Davno to bijaše, ali tu godinu i taj put, dugi put koji sam provela sa svojom majkom pamtiti ću do kraja svog života.
U nekadašnjem časopisu Vikend postojao je članak o ljudima koji u Manili bolesti liječe poput kirurga, ali ne skalpelom, nego prstima ruku i pojedinci koji su opisali svoje iskustvo u tom časopisu dalo je mojoj majci nadu da bi te osobe mogle pomoći i meni.
-Idemo u Manilu ti i ja - rekla ni je nekoliko dana prije mog rođendana, a ja sam je gledala ne razumjevši što to ona priča. A škola, ja bih u školu ali ako si ti sve sredila idemo tamo pa makar samo da mi gu... puta vidi.
Spakirala je samo jedan kofer za nas dvije i krenuli smo na put koji nikada zaboraviti neću.

Prvo smo JAT-om došle u Amsterdam i svi koji smo bili putnici iz Hrvatske za Manilu bili smo smješteni u hotel tik do aerodroma po nazivu TOMATO, pošto smo bili skupina od petnaestak osoba imali smo i vođu puta svekra Ivane Plechinger, naravno s nama je bio i njegov sin Bruno koji nigdje nije putovao bez gitare tako da smo većinu puta proveli pjevajući a Bruno je svirao. Navečer smo išli do kanala i ukrcali smo se svi u njihov drveni brod koji je bio ostakljen, krenuli smo kanalom ne znajući da ćemo tako doći do otvorenog mora jer nitko ništa govorio nije da bi nam interesantnije doživjeti Amsterdam noću s obzirom da jutro krećemo KLM kompanijom na putovanje od 24 sata.
Moja mama je kupila u djutiću, nekoliko drvenih klompi, i malih vjetrenjača što za uspomenu, što za poklon članovima obitelji (koje je s njene strane bilo puno) i od sve te silne obitelji danas sam samo u kontaktu s jednom njezinom sestrom (od njih šest) samo su dvije žive, a od te dvije samo je jednoj stalo znati kako sam i nikada me nije zaobilazila, uvijek me pitala kako sam i kako su djeca kada god me susrela u gradu. Nikada me se nije sramila.

Sljedećeg jutra ukrcani smo u KLM-ov avion i krenuli smo put Manile, sjedila sam pored prozora i gledala oblake, u jednom trenutku javljeno nam je da zavežemo pojaseve zbog toga što se avion počeo tresti i polako padati, moja mama me je cijelu isćipala, a ja sam i dalje kroz prozor gledala u oblake. U to doba je bio rat između Iraka i Irana te kada smo usred noći preletavali stjuardesa se vješalicom spuštala zaslone na prozorima i kako smo sigurno prešli taj zračni put. Svakih nekoliko sati nudili su nas hranom i pićem uz ljubazni osmijeh, tako da sam samo za tih 24 sata puta dobila dvije kile na težini putujući. Naravno Bruno se nije odvajao od gitare tako da je bilo divno slušati ga kako svira i pjeva.


(nastavak slijedi sutra)