Svatko od nas imao je neko pitanje za Ednu, ona je uz smiješak odgovarala, a Brunin otac je prevađao sa engleskog na hrvatski jer većina engleski nije znala. Moja majka je pitala na esperantu te joj je ona tako uzvratila odgovor. Pokušala me majka prije puta u Manilu naučiti esperanto ali meni se uz engleski i natucanje njemačkog nije dalo više učiti niti jedan jezik ( iako ljudi kažu koliko jezika govoriš toliko vrijediš). Kasnije u našem prijevoznom sredstvu majka mi je rekla da ju je pitala koliko vremenski traje taj tretman kod iscjeljitelja po osobi, a ona je odgovorila da sve ovisi od osobe koju uzme u obradu da je liječi.
Bruno je naravno ponio sa sobom gitaru pa smo bili vesela skupina vozeći se do mjesta gdje se nalaze ploveće tržnice. Čak su i Edna i Manuel pokušavali ponavljati neke riječi i bilo ih je simpatično slušati kako se trude pjevati jezikom koji ne razumiju.

Nakon otpjevanih pjesama Edna je zamolila Manuela da ispriča priču o selu gdje živi i on je naravno pristao da nam je ispriča ali tek kada će nas voziti nazad da se pripremimo za tretman nakon obilaska tržnice.
Sjedila sam iza njega tokom vožnje i gledajući gusti promet ugledala sam znak Pepsi Cole i uzviknula - Gle mama i oni imaju Pepsi kao i mi, tada mi je dodao svoju iskaznicu i rekao mi da pročitam njegovo ime, ali ja nisam znala njihovo pismo (oni pišu s desna na lijevo nekakva čudna slova), Edna mi je pišapnula njegovo ime i nasmiješio se kada je vidio da ja čudnim pogledom gledam ta za mene čudna slova na iskaznici koju sam mu uredno vratila kada smo stali da propustimo ljude koji pješače.

(nastavak slijedi, a sada se zasladite malo)
PUFASTE PLALAČINKE