koja je pobirala kritike od svih starijih. Do svoje sedme godine života vrijeme sam provodila razigrano i slobodno, osjećala sam se zaštićeno i voljeno. Sa sedam i pol godina krećem u prvi razred osnovne škole, puna straha od nepoznatog, ali i želje za znanjem. Bila sam najbolja učenica u prvom razredu. Sve ocjene su mi bile petice. Nisam razumjela zbog čega se moji roditelji ponose mojim uspjehom, meni je to izgledalo sasvim normalno, da sam najbolja.

Sa ljubavlju sam prihvatila školske obveze, željna novih spoznaja. Neka oblikovanja u disciplini i grubosti učitelja prema nekim učenicima koji su slabije shvaćali školsko gradivo, nisu mi se sviđala. Sramila sam se agresivnosti učitelja, a ponekad i roditelja i moja neshvaćanje takvog načina ponašanja, ubrzo su mi potkresali krila povjerenja koje sam imala u svoje učitelje i stariju populaciju ljudi koje sam sretala na svom životnom putu.

U dvanaestoj godini života mijenjam školu radi osmogodišnjeg školovanja u većem mjestu. Putujem dnevno osamnaest kilometara, pješice naravno, po svim vremenskim uslovima, bez kišobrana i adekvatne odjeće i obuće.

U novoj sredini, među nepoznatim nastavnicima i učenicima sama sam iz svog sela. Pomalo prestašena, prepuštena na milost i nemilost svojih vršnjaka, ali ništa od toga mi nije bilo teško. Sjećam se samo, da sam se često sramila ni sama ne znam zašto, možda zato što sam se osjećala siromašnom na osnovu mojih vršnjaka. Često nisam imala dovoljno bilježnica i olovaka, bojica i blokova. Voljela sam ići u školu i učiti.

Vrlo brzo proletjele su četiri godine. Među tri sam najbolja učenika u razredu po uspjehu u svladavanju gradiva i tu prestaje moje učenje. Žensko sam dijete, potrebna sam u kući, jer mi brat odlazi u vojsku. Mom razočarenju, što mi nije omogućeno daljnje školovanje, nije bilo kraja. Nakon godinu dana iščekivanja, da će možda ipak upisati na daljnje školovanje, doslovno bježim od kuće sa sadašnjim mužem i postajem žena sa sedamnaest i pol godina, nezrela za obveze koje se nalaze pred mojim životom.

Novo iskustvo vodi me u veliki grad sa nadom, da ću uz pomoć supruga nastaviti školovanje. Ubrzo ostajem gorko razočarana, jer se to ne ostvaruje. U meni se za dugo životno razdoblje prelama osjećaj optimizma i povjerenja u život i životne procese i moje biće kreće prema pesimizmu i prepuštanju životnim vjetrovima, nastojim držati kormilo ispravnosti koliko mogu i znam.

Ubrzo postajem majka i rađam prekrasnu djevojčicu, a nakon godinu dana se zapošljavam u firmi kao djelatnica u proizvodnji alkoholnih i bezalkoholnih napitaka. Posao je fizički izuzetno zahtjevan, šesnaest godina radim šesnaest sati dnevno, osam u firmi i osam u kući, bez odmora i nikakvog svog slobodnog vremena.

Moja pasivnost traje tako dvadeset i četiri godine i ja samo sve više i više padam u bolesna stanja tijela i duha. Mišići i kralježnica glavni su mi zdravstveni problem. Pala sam u nekakvo sivilo svakodnevnice i umjesto, da si uzmem predah i odmor i u onom kratkom slobodnom vremenu, nastojim maksimalno biti korisna u svom domu. Radim razne ručne radove i ukrašavam svoj dom, da osjetim koliko toliko ljepotu. Umorna i nezadovoljna, sve više tražim pomoć liječnika, ali gutanje mnogobrojnih tableta ne daje mi željene rezultate ni kratkotrajnog olakšanja, a kamo li iscjeljenja. Osjećam se kao da sam uhvaćena u paukovu mrežu i da mi netko crpi energiju, ali ne znam tko. Pomišljam, da bih trebala potražiti pomoć psihologa ili psihijatra, ali mi moja doktorica ne daje uputnicu, samo je odmahnula rukom na moj zahtjev: „Vi ste, Anđo, samo jako umorni.“, reče mi. „Evo vam deset dana bolovanja, odmorite se.“ Obzirom, da mi deset dana bolovanja kratkotrajno pomaže, inzistiram na uputnici psihologu koju bez riječi dobivam.

Došla sam kod jedne doktorice Gordane, krasne žene i sada mogu reći izvrsnog specijaliste i prije svega, čovjeka. Svjesna sam, da ne razumijem gdje je problem nezadovoljstva životom, zdravljem i osjećajem bespomoćnosti. Kod mene je na prvi pogled sve izgledalo savršeno, idilično moglo bi se reći. Imala sam krov nad glavom, posao, zadovoljavajuće materijalne prihode za život, suprug je bio prisutan, djeca su dobro napredovala i bila zdrava.

Ono, što me brinulo kod moje psihe, bili su snovi, često istinite naravi i poruke kroz njih da ih bilježim i tada uz dogovor sa liječnikom, počinjem kroz snove iz podsvijesti tražiti uzroke svog zdravstvenog stanja. Snove redovito zapisujem i povremeno diskutiram o njima sa doktoricom. Kroz tu istinu ubrzo spoznajem kako se manifestira fizička bolest i na koji način psiha utječe na stvaranje bolesti, ali u mojim snovima ima još nešto što uopće ne razumijem. To što nisam prepoznavala, bile su poruke iz duhovnog svijeta o kojem ja ništa nisam prije znala.

U snovima su mi se pojavljivali razni duhovni učitelji o kojima ja nisam znala niti da postoje. Jedan od njih bio je Sri Satja Sai Baba, indijski duhovni učitelj, kojeg sam ja zvala crnac koji mi pomaže, zbog njegove tamne puti. Pojavljivao se i Babađi kojeg sam zvala Indijac sa Himalaja i čovjek majmun za kojeg nisam znala što da mislim te prelijepi dečko Krsna (nešto u tom liku kao da mi je bilo poznato). Ime mi je svakako bilo poznato, jer sam u iskustvu tik do smrti doživjela obraćanje Boga koji se predstavio imenom Krsna. Čak mi se u vizijama javljao i Buddha kojeg sam ja nacrtala sa perjanicom, knjigom i nekim polegnutim osmicama u kojim se skrivalo znanje.


slika: @Angelija

Često sam sanjala i Isusa i uvijek se pojavljivao blizu mjesta gdje sam živjela. Sjećam se, da je s istoka donosio neko znanje o pet ljudskih rasa i da je spasio Kalež kojeg su anđeli nosili s Olimpa i ispustili. Bio im je pretežak, izgledao je kao kraljevska kruna i da nije bilo Isusa, taj kalež bi pao u vodu i nitko ga više ne bi našao, a Isus ga je spasio.


slika: internet

Bilo je još učitelja koji su me poučavali, a za koje ni danas ne znam tko su bili. Među njima su bila i moja znanja Druida i Esena te moći koje su oni imali i na kojim zemaljskim predjelima su živjeli, kako su djelovali. Od Esena pamtim skrivene knjige u spilji i kako su oni uništeni, iza njih je ostalo samo znanje koje još uvijek vibrira iznad prostora na kojima su živjeli.

Svi ti arhetipovi su mi kroz snove prenosili neka drevna znanja, ma rekla bih, da su me prije podsjećali na ta znanja. Redovno su se pojavljivali anđeli i arhanđeli sa svojim porukama koje sam ja sasvim zanemarivala, nisam ih smatrala istinitim, a nisam ni poznavala ni anđele ni arhanđele. Tek od 1998, godine počela sam prihvaćati te snove i vizije jednim malim dijelom sa blagim povjerenjem u njihovo postojanje i moć. Do tada nisam dolazila u doticaj sa nikakvim alternativnim metodama iscjeljivanja niti sa živim iscjeliteljima bilo koje alternativne metode liječenja.

Događaj koji me potaknuo, da se malo više zabavim alternativnim iscjeljenjem, bio je susret sa bionergičarom i kiropraktičarom. U namjeri, da si kako-tako i sama pomognem, po preporuci jedne moje rođakinje, obratila sam se bioenergetičaru, razumije se sa potpunim nepovjerenjem i strahom. Kad je bionergičar obavio svoje tretmane, poslao me kod kiropraktičara na namještanje kralježaka. Kiropraktičar mi je preporučio, da kopiram njegovu knjigu o meridijanima, Đi-Đo tehnika samopomoći i Učenje Vatre, Put ka zdravom duhu i tijelu te liječenje bojama. Također me upoznao i sa metodom samopomoći kroz radiesteziju. Odatle je krenulo moje upoznavanje sa načinom samopomoći.

Prvi put sam stvarno povjerovala, da možda ipak postoji način mog izlaska iz krize u koju sam nesvjesno zapala i ne samo to, nego sam počela vjerovati svojoj podsvijesti i porukama koje sam kroz nju dobivala. Prvi put povjerovala sam, da u meni stvarno postoji neko znanje kako si mogu pomoći i bez liječnika, a ionako sam liječnike obilazila 20 godina, a bez vidnih rezultata. Nisam htjela svoj život baš tako lako predati, a da ništa sama ne poduzmem da ga spasim.


tekst je iz moje knjige "SAMORAZVOJ I VIZIJE"



http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php

MOJI POMAGAČI

24.09.2019.

.... nastavak prethodnog posta...



slika: digital art

Kad sam radila na svojim pozitivnim i negativnim osobinama svijesti, upisala sam i imena dva čovjeka od kojih sam tražila, da mi pomognu kod mog iscjeljivanja. Smatrala sam, oni su pametniji, pozitivniji i veći znalci od mene. Provjeravajući svoje negativne emocije, provjeravala sam i njihove radi usporedbe.

O, kako sam bila sretna kad bi moje emocije bile pozitivnije, nego njihove i nesretna kad je bilo obrnuto. Danas znam što se tada dogodilo, uspostavila sam trojnu vezu sa svojim tijelom, umom i duhom. Kroz tu povezanost uspostavila sam svjesnu misaonu komunikaciju sa drugim dušama. U ovom slučaju, to su bile konkretne osobe s imenom i prezimenom.

Unutarnji upravitelj u meni poučavao me je ispravnoj komunikaciji tuge i radosti, sreće i nesreće te kako se ona očituje u poznatom i nepoznatom okruženju. Ni danas ne znam čime sam zaslužila tu njegovu milost! Možda nastojanjem, da želim biti odgovorniji i pozitivniji čovjek. Za mene sad nastaje ozbiljan problem. Kako da kažem konkretnim ljudima, da su pozvani sa mnom u Marijino svetište? Kako ću im to reći kad ni sama nisam sigurna hoću li ja uopće tamo ići? To nije moja bogomolja, ja sam pravoslavne vjere. Nisam dugo sa tim ljudima komunicirala, najmanje šest mjeseci nisam se čula sa njima. Imala sam osjećaj kako su me obojica iznevjerili i da mi ne znaju pomoći. To uvjerenje me je potaknulo, da pokušam pomoći sama sebi. Odlučujem, reći ću im istinu! Ima li smisla, da vam pričam kako je ta moja istina prošla? Ima, zašto ne.

Odlazim prvo kod jednog starijeg i mislila sam, pametnijeg. Sa njim sam više komunicirala. Ništa. Ne pada mu na pamet, da ide sa mnom u katoličku bogomolju, on je Srbin. Odlazim kod drugog teška srca i on je Srbin, ali se predstavlja kao katolik, zbog ratnih zbivanja i odnosa netrpeljivosti u okolini. Sa njim nisam u dobrim odnosima, gadno me je uvrijedio, opelješio me je financijski za svoje tretmane koji nisu imali nikakvog pozitivnog učinka. Tada sam tako o njima mislila i bila ljuta na njega i nije mi padalo na pamet, da ga ikad više posjetim. U mojoj duši izazvao je gorčinu, privlačio me je nekom nevjerojatnom energijom, nisam bila načisto sama sa sobom. Mrzim li ga ili volim zbog osjećaja ljubavi i samilosti koje je kod mene budio? U njemu doslovno vidim najgoreg čovjeka kojeg sam u životu upoznala. Pametno bi bilo od mene, da se odmaknem od njega. Teškom mukom to uspijevam. Ne želim i želim mentalno ponovo ići k njemu, ali duša mi čezne za njegovom blizinom. Priznajem sebi, zaljubljena sam u njega kao nikad ni u koga drugog u svom životu!

Pitam se zašto me Bog ponovo sa njim povezuje? Ne želim fizički konzumirati tu ljubav, psihički budim se i liježem sa njim. Emotivno, potpuno mu pripadam. O, kako su bili teški koraci kojim sam koračala do njegovog doma! Jedan naprijed, a dva natrag. Putem od petnaest minuta hodala sam dva sata. Dolazim sa namjerom, da mu kažem da ide sa mnom na Trsat, a govorim mu, da mi treba njegov tretman.

Bože, koje iskustvo sam kod njega na tretmanu doživjela!! Ja čitam njegove misli kao da su otvorena knjiga. Osvještavam kako je lažan ljudski međuodnos i on i ja jedno mislimo, drugo govorimo, sasvim treće osjećamo, a nesvjesno radimo ono što ni jednom od nas ne odgovara nekom uzajamnom boljitku. Prvi put postajem svjesna tog ljudskog velikog problema u međusobnim odnosima.

U njima ne prepoznajem ništa dobrog upućenog ni prema meni niti prema drugim ljudima. On me doslovno smatra nižim bićem od sebe i također prema meni isijava ljutnju. Htio je biti negdje drugdje, sa nekom ženskom koja ima dvije curice, a eto mora meni dati tretman kojeg ja nisam zaslužilam a i ja sam njega povrijedila. Nisam došla na tretmane kad mi je on predložio. Iznevjerila sam njegova nadanja o financijskim prihodima i njegove emocije erotskog osjećaja i on osjeća nešto prema meni, bori se protiv tih osjećaja. On bi najradije, da nisam više k njemu došla, iznevjerila sam ga. Nema sada tih novaca kojim mu ja to mogu platiti.

Sa tugom u srcu razmišljam koliko sam mu novaca dala za prethodne tretmane i kako sam danas u banci išla u minus, da bih mu mogla platiti za njegov jedan tretman od pola sata, svoju jednu i pol dnevnicu. Koliko vrijedi njegov rad, a koliko moj? Pitam se: zar sam ja kod ovog čovjeka tražila pomoć, zašto moje srce za njega uopće kuca? Ja u njemu vidim Boga i ljubav koja zrači iz mene i njega, kao da je božanska. Odjednom se prisjećam, da sam ga već vidjela prije nekoliko mjeseci u jednom svom upečatljivom snu, a tada ga uopće nisam fizički poznavala.

Evo tog sna:

U polusnu gledam svog oca, majku i najstarijeg brata sa lijeve strane nedaleko od sebe. Gledam svoju ljubav prema njima i njihovu ljubav prema meni. Brata Dušana sam najviše voljela, nije me nikad povrijedio. Nadala sam se, da će mi samo on pomoći, ako mi pomoć ikad bude trebala. Kada mi je pomoć nudio, ja sam je svjesno odbijala. Kada sam uistinu pomoć potražila od njega, nije mi je pružio. On ne zna niti da ja postojim. Vrlo rijetko me se prisjeća. Majku nježno volim, a ona više ne voli nikoga. Voljela je jedno vrijeme sinove, a oni su je razočarali. Gorčina usamljenosti vlada u njezinoj duši. Oca sam mrzila, bio je zao prema meni kao djetetu, a moj otac me najviše volio od cijele moje obitelji i kao da je sve nade položio u moje ruke. Sa druge strane vidim kako prema meni dolazi sjajna zraka svjetla koja isijava ljubav. Tko me to toliko voli, pitam se okrećući se na desnu stranu? Stotinjak metara od mene stoji dvoje ljudi. Jedan je visok, a drugi njemu do ramena. Od ovog manjeg zraka svjetlosti ide prema meni, ali ono što mene iznenađuje i drugi čovjek me voli više, nego cijela moja obitelj. Želim se uvjeriti tko to mene toliko voli, a da ja to ne znam? Dolazim odlučno pred njih, gledam ih u oči. Jednog od njih prepoznajem, to je bioenergetičar kod kojeg sam sada došla na tretman, a drugog ne znam i ne znam ni je li muško ili žensko. Osoba je u crvenoj dugačkoj haljini ni crnac ni bjelac, nježna lica, sa crnom kovrčavom kosom do ramena. Nježni šeretski smiješak titra joj na licu.

„Kako se zoveš?“, pitam, „Baba“, tiho progovara. Nije žensko, muško je zaključujem i dok se ja u sebi pitam otkud on to mene toliko voli, u svojoj svijesti vidim daleko kraljevstvo staro tisućama godina i nas dvoje kako se igramo u velikoj prostranoj sobi oko otvorenog ognjišta kao djeca. On je dječak od deset-dvanaest godina, a ja godinu dvije starija curica. Ne uspijevam odgonetnuti što smo jedno drugom bili, ali znam da ljubav odatle potječe. Nisam se ni snašla od iznenađenja, a on stavlja moju ruku u ruku bioenergičara s uputom da mu služim, kao kad otac predaje kćer drugom čovjeku. Iznenađena sam tim činom i ne slažem se sa njegovom odlukom. Imam osjećaj, da se čovjek kojem daje moju ruku krivo predstavlja i u sebi mislim da je on musliman, hodža.

U sekundi sjećanje na ovaj san proletio mi je umom. Tko je ovaj čovjek?, pitam se dok osluškujem njegove misli, emocije i energiju koja isijava iz njegovih ruku. Ako ikome treba pomoć, njemu je potrebnija, nego meni. Ništa mu ne govorim o prirodi svog posjeta, plaćam mu tretman i sama odlazim u Marijino svetište na Trsat na sastanak sa Bogom. Nemam više ni tuge ni ljutnje, jednostavno sam otupjela na sve boli, izdaje, prevare i ne vjerujem više slijepo nikome.

Nije me više briga ni za koga pa čak ni za samog Boga, ali eto idem vidjeti postoji li On u crkvi, jer tamo me je pozvao. U torbi mu nosim zavjetni dar: pojas od perli koji sam svojim rukama napravila sa ljubičastom podstavom i sjajnom kopčom u obliku zlatnog leptira. Nisam odlučila kome da ponudim taj dar: Njegovoj majci Mariji ili Njemu. Odlučujem da taj pojas ostavim u crkvi. Ja sam ljudsko biće i ne mogu nikome ništa zavjetovati, a kamo li Bogu i Njegovoj majci.

Nisam sigurna, da iza svog zavjeta mogu stati, a nisam sigurna ni da li to želim. Ne želim se više klanjati nikom pa ni njima. Ono što želim, to je uvjeriti se da li postoje ili ne i prema toj spoznaji zauzeti stav prema svom životu i svojim životnim suputnicima.

Dolazim u crkvu prije ugovorenog vremena. Želim predati dar i upaliti svijeću. Predajem dar svećeniku i tražim najveću i najskuplju svijeću. Nisam zadovoljna sa svijećom od deset kuna. Htjela sam skuplju i shvaćam koliko sam tašta. Kao da je Bogu važno, hoću li upaliti svijeću ili ne. Negdje u dubini svoje svijesti spoznajem, da je Bogu važno da upalim nekakvo svjetlo. Želim ga upaliti kod lika Marijinog, Ona je žena i majka, Ona će me moći razumjeti, tako razmišljam.

Ne znam gdje se nalazi njen oltar, pitam gdje mogu upaliti ovu svijeću, upućuju me u dvorište kod Marijinog kipa. Dok idem prema njenom oltaru, prisjećam se vizije u kojoj ja klečim pred tronom žene sve u zlatnoj boji, a sa moje lijeve i desne strane kleče moji pomagači, dva čovjeka, obojici je ime: Rade. Žena je Bog i ona nas blagoslivlje što smo smogli snage, da pomognemo jedni drugima i pokrenuli nešto, nekakav preobražaj.

Palim svijeću kod Marijinog kipa i molim je, da mi pomogne spasiti ovaj svijet, molim je da bude moje svjetlo u tmini mraka mog neznanja. Tražim potom oltar u prostoru crkve, ulazeći skrušeno i pokajnički idem od jednog do drugog oltara sa lijeve strane, klečeći pred svakim, dok mi suze suosjećanja prema meni, djeci koju sam donijela na ovaj svijet i ljudima kojih je puna crkva oplakuju obraze. Bez ikakvog respekta svog poniženja puštam ih neka teku. Molim se kao što se nikad nisam molila sa spoznajom ugroženosti ljudskog i svekolikog života. Molitve teku iz moje duše za sve ljude svijeta i sve oblike života poznate i nepoznate.

Napokon nalazim Marijin oltar u crkvi, „...na koljenima priđi i obiđi ga tri puta...“ dolazi zapovijed. Spuštam se na utrnula koljena ponizno i krotko. Dva puta ostavljam nešto novca na oltaru, a treći puta dajem zadnjih 200,00 kuna svog minusa. Razmišljam o crkvi i njezinim vrijednostima i ne smatram je vrijednom. Što mi je dala ova ili neka druga crkva?

Zaključujem, da sam ja ta koja financijski njih podupirem, dok oni meni prodaju maglu upitne vjere, nade i prevarantske ljubavi. O, Bože, Bože, žalim mu se: zašto si me ovdje pozvao? Ja sam žena sa samilosnim osjećajem, a tog osjećaja ovdje nema. U crkvi vladaju muški entiteti, tko zna kojeg porijekla, koji nemaju majčinskih osjećaja. Kako bi oni mogli razumjeti što je dobro za zemaljsku djecu?

Bog mi odgovara: „Ne žali se, upravo si kupila kraljevstvo nebesko zato što si majka i njima treba majčinska ljubav, a ti si je danas ovdje posijala.“

Izlazim pred crkvu u dogovoreno vrijeme, gledajući na svojoj ruci znak opekotine na srednjem prstu svoje desne ruke ispunjene vodenim podljevom sa kojim ću prepoznati Boga.

Podljev na prstu dobila sam večer prije kada sam po božjem uputstvu radila nekakav obred koji se u prirodi radi svake dvije tisuće godina. O njemu mi je zabranjeno pisati i dok sam palila vatru po božjem uputstvu i sve ono što sam imala prije dolaska na sebi, Bog mi se prikazao u obliku slamke u vatri. Dok je plamen oko slamke gorio, ona je ostala sasvim cijela. U čudu sam među prstima držala sasvim cijelu slamku, a Bog mi zapovijeda da golim rukama pogasim vatru. Gledam u vatru i čudim se božjoj zapovijesti. Počinjem gasiti vatru golim rukama i ništa se ne događa. Moje ruke nisu vatrom opečene. U vatri je ostao samo još jedan usijan ugljenčić i dok se ja čudim kako mogu podnijeti toplinu žara, pritiskam taj jedan ugljenčić i gle, dogodi mi se opekotina. Pušem u prst i gledam kako se pojavljuje vodeni podljev od opekotine, a Bog mi se javlja i kaže: “Sutra ćeš me po ovom ožiljku prepoznati na Trsatu.” Ma, da ne bi! mislim se u sebi. Uopće nisam bila ni odlučila hoću li tamo ići. Ostao je još jedan pomagač kojem nisam rekla da je pozvan, a onog kojeg sam pozvala, rekao je da neće ići. Kako da tamo idem sama? Ipak sam došla sama. Ni sama ne znam zašto.

Na dvorištu ispred crkve nalazi se samo jedan čovjek, lijepo je obučen, sa kožnom torbom preko ramena, crnom kosom do ramena. Lijep čovjek, lica poput alabastera, vitkog stasa, samopouzdan, ležeran, nema lik Isusa, kakvog poznajem sa slika.

Ogledam se okolo, ali nema nikog drugog. Prilazim mu bojažljivo i tražim njegovu desnu ruku, gledam u njegovu šaku, nema znaka po kojem bih ga prepoznala. Za svaki slučaj, da ne pogriješim, bez pitanja gledam i njegovu lijevu šaku. Gledam ga u oči i kažem: „Oprostite, otkud ste Vi?, a on meni odgovara: „Iz Splita“. Dok on govori 'Split', ja vidim podmorje ispod nekakve stijene i neku vanzemaljsku inteligenciju, ništa ne razumijem: Split. Tamo je netko ubio nedužnog vojnika u tenku zbog kojeg je počeo rat između Srba i Hrvata zbog kojeg sam ogorčena i na jedne i na druge, kao i na svijet koji to nije spriječio. Nedužnog vojnika. Postoji li nedužni vojnik? Zar nismo svi na neki način vojnici, svi se borimo za slobodu, samostalnost, opstanak i bolji život? Čim je vojnik uzeo pušku, obučava se za ubojstvo. Mora li vojnik uzeti pušku, da bi se borio za slobodu?

Odjednom jasno vidim, da nisu krivi ni Srbi ni Hrvati, kriva je svijetska politika agresivnih nasilnika koji pomoću sile straha i mržnje žele vladati svijetom i svjetskim prirodnim resursima. Ona je to zakuhala, ali tko su agresivni nasilnici, kao da nisu ovozemaljskog porijekla? Stisnuo mi se želudac od neugodnosti, a tijelom mi prolaze srsi straha. Tko to vlada sa mnom i na koji način, a da ja tog vladanja nisam svjesna?

U svijesti mi se pojavljuje misao. Bljak. Dok ja razmišljam o tome kakvo ona ima značenje, čovjek mi govori: „Tako se vi znači prepoznajete.“ Gorko se osmjehujem na svoju pomisao, bljak. Razočarano puštam njegovu ruku i zbunjeno se opraštam sa njim. Ne razumijem njegovu tvrdnju. Kako se to mi prepoznajemo? Ja tražim Boga. Ne prepoznajem Boga u njemu. Tko, koga i kako treba prepoznati? On nije Bog.

Hodam po crkvenim perivojima tražeći u mislima Boga. Prvi put sa zanimanjem promatram ljude, žene i njihovu djecu. Sa sjetnim smiješkom na licu gledam njihove prošle i sadašnje djelatnosti, osluškujem njihove misli i pratim osjećaje u njihovim srcima. Dok ih gledam, osjećam se kao da sam ja Bog, ja vidim njihova unutarnja previranja koja ih sprječavaju da osjete ljepotu i cjelovitost, a oni mene ne vide, nisu me svjesni i kao da me i nema.

U tom viđenju prepoznajem Boga u svakom čovjeku, drvetu, biljci, zrncima pijeska po kojima lagano koračam. Gledam sa brežuljka u crkvu Marijinog svetišta i prvi put spoznajem njenu vrijednost. Ona je utočište u fizičkom obliku kad ga čovjek nema u sebi, svojoj bližoj obitelji, svojoj okolini, ljudima koji ga okružuju, društvu koje ga ne razumije. Utočište. Čije je crkva utočište i zašto mi se opet gušteri vrte u svijesti?

Sa mislima o utočištu odlazim na autobusnu stanicu uvjerena kako me je Bog izdao, nije me dočekao pred crkvom. Sve ovo što sam vidjela i o čemu sam promišljala u umu, nije bilo doprijelo do svjesnosti mog srca. Ulazim u autobus emotivno razočarana. Tek što sam ušla, dobivam zapovijed da sjednem na određeno mjesto. Svjesna sam nepoznate komunikacije. Samo što sam sjela, vidim da u autobus ulazi star iznemogao čovjek sa štapom u ruci, slušnim aparatom u ušima sa naočalama debelih stakala. Gledam, ima li gdje on sjesti, ima mjesta za njega odmah na stolici ispred mene. U mislima mi dolazi zapovijed: Pogledaj u njegovu ruku. Pod izgovorom da ga pitam koliko je sati, nevoljno, prihvaćam ruku nepoznatog čovjeka tražeći znak kakav i sama nosim na svojoj ruci. Sa čuđenjem i nijemim pogledom prepoznajem isti ožiljak, kao što je moj, ali je na prstu njegove ruke trajni žulj, dok je na mojoj ruci tek blaga prolazna opekotina. Unutarnjim osjećajem ushićenja, da me Bog ipak nije izdao, vraćam se na svoje mjesto. Očajnički pokušavam shvatiti Božje očitovanje pitajući se: zar je Bog tako star, nemoćan, gluh i gotovo slijep.

Na ove moje misli dolazi zapovijed, da pročistim svoje uši da bih njega čula, srce da bih ga osjetila, oči da ga vidim i operem sebe da bih njega dodirnula. Za divno čudo u torbi imam štapiće za uši i u neprilici da me tko ne vidi, zaklanjam uho rukom čačkajući štapićem po njemu. Vadim štapić iz uha skrivajući ga od pogleda drugih ljudi u busu, a Bog se nadovezuje i kaže, da sam mu napokon očistila uši da i on može čuti. Bile su mu zatvorene mnogim psovkama i klevetama nas ljudi.

Razrogačenim očima gledam u leđa starog čovjeka ispred sebe, dok on govori nekom pored sebe da dolazi od okuliste. Obnevidio je od gledanja u prazno ogledalo ljudskog shvaćanja i dobrote. Trljam svoje oči u nevjerici toga što čujem i vidim. Imam samo jednu jedinu želju: doći kući, skuhati jednu dobru kavu, sabrati svoje misli i današnja iskustva. Dok ja mislim, da je to samo jedna želja, Bog me pita: „Koliko je to želja?“ Mozak mi je stao, nema nikakvih misli, a zatim mi Bog kaže: „Četiri želje, a ne jedna.“ i shvaćam da Bog upravlja i mojim mislima.

Potpuno sam zbunjena, izlazim iz busa jedan da presjednem u autobus šest i postajem svjesna razina svoje svijesti. Komuniciram sa šestom razinom svoje svijesti. Da li se Bog nalazi u meni?, postavljam si pitanje. Do sad sam Boga tražila izvan sebe u sunčevom svjetlu, prirodi, crkvi, ljudima, drugim oblicima života, ali mi nije padalo na pamet da je on i u meni. Gotovo sam sigurna, da on iz mene progovara i pitam se kako bih sa njim mogla zadržati trajnu komunikaciju? Ne želim ga više izgubiti iz vida, želim ga biti stalno svjesna.

Svjesnost! Svjesnost! Svjesnost, postajem svjesna, kristalno svjesna komunikacije sa šestim centrom svoje svijesti. Vidim gorko-slatku istinu života i kako ću brzo i lako revitalizirati svoje biće. Sve zananje o tomu zapisano mi je u spiralnom centru koji se vratio na prapočetak mog življenja. Ne mog življenja, već cijelog življenja, jasno vidim gdje je početak i da kraja nema i što i kako treba mijenjati, da bi življenje bilo oplemenjeno prihvatljivijim doživljajima.

Odjednom se sve revitalizira munjevitom brzinom, vidim kako ću lako spoznati koliko i kako volim i počinjem od ljubavi prema sebi, majci, majčinoj obitelji, ocu, očevoj obitelji, zajedničkom suživotu mojih roditelja, predaka unazad četiri koljena, rođenju moje braće i sestara, mom osobnom rođenju i kretanju kroz život i životne procese više nesvjesnog, nego svjesnog bivanja.

U meni nije bilo ni „lj“ od ljubavi prema nikome od njih, a kako nisam nikad naučila voljeti njih, nisam mogla voljeti ni sebe. Sve moje priče o ljubavi do sada su bile laž. Istina je, da tek sada osvještavam gdje sam zapela po tom pitanju.

tekst je iz moje knjige "SAMORAZVOJ I VIZIJE"



http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php

POZIV NA INICIJACIJU

22.09.2019.


slika: internet

Usporedo s ovim zbivanjima, spoznajem da me ispunjava nekakva dodatna energija, sva gorim od nje, osjećam kako se nježno i toplo razlijeva mojim organizmom. Usput dobivam podatak, da će se u toku večeri i noći raditi na mojoj hipofizi i uspostavljanju protoka energije kroz moje žlijezde, čistit će se moji krvni sudovi od začepljenosti.

Opet me se umiruje, da otpustim nepovjerenje u ispravnost ovog što mi se događa. Uz ovo radi se na uravnoteženju inteligencije mržnje i ljubavi u meni i mojoj okolini. Mentalno tokom noći dobivam poziv, da dođem u Marijino svetište na sastanak sa Bogom i slijedi vizija o tom događaju. Probudila sam se poslije užasnog sna praćenog noćnom morom. Osjećam se prestravljeno, kosa mi se diže na glavi, sva sam ledena.

Nalazim se u svojoj četvrtoj kući, to je u Rijeci Ulica Matije Gupca, ona odgovara mom srčanom centru. U moj dom ušla je crna magija, nepoznati entitet vraga u obliku nepoznatog guštera, zaposjeo je moga muža, on vlada sa njime. Moj dom je porušen, kroz njega vije rušilačka oluja agresivnosti. Gledam je kako odnosi zadnje pokrivače koji bi me mogli barem malo ugrijati. Držim se samo za jednu drvenu gredu u kući bez krova, zadnjom snagom svoga bića pokušavam spasiti sebe, svoj dom i čovjeka sa kojim živim. Njegov život vidim kao da je i moj, a on je dalek, užasno dalek, a ja imam neko sjećanje, osjećaj, kao da mi je muž neprijatelj kojeg moram nekako pripitomiti. Uspijevam otjerati vraga iz njega, ali taj gušter u njemu mi od čovjeka izgleda nepobjediv, a kako da ga ja ovako slaba pobijedim?

Nikada prije ni na javi ni u snu nisam iskusila takvu bol i snagu, sretna sam, da je to samo san. Dok se budna pokušavam oporaviti, Bog mi se javlja i kaže: „Nije san, to je ljudska stvarnost. Bića gušteri pomiješani su sa ljudskim rodom. Oni pokušavaju preko ljudskog oblika zavladati planetom Zemljom.“

Od mene Bog traži, da budem spasiteljica ljudi i majka svijeta. On je došao da mi pomogne, da se ne borim sama protiv takve opake sile. Poziva me da dođem u Marijino svetište na Trsat, tamo će me čekati u 12sati 2 minute i 2 sekekunde dana 28.8.1999. Ovaj poziv dolazi kroz uvid od Boga, dobit ću inicijaciju. Što je to, nisam imala blagog pojma. Osjećala sam se tada kao najjadnije stvorenje na planeti Zemlji. Sa gorkim podsmijehom Bogu odgovaram: „A kako bih to ja mogla išta promijeniti? Nisam dobra majka ni vlastitoj djeci, a kamo li da budem dobra majka djeci svega svijeta?“

Sažaljenje koje osjećam prema sebi i svijetu iz mojih očiju tjera potoke gorkih, nikad kao tog jutra, neisplakanih suza. Bog me potom upućuje kako da napravim fizičke pripreme za taj čin, radim po njegovim upustvima putem radiestezije do jutra.

U Marijinom svetištu se trebam pojaviti u određeno vrijeme i povesti sa sobom svoje pomagače. Moji pomagači su dva čovjeka sa čijom sam se svijesti povezala ne pitajući ih za dozvolu, oni ne znaju ništa o ovom pozivu.

tekst je iz moje knjige "SAMORAZVOJ I VIZIJE"




http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php

U SVIJETU PJESME

18.09.2019.



slika: digital artist

U svijetu pjesme
misli se pletu
i sanjaju bolje danas,
djelima od jučer,
i maštajući o sutra.

Pjesma pjeva
o proživljenim iskustvima
virtuozno isprepliće slova
koja plešu svoj zanosni ples
i slažu riječi u bisernu nisku,
nježnosti srca,
dobrote duše
i mudrosti svijesti.

U svijetu pjesme
vlada rajsko stanje
u kojem duh spava
na postelji ljepote
i oblacima mašte,
a budi se u nježnim
krletkama duše,
da iskrenim srcem
opiše ljubljenje života.

U svijetu pjesme
ljubav živi
u bijelom paperju
anđeoskih krila
inspirirana Božjom providnosti
i idejom pjesnika.

SA PROMOCIJE MOJE KNJIGE "U OBLACIMA PIŠE"

14.09.2019.



slika: @Angelija

Moja deseta knjiga pjesama

U OBLACIMA PIŠE

večeras je poletjela u svijet.

Održana je njena promocija u sklopu obilježavanja Dana bosansko-hercegovačke kulture.

Moderatorica programa Biserka M. Vuković raznježila me svojim osvrtom na knjigu, a Snježana Segnan koja je recitirala pjesme dodala je pjesmama jedan poseban ton svojom izvedbom. Obje su zaslužne što su dio njenog sadržaja predstavile cijenjenoj publici.

U programu su sudjelovali sa svojim pjesmama:

Biserka plemenita Vuković

Snježana Segnan

Alemka Brazzoduro

Milodar Tomljenović

Tea Žigman

Saša Ilić

Marta Siladjev

Draga Vukoje-Cupać

Sanja Albanezze

... a svojim dobrim aforizmima koji su nas nasmijali, počastio nas je Abdurahman Halilović.

Vinko Stamenić održao je uvodni govor i počastio nas ukusnim delicijama.

Zahvaljujem se Vijeću bošnjačke nacionalne manjine koji nam je ustupio prostor te harmonikašu koji nas je uveseljavao muzikom na harmonici i pjevanjem sevdalinki. Bilo je tako spontano, veselo, razigrano, lijepo.

Zahvaljujem se svim posjetiteljima koji su mi ukazali čast svojim prisustvom i druženjem. Ljubav i ljubaznost svuda su se zrcalile.

Hvala vam svima još jednom od svega srca.


Uvodnu riječ je dala moja draga prijateljica Biserka M. Vuković:

"Ove smo se večeri skupili znatiželjna i radosna srca, večeras je taj jedinstveni primjerak Anđine 17. knjige u Udruzi Bošnjaka, sve vas prisutnih brojnih pjesnika koji ste večeras posvetili vrijeme knjizi „U oblacima piše“.
Knjiga koju je Anđa Jotanović sa ljubavlju napisala o ljubavi, tuzi, brizi, radosti, u vjerovanju, nadanju, u molitvi i univerzumu.

U knjizi ćete naći skoro sve pjesme koje su izašle iz njezinog srca. Večer je posvećena poeziji u kojoj je dala pozitivan ton naglasivši, da je jedino ljubav razbacana po Svemiru, utkana u ljudska srca, gdje je našla sebe i nama se predala u svojoj dobroti kao žena vrijedna življenja i spasenja.

U knjizi su pjesame napisane na standardnom, našem jeziku koji svatko od nas razumije i nađe se u njima.
Knjigu otvara se pjesma „U prostranstvina neba“:

“U prostranstvima neba zapisano stoji,
da se čovječanstvo samo sebe boji
zbog opstanka ljudske vrste
Bogu sklapa svoje prste…”



Tako dalje nastavlja sa pjesmom u pjesmi gdje duhovno i vjerno opisuje svoje osjećaje viđenje Života:

“Život je to koji osjeća udarce sudbine,
on pečati ljubav u svim oblicima postojanja
okom viđenih, dušom potvrđenih,
srcem osjećanim, tijelom življenim
i bistrom suzom oplakanim
iskustvima koja bole i vesele.”



U svojem pisanju savjesno nam otkriva tajne svojeg razmišljanja i svatko malo plovi plavim nebom, otvaraju nam oči, dušu za istinom:

“Kako prosvijetliti ljudsku i kolektivnu svijest,
ostaje svakom mogućnost,
da nađe odgovor u svojoj savjesti.”



Posebno iznenađenje priredila nam je u pjesmi „Jesenje kiše“ opisujući godišnja doba jedne godine, evo i zašto:

“Plače priroda za urodom svojim
i plodove zemlji predaje
na spavanje se dugo sprema,
dok obnova klijanja traje.

Dok kiše padaju, vjetrovi pušu
i snježni pokrivač se bijeli,
priroda gleda u svoju dušu
i ljubavlju grli svijet cijeli.”



Tako se ova knjiga pjesama može nazvati i „Knjiga duše i tijela“, jer što je duša bez tijela ili obratno. Iako nije nastala po ničijem odabiru, nego isključivo dobrom voljom vođena savjesno i savješću, onako iskreno kakva je sama Anđa Jotanovića autorica ove knjige „U oblacima piše“ vođena Božjom rukom:

“Bože moj,
pokaži mi ispravan put
u kojem mir caruje
i kada je čovjek ljut.”



Sve što nam je htjela reći u ovoj knjizi rekla je:

“Volim ljude
volim sve ljude
kada se vole
i kad svakim danom žive
sve bolje i bolje.”



Dragi posjetitelji, gosti, pjesnici i svi koji volite poeziju, posebno koji težite spoznajama života i boljitku, ova knjiga naše drage Anđe Jotanović je melem za sve duše svijeta.

Čast, ponos me drži, da sam ovdje, srcem svim, našoj Anđi želim sve najbolje, još puno sličnih knjiga napisanih uz pregršt ljubavi.

Biserka M. Vuković,
spisateljica


















































































slike: Biserka plemenita Vuković i Alemka Brazzoduro

DANAS JE PROMOCIJA MOJE KNJIGE

13.09.2019.


Dana 13.09. (petak) u 18:00h, Zagrebačka 6, na velikoj placi u sklopu programa ''Dani bosansko-hercegovačke kulture'' održat će se promocija moje desete knjige pjesama

U OBLACIMA PIŠE

U programu će sudjelovati mnogi pjesnici koji će dati svoj doprinos ljepoti uzajamnog druženja. Poslije programa slijedi druženje uz glazbu, jelo i piće. Dobrodošli su svi ljubitelji lijepe pjesme recitirane i pjevanje, bilo koje narodnosti.

KUD Bosna Rijeka zastupa sva tri većinska naroda BiH i Republike Srpske, jer druželjubivost vrata otvara, da se pomirenje među ljudima stvara.



slika: @Angelija

Pozivam sve prijatelje pjesnike, da svojim pjesničkim biserima daju svoj doprinos ovoj manifestaciji, Danima bosansko-hercegovačke kulture.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.