SJEĆANJE
slika: digital art
Nalazim se u svojoj svijesti u 1996. godini i prvi put postavljam sebi ozbiljno pitanje: otkad sam zapravo počela primati nekakve vizije koje su se ostvarivale, jesam li ih ja kreirala?
Sjećanje me vrati na 1987.godinu: vidim sebe u firmi kako pišem nekakav dijagram slova u kojem dobivam poruku da 'ODEM DOMA'. Jasno znam, da se poruka odnosi na povratak u Božije obitavalište. Pratim svoje sjećanje i ostajem zapanjena, to je preblaga riječ. Postajem prvi put uistinu svjesna poruka koje sam primala. Prisjetih se zvijezde repatice i černobilske nuklearne katastrofe. Zašto sam imala uvid, da je ta zvijezda svojim repom skrivila tu katastrofu? I tada sam imala viziju tog događaja.
Kakvo je to i čije je znanje koje povremeno osvještavam? Poruke dobivam najčešće pred buđenje, one dolaze i tijekom dana, kada sam sama sa sobom usredotočena na svoj misaoni tok. Kakve su to i čije informacije koje primam? Bezbroj puta stizala je poruka prije buđenja, da pišem snove, a koju sam ja svaki puta zanemarila. Poslije ove spoznaje prošlo je još nekoliko godina prije, nego sam počela pisati snove i uglavnom sam bilježila one koji su mi se činili interesantni. Obzirom, da sam kroz te snove dobivala znanje kako da iscijelim sebe, neke od njih sam doista i slijedila.
Kada sam počela primati poruke koje se odnose na planet Zemlju i kozmička zbivanja, uplašila sam se i nisam ih više htjela pisati. Uzalud. Snovi su postali java. Vidjela sam ono što nisam čula da vide i drugi ljudi, ali nisam znala sebi objasniti kako ja to vidim i da li tome što vidim u svojoj svijesti trebam vjerovati, trebam li to viđenje slijediti i što mi je za činiti? Prava mora. Imala sam i imam spoznaju, da sam ja kriva za sve što se događa na planeti Zemlji. Odgovorna sam isto kao i predsjednik najveće zemaljske sile. Planeta Zemlja i sav njen život nalazio se u opasnosti, a ja sam to trebala spriječiti. Osjećala sam se tog trenutka najjadnijim stvorenjem na planeti Zemlji. Prihvatiti, da sam jednako kriva kao i oni ljudi koji uistinu agresivno oružanom, ekonomskom i vjerskom silom, ugrožavaju ovaj planet, nikako nisam mogla.
Trebalo je ujediniti i balansirati planetarnu svijest kroz elemente zraka, zemlje, vode i vatre u pozitivnom smislu. Spriječiti da se ne dogodi promjena nekakve morske struje na zapadu između dvije Amerike. Uspostaviti kontakt sa mineralnim, biljnim i životinjskim carstvom. Obratiti pozornost na tektonske ploče (za koje nisam do tad ni čula). Nadgledati erupcije vulkana. Naravno, da sam rekla odmah: neka propadne sav svijet i ja zajedno s njim. Gotovo! Neću u tome sudjelovati, bila je moja čvrsta odluka. Ljutito sam postavila pitanje sa kime ja to komuniciram i tko me to zafrkava? Dobivam odgovor: Bog i nekakvo planetarno vijeće. Neću i točka! Gdje ste do sad bili, dok sam ja proživljavala svoje bolne agonije? Njihov odgovor: „Tu smo sve vrijeme. Ti nas ne slušaš.“ Ne slušam! Kao da prvi put uistinu postajem svjesna svog sluha na jedan potpuno drugačiji, suptilan način. Ja čujem i vidim.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
