BOŽE MILI
slika: digital art
Bože mili, na svemu Ti hvala,
a najviše što sam ispravna osoba postala
i što život vidim u njegovoj biti
pa mijenjam sve njegove iluzorne niti,
što ih u stvarnosti savršeno shvaćam,
hvala Ti što svoj život dostojno ispraćam.
Spremna sam pred Tvoj dobri lik stati
i svu svoju pozornost Tebi dati,
spremna sam Ti stopala ljubiti,
sposobna sam konačno samostalno živjeti.
Bože, kako si samo uspio
ostvariti ono što čovjek nije ni snio,
ostvariti neostvarivo djelo
od pola bića stvoriti cijelo.
Ponizno ti priznajem Tvoje postojanje,
kod mene si postigao nemoguće stanje
od mene si dobru osobu stvorio
i hvala Ti što si mi vođa kroz život bio.
Svu Ti sebe predajem, Bože,
pa neka se Tvoja dobra djela svuda množe,
da od svake ljudske polovice cjelinu stvaraš,
dok sa ljudskim bićima razgovaraš.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic9.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-066-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
SVEVIDEĆI
slika: digital art
Svevideći, prstom mi upire
u sve ono što stvara nemire
pa me mami da mir uspostavim
i da samo Njegovu moć mira slavim.
Gledam u Svevidećeg prst
i njegov karakter, ispravan, čvrst
pa mi nekako čudno izgleda
kad Svevideći moje nemire gleda.
E, baš, neka Svevideći gleda
kako ljudski život izgleda
pa neka i sam nešto učini
i ljude međusobno bar malo pomiri.
Ne pada mi na pamet da mu pomažem
i Njegovo carstvo u red slažem,
dok god svoje moći meni ne preda,
neka koliko god hoće moje nemire gleda.
Može i da žmiri na obadva oka,
dok me oholo gleda sa visoka,
a ja ću sjediti prekriženih ruku
i gledati, kao i Svevideći, ljudsku muku.
Kad Svevidećem gledanje dosadi
možda će konačno početi nešto da radi,
onda ću Mu i ja pomoći malo
pa neka gleda svoje ogledalo.
Kada i ja budem imala karakter čvrst
ni Svevideći više neće upirati prst,
već će i On miroljubivost stvarati
i za svoja djela ljudima odgovarati.
Dosta mi je samo upiranja prsta
i moja je volja postala čvrsta,
neću ni ja više ništa da radim
i ja ću samo da se gledanjem sladim.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic9.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-066-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
DUH BLAGDANA
slika: digital art
Ušuljao se tiho na zraci Sunca
i doplovio u kočiji mjeseca,
nadahnuo duše ljudi,
zavirio u njihove domove,
blagoslovio svjetlom obitelji,
donio u njih atmosferu harmonije
koju kap radosti i veselja više,
otvorio ljudska srca
za uzimanje i davanje
druženja, sklada i ljubavi,
zamirisao osjećajem sreće,
dotaknuo misli optimizmom,
okrijepio tijelo zdravljem,
a ljude zajedništvom,
povjerenjem, poštovanjem,
ljepotom, mirom, mudrosti,
ispravnosti, cjelovitosti.
Veličanstveno je zatvorio krug
i velikodušno se ugnijezdio
u udahu iskričavog zraka
i potaknut kretanjem vjetra
neprestano golica ljepotom
pokazujući se u tisuću lica,
a sve veličinom Božića.
Ugnijezdio se u dušama ljudi
i šapuće im tajne otajstva,
Svetog Trojstva u svakom čovjeku
potiče uzajamnu ljubav
snivajući svoj vjekovni san,
prosvjetljenje ljudi u nirvani.
ZBOG TEBE
slika: digital art
Zbog tebe sam dohvatila zvijezde,
ispisala stranice nezaborava,
otvorila vrata i poneštricu
i iza sebe ostavila prošlost.
Zbog tebe sam prihvatila sreću,
postala bolji čovjek čovjeku,
otvorila vrata pakla i raja
i raširila anđeoska krila.
Zbog tebe noćas anđeli pjevaju
pjesmu sjećanja i uspavanku
svega što je bilo i što će biti,
dok vrijeme nepovratno svjedoči.
Zbog tebe srce radosno kuca
i duša traži svoj spokoj u raju,
tijelo treperi kao zvjezdano nebo,
a ja se sjetno i sretno smiješim.
Zbog tebe sam spoznala sebe,
sjedinila se sa svim postojanjem
i upoznala danas, jučer i sutra,
zbog tebe konačno volim sebe.
ČESTITKA
Dragi moji prijatelji,
Sretni Blagdani,
tebi koji/koja ovo čitaš!
Neka ti dragi Bog podari
harmoniju u duši,
sreću i zadovoljstvo u srcu,
pozitivnost u umu,
zdravlje u cijelom tijelu,
duhovno blagostanje,
obitelj kao iz bajke,
obilje zagrljaja i ljubavi,
pametnog i dobrog partnera,
naprednu i zdravu djecu,
puno materijalnog blagostanja
i još svakakvih lijepih stanja.
NEBULOZA I ISTINA
slika: digital art
U svitanje zore, neobičan san sanjam
kao da svoje crne misli proganjam,
negativne se misli otjerati ne daju
kao da one veću moć od pozitivnih imaju.
Vidim, moć njihova im više ne pomaže,
moja svijest ih u red i poredak slaže
i potpunu ravnotežu u svijesti stvara
kao da sa samim Bogom razgovara.
Budim se u strahu od Boga
i što sam činila od života svoga,
postajem svjesna, da sam neispravno živjela,
a to stvarno nikako nisam htjela.
Pitam se, hoće li mi Bog oprostiti
i ipak prema meni dobar biti,
a već znam, da mi je oprostio
i da je stalno sa mnom bio.
Zašto onda prije nije svijest uštimao
i zbog čega mi je u neispravnom smjeru ići dao,
valjda je bar on bio svjestan
kako se u umu može biti savjestan?
Ne razumijem Boga i njegove putove
niti čije je on ispunjavao snove,
je li ispunjavao moje ili svoje
i zašto između nas razllike postoje?
Ipak, Bogu hvala, što mi je svijest uštimao
i što je uz mene bar na trenutak stao,
da mi pokaže put u ispravnom smjeru
i što je mojoj svijesti odredio mjeru.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic9.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-066-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
JA SAM TO
slika: digital art
Čini mi se po sjećanju,
da sam neka nevidljiva duša
koja je na Zemlju došla život da kuša,
osjećam sad, da ovdje pripadam
a kojim iskustvima mogu da se nadam?
Obzirom da ovdje dišem,
o ovoj ću temi nešto da napišem,
odabrala sam ovo poslanje,
da proživim svako fizičko stanje,
da upoznam mane i ustoličim vrline,
ujedinim ove dvije osobine,
naučim obiteljsku toleranciju
i pomirim ljudsku naciju.
Ma, tko to uopće može,
bolje mi je izaći iz vlastite kože,
ipak ću se razvijati tako do kraja života
tko god to bude pratio, bit će mu divota.
Sjećanja od prije mog rođenja vode me u neistražene svjetove. Iz jednog takvog svijeta (Alciona) koji je na neki način povezan sa Plejadama i Orionom, spremala sam se na zemaljsku inkarnaciju. Gdje se nalazi taj svijet u Kozmosu, nemam pojma, nisam se ni potrudila, da ga potražim. Birala sam između mnoštva zemaljskih obitelji. Na kraju se moj izbor sveo na dvije obitelji između kojih sam se teško odlučivala, gdje se utjeloviti pa sam stalno eskivirala kod svog anđela pratioca. Nisam se htjela roditi, a na kraju sam se ipak morala utjeloviti ili bi moja duša otišla na tisućljetno spavanje, tako da je ovo bio najbolji izbor koji mi se nudio.
Sudbina moje duše na Zemlji mi je pokazana samo kroz jedan manji dio života prije inkarnacije. Sa tim zaključujem, da me je netko, otkud sam došla, gadno izmanipulirao ili se meni samo tako čini. Imala sam izbor roditi se gdje god ja izaberem, u bogatoj ili siromašnoj obitelji. Gledala sam mnoge obitelji i potencijalne roditelje na sve strane svijeta, ali ne mogu reći da mi se igdje sviđalo roditi i biti dio ove zajednice. Na kraju došlo je vrijeme, da se ipak moram utjeloviti ili će moja duša otići na spavanje dugi period prije, nego dobije šansu za inkarnaciju. Morala sam se odlučiti između dvije obitelji koje bi najbolje mogle poslužiti svrsi mog razloga za rođenje.
Jedna od obitelji bila je srednjovječna, jako bogata iz Ohio, USA, koja je željno očekivala prinovu, tu bih bila jedina nasljednica velikog imanja i sad znam što sam. Nisam pametna kad nisam odabrala to bogatstvo, tu ljepotu imanja i blagostanja, a nisam je odabrala zato što tamo nije bilo radosti. Bilo je sve nekako mrtvo i napuhano i mada mi je bilo žao blagostanja, ipak sam rekla ne. Kad sam odlučila da se tu neću roditi, tada mi je do kraja pokazana ta inkarnacija. Eh, u djetinjstvu bi mi bilo dosadno, ali u zreloj dobi imala bih sve mogućnosti za puni prosperitet života. Vidjela sam mladu samouvjerenu aristokratkinju, obrazovanu u najboljim školama, lijepu i pametnu.
U obitelji u kojoj sam rođena stalno je vladala nekakva živost, igra i radost. Rodila sam se jednog dana u gradu Tesliću kao djevojčica koju je babica nazvala nadimkom, Padobranka. Dadoše mi ime po baki od moje majke, Anđa, i u obitelj Mitrovića donesoše još jednog ptića. Ispala sam na ovaj svijet još u hodniku bolnice, tako su mi pričali. Još se ponekad osjećam kao da mi treba padobran. Spotičem se, padam, dižem, a sve bez krila koja bi mi osigurala ravnotežu. Nije nikakvo čudo što nemam blagog pojma - tko sam ja? Pala sam na glavu i zaboravila, ali da se jednom podsjetim, dobila sam u to ime rodni list i postala objekt i subjekt ovog svijeta. Odrasla sam kako sam odrasla, bilo je tu mnogo lijepih životnih trenutaka.
Kad sam navršila osamnaest godina, društvo me obilježi osobnom iskaznicom s imenom i prezimenom, datumom i mjestom rođenja i bračnim statusom. Lijepo, sad sam imala i dokumente koji su potvrđivali moju odgovornost građanina postojeće zemlje u kojoj sam se rodila. To sam bila ja, državljanka jedne zemlje, supruga, majka, domaćica i djelatnica. Moja zemlja, bila mi je mala. Htjela sam vidjeti malo svijeta i za taj svijet sam dobila putovnicu.
U sve ovo kad pogledam, odgovora nemam. Ja sam sve to i ništa od toga nisam pa onda, tko sam i gdje sam, otkud sam i što sam? Nemam pojma, a evo zašto:
Kad sam bila mala,
odrasli mi rekoše:
„Šuti, dijete, što ti znaš, pameti nemaš.“
i naravno, moje znanje nisu slušali,
a kad sam odrasla djevojka,
rekli su mi:
„Šuti, kakva ti je bila mati?
Nećeš naći momka i nećeš se udati.“
i ja opet zatvorih usta,
a moja mladost osta za znanjem pusta.
Sebi sam obećanje zadala:
naći ću dečka kako bih se udala,
ali usprkos svemu, dečka sam na brzinu našla
i mislila kako sam sreću i bez obitelji pronašla.
Sva sretna, pravila sam se važna
i smijala se tada na razne riječi:
„Kako te nije stid, ti si mlada,
što te se to u tvojoj obitelji učilo,
od tvoje priče svima nam se smučilo?“
Na ovo je dosta i uzdah, ništa drugo,
o, srećo moja i teška tugo!
Ni muževa obitelj za mene razumijevanja nema,
kakva li mi se sudbina u životu sprema?
U braku, naravno, da su muž i njegova obitelj jači
i tako nastavi u životu svatko da me tlači,
muž mi u svoju i njihovu obranu reče,
oni u životu imaju nešto preče,
ja sam za njega i njih, nitko i ništa
ne zaslužujem da budem član njihovog ognjišta.
U tuzi pomislim, možda je on u pravu
i tako pred svima pognem glavu.
Postadoh majka, ponosno glavu digoh,
ali jedva što progovoriti stigoh,
rekoše mi opet ti isti ljudi:
„Pristojna i čestita budi!
Ti si majka, slušaju te djeca.“,
i ja im u sebi skidoh sa neba
sve i jednog sveca.
O, Bože, iz mene progovori silina
negdje na margini svijesti, pokaza mi se milina,
konačno i bez njih shvaćam sama
u našim životima caruje tama.
Dok moja duša istinu o ovom krije,
moj karakter sigurno dobar nije,
okrenula sam se od svih na drugu stranu
ne želeći više slušati ničiju manu.
Mane i vrline svi smo imali,
samo smo o njima malo znali
preispitala sam svoje mane i vrline,
postala svjesna njihove tuge i miline.
Uspavala sam mane, a na vrlina deset
naučila sam napamet još pedeset
ne zbog svojih suputnika, već zbog sebe,
životnog opstanka i duševne potrebe.
Ali nisam ja ni vrline ni mane
ne znam sa koje sam došla strane,
još mi fali samo da postanem baba
pa da mi život ne protekne džaba.
Tu će mi biti otvoreno komunikacijsko polje,
znam kako se može živjeti ljepše i bolje,
alaj ću da pričam i pjevam,
šutim, smijem se i zijevam,
radit ću sve što moje biće umije
i nitko mi ništa konačno ne smije.
Bit ću nula i iskrica, ako treba
zbog svoje unučadi i njihovih potreba,
ma, što mi bi, da se ovdje rodim
ako svoje postojanje i pogodim
nitko mi vjerovati neće,
moje biće u nuli umrijet će?
Ovo pitanje predat ću svojoj djeci,
mene su učili preci
tko nisam i što sam,
da mogu odgovoriti:
Ja to sam!,
rezime, ime i prezime,
dijete, učenica, djevojka,
djelatnica, žena i majka
i kao baka zadnja značajka,
smrt i život, život i smrt,
povuci potegni,
istegni se pa protegni...Eh!...
Mislim, dakle, postojim
sebi u bradu brojim,
osjećam, dakle, živim
ni Boga za život ne krivim.
Govorim, dakle, kreiram
mnoge bez pitanja tako diram,
krećem se kako vjetar puše
prateći znanje svoje duše
djelujem putem pravde
mnogi su mi rekli,
da nisam odavde.
Jedna sam od mnogih duša
koja život u materiji kuša,
ja sam samo neka sjena
koju čeka fizička životna smjena.
I dok nastojim živjeti poštenje,
doživljavam vatreno krštenje,
kad sam sve ovo pulsiranje života prošla,
krajnje razumijevanje do kojeg sam došla:
najobičnije je otkriće,
da ne znam kakvo sam biće.
Očitujem se udahom iznutra i izdahom izvana
informacije primam sa svih strana,
dok udahom skupljam svoje djeliće,
svakog sam trenutka neotkriveno biće.
I sada idem u još jednu potragu svog postojanja, dolaženja, bivanja, odlaženja, nestajanja i nastajanja. U fizičkim životnim previranjima i psihičkim spoznajama rodile su se vizije lažnog, neutralnog i istinitog poimanja moje stvarnosti.
Što je od svega toga istina, a što laž, svatko će prosuditi po vlastitim shvaćanjima, a ovo je istina moje duše. Ako se netko u njoj prepozna, to je samo podsjetnik, da nitko nije sam u sličnim iskustvima.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
KOMUNIKACIJA SA DUHOM
slika: digital art
Radim ja tako sa viskom i slušam upute koje mi povremeno dolaze, sve to traje odprilike oko šest mjeseci. Iscjeljujem svoje mentalno tijelo učeći pozitivne misli, shvaćam ubrzo da moje emocije postaju smirene i da se mijenja njihova karakterna osobina od nesreće prema sreći, a moje fizičko tijelo traži aktivnosti u vidu kretanja ili vježbi. Mijenjam povremeno način prehrane, u tom dijelu slušam svoje snove. O kakvoj hrani bih sanjala, uvrstila bih je u svakodnevnu prehranu. U tom vremenu dogodio mi se „klik“ u svijesti i ja sam svoju svijest proširila. Prvi put shvaćam, da postoji više razina svijesti i da ih ja postajem sve više svjesna, postajem svjesna njihove povezanosti i na koji način se one nadopunjavaju. U međuvremenu sve češće mi se događa, da se otvaram komunikaciji sa svojim Duhom, a slijedi priča o tom iskustvu.
Obzirom da mi je radiestezija pomalo počela biti dosadna, počela sam čitati knjige po Učenju Vatre. U tom učenju su dominantni Kvaliteti ljudskog Duha. Svijest mi je često bila na mojim Kvalitetima koji su kod mene bili dominantni. Merkur i Jezero, učila sam napamet njihove pozitivne osobine. Prijateljstvo, snalažljivost, nježnost, intuicija, duhovnost, mir, tolerancija, upornost...Kako mi se misao često zadržavala na riječi duh i duhovni zakoni, tako sam osvijestila, da se događa i međusobna misaona komunikacija, a u toj komunikaciji Duh mi se javlja i priča mi o sebi.
Duh je katalizator između Neba i Zemlje, životinja i ljudi i upućuje me, da napravim rebalans. Što je katalizator, ja to ne znam, nemam u svojoj svijesti znanje o katalizatoru. Pitala sam kolegu na poslu čemu služi katalizator u automobilu? Što je rebalans, ni to nisam znala, a znala sam samo da se u firmi govorilo o nekom godišnjem rebalansu, ali kako se to radi nisam znala niti sam imala koga pitati.
Podijelila sam sa Duhom svoje neznanje o njemu i njegovim djelatnostima glede mog života. Duh mi otkriva svoje djelovanje: On, Duh, radi rebalans, a ja to trebam zatražiti od njega. Imam slobodnu volju odlučivanja o svom životu. On neće ništa raditi, ako ga ja ne pitam. To je moj život, a on je samo svjedok kako ga ja živim.
„Ako je tako trebao si mi odmah reći, a ne da od mene praviš budalu.“, uvrijeđeno odgovaram Duhu, dajući mu dozvolu da napravi potrebni rebalans. Nastavlja Duh svoju priču, da kroz njega protječe i dobro i zlo i da ne valja, ako je previše zla kao kod mene sada kad sam nepotrebno ljuta. Nije dobro niti, ako je previše dobra kao što je kod njega kad moje ponašanje tolerira. On će se kroz moju tjelesnu prirodu pobrinuti za rebalans. Ujedinit će ljudsku, životinjsku, biljnu sferu, kroz mineralnu, polubožansku i božansku ravnotežu.
Upućuje me, da istine treba biti 60%, poluistine 30% a neistine 10% u svakoj ovoj sferi i tako sve redom. Što je pod tim svim redom podrazumijevao, nemam pojma. Moja uvrijeđenost njegovim ponašanjem prema mom neznanju bila je velika. Imala sam osjećaj, da ću biti programirana poput kompjutera. Prvi put u svom životu postajem uistinu svjesna svoje dvojne (višestruke) osobnosti. Moje tijelo je u sljedeća 24h iznutra bilo programirano ili pripremano za nešto... doslovno spoznajem, da se u meni vrše neke operacije, pojačava mi se rad srca te osposobljavaju nekakvi energetski centri: dvanaest energetskih centara.
Radi se na čelu, ušima, zubima, nosu, sinusima, vratu, solarni pleksus, želudac. Imam osjećaj, da mi je želudac bolestan i da se na njemu vrši operacija. Na jajnicima rad je intenzivan. Radi se na unutarnjim venama ispod koljena i pročišćava mi se krvni sustav. Sve se to događa kao da me iscjeljuju neki nevidljivi iscjeliteli, a ja pri tom normalno radim svoj posao, ali sam svega što se događa u meni potpuno svjasna, na meni nepoznat način popravljam samu sebe. Navečer imam osjećaj, da u meni raste nekakav plod duha, ništa ne razumijem, ništa me ne boli, ali imam spoznaju što se u meni događa.
Od mene se misaono traži, da od tog trenutka imam ispravne misli, pazim što govorim i kako što da radim. Usporedo se traži od mene, da misaono potičem neutraliziranje i da djelujem molitvom protiv ovisnosti od pušenja, da izbjegavam zadimljene prostore, pijenje alkohola, ja ne smijem trovati svoju svijest, konzumacija droga, izbjegavati uzimanje farmaceutskih pripravaka, negativno djelovanje ljudi kroz preljub - ne koristiti erotski odnos. Upućuje me se kako je sve to potrebno, da primijenim na sebi radi otvaranja ljudskih srca prema ispravnosti i dobroti. Najblaže rečeno, vrlo sam iznenađena ali držim se koliko mogu upustava koja sam dobila.
Pitam se, je li moguće da se kroz jednog čovjeka može vršiti usklađenje i drugih ljudi? Tek što sam to pomislila, pokrenula sam lavinu međusobnog povezivanja sa drugim ljudima. Vizualno sam vidjela križ i ispresijecane ravne linije u njegovom centru, kao da sam dobila krila, a sljedeća slika govori o tome:
Vraćam se na svoje pisane snove, da u njima potražim odgovor. U snovima pronalazim poveznicu između energetskih sustava meni poznatih i nepoznatih ljudi. Radi se o ljudskim bioenergetskim potencijalima, ovi potencijali se prožimaju i ne podržavaju ili podržavaju jedan drugog. Nisam znala ništa o bioenergiji i samim tim ne znam kako ovo shvatiti.
Razmišljam o poznatim i nepoznatim ljudima koje sam vidjela u snovima. Umorna sam od svih tih neobjašnjivih događanja, idem leći da se odmorim. Četrnaest je sati tog toplog ljetnog popodneva 15. kolovoz 1999., ležim ja tako, češkam se po bradi i mislim kako je danas Velika Gospa, jedan od najvećih kršćanskih katoličkih blagdana. Mislim, bilo bi dobro otići i pomoliti se ovoj svetici, kad odjednom pred mojim zatvorenim očima zabljesnu najljepše plavo svjetlo koje sam ikad vidjela. Najprije osvijetli jednu pa drugu polovinu mog mozga, a onda se spusti niz moju kičmenu moždinu. Zračenje je trajalo dvadesetak minuta, a ja sam iznutra sebe pratila kretanje tog svjetla po mojim moždanim vijugama i leđnoj moždini. Ne znam vam objasniti kako sam se osjećala! Kao da je vrijeme stalo i ništa više nije važno, čak ni to svjetlo koje me osvjetljava, ali ono što mene iznenađuje je međusobna komunikacija između moje svijesti i svjetla, kao da ja u fizičkom svijetu ni ne postojim, oni komuniciraju bez mene, a ja sam samo promatrač.
Dok u čudu promatram kako se briše crna tama između mojih moždanih vijuga, Svjetlo me umiruje i upućuje, da se samo opustim i prepustim toj ljepoti. Poslije tog čina, osjećam se čudesno smireno, ležim još neko vrijeme pokušavajući shvatiti neshvatljivo, a onda ustajem iz kreveta. Moji osjeti su opet postojani, osjećam se sada bolje, nego ikad prije. Tog dana u 17:00h osvještavam kako mi se promijenio nivo intelekta. Nikad prije nisam razmišljala o svom intelektu niti sam razmišljala o intelektima drugih ljudi. Znala sam ponekad nekome reći, kao potvrdu svog zapažanja: „...ti nisi pametan ili ti si veoma pametan...“. Sada osvještavam koliko sam ja pametna i koliko su pametni ljudi uokolo mene. Misao mi je koncentrirana samo na intelekt, bez da je to moje htijenje, jednostavno kao da intelekt nadzire samog sebe.
Razmišljajući o Bogorodici, pitam se tko je proveo ovo zračenje kod mene i stiže odgovor: Lapis Lazulia. Nikad za ovog života nisam čula ovo ime. Nazovem i pitam kiropraktičara što on zna o tome. Čuo je nešto o tome, kaže on, a ima negdje i nekakvu molitvu. Mislila sam da je lapis lazuli neki svetac. Ispostavilo se da je kristal.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
SJEĆANJE
slika: digital art
Nalazim se u svojoj svijesti u 1996. godini i prvi put postavljam sebi ozbiljno pitanje: otkad sam zapravo počela primati nekakve vizije koje su se ostvarivale, jesam li ih ja kreirala?
Sjećanje me vrati na 1987.godinu: vidim sebe u firmi kako pišem nekakav dijagram slova u kojem dobivam poruku da 'ODEM DOMA'. Jasno znam, da se poruka odnosi na povratak u Božije obitavalište. Pratim svoje sjećanje i ostajem zapanjena, to je preblaga riječ. Postajem prvi put uistinu svjesna poruka koje sam primala. Prisjetih se zvijezde repatice i černobilske nuklearne katastrofe. Zašto sam imala uvid, da je ta zvijezda svojim repom skrivila tu katastrofu? I tada sam imala viziju tog događaja.
Kakvo je to i čije je znanje koje povremeno osvještavam? Poruke dobivam najčešće pred buđenje, one dolaze i tijekom dana, kada sam sama sa sobom usredotočena na svoj misaoni tok. Kakve su to i čije informacije koje primam? Bezbroj puta stizala je poruka prije buđenja, da pišem snove, a koju sam ja svaki puta zanemarila. Poslije ove spoznaje prošlo je još nekoliko godina prije, nego sam počela pisati snove i uglavnom sam bilježila one koji su mi se činili interesantni. Obzirom, da sam kroz te snove dobivala znanje kako da iscijelim sebe, neke od njih sam doista i slijedila.
Kada sam počela primati poruke koje se odnose na planet Zemlju i kozmička zbivanja, uplašila sam se i nisam ih više htjela pisati. Uzalud. Snovi su postali java. Vidjela sam ono što nisam čula da vide i drugi ljudi, ali nisam znala sebi objasniti kako ja to vidim i da li tome što vidim u svojoj svijesti trebam vjerovati, trebam li to viđenje slijediti i što mi je za činiti? Prava mora. Imala sam i imam spoznaju, da sam ja kriva za sve što se događa na planeti Zemlji. Odgovorna sam isto kao i predsjednik najveće zemaljske sile. Planeta Zemlja i sav njen život nalazio se u opasnosti, a ja sam to trebala spriječiti. Osjećala sam se tog trenutka najjadnijim stvorenjem na planeti Zemlji. Prihvatiti, da sam jednako kriva kao i oni ljudi koji uistinu agresivno oružanom, ekonomskom i vjerskom silom, ugrožavaju ovaj planet, nikako nisam mogla.
Trebalo je ujediniti i balansirati planetarnu svijest kroz elemente zraka, zemlje, vode i vatre u pozitivnom smislu. Spriječiti da se ne dogodi promjena nekakve morske struje na zapadu između dvije Amerike. Uspostaviti kontakt sa mineralnim, biljnim i životinjskim carstvom. Obratiti pozornost na tektonske ploče (za koje nisam do tad ni čula). Nadgledati erupcije vulkana. Naravno, da sam rekla odmah: neka propadne sav svijet i ja zajedno s njim. Gotovo! Neću u tome sudjelovati, bila je moja čvrsta odluka. Ljutito sam postavila pitanje sa kime ja to komuniciram i tko me to zafrkava? Dobivam odgovor: Bog i nekakvo planetarno vijeće. Neću i točka! Gdje ste do sad bili, dok sam ja proživljavala svoje bolne agonije? Njihov odgovor: „Tu smo sve vrijeme. Ti nas ne slušaš.“ Ne slušam! Kao da prvi put uistinu postajem svjesna svog sluha na jedan potpuno drugačiji, suptilan način. Ja čujem i vidim.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
VIZIJE U BUDNOM STANJU
slika: digital art
Mjesta na Zemlji, koja su bila upečatljiva u datim vizijama su:
-Egipat sa piramidama i tajne koje one kriju.
-Izrael, razvijanje mržnje i rata.
-Iraq katastrofa kojom će biti pogođeno njegovo stanovništvo.
-Guatemala (sjeverni dio), skriveni grad prethodne civilizacije u utrobi zemlje.
-Peru, kristalne ljudske glave deset velikih i dvije male, a ja ih vidim osamnaest: šest kao da je negdje u zemlji da stvaraju protutežu.
-Ocean iza dvije Amerike, opasne morske struje.
-Rusija u vrijeme Jeljcina, opasnost po život predsjednika i moguća nuklearna katastrofa koju bi on pijan mogao zapovijediti.
-Amerika u vrijeme Clintona, šovinistički raspoložena prema istočnim narodima.
-Njemačka u vrijema Koola, ruši se berlinski zid.
-Hrvatska u vrijeme Tuđmana, teška dvadeset sedmogodišnja ekonomska kriza za njen narod.
-Srbija u vrijeme Miloševića, potpuno narodno rastrojstvo.
-Sjeverna Koreja, ratoborna nacija.
-Kina, nevjerojatan vojni režim.
-Dio Indije oko Pakistana, pobunjeničke vjerske razmirice.
-Indonezija, razorni potres.
-Uganda, pobunjena plemenska zajednica.
-Čile, težak ljudski život.
-Meksiko, opasnost od dugotrajnog rata.
Predsjednička imena i prezimena, uglavnom nisam poznavala. U tim zemaljskim predjelima trebalo je očistiti zrak iznad spomenutih prostora, eliminirati opasna satelitska zračenja, djelovati na slabljenje eruptivnih procesa u utrobi Zemlje, održavati morske struje u njihovom toku uz pomoć kitova i delfina, obratiti pozornost na pomicanje tektonskih ploča u dubinama Zemlje.
To znanje nalazi se u svakom čovjeku i on je dužan o tome voditi računa. Sama promišljam, da jedva mogu voditi računa o sebi i svojoj obitelji, a ne još i o tim zemaljskim paradoksima. Sve u svemu, razmišljala sam da je Bog, ako je on posrednik u ovoj igri, izabrao krivu osobu za sudionika. Ja se nisam osjećala sposobnom bilo što promijeniti u tom smislu.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
MOJI POMAGAČI
slika: digital art
Kad sam radila na svojim pozitivnim i negativnim osobinama svijesti, upisala sam i imena dva čovjeka od kojih sam tražila, da mi pomognu kod mog iscjeljivanja. Smatrala sam, oni su pametniji, pozitivniji i veći znalci od mene. Provjeravajući svoje negativne emocije, provjeravala sam i njihove radi usporedbe.
O, kako sam bila sretna kad bi moje emocije bile pozitivnije, nego njihove i nesretna kad je bilo obrnuto. Danas znam što se tada dogodilo, uspostavila sam trojnu vezu sa svojim tijelom, umom i duhom. Kroz tu povezanost uspostavila sam svjesnu misaonu komunikaciju sa drugim dušama. U ovom slučaju, to su bile konkretne osobe s imenom i prezimenom.
Unutarnji upravitelj u meni poučavao me je ispravnoj komunikaciji tuge i radosti, sreće i nesreće te kako se ona očituje u poznatom i nepoznatom okruženju. Ni danas ne znam čime sam zaslužila tu njegovu milost! Možda nastojanjem, da želim biti odgovorniji i pozitivniji čovjek. Za mene sad nastaje ozbiljan problem. Kako da kažem konkretnim ljudima, da su pozvani sa mnom u Marijino svetište? Kako ću im to reći kad ni sama nisam sigurna hoću li ja uopće tamo ići? To nije moja bogomolja, ja sam pravoslavne vjere. Nisam dugo sa tim ljudima komunicirala, najmanje šest mjeseci nisam se čula sa njima. Imala sam osjećaj kako su me obojica iznevjerili i da mi ne znaju pomoći. To uvjerenje me je potaknulo, da pokušam pomoći sama sebi. Odlučujem, reći ću im istinu! Ima li smisla, da vam pričam kako je ta moja istina prošla? Ima, zašto ne.
Odlazim prvo kod jednog starijeg i mislila sam, pametnijeg. Sa njim sam više komunicirala. Ništa. Ne pada mu na pamet, da ide sa mnom u katoličku bogomolju, on je Srbin. Odlazim kod drugog teška srca i on je Srbin, ali se predstavlja kao katolik, zbog ratnih zbivanja i odnosa netrpeljivosti u okolini. Sa njim nisam u dobrim odnosima, gadno me je uvrijedio, opelješio me je financijski za svoje tretmane koji nisu imali nikakvog pozitivnog učinka. Tada sam tako o njima mislila i bila ljuta na njega i nije mi padalo na pamet, da ga ikad više posjetim. U mojoj duši izazvao je gorčinu, privlačio me je nekom nevjerojatnom energijom, nisam bila načisto sama sa sobom. Mrzim li ga ili volim zbog osjećaja ljubavi i samilosti koje je kod mene budio? U njemu doslovno vidim najgoreg čovjeka kojeg sam u životu upoznala. Pametno bi bilo od mene, da se odmaknem od njega. Teškom mukom to uspijevam. Ne želim i želim mentalno ponovo ići k njemu, ali duša mi čezne za njegovom blizinom. Priznajem sebi, zaljubljena sam u njega kao nikad ni u koga drugog u svom životu!
Pitam se zašto me Bog ponovo sa njim povezuje? Ne želim fizički konzumirati tu ljubav, psihički budim se i liježem sa njim. Emotivno, potpuno mu pripadam. O, kako su bili teški koraci kojim sam koračala do njegovog doma! Jedan naprijed, a dva natrag. Putem od petnaest minuta hodala sam dva sata. Dolazim sa namjerom, da mu kažem da ide sa mnom na Trsat, a govorim mu, da mi treba njegov tretman.
Bože, koje iskustvo sam kod njega na tretmanu doživjela!! Ja čitam njegove misli kao da su otvorena knjiga. Osvještavam kako je lažan ljudski međuodnos.
I on i ja jedno mislimo, drugo govorimo, sasvim treće osjećamo, a nesvjesno radimo ono što ni jednom od nas ne odgovara nekom uzajamnom boljitku. Prvi put postajem svjesna tog ljudskog velikog problema u međusobnim odnosima.
U njima ne prepoznajem ništa dobrog upućenog ni prema meni niti prema drugim ljudima. On me doslovno smatra nižim bićem od sebe i također prema meni isijava ljutnju. Htio je biti negdje drugdje, sa nekom ženskom koja ima dvije curice, a eto mora meni dati tretman kojeg ja nisam zaslužilam a i ja sam njega povrijedila. Nisam došla na tretmane kad mi je on predložio. Iznevjerila sam njegova nadanja o financijskim prihodima i njegove emocije erotskog osjećaja i on osjeća nešto prema meni, bori se protiv tih osjećaja. On bi najradije, da nisam više k njemu došla, iznevjerila sam ga. Nema sada tih novaca kojim mu ja to mogu platiti.
Sa tugom u srcu razmišljam koliko sam mu novaca dala za prethodne tretmane i kako sam danas u banci išla u minus, da bih mu mogla platiti za njegov jedan tretman od pola sata, svoju jednu i pol dnevnicu. Koliko vrijedi njegov rad, a koliko moj? Pitam se: zar sam ja kod ovog čovjeka tražila pomoć, zašto moje srce za njega uopće kuca? Ja u njemu vidim Boga i ljubav koja zrači iz mene i njega, kao da je božanska. Odjednom se prisjećam, da sam ga već vidjela prije nekoliko mjeseci u jednom svom upečatljivom snu, a tada ga uopće nisam fizički poznavala.
Evo tog sna:
U polusnu gledam svog oca, majku i najstarijeg brata sa lijeve strane nedaleko od sebe. Gledam svoju ljubav prema njima i njihovu ljubav prema meni. Brata Dušana sam najviše voljela, nije me nikad povrijedio. Nadala sam se, da će mi samo on pomoći, ako mi pomoć ikad bude trebala. Kada mi je pomoć nudio, ja sam je svjesno odbijala. Kada sam uistinu pomoć potražila od njega, nije mi je pružio. On ne zna niti da ja postojim. Vrlo rijetko me se prisjeća. Majku nježno volim, a ona više ne voli nikoga. Voljela je jedno vrijeme sinove, a oni su je razočarali. Gorčina usamljenosti vlada u njezinoj duši. Oca sam mrzila, bio je zao prema meni kao djetetu, a moj otac me najviše volio od cijele moje obitelji i kao da je sve nade položio u moje ruke. Sa druge strane vidim kako prema meni dolazi sjajna zraka svjetla koja isijava ljubav. Tko me to toliko voli, pitam se okrećući se na desnu stranu? Stotinjak metara od mene stoji dvoje ljudi. Jedan je visok, a drugi njemu do ramena. Od ovog manjeg zraka svjetlosti ide prema meni, ali ono što mene iznenađuje i drugi čovjek me voli više, nego cijela moja obitelj. Želim se uvjeriti tko to mene toliko voli, a da ja to ne znam? Dolazim odlučno pred njih, gledam ih u oči. Jednog od njih prepoznajem, to je bioenergetičar kod kojeg sam sada došla na tretman, a drugog ne znam i ne znam ni je li muško ili žensko. Osoba je u crvenoj dugačkoj haljini ni crnac ni bjelac, nježna lica, sa crnom kovrčavom kosom do ramena. Nježni šeretski smiješak titra joj na licu.
„Kako se zoveš?“, pitam, „Baba“, tiho progovara. Nije žensko, muško je zaključujem i dok se ja u sebi pitam otkud on to mene toliko voli, u svojoj svijesti vidim daleko kraljevstvo staro tisućama godina i nas dvoje kako se igramo u velikoj prostranoj sobi oko otvorenog ognjišta kao djeca. On je dječak od deset-dvanaest godina, a ja godinu dvije starija curica. Ne uspijevam odgonetnuti što smo jedno drugom bili, ali znam da ljubav odatle potječe. Nisam se ni snašla od iznenađenja, a on stavlja moju ruku u ruku bioenergičara s uputom da mu služim, kao kad otac predaje kćer drugom čovjeku. Iznenađena sam tim činom i ne slažem se sa njegovom odlukom. Imam osjećaj, da se čovjek kojem daje moju ruku krivo predstavlja i u sebi mislim da je on musliman, hodža.
U sekundi sjećanje na ovaj san proletio mi je umom. Tko je ovaj čovjek?, pitam se dok osluškujem njegove misli, emocije i energiju koja isijava iz njegovih ruku. Ako ikome treba pomoć, njemu je potrebnija, nego meni. Ništa mu ne govorim o prirodi svog posjeta, plaćam mu tretman i sama odlazim u Marijino svetište na Trsat na sastanak sa Bogom. Nemam više ni tuge ni ljutnje, jednostavno sam otupjela na sve boli, izdaje, prevare i ne vjerujem više slijepo nikome.
Nije me više briga ni za koga pa čak ni za samog Boga, ali eto idem vidjeti postoji li On u crkvi, jer tamo me je pozvao. U torbi mu nosim zavjetni dar: pojas od perli koji sam svojim rukama napravila sa ljubičastom podstavom i sjajnom kopčom u obliku zlatnog leptira. Nisam odlučila kome da ponudim taj dar: Njegovoj majci Mariji ili Njemu. Odlučujem da taj pojas ostavim u crkvi. Ja sam ljudsko biće i ne mogu nikome ništa zavjetovati, a kamo li Bogu i Njegovoj majci.
Nisam sigurna, da iza svog zavjeta mogu stati, a nisam sigurna ni da li to želim. Ne želim se više klanjati nikom pa ni njima. Ono što želim, to je uvjeriti se da li postoje ili ne i prema toj spoznaji zauzeti stav prema svom životu i svojim životnim suputnicima.
Dolazim u crkvu prije ugovorenog vremena. Želim predati dar i upaliti svijeću. Predajem dar svećeniku i tražim najveću i najskuplju svijeću. Nisam zadovoljna sa svijećom od deset kuna. Htjela sam skuplju i shvaćam koliko sam tašta. Kao da je Bogu važno, hoću li upaliti svijeću ili ne. Negdje u dubini svoje svijesti spoznajem, da je Bogu važno da upalim nekakvo svjetlo. Želim ga upaliti kod lika Marijinog, Ona je žena i majka, Ona će me moći razumjeti, tako razmišljam.
Ne znam gdje se nalazi njen oltar, pitam gdje mogu upaliti ovu svijeću, upućuju me u dvorište kod Marijinog kipa. Dok idem prema njenom oltaru, prisjećam se vizije u kojoj ja klečim pred tronom žene sve u zlatnoj boji, a sa moje lijeve i desne strane kleče moji pomagači, dva čovjeka, obojici je ime: Rade. Žena je Bog i ona nas blagoslivlje što smo smogli snage, da pomognemo jedni drugima i pokrenuli nešto, nekakav preobražaj.
Palim svijeću kod Marijinog kipa i molim je, da mi pomogne spasiti ovaj svijet, molim je da bude moje svjetlo u tmini mraka mog neznanja. Tražim potom oltar u prostoru crkve, ulazeći skrušeno i pokajnički idem od jednog do drugog oltara sa lijeve strane, klečeći pred svakim, dok mi suze suosjećanja prema meni, djeci koju sam donijela na ovaj svijet i ljudima kojih je puna crkva oplakuju obraze. Bez ikakvog respekta svog poniženja puštam ih neka teku. Molim se kao što se nikad nisam molila sa spoznajom ugroženosti ljudskog i svekolikog života. Molitve teku iz moje duše za sve ljude svijeta i sve oblike života poznate i nepoznate.
Napokon nalazim Marijin oltar u crkvi, „...na koljenima priđi i obiđi ga tri puta...“ dolazi zapovijed. Spuštam se na utrnula koljena ponizno i krotko. Dva puta ostavljam nešto novca na oltaru, a treći puta dajem zadnjih 200,00 kuna svog minusa. Razmišljam o crkvi i njezinim vrijednostima i ne smatram je vrijednom. Što mi je dala ova ili neka druga crkva?
Zaključujem, da sam ja ta koja financijski njih podupirem, dok oni meni prodaju maglu upitne vjere, nade i prevarantske ljubavi. O, Bože, Bože, žalim mu se: zašto si me ovdje pozvao? Ja sam žena sa samilosnim osjećajem, a tog osjećaja ovdje nema. U crkvi vladaju muški entiteti, tko zna kojeg porijekla, koji nemaju majčinskih osjećaja. Kako bi oni mogli razumjeti što je dobro za zemaljsku djecu?
Bog mi odgovara: „Ne žali se, upravo si kupila kraljevstvo nebesko zato što si majka i njima treba majčinska ljubav, a ti si je danas ovdje posijala.“
Izlazim pred crkvu u dogovoreno vrijeme, gledajući na svojoj ruci znak opekotine na srednjem prstu svoje desne ruke ispunjene vodenim podljevom sa kojim ću prepoznati Boga.
Podljev na prstu dobila sam večer prije kada sam po božjem uputstvu radila nekakav obred koji se u prirodi radi svake dvije tisuće godina. O njemu mi je zabranjeno pisati i dok sam palila vatru po božjem uputstvu i sve ono što sam imala prije dolaska na sebi, Bog mi se prikazao u obliku slamke u vatri. Dok je plamen oko slamke gorio, ona je ostala sasvim cijela. U čudu sam među prstima držala sasvim cijelu slamku, a Bog mi zapovijeda da golim rukama pogasim vatru. Gledam u vatru i čudim se božjoj zapovijesti. Počinjem gasiti vatru golim rukama i ništa se ne događa. Moje ruke nisu vatrom opečene. U vatri je ostao samo još jedan usijan ugljenčić i dok se ja čudim kako mogu podnijeti toplinu žara, pritiskam taj jedan ugljenčić i gle, dogodi mi se opekotina. Pušem u prst i gledam kako se pojavljuje vodeni podljev od opekotine, a Bog mi se javlja i kaže: “Sutra ćeš me po ovom ožiljku prepoznati na Trsatu.” Ma, da ne bi! mislim se u sebi. Uopće nisam bila ni odlučila hoću li tamo ići. Ostao je još jedan pomagač kojem nisam rekla da je pozvan, a onog kojeg sam pozvala, rekao je da neće ići. Kako da tamo idem sama? Ipak sam došla sama. Ni sama ne znam zašto.
Na dvorištu ispred crkve nalazi se samo jedan čovjek, lijepo je obučen, sa kožnom torbom preko ramena, crnom kosom do ramena. Lijep čovjek, lica poput alabastera, vitkog stasa, samopouzdan, ležeran, nema lik Isusa, kakvog poznajem sa slika.
Ogledam se okolo, ali nema nikog drugog. Prilazim mu bojažljivo i tražim njegovu desnu ruku, gledam u njegovu šaku, nema znaka po kojem bih ga prepoznala. Za svaki slučaj, da ne pogriješim, bez pitanja gledam i njegovu lijevu šaku. Gledam ga u oči i kažem: „Oprostite, otkud ste Vi?, a on meni odgovara: „Iz Splita“. Dok on govori 'Split', ja vidim podmorje ispod nekakve stijene i neku vanzemaljsku inteligenciju, ništa ne razumijem: Split. Tamo je netko ubio nedužnog vojnika u tenku zbog kojeg je počeo rat između Srba i Hrvata zbog kojeg sam ogorčena i na jedne i na druge, kao i na svijet koji to nije spriječio. Nedužnog vojnika. Postoji li nedužni vojnik? Zar nismo svi na neki način vojnici, svi se borimo za slobodu, samostalnost, opstanak i bolji život? Čim je vojnik uzeo pušku, obučava se za ubojstvo. Mora li vojnik uzeti pušku, da bi se borio za slobodu?
Odjednom jasno vidim, da nisu krivi ni Srbi ni Hrvati, kriva je svijetska politika agresivnih nasilnika koji pomoću sile straha i mržnje žele vladati svijetom i svjetskim prirodnim resursima. Ona je to zakuhala, ali tko su agresivni nasilnici, kao da nisu ovozemaljskog porijekla? Stisnuo mi se želudac od neugodnosti, a tijelom mi prolaze srsi straha. Tko to vlada sa mnom i na koji način, a da ja tog vladanja nisam svjesna?
U svijesti mi se pojavljuje misao. Bljak. Dok ja razmišljam o tome kakvo ona ima značenje, čovjek mi govori: „Tako se vi znači prepoznajete.“ Gorko se osmjehujem na svoju pomisao, bljak. Razočarano puštam njegovu ruku i zbunjeno se opraštam sa njim. Ne razumijem njegovu tvrdnju. Kako se to mi prepoznajemo? Ja tražim Boga. Ne prepoznajem Boga u njemu. Tko, koga i kako treba prepoznati? On nije Bog.
Hodam po crkvenim perivojima tražeći u mislima Boga. Prvi put sa zanimanjem promatram ljude, žene i njihovu djecu. Sa sjetnim smiješkom na licu gledam njihove prošle i sadašnje djelatnosti, osluškujem njihove misli i pratim osjećaje u njihovim srcima. Dok ih gledam, osjećam se kao da sam ja Bog, ja vidim njihova unutarnja previranja koja ih sprječavaju da osjete ljepotu i cjelovitost, a oni mene ne vide, nisu me svjesni i kao da me i nema.
U tom viđenju prepoznajem Boga u svakom čovjeku, drvetu, biljci, zrncima pijeska po kojima lagano koračam. Gledam sa brežuljka u crkvu Marijinog svetišta i prvi put spoznajem njenu vrijednost. Ona je utočište u fizičkom obliku kad ga čovjek nema u sebi, svojoj bližoj obitelji, svojoj okolini, ljudima koji ga okružuju, društvu koje ga ne razumije. Utočište. Čije je crkva utočište i zašto mi se opet gušteri vrte u svijesti?
Sa mislima o utočištu odlazim na autobusnu stanicu uvjerena kako me je Bog izdao, nije me dočekao pred crkvom. Sve ovo što sam vidjela i o čemu sam promišljala u umu, nije bilo doprijelo do svjesnosti mog srca. Ulazim u autobus emotivno razočarana. Tek što sam ušla, dobivam zapovijed da sjednem na određeno mjesto. Svjesna sam nepoznate komunikacije. Samo što sam sjela, vidim da u autobus ulazi star iznemogao čovjek sa štapom u ruci, slušnim aparatom u ušima sa naočalama debelih stakala. Gledam, ima li gdje on sjesti, ima mjesta za njega odmah na stolici ispred mene. U mislima mi dolazi zapovijed: Pogledaj u njegovu ruku. Pod izgovorom da ga pitam koliko je sati, nevoljno, prihvaćam ruku nepoznatog čovjeka tražeći znak kakav i sama nosim na svojoj ruci. Sa čuđenjem i nijemim pogledom prepoznajem isti ožiljak, kao što je moj, ali je na prstu njegove ruke trajni žulj, dok je na mojoj ruci tek blaga prolazna opekotina. Unutarnjim osjećajem ushićenja, da me Bog ipak nije izdao, vraćam se na svoje mjesto. Očajnički pokušavam shvatiti Božje očitovanje pitajući se: zar je Bog tako star, nemoćan, gluh i gotovo slijep.
Na ove moje misli dolazi zapovijed, da pročistim svoje uši da bih njega čula, srce da bih ga osjetila, oči da ga vidim i operem sebe da bih njega dodirnula. Za divno čudo u torbi imam štapiće za uši i u neprilici da me tko ne vidi, zaklanjam uho rukom čačkajući štapićem po njemu. Vadim štapić iz uha skrivajući ga od pogleda drugih ljudi u busu, a Bog se nadovezuje i kaže, da sam mu napokon očistila uši da i on može čuti. Bile su mu zatvorene mnogim psovkama i klevetama nas ljudi.
Razrogačenim očima gledam u leđa starog čovjeka ispred sebe, dok on govori nekom pored sebe da dolazi od okuliste. Obnevidio je od gledanja u prazno ogledalo ljudskog shvaćanja i dobrote. Trljam svoje oči u nevjerici toga što čujem i vidim. Imam samo jednu jedinu želju: doći kući, skuhati jednu dobru kavu, sabrati svoje misli i današnja iskustva. Dok ja mislim, da je to samo jedna želja, Bog me pita: „Koliko je to želja?“ Mozak mi je stao, nema nikakvih misli, a zatim mi Bog kaže: „Četiri želje, a ne jedna.“ i shvaćam da Bog upravlja i mojim mislima.
Potpuno sam zbunjena, izlazim iz busa jedan da presjednem u autobus šest i postajem svjesna razina svoje svijesti. Komuniciram sa šestom razinom svoje svijesti. Da li se Bog nalazi u meni?, postavljam si pitanje. Do sad sam Boga tražila izvan sebe u sunčevom svjetlu, prirodi, crkvi, ljudima, drugim oblicima života, ali mi nije padalo na pamet da je on i u meni. Gotovo sam sigurna, da on iz mene progovara i pitam se kako bih sa njim mogla zadržati trajnu komunikaciju? Ne želim ga više izgubiti iz vida, želim ga biti stalno svjesna.
Svjesnost! Svjesnost! Svjesnost, postajem svjesna, kristalno svjesna komunikacije sa šestim centrom svoje svijesti. Vidim gorko-slatku istinu života i kako ću brzo i lako revitalizirati svoje biće. Sve zananje o tomu zapisano mi je u spiralnom centru koji se vratio na prapočetak mog življenja. Ne mog življenja, već cijelog življenja, jasno vidim gdje je početak i da kraja nema i što i kako treba mijenjati, da bi življenje bilo oplemenjeno prihvatljivijim doživljajima.
Odjednom se sve revitalizira munjevitom brzinom, vidim kako ću lako spoznati koliko i kako volim i počinjem od ljubavi prema sebi, majci, majčinoj obitelji, ocu, očevoj obitelji, zajedničkom suživotu mojih roditelja, predaka unazad četiri koljena, rođenju moje braće i sestara, mom osobnom rođenju i kretanju kroz život i životne procese više nesvjesnog, nego svjesnog bivanja.
U meni nije bilo ni „lj“ od ljubavi prema nikome od njih, a kako nisam nikad naučila voljeti njih, nisam mogla voljeti ni sebe. Sve moje priče o ljubavi do sada su bile laž. Istina je, da tek sada osvještavam gdje sam zapela po tom pitanju.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
POGLED KROZ ELEMENTE
slika: digital art
Najupečatljivije mi je sjećanje negativnih misli u zračnoj masi oko planete Zemlje u kojim sam i ja dobrim dijelom sudjelovala i zračenje iznad zemaljskog prostora putem raznih satelita sa različitim informacijama u kojima su svoje učešće velikim dijelom imale vojne i ekonomske sile različitih zemalja po kontinentima.
Prvo na što sam pomislila je opasnost po moj život od raznih obavještajnih službi koje štite tajne različitih beskrupuloznih djelovanja prema životu na Zemlji, a onda sam se gotovo nasmijala na situaciju i svoju sebičnost. Pomislila sam, da je život i tako toliko ugrožen svakog od nas, da moj strah više nema nikakvog smisla. Zemlja je bure baruta sa upaljenim fitiljom. Kako da ga ugasim? Ničega se u životu nisam tako postidjela kao neznanja o samoj sebi, svoje nesposobnosti i svojih misli koje sam odaslala u zemaljsku atmosferu sa kojima sam i ne znajući negativno uticala na ljude i njihovo zdravstveno stanje tijela i Duše, ali zrak nije zagađen samo ljudskim mislima.
Otrovni plinovi odbijaju se o fotonski pojas i zagrijavaju površinu Zemlje, bojni otrovi, kemijski otrovi, farmaceutski otrovi, industrijski otrovi: užas pred mojim raširenim zjenicama. Nema nam spasa ni nama ni planeti na kojoj živimo. Bolest moje i svekolike ljudske svijesti podržava bolest zemaljske savjesti. To je razarajući GMO gen na planeti Zemlji. GMO u hrani blijeda je slika ovog koji nam se kao negativna informacija vraća odbijen od fotonskog pojasa.
Skrušeno i pokajnički molim oprost od svakog poznatog i nepoznatog čovjeka, životinjskog, biljnog i mineralnog carstva koji su ga udahnuli u sebe.
Kada sam gledala planetu Zemlju i moje blato koje ona pročišćava, osjećala sam se posramljeno. Blato iz svinjca mnogo je čišće, nego ono koje sam ja svojim smećem stvorila, a stvorila sam ga još u prethodnim životima sa svom mojom obitelji. Naročito puno blata nalazi se u mojoj predzadnjoj inkarnaciji. Upitala sam se što ja dajem ovoj prekrasnoj planeti? Ništa! Samo ga beskrupulozno iskorištavam. Upitala sam se što bih joj mogla dati? Pred mojim očima zaiskrila je vizija čistog vodenog toka, mladi nasadi drveća, zelene nepokošene livade, ljudskom rukom netaknuta priroda.
Gledajući element vatre, ugledah raskopanu zemljinu utrobu i osjetih razdiruću bol i prazninu majke Zemlje. Ruda koja je iz njene utrobe izvađena, oduzela joj je energiju topline i ravnoteže, njeni polovi su ugroženi podzemnim vojnim eksperimentima, a na kopnu pogrešnom upotrebom vatre kroz ratna previranja. Shvatih u trenutku kobnu istinu, to nije svrha vatre, vatra se upotrebljava na drugačiji način, ona grije postojano, skladno i blago iznutra i izvana, njen bioritam je poremećen iznutra i izvana ljudskom rukom.
Zemlja još drži ravnotežu vatre poslednjim udahom svog bioritma šalje mi poruku o svojoj agoniji. Njeni polovi mijenjaju alfu i omegu. Što bi gori, sad je doli. Užasnuta sam spoznajom i ne znam što mi je za činiti, imam osjećaj da je za spas kasno.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
PRAZNICI DOLAZE
slika: digital art
Praznici dolaze,
a mene kao da se ne tiču,
praznik mi je svaki dan
nemam potrebu da glumim
veću sreću ili radost neku,
stalno sam sretna,
stalno radosna
imam i više, nego mi treba
poklone da dijelim
ili da ih primam,
besmisleno mi je.
Poklon mi je život
i postojanost
u svemu što vidim,
dodirnem,
čujem,
osjetim,
kušam
praznik duha
svoju puninu živi.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic6.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-018-4.
Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
VOLIM TE
slika: digital art
Volim te,
da, tebe, koji ovo čitaš
volim te, bez obzira,
da li ti to nešto znači ili ne,
volim tvoj osmijeh
tvoje postojanje
tvoje vrijedne ruke,
dobrotu kojom zračiš
ma, volim te
i kad se nepotrebno junačiš,
zaslužio si svu ljubav ovog svijeta
zaslužio si ovu ljubav, znaj,
samo zato što dišeš
i što svojim mislima sudbinu pišeš.
Volim te i molim te,
moju ljubav prihvati
zbog svih ljudi
koji tvojim životom prolaze,
majke koja čedo na ruke prima,
zbog zraka koji dišeš,
sunca koje te grije,
žarke zore dok sviće na obzoru,
samog života što esencijom struji,
rodne kiše iz ljetnog oblaka,
pahulje snijega kad se topi na dlanu
i cvjetne livade u proljetnom danu.
Volim te
i divim se ljubavi
koja struji iz mog srca,
harmoniji mira iz duše,
toplini ljudskih osjećaja,
zagrljaju dvoje prijatelja,
obiteljskom skladu,
poštenju u ljudskom djelu,
zajedništvu ljudskog roda,
divim se riječi sloboda
ništa ne tražim od tebe,
samo te volim
takvog kakav jesi,
ma, tko da si!
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic6.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-018-4.
Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
ŠTO SVE MOŽEMO JA I TI?
slika: digital art
Mogu maštom grliti,
ljubavlju dušu golicati,
smijehom osmijeh izmamiti
i mogu dobra u svim prilikama biti.
To sve možeš i ti.
ako ćeš htjeti svjesno voljeti
i ono što za voljenje nije,
ono loše i dobro od prije.
Mogu nježna prema svemu biti,
punog srca svijet grliti,
emocijama dušu dizati
i mnogo o svemu znati.
Ali najviše što mogu,
tek ću dati svijetu,
voljet ću sve ljude, prirodu
i cijelu Zemlju planetu.
BALKANSKA POLITIKA
slika: digital art
Srela se dva jaraca na brvnu
bore se koji će da oplodi srnu,
jedan drugom udara glavu
i svaki vjeruje da je u pravu.
Jedan bi na istok, drugi bi na zapad
sami na sebe proizvode napad,
uzalud se jarci na brvnu bore
jadne li im mudrosti njihove!
Ni jedan od njih naprijed ne može,
jer će ostati bez vlastite kože
samo bol jedan drugom stvaraju,
dok se tako krvnički udaraju.
Čije li će sjeme u krdu prevladati
i mogu li se većem stadu jarci nadati
ili će sa brvna pasti u vodu
i ni jedan neće okusiti slobodu?
Uzalud im njihovo jarčevo sjeme
odavno ga je pregazilo vrijeme
u njemu više života nema
jalovost mu se smišljeno sprema.
Dok se jedni jarci na brvnu biju,
drugi jarci im se sa strane smiju,
jarad njihovu na sve strane razvlače,
oni znaju udarati podlije i jače.
Bože mili, čudne li prirode
kuda li ovakvi suodnosi vode,
životinjska priroda za opstanak se bori,
a ljudska pamet životinjsku dvori?!
Razrijedi se stado balkanskih predjela,
iako mu na istoku sviće zora bijela,
okrenu se stado tami i zapadu
tražeći za opstanak jalovu nadu.
Stado mu na zapadu opstati ne može
tamo se izdaje jedna za drugom množe,
različite su na zapadu genetske vrste,
a izdajnici trljaju debele prste.
Nema dugo jedinstva u balkanskom polju
svako stado ima svoju volju,
barem tako u sebi vjeruje
i ne misli da sa tim pretjeruje.
Tužne srne jarad ispraćaju
one od jarčeve borbe ništa nemaju
ni jaradi niti svoga stada
uvela im je njihova majčinska nada.
Njihovo potomstvo sigurnosti nema
velika se hajka na njega sprema,
lovci su se sa svih strana skupili,
da bi plijen jeftino pokupili.
A kad bi ljudska pamet vladala
svaka bi se srna mudrosti nadala
i ispravnosti predvodnika svog stada
u kojem zaštićenost svakog laneta vlada.
Balkansko polje imalo bi hrane
jedinstvo bi vladalo na sve strane,
stada bi štitila jedni i druge
cvjetala bi zaštićenost i ne bi bilo tuge.
Neka već padnu jarci sa brvna
i neka vodstvo za stado preuzme srna,
ona bar majčinsku ljubav ima
i služit će sa tom ljubavlju svima.
Neka ljudska pamet životinjsku prevlada
i dovede odnose do savršenog sklada,
balkansko polje neka slobodno bude
za sve životinjske vrste i sve pametne ljude.
Neka u takvim stadima ne bude granica
niti nekih usputnih stanica,
stada neka šetaju slobodno po Balkanu
i kreću se na bilo koju stranu.
Tako stada neće upadati u zamke
niti u lovačke zapadnjačke hajke,
zapadnjaci samo svoju korist gledaju,
a Balkanu se razvijati ne daju.
Izlaz na Otrantska vrata
zapadnjacima je vrijedniji od zlata,
a oni besplatno do tamo šeću,
dok Balkanu donose nesreću.
Sa zapada pijesak u oči se baca
balkanskom narodu koji ne shvaća
što zajedništvo balkanskog naroda znači,
dok mu vuk kosti po zemlji razvlači.
Bože mili, pomozi balkanskom stadu,
da za miroljubivost ostvari nadu,
zauvijek mir na Balkanu sklopi
i zapadnjacima brnjicu poklopi.
Za balkansku politiku nema nade,
dok se političari sa mržnjom slade
sa Balkana mogu odnijeti ludost
samo miroljubivost, zajedništvo i mudrost.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic6.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-018-4. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
IDEALAN POREDAK
slika: digital art
Idealan poredak
nitko napravio nije
i neće ga ni biti
dok god čovjek nešto ne smije.
Nijedno društvo
neće doći do ideala,
dok god postoji razlika
velika i mala.
A idealan poredak
može se lako ostvariti
samo ako će čovjek
iskren i pošten biti.
Da bi to postigao,
treba živjeti vrline
koristiti samo više
najpozitivnije osobine.
Idealnog poretka nema
što čovjek živi
na negativnim osobinama
i što je posve okrenuo leđa
mnogobrojnim vrlinama.
Kad to društvo
jednog dana shvati
vrlo lako će
poredak pravi da vrati.
Svi će ljudi u društvu
tada dobri biti
i konačno će ispravan
poredak uspostaviti.
To će biti poredak
najidealnijih ljudskih vrlina
u kojem će vladati
kraljica istina.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic6.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-018-4. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
MOJA NOVA KNJIGA "PRINCEZA EMA"
slika: Nenad Grbac
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic13.php
Nova knjiga na portalu https://digitalne-knjige.com/
Digitalnu slikovnicu
"Princeza Ema"
Anđe Jotanović, predstavit ćemo vam uz pomoć predgovora:
RIJEČ AUTORICE
Oduvijek su se na Zemlji pričale bajke o rođenju, životu, kozmosu, Zemlji, anđelima, vilama i vilenjacima, princezama i prinčevima, kraljicama i kraljevima. One su poučavale ljudske duše o zlu i dobru, o dvojnosti svijeta u kojem živimo pa i danas rado poslušam i pročitam neku bajku. Poslije toga se uvijek dobro osjećam i suosjećam s akterima priče, ponosna na kraj priče u kojem je dobro pobijedilo.
Nekad davno, još dok sam bila malena djevojčica, polusvjesna bilo kakvih bajki, izmišljala sam priče i tako uspavljivala svoju stariju braću. Uvijek se rado prisjetim tog vremena i djetinjstva koje je često bilo bajkovito.
Danas opet smišljam priče, ovaj put je to za moju dragu unuku Emu. Neka je živa, zdrava i napredna, a sa njom i druga djeca, bake i djedice, brace i seke koji će svojim unucima možda jednom čitati ovu bajku.
Neka žive životne bajke i sve nas vesele podsjećajući nas na istinu, ispravno djelovanje, miroljubivost i solidarnost generacija koje su bile, koje jesu i koje dolaze.
Anđa Jotanović, kniževnica, Rijeka, 14.09.2018.
Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub formatu (format namijenjen čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic13.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).
Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu https://digitalne-knjige.com/, priznaju kao objavljena djela.
Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.
Srdačan pozdrav
Uredništvo portala https://digitalne-knjige.com/
DRŽANJE REDA
slika: digital art
E, dosta mi je više držanja reda,
neka sve kako hoće konačno izgleda,
neću se više ni u što miješati
ni sa kim i ni sa čim posla neću imati.
Tako će sve biti u redu
u svakom pogledu
kad ga ja na miru ostavim
i ništa neću na mjesto da postavim.
Kad god se djelom u nešto umiješam,
samo redosljed postojanja pomiješam,
zar nije onda bolje da ništa ne radim
i da se malo neradom sladim?!
I nered je dio života,
a ni ne raditi nije sramota
i to je neko držanje reda
kad se odmoru čovjek preda,
sve je to sastavni dio života
u kojem je živjeti divota.
Držanje reda ponekad dosadi
pa se čovjek sam sa sobom svadi
kao ja sada,
pala mi je na pamet dosada.
Dobro je kad je sve lijepo i uredno,
ali dobro je i kad je čovjeku svejedno,
zato ću držanje reda malo da ostavim
hoću i nered malo da proslavim.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
