slika: digital art

Gledam u svoj život od djetinjstva do sada. Zapamćena iskustva izviru iz mog sjećanja. Rođena sam u jednom malom zaseoku Gornji Vlaići u centralnoj Bosni. Danas je to Republika Srpska. Živjela sam u obitelji s ocem i majkom koji su imali šestoro djece. Ja sam bila ta šesta, najmlađa, najviše mažena i pažena ili ona koja je pobirala kritike od svih starijih. Do svoje sedme godine života vrijeme sam provodila razigrano i slobodno, osjećala sam se zaštićeno i voljeno. Sa sedam i pol godina krećem u prvi razred osnovne škole, puna straha od nepoznatog, ali i želje za znanjem. Bila sam najbolja učenica u prvom razredu. Sve ocjene su mi bile petice. Nisam razumjela zbog čega se moji roditelji ponose mojim uspjehom, meni je to izgledalo sasvim normalno, da sam najbolja.

Sa ljubavlju sam prihvatila školske obveze, željna novih spoznaja. Neka oblikovanja u disciplini i grubosti učitelja prema nekim učenicima koji su slabije shvaćali školsko gradivo, nisu mi se sviđala. Sramila sam se agresivnosti učitelja, a ponekad i roditelja i moja neshvaćanje takvog načina ponašanja, ubrzo su mi potkresali krila povjerenja koje sam imala u svoje učitelje i stariju populaciju ljudi koje sam sretala na svom životnom putu.

U dvanaestoj godini života mijenjam školu radi osmogodišnjeg školovanja u većem mjestu. Putujem dnevno osamnaest kilometara, pješice naravno, po svim vremenskim uslovima, bez kišobrana i adekvatne odjeće i obuće.

U novoj sredini, među nepoznatim nastavnicima i učenicima sama sam iz svog sela. Pomalo prestašena, prepuštena na milost i nemilost svojih vršnjaka, ali ništa od toga mi nije bilo teško. Sjećam se samo, da sam se često sramila ni sama ne znam zašto, možda zato što sam se osjećala siromašnom na osnovu mojih vršnjaka. Često nisam imala dovoljno bilježnica i olovaka, bojica i blokova. Voljela sam ići u školu i učiti.

Vrlo brzo proletjele su četiri godine. Među tri sam najbolja učenika u razredu po uspjehu u svladavanju gradiva i tu prestaje moje učenje. Žensko sam dijete, potrebna sam u kući, jer mi brat odlazi u vojsku. Mom razočarenju, što mi nije omogućeno daljnje školovanje, nije bilo kraja. Nakon godinu dana iščekivanja, da će možda ipak upisati na daljnje školovanje, doslovno bježim od kuće sa sadašnjim mužem i postajem žena sa sedamnaest i pol godina, nezrela za obveze koje se nalaze pred mojim životom.

Novo iskustvo vodi me u veliki grad sa nadom, da ću uz pomoć supruga nastaviti školovanje. Ubrzo ostajem gorko razočarana, jer se to ne ostvaruje. U meni se za dugo životno razdoblje prelama osjećaj optimizma i povjerenja u život i životne procese i moje biće kreće prema pesimizmu i prepuštanju životnim vjetrovima, nastojim držati kormilo ispravnosti koliko mogu i znam.

Ubrzo postajem majka i rađam prekrasnu djevojčicu, a nakon godinu dana se zapošljavam u firmi kao djelatnica u proizvodnji alkoholnih i bezalkoholnih napitaka. Posao je fizički izuzetno zahtjevan, šesnaest godina radim šesnaest sati dnevno, osam u firmi i osam u kući, bez odmora i nikakvog svog slobodnog vremena.

Moja pasivnost traje tako dvadeset i četiri godine i ja samo sve više i više padam u bolesna stanja tijela i duha. Mišići i kralježnica glavni su mi zdravstveni problem. Pala sam u nekakvo sivilo svakodnevnice i umjesto, da si uzmem predah i odmor i u onom kratkom slobodnom vremenu, nastojim maksimalno biti korisna u svom domu. Radim razne ručne radove i ukrašavam svoj dom, da osjetim koliko toliko ljepotu. Umorna i nezadovoljna, sve više tražim pomoć liječnika, ali gutanje mnogobrojnih tableta ne daje mi željene rezultate ni kratkotrajnog olakšanja, a kamo li iscjeljenja. Osjećam se kao da sam uhvaćena u paukovu mrežu i da mi netko crpi energiju, ali ne znam tko. Pomišljam, da bih trebala potražiti pomoć psihologa ili psihijatra, ali mi moja doktorica ne daje uputnicu, samo je odmahnula rukom na moj zahtjev: „Vi ste, Anđo, samo jako umorni.“, reče mi. „Evo vam deset dana bolovanja, odmorite se.“ Obzirom, da mi deset dana bolovanja kratkotrajno pomaže, inzistiram na uputnici psihologu koju bez riječi dobivam.

Došla sam kod jedne doktorice Gordane, krasne žene i sada mogu reći izvrsnog specijaliste i prije svega, čovjeka. Svjesna sam, da ne razumijem gdje je problem nezadovoljstva životom, zdravljem i osjećajem bespomoćnosti. Kod mene je na prvi pogled sve izgledalo savršeno, idilično moglo bi se reći. Imala sam krov nad glavom, posao, zadovoljavajuće materijalne prihode za život, suprug je bio prisutan, djeca su dobro napredovala i bila zdrava.

Ono, što me brinulo kod moje psihe, bili su snovi, često istinite naravi i poruke kroz njih da ih bilježim i tada uz dogovor sa liječnikom, počinjem kroz snove iz podsvijesti tražiti uzroke svog zdravstvenog stanja. Snove redovito zapisujem i povremeno diskutiram o njima sa doktoricom. Kroz tu istinu ubrzo spoznajem kako se manifestira fizička bolest i na koji način psiha utječe na stvaranje bolesti, ali u mojim snovima ima još nešto što uopće ne razumijem. To što nisam prepoznavala, bile su poruke iz duhovnog svijeta o kojem ja ništa nisam prije znala.

U snovima su mi se pojavljivali razni duhovni učitelji o kojima ja nisam znala niti da postoje. Jedan od njih bio je Sri Satja Sai Baba, indijski duhovni učitelj, kojeg sam ja zvala crnac koji mi pomaže, zbog njegove tamne puti. Pojavljivao se i Babađi kojeg sam zvala Indijac sa Himalaja i čovjek majmun za kojeg nisam znala što da mislim te prelijepi dečko Krsna (nešto u tom liku kao da mi je bilo poznato). Ime mi je svakako bilo poznato, jer sam u iskustvu tik do smrti doživjela obraćanje Boga koji se predstavio imenom Krsna. Čak mi se u vizijama javljao i Buddha kojeg sam ja nacrtala sa perjanicom, knjigom i nekim polegnutim osmicama u kojim se skrivalo znanje.


slika: @Angelija

Često sam sanjala i Isusa i uvijek se pojavljivao blizu mjesta gdje sam živjela. Sjećam se, da je s istoka donosio neko znanje o pet ljudskih rasa i da je spasio Kalež kojeg su anđeli nosili s Olimpa i ispustili. Bio im je pretežak, izgledao je kao kraljevska kruna i da nije bilo Isusa, taj kalež bi pao u vodu i nitko ga više ne bi našao, a Isus ga je spasio.


slika: internet

Bilo je još učitelja koji su me poučavali, a za koje ni danas ne znam tko su bili. Među njima su bila i moja znanja Druida i Esena te moći koje su oni imali i na kojim zemaljskim predjelima su živjeli, kako su djelovali. Od Esena pamtim skrivene knjige u spilji i kako su oni uništeni, iza njih je ostalo samo znanje koje još uvijek vibrira iznad prostora na kojima su živjeli.

Svi ti arhetipovi su mi kroz snove prenosili neka drevna znanja, ma rekla bih, da su me prije podsjećali na ta znanja. Redovno su se pojavljivali anđeli i arhanđeli sa svojim porukama koje sam ja sasvim zanemarivala, nisam ih smatrala istinitim, a nisam ni poznavala ni anđele ni arhanđele. Tek od 1998, godine počela sam prihvaćati te snove i vizije jednim malim dijelom sa blagim povjerenjem u njihovo postojanje i moć. Do tada nisam dolazila u doticaj sa nikakvim alternativnim metodama iscjeljivanja niti sa živim iscjeliteljima bilo koje alternativne metode liječenja.

Događaj koji me potaknuo, da se malo više zabavim alternativnim iscjeljenjem, bio je susret sa bionergičarom i kiropraktičarom. U namjeri, da si kako-tako i sama pomognem, po preporuci jedne moje rođakinje, obratila sam se bioenergetičaru, razumije se sa potpunim nepovjerenjem i strahom. Kad je bionergičar obavio svoje tretmane, poslao me kod kiropraktičara na namještanje kralježaka. Kiropraktičar mi je preporučio, da kopiram njegovu knjigu o meridijanima, Đi-Đo tehnika samopomoći i Učenje Vatre, Put ka zdravom duhu i tijelu te liječenje bojama. Također me upoznao i sa metodom samopomoći kroz radiesteziju. Odatle je krenulo moje upoznavanje sa načinom samopomoći.

Prvi put sam stvarno povjerovala, da možda ipak postoji način mog izlaska iz krize u koju sam nesvjesno zapala i ne samo to, nego sam počela vjerovati svojoj podsvijesti i porukama koje sam kroz nju dobivala. Prvi put povjerovala sam, da u meni stvarno postoji neko znanje kako si mogu pomoći i bez liječnika, a ionako sam liječnike obilazila 20 godina, a bez vidnih rezultata. Nisam htjela svoj život baš tako lako predati, a da ništa sama ne poduzmem da ga spasim.


tekst je iz moje knjige "SAMORAZVOJ I VIZIJE"



http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php