Pregled posta

MOJI POMAGAČI

slika: digital art


Kad sam radila na svojim pozitivnim i negativnim osobinama svijesti, upisala sam i imena dva čovjeka od kojih sam tražila, da mi pomognu kod mog iscjeljivanja. Smatrala sam, oni su pametniji, pozitivniji i veći znalci od mene. Provjeravajući svoje negativne emocije, provjeravala sam i njihove radi usporedbe.

O, kako sam bila sretna kad bi moje emocije bile pozitivnije, nego njihove i nesretna kad je bilo obrnuto. Danas znam što se tada dogodilo, uspostavila sam trojnu vezu sa svojim tijelom, umom i duhom. Kroz tu povezanost uspostavila sam svjesnu misaonu komunikaciju sa drugim dušama. U ovom slučaju, to su bile konkretne osobe s imenom i prezimenom.

Unutarnji upravitelj u meni poučavao me je ispravnoj komunikaciji tuge i radosti, sreće i nesreće te kako se ona očituje u poznatom i nepoznatom okruženju. Ni danas ne znam čime sam zaslužila tu njegovu milost! Možda nastojanjem, da želim biti odgovorniji i pozitivniji čovjek. Za mene sad nastaje ozbiljan problem. Kako da kažem konkretnim ljudima, da su pozvani sa mnom u Marijino svetište? Kako ću im to reći kad ni sama nisam sigurna hoću li ja uopće tamo ići? To nije moja bogomolja, ja sam pravoslavne vjere. Nisam dugo sa tim ljudima komunicirala, najmanje šest mjeseci nisam se čula sa njima. Imala sam osjećaj kako su me obojica iznevjerili i da mi ne znaju pomoći. To uvjerenje me je potaknulo, da pokušam pomoći sama sebi. Odlučujem, reći ću im istinu! Ima li smisla, da vam pričam kako je ta moja istina prošla? Ima, zašto ne.

Odlazim prvo kod jednog starijeg i mislila sam, pametnijeg. Sa njim sam više komunicirala. Ništa. Ne pada mu na pamet, da ide sa mnom u katoličku bogomolju, on je Srbin. Odlazim kod drugog teška srca i on je Srbin, ali se predstavlja kao katolik, zbog ratnih zbivanja i odnosa netrpeljivosti u okolini. Sa njim nisam u dobrim odnosima, gadno me je uvrijedio, opelješio me je financijski za svoje tretmane koji nisu imali nikakvog pozitivnog učinka. Tada sam tako o njima mislila i bila ljuta na njega i nije mi padalo na pamet, da ga ikad više posjetim. U mojoj duši izazvao je gorčinu, privlačio me je nekom nevjerojatnom energijom, nisam bila načisto sama sa sobom. Mrzim li ga ili volim zbog osjećaja ljubavi i samilosti koje je kod mene budio? U njemu doslovno vidim najgoreg čovjeka kojeg sam u životu upoznala. Pametno bi bilo od mene, da se odmaknem od njega. Teškom mukom to uspijevam. Ne želim i želim mentalno ponovo ići k njemu, ali duša mi čezne za njegovom blizinom. Priznajem sebi, zaljubljena sam u njega kao nikad ni u koga drugog u svom životu!

Pitam se zašto me Bog ponovo sa njim povezuje? Ne želim fizički konzumirati tu ljubav, psihički budim se i liježem sa njim. Emotivno, potpuno mu pripadam. O, kako su bili teški koraci kojim sam koračala do njegovog doma! Jedan naprijed, a dva natrag. Putem od petnaest minuta hodala sam dva sata. Dolazim sa namjerom, da mu kažem da ide sa mnom na Trsat, a govorim mu, da mi treba njegov tretman.

Bože, koje iskustvo sam kod njega na tretmanu doživjela!! Ja čitam njegove misli kao da su otvorena knjiga. Osvještavam kako je lažan ljudski međuodnos.

I on i ja jedno mislimo, drugo govorimo, sasvim treće osjećamo, a nesvjesno radimo ono što ni jednom od nas ne odgovara nekom uzajamnom boljitku. Prvi put postajem svjesna tog ljudskog velikog problema u međusobnim odnosima.

U njima ne prepoznajem ništa dobrog upućenog ni prema meni niti prema drugim ljudima. On me doslovno smatra nižim bićem od sebe i također prema meni isijava ljutnju. Htio je biti negdje drugdje, sa nekom ženskom koja ima dvije curice, a eto mora meni dati tretman kojeg ja nisam zaslužilam a i ja sam njega povrijedila. Nisam došla na tretmane kad mi je on predložio. Iznevjerila sam njegova nadanja o financijskim prihodima i njegove emocije erotskog osjećaja i on osjeća nešto prema meni, bori se protiv tih osjećaja. On bi najradije, da nisam više k njemu došla, iznevjerila sam ga. Nema sada tih novaca kojim mu ja to mogu platiti.

Sa tugom u srcu razmišljam koliko sam mu novaca dala za prethodne tretmane i kako sam danas u banci išla u minus, da bih mu mogla platiti za njegov jedan tretman od pola sata, svoju jednu i pol dnevnicu. Koliko vrijedi njegov rad, a koliko moj? Pitam se: zar sam ja kod ovog čovjeka tražila pomoć, zašto moje srce za njega uopće kuca? Ja u njemu vidim Boga i ljubav koja zrači iz mene i njega, kao da je božanska. Odjednom se prisjećam, da sam ga već vidjela prije nekoliko mjeseci u jednom svom upečatljivom snu, a tada ga uopće nisam fizički poznavala.

Evo tog sna:

U polusnu gledam svog oca, majku i najstarijeg brata sa lijeve strane nedaleko od sebe. Gledam svoju ljubav prema njima i njihovu ljubav prema meni. Brata Dušana sam najviše voljela, nije me nikad povrijedio. Nadala sam se, da će mi samo on pomoći, ako mi pomoć ikad bude trebala. Kada mi je pomoć nudio, ja sam je svjesno odbijala. Kada sam uistinu pomoć potražila od njega, nije mi je pružio. On ne zna niti da ja postojim. Vrlo rijetko me se prisjeća. Majku nježno volim, a ona više ne voli nikoga. Voljela je jedno vrijeme sinove, a oni su je razočarali. Gorčina usamljenosti vlada u njezinoj duši. Oca sam mrzila, bio je zao prema meni kao djetetu, a moj otac me najviše volio od cijele moje obitelji i kao da je sve nade položio u moje ruke. Sa druge strane vidim kako prema meni dolazi sjajna zraka svjetla koja isijava ljubav. Tko me to toliko voli, pitam se okrećući se na desnu stranu? Stotinjak metara od mene stoji dvoje ljudi. Jedan je visok, a drugi njemu do ramena. Od ovog manjeg zraka svjetlosti ide prema meni, ali ono što mene iznenađuje i drugi čovjek me voli više, nego cijela moja obitelj. Želim se uvjeriti tko to mene toliko voli, a da ja to ne znam? Dolazim odlučno pred njih, gledam ih u oči. Jednog od njih prepoznajem, to je bioenergetičar kod kojeg sam sada došla na tretman, a drugog ne znam i ne znam ni je li muško ili žensko. Osoba je u crvenoj dugačkoj haljini ni crnac ni bjelac, nježna lica, sa crnom kovrčavom kosom do ramena. Nježni šeretski smiješak titra joj na licu.

„Kako se zoveš?“, pitam, „Baba“, tiho progovara. Nije žensko, muško je zaključujem i dok se ja u sebi pitam otkud on to mene toliko voli, u svojoj svijesti vidim daleko kraljevstvo staro tisućama godina i nas dvoje kako se igramo u velikoj prostranoj sobi oko otvorenog ognjišta kao djeca. On je dječak od deset-dvanaest godina, a ja godinu dvije starija curica. Ne uspijevam odgonetnuti što smo jedno drugom bili, ali znam da ljubav odatle potječe. Nisam se ni snašla od iznenađenja, a on stavlja moju ruku u ruku bioenergičara s uputom da mu služim, kao kad otac predaje kćer drugom čovjeku. Iznenađena sam tim činom i ne slažem se sa njegovom odlukom. Imam osjećaj, da se čovjek kojem daje moju ruku krivo predstavlja i u sebi mislim da je on musliman, hodža.

U sekundi sjećanje na ovaj san proletio mi je umom. Tko je ovaj čovjek?, pitam se dok osluškujem njegove misli, emocije i energiju koja isijava iz njegovih ruku. Ako ikome treba pomoć, njemu je potrebnija, nego meni. Ništa mu ne govorim o prirodi svog posjeta, plaćam mu tretman i sama odlazim u Marijino svetište na Trsat na sastanak sa Bogom. Nemam više ni tuge ni ljutnje, jednostavno sam otupjela na sve boli, izdaje, prevare i ne vjerujem više slijepo nikome.

Nije me više briga ni za koga pa čak ni za samog Boga, ali eto idem vidjeti postoji li On u crkvi, jer tamo me je pozvao. U torbi mu nosim zavjetni dar: pojas od perli koji sam svojim rukama napravila sa ljubičastom podstavom i sjajnom kopčom u obliku zlatnog leptira. Nisam odlučila kome da ponudim taj dar: Njegovoj majci Mariji ili Njemu. Odlučujem da taj pojas ostavim u crkvi. Ja sam ljudsko biće i ne mogu nikome ništa zavjetovati, a kamo li Bogu i Njegovoj majci.

Nisam sigurna, da iza svog zavjeta mogu stati, a nisam sigurna ni da li to želim. Ne želim se više klanjati nikom pa ni njima. Ono što želim, to je uvjeriti se da li postoje ili ne i prema toj spoznaji zauzeti stav prema svom životu i svojim životnim suputnicima.

Dolazim u crkvu prije ugovorenog vremena. Želim predati dar i upaliti svijeću. Predajem dar svećeniku i tražim najveću i najskuplju svijeću. Nisam zadovoljna sa svijećom od deset kuna. Htjela sam skuplju i shvaćam koliko sam tašta. Kao da je Bogu važno, hoću li upaliti svijeću ili ne. Negdje u dubini svoje svijesti spoznajem, da je Bogu važno da upalim nekakvo svjetlo. Želim ga upaliti kod lika Marijinog, Ona je žena i majka, Ona će me moći razumjeti, tako razmišljam.

Ne znam gdje se nalazi njen oltar, pitam gdje mogu upaliti ovu svijeću, upućuju me u dvorište kod Marijinog kipa. Dok idem prema njenom oltaru, prisjećam se vizije u kojoj ja klečim pred tronom žene sve u zlatnoj boji, a sa moje lijeve i desne strane kleče moji pomagači, dva čovjeka, obojici je ime: Rade. Žena je Bog i ona nas blagoslivlje što smo smogli snage, da pomognemo jedni drugima i pokrenuli nešto, nekakav preobražaj.

Palim svijeću kod Marijinog kipa i molim je, da mi pomogne spasiti ovaj svijet, molim je da bude moje svjetlo u tmini mraka mog neznanja. Tražim potom oltar u prostoru crkve, ulazeći skrušeno i pokajnički idem od jednog do drugog oltara sa lijeve strane, klečeći pred svakim, dok mi suze suosjećanja prema meni, djeci koju sam donijela na ovaj svijet i ljudima kojih je puna crkva oplakuju obraze. Bez ikakvog respekta svog poniženja puštam ih neka teku. Molim se kao što se nikad nisam molila sa spoznajom ugroženosti ljudskog i svekolikog života. Molitve teku iz moje duše za sve ljude svijeta i sve oblike života poznate i nepoznate.

Napokon nalazim Marijin oltar u crkvi, „...na koljenima priđi i obiđi ga tri puta...“ dolazi zapovijed. Spuštam se na utrnula koljena ponizno i krotko. Dva puta ostavljam nešto novca na oltaru, a treći puta dajem zadnjih 200,00 kuna svog minusa. Razmišljam o crkvi i njezinim vrijednostima i ne smatram je vrijednom. Što mi je dala ova ili neka druga crkva?

Zaključujem, da sam ja ta koja financijski njih podupirem, dok oni meni prodaju maglu upitne vjere, nade i prevarantske ljubavi. O, Bože, Bože, žalim mu se: zašto si me ovdje pozvao? Ja sam žena sa samilosnim osjećajem, a tog osjećaja ovdje nema. U crkvi vladaju muški entiteti, tko zna kojeg porijekla, koji nemaju majčinskih osjećaja. Kako bi oni mogli razumjeti što je dobro za zemaljsku djecu?

Bog mi odgovara: „Ne žali se, upravo si kupila kraljevstvo nebesko zato što si majka i njima treba majčinska ljubav, a ti si je danas ovdje posijala.“

Izlazim pred crkvu u dogovoreno vrijeme, gledajući na svojoj ruci znak opekotine na srednjem prstu svoje desne ruke ispunjene vodenim podljevom sa kojim ću prepoznati Boga.

Podljev na prstu dobila sam večer prije kada sam po božjem uputstvu radila nekakav obred koji se u prirodi radi svake dvije tisuće godina. O njemu mi je zabranjeno pisati i dok sam palila vatru po božjem uputstvu i sve ono što sam imala prije dolaska na sebi, Bog mi se prikazao u obliku slamke u vatri. Dok je plamen oko slamke gorio, ona je ostala sasvim cijela. U čudu sam među prstima držala sasvim cijelu slamku, a Bog mi zapovijeda da golim rukama pogasim vatru. Gledam u vatru i čudim se božjoj zapovijesti. Počinjem gasiti vatru golim rukama i ništa se ne događa. Moje ruke nisu vatrom opečene. U vatri je ostao samo još jedan usijan ugljenčić i dok se ja čudim kako mogu podnijeti toplinu žara, pritiskam taj jedan ugljenčić i gle, dogodi mi se opekotina. Pušem u prst i gledam kako se pojavljuje vodeni podljev od opekotine, a Bog mi se javlja i kaže: “Sutra ćeš me po ovom ožiljku prepoznati na Trsatu.” Ma, da ne bi! mislim se u sebi. Uopće nisam bila ni odlučila hoću li tamo ići. Ostao je još jedan pomagač kojem nisam rekla da je pozvan, a onog kojeg sam pozvala, rekao je da neće ići. Kako da tamo idem sama? Ipak sam došla sama. Ni sama ne znam zašto.

Na dvorištu ispred crkve nalazi se samo jedan čovjek, lijepo je obučen, sa kožnom torbom preko ramena, crnom kosom do ramena. Lijep čovjek, lica poput alabastera, vitkog stasa, samopouzdan, ležeran, nema lik Isusa, kakvog poznajem sa slika.

Ogledam se okolo, ali nema nikog drugog. Prilazim mu bojažljivo i tražim njegovu desnu ruku, gledam u njegovu šaku, nema znaka po kojem bih ga prepoznala. Za svaki slučaj, da ne pogriješim, bez pitanja gledam i njegovu lijevu šaku. Gledam ga u oči i kažem: „Oprostite, otkud ste Vi?, a on meni odgovara: „Iz Splita“. Dok on govori 'Split', ja vidim podmorje ispod nekakve stijene i neku vanzemaljsku inteligenciju, ništa ne razumijem: Split. Tamo je netko ubio nedužnog vojnika u tenku zbog kojeg je počeo rat između Srba i Hrvata zbog kojeg sam ogorčena i na jedne i na druge, kao i na svijet koji to nije spriječio. Nedužnog vojnika. Postoji li nedužni vojnik? Zar nismo svi na neki način vojnici, svi se borimo za slobodu, samostalnost, opstanak i bolji život? Čim je vojnik uzeo pušku, obučava se za ubojstvo. Mora li vojnik uzeti pušku, da bi se borio za slobodu?

Odjednom jasno vidim, da nisu krivi ni Srbi ni Hrvati, kriva je svijetska politika agresivnih nasilnika koji pomoću sile straha i mržnje žele vladati svijetom i svjetskim prirodnim resursima. Ona je to zakuhala, ali tko su agresivni nasilnici, kao da nisu ovozemaljskog porijekla? Stisnuo mi se želudac od neugodnosti, a tijelom mi prolaze srsi straha. Tko to vlada sa mnom i na koji način, a da ja tog vladanja nisam svjesna?

U svijesti mi se pojavljuje misao. Bljak. Dok ja razmišljam o tome kakvo ona ima značenje, čovjek mi govori: „Tako se vi znači prepoznajete.“ Gorko se osmjehujem na svoju pomisao, bljak. Razočarano puštam njegovu ruku i zbunjeno se opraštam sa njim. Ne razumijem njegovu tvrdnju. Kako se to mi prepoznajemo? Ja tražim Boga. Ne prepoznajem Boga u njemu. Tko, koga i kako treba prepoznati? On nije Bog.

Hodam po crkvenim perivojima tražeći u mislima Boga. Prvi put sa zanimanjem promatram ljude, žene i njihovu djecu. Sa sjetnim smiješkom na licu gledam njihove prošle i sadašnje djelatnosti, osluškujem njihove misli i pratim osjećaje u njihovim srcima. Dok ih gledam, osjećam se kao da sam ja Bog, ja vidim njihova unutarnja previranja koja ih sprječavaju da osjete ljepotu i cjelovitost, a oni mene ne vide, nisu me svjesni i kao da me i nema.

U tom viđenju prepoznajem Boga u svakom čovjeku, drvetu, biljci, zrncima pijeska po kojima lagano koračam. Gledam sa brežuljka u crkvu Marijinog svetišta i prvi put spoznajem njenu vrijednost. Ona je utočište u fizičkom obliku kad ga čovjek nema u sebi, svojoj bližoj obitelji, svojoj okolini, ljudima koji ga okružuju, društvu koje ga ne razumije. Utočište. Čije je crkva utočište i zašto mi se opet gušteri vrte u svijesti?

Sa mislima o utočištu odlazim na autobusnu stanicu uvjerena kako me je Bog izdao, nije me dočekao pred crkvom. Sve ovo što sam vidjela i o čemu sam promišljala u umu, nije bilo doprijelo do svjesnosti mog srca. Ulazim u autobus emotivno razočarana. Tek što sam ušla, dobivam zapovijed da sjednem na određeno mjesto. Svjesna sam nepoznate komunikacije. Samo što sam sjela, vidim da u autobus ulazi star iznemogao čovjek sa štapom u ruci, slušnim aparatom u ušima sa naočalama debelih stakala. Gledam, ima li gdje on sjesti, ima mjesta za njega odmah na stolici ispred mene. U mislima mi dolazi zapovijed: Pogledaj u njegovu ruku. Pod izgovorom da ga pitam koliko je sati, nevoljno, prihvaćam ruku nepoznatog čovjeka tražeći znak kakav i sama nosim na svojoj ruci. Sa čuđenjem i nijemim pogledom prepoznajem isti ožiljak, kao što je moj, ali je na prstu njegove ruke trajni žulj, dok je na mojoj ruci tek blaga prolazna opekotina. Unutarnjim osjećajem ushićenja, da me Bog ipak nije izdao, vraćam se na svoje mjesto. Očajnički pokušavam shvatiti Božje očitovanje pitajući se: zar je Bog tako star, nemoćan, gluh i gotovo slijep.

Na ove moje misli dolazi zapovijed, da pročistim svoje uši da bih njega čula, srce da bih ga osjetila, oči da ga vidim i operem sebe da bih njega dodirnula. Za divno čudo u torbi imam štapiće za uši i u neprilici da me tko ne vidi, zaklanjam uho rukom čačkajući štapićem po njemu. Vadim štapić iz uha skrivajući ga od pogleda drugih ljudi u busu, a Bog se nadovezuje i kaže, da sam mu napokon očistila uši da i on može čuti. Bile su mu zatvorene mnogim psovkama i klevetama nas ljudi.

Razrogačenim očima gledam u leđa starog čovjeka ispred sebe, dok on govori nekom pored sebe da dolazi od okuliste. Obnevidio je od gledanja u prazno ogledalo ljudskog shvaćanja i dobrote. Trljam svoje oči u nevjerici toga što čujem i vidim. Imam samo jednu jedinu želju: doći kući, skuhati jednu dobru kavu, sabrati svoje misli i današnja iskustva. Dok ja mislim, da je to samo jedna želja, Bog me pita: „Koliko je to želja?“ Mozak mi je stao, nema nikakvih misli, a zatim mi Bog kaže: „Četiri želje, a ne jedna.“ i shvaćam da Bog upravlja i mojim mislima.

Potpuno sam zbunjena, izlazim iz busa jedan da presjednem u autobus šest i postajem svjesna razina svoje svijesti. Komuniciram sa šestom razinom svoje svijesti. Da li se Bog nalazi u meni?, postavljam si pitanje. Do sad sam Boga tražila izvan sebe u sunčevom svjetlu, prirodi, crkvi, ljudima, drugim oblicima života, ali mi nije padalo na pamet da je on i u meni. Gotovo sam sigurna, da on iz mene progovara i pitam se kako bih sa njim mogla zadržati trajnu komunikaciju? Ne želim ga više izgubiti iz vida, želim ga biti stalno svjesna.

Svjesnost! Svjesnost! Svjesnost, postajem svjesna, kristalno svjesna komunikacije sa šestim centrom svoje svijesti. Vidim gorko-slatku istinu života i kako ću brzo i lako revitalizirati svoje biće. Sve zananje o tomu zapisano mi je u spiralnom centru koji se vratio na prapočetak mog življenja. Ne mog življenja, već cijelog življenja, jasno vidim gdje je početak i da kraja nema i što i kako treba mijenjati, da bi življenje bilo oplemenjeno prihvatljivijim doživljajima.

Odjednom se sve revitalizira munjevitom brzinom, vidim kako ću lako spoznati koliko i kako volim i počinjem od ljubavi prema sebi, majci, majčinoj obitelji, ocu, očevoj obitelji, zajedničkom suživotu mojih roditelja, predaka unazad četiri koljena, rođenju moje braće i sestara, mom osobnom rođenju i kretanju kroz život i životne procese više nesvjesnog, nego svjesnog bivanja.

U meni nije bilo ni „lj“ od ljubavi prema nikome od njih, a kako nisam nikad naučila voljeti njih, nisam mogla voljeti ni sebe. Sve moje priče o ljubavi do sada su bile laž. Istina je, da tek sada osvještavam gdje sam zapela po tom pitanju.

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php



ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


Post je objavljen 15.12.2018. u 13:21 sati.