https://www.youtube.com/channel/UC8sjyJyTAXUILlQCHrEd9Ug

zavirite malo ako imate vremena

Da, znam ja i kuhati, a ne samo kukati

Ovakve juhe nema u Manili, ali tamo sam jela juhu sa zmijskim mesom što danas naravno da mi netko ponudi takvu juhu ne bih jela a onda mi nitko nije rekao da je u juhi zmijsko meso koje vjerujte mi ima sličan okus piletini samo što je meso rezano na kolutiće.

jednostavnije mi je kupiti i speći na električkom roštiju doma no kupiti porciju, za sebe kupim dva šnicla vratine i oboje uživamo u finom jelu

Znam da se u većini domaćinstava nedjeljom priprema juha, pohano ili pečeno meso, salata, riža ili krumpir, te desert ali meni moj organizam traži nešto na žlicu, pa napravih ovo

Ovo je moja malenkost i moja majka kada smo bile u Manili, tada još nisam bila u invalidskim kolicima.



sjećate li se ovog, tu sam već bila u kolicima.

danas me sin počastio prirodnim sokom od naranče jer me natjerao da izađemo malo iz stana van

skuhati, lagano sam prepekla 25 dkg mljevenog mesa i dodala oko pola litre sosa od rajčice, dodala začine i na laganoj vatri kuhala još oko pola sata. Naravno pitate ćete me dali ima luka, naravno nema ga ni trunka jer mi luk ima neki čudan miris i okus u posljednje vrijeme.

Danas mi se nije dalo tipkati, ali obećavam da će sutra biti malo veći nastavak putopisa kroz MANILU.
S obzirom da moj sin nije želio ručak rekao mi je da mu ovo što ćete vidjeti u videu napravim za večeru i moram vam priznati da je većinu pojeo i s kruhom očistio tavicu.



pogledajte vide od početka do kraja

Danas me nešto od kada sam ustala boli glava, tako da nemam snage tipkati ništa ali obećavam da ću zbog onih kojima je ta istina zanimljiva sutra pisati dalje vjerojatno u dva dijela.

U Manili koliko god sam boravila tamo i kada god smo odlazili na izlete ili na tretmane, svaki drugi dan nikada na licima ljudi nisam primijetila tugu, uvijek su nasmijani bez obzira što su pretežno siromašno stanovništvo.

Ne, danas vam neću pisati o tome, pisat ću vam o selu u kojem nadam se još dan danas živi Manuel jer to selo ima zanimljiv običaj od pamtivijeka. Naime njegova priča ide ovako.
Mladi par prije braka stupa u intimne odnose i ako ta izabranica rodi muško dijete onda stupaju u brak, a ako ne rastaju se i žena sa djetetom se vraća roditeljima, o muški nakon šest mjeseci traži drugu djevojku i postupak je isti. Manuel je imao sreće pa je njegova izabranica rodila muško i sretan je jer onaj koji izabere mladu ženu koja već ima žensko dijete, a njemu rodi muško mora se po pravilima njegovog sela brinuti i za to žensko dijete kao da je njegovo.
Slušajući njegovu priču nisam mogla vjerovati da takvo što još uvijek postoji pa sam ga nakon ispričane priče pitala zašto je takav običaj, a evo njegovog obrazloženja.
Davno prije trebali su ratnici i muška djeca su se pripremala od malih nogu za borbu kako ne bi izgubili svoj komadić zemlje, a i zaštitili stanovništvo svog sela zato se njegovo selo zove selo ratnika. Kuće su im izgrađene od drva i povezane blatom i u njoj žive od najstarijeg do bebe.

Kuće grade od blata jer kada krene sezona Tajfuna i kuća se sruši jeftinije je napraviti drvenu nego popravljati štetu na zidanoj kući.

(nastavak slijedi, ne stignem sad pisati jer idem pripremiti povrće za ručak i popiti kavu)

Svatko od nas imao je neko pitanje za Ednu, ona je uz smiješak odgovarala, a Brunin otac je prevađao sa engleskog na hrvatski jer većina engleski nije znala. Moja majka je pitala na esperantu te joj je ona tako uzvratila odgovor. Pokušala me majka prije puta u Manilu naučiti esperanto ali meni se uz engleski i natucanje njemačkog nije dalo više učiti niti jedan jezik ( iako ljudi kažu koliko jezika govoriš toliko vrijediš). Kasnije u našem prijevoznom sredstvu majka mi je rekla da ju je pitala koliko vremenski traje taj tretman kod iscjeljitelja po osobi, a ona je odgovorila da sve ovisi od osobe koju uzme u obradu da je liječi.
Bruno je naravno ponio sa sobom gitaru pa smo bili vesela skupina vozeći se do mjesta gdje se nalaze ploveće tržnice. Čak su i Edna i Manuel pokušavali ponavljati neke riječi i bilo ih je simpatično slušati kako se trude pjevati jezikom koji ne razumiju.

Nakon otpjevanih pjesama Edna je zamolila Manuela da ispriča priču o selu gdje živi i on je naravno pristao da nam je ispriča ali tek kada će nas voziti nazad da se pripremimo za tretman nakon obilaska tržnice.
Sjedila sam iza njega tokom vožnje i gledajući gusti promet ugledala sam znak Pepsi Cole i uzviknula - Gle mama i oni imaju Pepsi kao i mi, tada mi je dodao svoju iskaznicu i rekao mi da pročitam njegovo ime, ali ja nisam znala njihovo pismo (oni pišu s desna na lijevo nekakva čudna slova), Edna mi je pišapnula njegovo ime i nasmiješio se kada je vidio da ja čudnim pogledom gledam ta za mene čudna slova na iskaznici koju sam mu uredno vratila kada smo stali da propustimo ljude koji pješače.

(nastavak slijedi, a sada se zasladite malo)
PUFASTE PLALAČINKE

Slijedećeg jutra smo otišle na doručak, naravno moja majka je tražila sira konobara koji je prišao stolu govoreći esperanto, a ja sam tražila banane ne razmišljajući da u sobi gdje su nas smjestili imam košaru raznovrsnog voća uključujući i tražene banane, malo je je zbunjeno pogledavao ali je ipak nakon dvije do tri minute donio na malom tanjuriću u trokut izrezane tri kriške sira. Majka je željela još ali joj je bilo neugodno tražiti, (moram vam priznati da su njihove banane duplo veće i ukusnije od ovih koje mi kupujemo u našem dućanu). Uz to sam dobila i čašu mlijeka koji mi je bio čudnog okusa, ali sutra dan sam saznala da je to kokosovo mlijeko, (brzo sam se navikla na taj okus).
Tokom doručka smo saznali da prvo idemo malo u obilazak grada u kojem ćemo boraviti neko vrijeme, a popodne imamo zakazano kod osobe koja liječi rukama i prstima.

Nakon pola sata od doručka skupili smo se svi i uz Bruninog oca stajala je jedna gospođa koju nam je on predstavio kao vodiča a ime joj je Edna. Vrlo draga osoba koja nije skidala osmijeh s lica. Čekali smo prijevozno sredstvo i tako čekajući pričala je o plovećoj tržnici o zabavi za turiste, o selu koje je specifično, ali o tom selu će nam pričati vozač s kojim ćemo svakodnevno iz hotela negdje ići i koji će nas voziti kod osobe zbog koje je cijela skupina ovdje. Vozač se zvao Manuel.

(nastavak slijedi popodne, idem si skuhati prvu kavu)

U avionu naravno smo dobili i deke i male jastuke kako bi mogli spavati dio puta ali većina nas nije od uzbuđenja mogla ni oko sklopiti, jedva smo dočekali da sletimo na čvrsto tlo. Naravno svi smo bili zadovoljni osobljem i nadali smo se da ćemo sa istom ekipom nakon provedenog vremena u Manili vraćati se nazad.
Dočekao nas je otvoreni mini autobus (nema stakla), a iza nas bio je slijedeći sa našom prtljagom, kada je Brunin otac sredio sve za ulazak, vratio nam je putovnice (tada pasoše) i krenuli smo put smještaja koji nije bio jako daleko udaljen od aerodroma na koji smo sletjeli. U hotelu je bio i bazen , a naviše mi se svidjela košara sa raznim voćem koja nas je dočekala u sobi za dobrodošlicu. Brunin otac je cijeloj skupini rekao da ćemo se za ručkom dogovoriti o detaljima za otprilike dva sata, s tim da je naglasio da vodu iz pipe ne smijemo piti, nego možemo pozvati poslugu hotela da nam dostave nekoliko litara flaširane vode. Naravno neki su pitali dali se smijemo tuširati jer smo to jedva čekali, da osjetimo mlaz tople vode, nakon puta od 24 sata. Naravno ja sam malo prilegla i čim je glava osjetila jastuk utonula sam u san. (to se dešava i dan danas)

Tokom putovanja avionom majka mi je davala mokru gazu da se malo „pofriškam”. Mama se je sredila i sva mirisna probudila me da se ja sredim i da krenemo na ručak.
Svi smo bili svjesni da njihova hrana nije poput naše ali potrudili su se da nam pripreme ukusnu finu hranu koja odgovara tropskoj klimi. Tek kada sam pojela finu juhu osjetila sam umor, jedva sam čekala da se vratim u sobu i legnem. Tokom ručka dogovorili smo se za slijedeći dan i naravno svi siti otišli u sobe na odmor od dugog puta.
Prije no što sam legla u krevet na zidu sam primijetila malog guštera – Mama dođi vidi ovo na zidu molim te. - To ti je ovdje kućni ljubimac susretat ćemo ih ovdje stalno dok boravimo tu, a ima još jako puno zanimljivoga vidjet ćeš idemo spavati jer sutra nam je cijeli dan pun zanimljivih događanja vidjet ćeš.

(nastavak slijedi)

Davno to bijaše, ali tu godinu i taj put, dugi put koji sam provela sa svojom majkom pamtiti ću do kraja svog života.
U nekadašnjem časopisu Vikend postojao je članak o ljudima koji u Manili bolesti liječe poput kirurga, ali ne skalpelom, nego prstima ruku i pojedinci koji su opisali svoje iskustvo u tom časopisu dalo je mojoj majci nadu da bi te osobe mogle pomoći i meni.
-Idemo u Manilu ti i ja - rekla ni je nekoliko dana prije mog rođendana, a ja sam je gledala ne razumjevši što to ona priča. A škola, ja bih u školu ali ako si ti sve sredila idemo tamo pa makar samo da mi gu... puta vidi.
Spakirala je samo jedan kofer za nas dvije i krenuli smo na put koji nikada zaboraviti neću.

Prvo smo JAT-om došle u Amsterdam i svi koji smo bili putnici iz Hrvatske za Manilu bili smo smješteni u hotel tik do aerodroma po nazivu TOMATO, pošto smo bili skupina od petnaestak osoba imali smo i vođu puta svekra Ivane Plechinger, naravno s nama je bio i njegov sin Bruno koji nigdje nije putovao bez gitare tako da smo većinu puta proveli pjevajući a Bruno je svirao. Navečer smo išli do kanala i ukrcali smo se svi u njihov drveni brod koji je bio ostakljen, krenuli smo kanalom ne znajući da ćemo tako doći do otvorenog mora jer nitko ništa govorio nije da bi nam interesantnije doživjeti Amsterdam noću s obzirom da jutro krećemo KLM kompanijom na putovanje od 24 sata.
Moja mama je kupila u djutiću, nekoliko drvenih klompi, i malih vjetrenjača što za uspomenu, što za poklon članovima obitelji (koje je s njene strane bilo puno) i od sve te silne obitelji danas sam samo u kontaktu s jednom njezinom sestrom (od njih šest) samo su dvije žive, a od te dvije samo je jednoj stalo znati kako sam i nikada me nije zaobilazila, uvijek me pitala kako sam i kako su djeca kada god me susrela u gradu. Nikada me se nije sramila.

Sljedećeg jutra ukrcani smo u KLM-ov avion i krenuli smo put Manile, sjedila sam pored prozora i gledala oblake, u jednom trenutku javljeno nam je da zavežemo pojaseve zbog toga što se avion počeo tresti i polako padati, moja mama me je cijelu isćipala, a ja sam i dalje kroz prozor gledala u oblake. U to doba je bio rat između Iraka i Irana te kada smo usred noći preletavali stjuardesa se vješalicom spuštala zaslone na prozorima i kako smo sigurno prešli taj zračni put. Svakih nekoliko sati nudili su nas hranom i pićem uz ljubazni osmijeh, tako da sam samo za tih 24 sata puta dobila dvije kile na težini putujući. Naravno Bruno se nije odvajao od gitare tako da je bilo divno slušati ga kako svira i pjeva.


(nastavak slijedi sutra)

Ikako mogla igrala bih igre na sreću da tako pokušam dobiti malo veću sumu novaca kojom bih svojim sinovima i sebi omogućila putovanje u Manilu. Razlog je vrlo jednostavan tamo postoje ljudi koji liječe na poseban način, a ja sam tu metodu iskusila davne 1982 jer mi je svojom upornošću to omogućila moja pokojna majka.,(hvala joj na tome).
Znam sada će mi većina napisati IGRAJ TKO TI BRANI ali i to što bih uložila za listić meni znači puno jer ja sa igranjem igara na sreću sreće nemam, kao i u ostalim poljima svog života ali koliko god ne imala i nemam sreće ja pokušavam provesti dan kroz osmijeh, pjesmu, hranu i čitanje divnih knjiga.
Da, voljela bih da mogu sa sinovima otputovati do Manile, vidjeti Singapur, Bankok, Amsterdam, ali sve to je samo moja želja s obzirom da nikada, da baš nikada neću dobiti ništa na igrama na sreću, s obzirom da mene sreća zaobilazi na svim poljima.

u našim mislima, svi lijepi trenuci provedeni s njima, njihova ljubav, pažnja, lijepa riječ, da sve to pamtimo, jer ružno se sve zaboravlja onog trenutka kada nisu više pored nas. S nama su uvijek u našim mislima, neka je laka zemlja svima kojih više nema, a uvijek se sjetimo njih i njihovog lika.

Neka počivaju u miru njihove duše, neka ih vodi svijetlost, nikada ih nećemo zaboraviti jer oni su dio nas.