Slijedećeg jutra smo otišle na doručak, naravno moja majka je tražila sira konobara koji je prišao stolu govoreći esperanto, a ja sam tražila banane ne razmišljajući da u sobi gdje su nas smjestili imam košaru raznovrsnog voća uključujući i tražene banane, malo je je zbunjeno pogledavao ali je ipak nakon dvije do tri minute donio na malom tanjuriću u trokut izrezane tri kriške sira. Majka je željela još ali joj je bilo neugodno tražiti, (moram vam priznati da su njihove banane duplo veće i ukusnije od ovih koje mi kupujemo u našem dućanu). Uz to sam dobila i čašu mlijeka koji mi je bio čudnog okusa, ali sutra dan sam saznala da je to kokosovo mlijeko, (brzo sam se navikla na taj okus).
Tokom doručka smo saznali da prvo idemo malo u obilazak grada u kojem ćemo boraviti neko vrijeme, a popodne imamo zakazano kod osobe koja liječi rukama i prstima.

Nakon pola sata od doručka skupili smo se svi i uz Bruninog oca stajala je jedna gospođa koju nam je on predstavio kao vodiča a ime joj je Edna. Vrlo draga osoba koja nije skidala osmijeh s lica. Čekali smo prijevozno sredstvo i tako čekajući pričala je o plovećoj tržnici o zabavi za turiste, o selu koje je specifično, ali o tom selu će nam pričati vozač s kojim ćemo svakodnevno iz hotela negdje ići i koji će nas voziti kod osobe zbog koje je cijela skupina ovdje. Vozač se zvao Manuel.

(nastavak slijedi popodne, idem si skuhati prvu kavu)