Danas pucam kao kokica, danas sama sebi smetam, danas mi se plaće ali ne znam kako, danas mora proći da bi sutra bila bolje.

Veliko hvala jednoj osobi na divnom poklonu

Oznake: poklon

Ponekada da bi stavili osmjeh na lice potreban je razgovor ili samo jedna riječ koja se slučajno izgovori ili jednostavno početi dan bez plana i programa i tada ideš i ostvariš cilj koji si davno trebao ostvariti.
Ponekada je dobro plakati, isplakati svu bol kako bi olakšali dušu i oprali oči, jer ako je sve mutno ispred vaših očiju tada vidite samo prošlost koja vas zaustavlja i ne dozvoljava da budete sretni.
Ponekada morate vikati i izbaciti bijes jer dosta je gušenja, dosta je patnje, dosta je skrivanja iza zavjese jer sreća je blizu ali zbog vašeg bijesa ona vama ne dolazi.
Ponekada je dobro mrziti sebe jer sami ste sebi najbolji prijatelj i najbolji neprijatelj.

Ponekad...

Jučer sam odlučila da ću danas nešto ići kupiti ali još uvijek sam u stanu, pijem kavu i nisam se razbudila jer umorna sam od ne spavanja (zaspim oko četiri ujutro, a probudim se u osam) dobro je bar sam počela spavati nekoliko sati nakon dužeg vremena ne spavanja, ali još uvijek se ne mogu naviknuti jer nekoliko mjeseci nisam spavala ni po noći, ni po danu. Uspjela sam smanjiti bol u nozi zahvaljujući magneziju koji mi je preporučila magistrica.
Krenut ću obaviti što sam naumila samo mi treba još malo vremena da skupim hrabrosti izaći iz stana po ovoj hladnoći jer ja sam osoba koja ne volim zimu, meni treba sunca i sunčeve topline u velikim količinama.

Dali pisati o njemu, o meni ili nečem trećem kada ni pisanjem ne mogu dobiti odgovor koji tražim već duže vrijeme. Trebala bih izlaziti, razgovarati s dragim osobama, razmišljati o onome što su mi rekli oni tada, jedino tada bih zaboravila na odgovor koji tražim a nigdje ga neću naći jer odgovora nema.

Uvijek zbog neželjenog plasmana smo u stanju kriviti trenera, pa i vodstvo te logistiku cijele ekipe ili pojedinca jer navodno zbog trenera i stožera nisu dostigli rezultat koji smo mi očekivali da će dostići.
Da. istina je da trener odlučuje koji su igrači glavni na terenu ali za neuspjeh nije kriv samo trener i stožer krivi su i igrači koji se nisu ujedinili i bili homogena ekipa nego pojedinci žele napraviti solo akciju zaboravljajući pritom da igraju u ekipnom sportu te da je svaki igrač bitan i da su svi oni dio ekipe koja mora postići svojom borbenošću zadani, željeni rezultat a ne za neuspjeh i ne homogenost optužiti trenera i stožer.
Toliko dugo igraju u ekipama i tamo znaju igrati i postizati rezultate a isto tako borbeno su mogli igrati i zajedno za zemlju koju vole jer trener je tu samo kao moralna podrška dok oni na terenu izvode akcije koje su dogovorene na pripremama prije odlaska na natjecanje po što bolji plasman.
Mnogi sada krive Linu ali i ako on snosi dio krivice zbog slabog plasmana rukometaša tada moramo znati da su podjednako ili možda i više krivi igrači jer ne igraju kao ekipa.

Sve se vani bijeli, a ja ne podnosim bijelu boju i odlučila sam danas biti u potpunom mraku, spustila sam sve rolete kako bih osjetila samo sebe i tišinu koja me okružuje. Znam da je bijela boja svjetlost i čistoća ali ja imam strah od bjeline jer bila sam okružena bijelom bojom punih godinu dana, ne podnosim bijelo.
Sunce i njegovu toplinu trebam jer dok je sve bijelo ja ću biti u mraku okružena tišinom i svojim mislima.

Da, lagao sam je, varao sam je kada mi se god ukazala prilika da je prevarim a znao sam da zna i svejedno sam to radio jar ja jedino tako znam živjeti, jedino to znam raditi a ona ona je to moje ponašanje trpjela dok je mogla. Žao mi je sada zbog mog ponašanja prema ženi koja mi je pružila sve što ja nisam zaslužio ali vratiti vrijeme unazad ne mogu. Uvijek sam je zvao prije no što sam legao u krevet druge žene, izgovarao joj nježne riječi jer ona ih je zaslužila, da baš ona koja mi je pružala sve a ja ja to nisam vidio jer lagao sam je.
Kada bih mogao vratiti vrijeme bio bih samo njen jer žena koju sam varao s drugim ženama imala je dušu anđela, sada je kasno sada, sada sam sam jer shvatio sam da volim nju, ženu koju sam zvao prije no što sam legao kraj druge žene koja mi nije značila ništa.

(Tu poruku sam pronašla slažući ladicu jutros)

Dozivaš me u mislima jer nedostaju ti jutra sa mnom, nedostaju ti zagrljaji, pogled djeteta u ženi koja ti je jedina znala pružiti potrebno. Dozivaš me u mislima a ja ti ne odgovaram jer ja, ja ne znam više voljeti, ja samo mrzim sebe jer ne mogu tebe zaboraviti, ne mogu zaboraviti tvoje zagrljaje, osmijeh, tebe jer još uvijek želim te a ne smijem.

- Ej, stani, stani, molim te stani
- Čini mi se da to tebi netko viče hajde prisloni se ovdje nijedan tren jer si blijeda kao kreč imam osjećaj da ćeš se srušiti.
- Molim te idemo dalje ... rekla je naslonivši se na zid jer je osjetila vrtoglavicu ... nisam trebala ići nikuda.
Odjednom je osjetila dodir na ramenu i okrenula se da vidi tko je dodiruje u istom trenu kada je vidjela tko je ostala je bez daha, htjela se pomaknuti ali noge se nisu micale s mjesta.
- Znao sam da si to ti, došla si.
- Da došla je sa mnom ali ne zbog tebe, nismo ni znale da si ti tu. Što li ti uopće radiš u ovom djelu grada?
- Otvorio sam danas kafić pa bi bilo lijepo da i vas dvije dođete na otvorenje.
- Ne, ja ne mogu ako ona želi neka ide ja idem na autobus moram kući.
- Idem samo ako ide ona a vidiš i sam da joj nije dobro bojim se ostaviti je samu.
Minutu iza tih riječi prijateljice nalazila se u njegovim rukama, nosio ju je do kafića a ona je naslonila glavu na njegovo rame upijajući njegov miris koji nikada nije zaboravila.

Autor priče Andrea Bosak

Mislila sam danas da neću ništa pisati jer imam neku blokadu, ali sada da baš sada dok sam gledala svoje bilješke napisane rukom nekoliko mjeseci prije blokada je nestala i sada tipkam ne nadajući se da će tekst netko pročitati a kamoli komentirati jer moje pisanje je samo meni zanimljivo a to i je smisao javno napisanih misli koji se slučajno u jednom trenu pojave a savjest ti kaže da ih napišeš i objaviš jer možda se nađe netko tko će tekst pročitati i dati ti dobronamjeran savjet koji ćeš ili nećeš prihvatiti.

Smušene su mi misli u posljednje vrijeme, možda je to zbog vremena, a možda i ne ali dok slušam tišinu u stanu svakakve slike mi se vračaju nazad i pokušavam uvidjeti svoju grešku jer znam da je negdje ali gdje treba vremena da je pronađem. Osoba sam koja volim analizirati sve u detalje i s toga ovako vračajući slike analiziram samu sebe te sam došla do saznanja da sam glupača koja sama sebe guši jer nikada neću doći do rješenja kojeg tražim u svojoj analizi. Nedostaje mi moja prijateljica i njezina priča te zajedničko analiziranje njezinog bivšeg supruga jer lakše je analizirati u dvoje.
Obje smo upoznale osobe koje nam karakterno nisu pasale ali rijetko kada "lonac nađe odgovarajući poklopac" i zato se veže za suprotnost od sebe u nadi da je ta suprotnost nešto što će je usrećiti a ne nanijeti bol koja ne prestaje ni onda kada te osobe nisu u našoj blizini.
Zam da se nije dobro vračati u prošlost ali ako tu prošlost ne raščistim sama sa sobom uvijek ću stajati na mjestu a možda, da možda mi je budućnost bolje i veselija samo ja to saznati neću jer još uvijek nisam analizirala sve greške iz svoje prošlosti.

Tko sam ja uistinu? Ajde da ovako javno sama sebi a i drugima stvorim sliku o sebi (ta slika će biti moj podsjetnik)

Imam 51 godinu života a osjećam se balavo jer još uvijek se nadam da mogu pronaći sebe u sebi, osoba sam sa invaliditetom i moje noge su moja kolica, rodila sam dva sina koji su moja radost iako su oboje bolesni. Nekada sam bila zdrava, bavila se plesom, trčanjem, rukometom, išla sam u školu i završila je ali zbog nesreće koju sam doživjela nikada nisam radila iako i dan danas tražim posao sa svojih 51 ne mogu ga naći. Dobri ljudi mi pomažu da živim, da svom sinu pružim najpotrebnije jer drugi je već dugi niz godina u bolnici kilometrima udaljen ali je u mom srcu i mojoj duši punih 24 sata pored mene.
Jednom, da samo jednom sam voljela i zavoljela osobu koju nisam smjela i još uvijek se nadam da ću sresti nekoga tko je karakterno isti on i da ću tek tada ponovno znati voljeti jer ja to već dugi niz godina ne znam i ne mogu, a želim, da želim.
Znala sam pomagati drugima i to mi nikada nije predstavljalo ni problem ni teret jer pomagnjem drugima bila sam korisna i sebi i zahvaljujući tim osobama kojima sam pomagala, zahvaljujući mojoj majci, baki, bratu (pokoj njihovim dušama) naučila sam da sve ima svoju vrijednost ali dali ja ima vrijednost ostalo je neodgovoreno pitanje onog momenta kada sam doživjela nesreću i moj život se okrenuo iz temelja.
Sada ja godinama živim od pomoći dobrih ljudi i ne znam više voljeti ni sebe a ni mene nitko voljeti više neće, razmišljam godinama o svojim greškama koje ne mogu ispraviti jer te greške se ispraviti ne mogu i zato se pitam

Tko sam ja uistinu?

Ona trakavica od ostavinskog postupka nikako da završi jer iako sam u 12 mjesecu podnijela podnesak za nastavak jer je Tužba protiv mene okončana spis je i dalje u ladici i čeka a koliko će to trajati s obzirom na ažurnost Suda niti ja niti sutkinja koja mora okončati postupak koji traje već pet godina nisam sigurna da će se to okončati u ovoj tekućoj godini jer sporost sudova je sposobnost naših sudaca koji su pretrpani predmetima koji ni nisu trebali biti pokrenuti a ipak su u procesu rješavanja sa sudskim epilogom.
Da je moja maćeha pametna odlučila bi se na pogodbu i živjela u starim danima bez troškova a ovako živi s teretom koji joj nije potreban a sama je taj teret tražila i do sada izgubila dva spora koja naravno ona platiti mora zajedno sa naknadom koju mora platiti meni ali to ću se isto na čekati jer ona ima samo mirovinu od koje mora pokrivati režije za nekretnine koje nisu njezine ali je ona u posjedu istih već pet godina.
Čekam nastavak ne razmišljajući o ishodu jer želim mirno spavati u nadi da će se u ovoj tekućoj godine sudska trakavica završiti.

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=2489852864487605&set=gm.362475781148247&type=3&theater&ifg=1


Predano je radio i zaradio milijune a ima samo 22 godine (blago njemu) i vi svi ste godina predano radili ili radite i danas pa sa svojim primanjima od vašeg predanog rada preživljavate a ne uživate u blagodatima kao taj 22 godine star mladić.

link copy paste

Oznake: link facebook

S obzirom na to da čekam nastavak ostavinskog postupka nakon sudskog spora kojeg je moja maćeha izgubila jer ništa što je tražila u Tužbi nije dokazala ne mogu otići do prijateljice o kojoj sam pisala u prethodna dva posta iako me je zvala i nudila da mi sve plati ja sam odbila jer ne želim biti nikome na teret nego želim biti s njom desetak dana onda kada ću si sama moći platiti putne troškove i imati novac za sitnice koje želim i trošiti svoje a ne njezino s obzirom na to da mi je pomagala kada je bila tu ja se prema njoj osjećam dužna i zato, da baš zato ne želim još uvijek ići k njoj jer ne želim da me ona uzdržava iako znam da to njoj ne smeta ali ipak ja želim i njoj nešto lijepo donijeti kada ćemo se sresti jer otići ću čim završi taj dugotrajni ostavinski postupak kojeg nije trebalo ni biti ali moja maćeha se nije dala urazumiti i nije htjela prihvati ono što joj nudim samo zato što je tolike godine provela s mojim pokojnim ocem.

Onaj tekst što sam jučer postavila nema veze s blogom i blogerima nego je napisan na osnovu životnog iskustva moje prijateljice koja je nakon rastave otišla van granice pronašla posao i sada živi život punim plućima bez razmišljanja o ponašanju njenog bivšeg muža koji je sklon varanju "to mu je u genima" tako je sam jednom izjavio kada ga je ona upitala za ljubavnicu jer znala je da je laže mjesecima, nije ni znao da ona zna za drugu jer mi žene to znamo zatajiti sve do trenutka kada nam ta prevara "prekipi", trpjela je godinu dana "njegov posao" jer je zbog saznanja da on "posao" radi u tuđem krevetu podnijela zahtjev za rastavu i dovela ga pred gotov čin iznijevši sve detalje pred sucem i sudskim vijećem jer imala je dokaz koji joj je dala sama ljubavnica pismeno.
Naravno sve to napisano bilo je mučno slušati ali razvod je brzo završio a on se nije žalio i pravomoćnost rješenja omogućila je mojoj prijateljici da ode i započne novi život bez čekanja njegovih poziva u ponoć kako bi je provjerio što radi ona prije no što on legne pored napaljene ljubavnice jer ipak zarada je u pitanju a o užitku manje više.

Zaželjela je sreću njemu i njegovoj ljubavnici te okrenula novu životnu stranicu i uživa daleko od sviju koji su znali za prijevaru i gledali njenu patnju jer "to mu je ugrađeno u gene".

Postoje žene i muškarci koji koliko god se trude ne mogu pronaći partnera pa se s toga prijave na takve stranice interneta u nadi da ih negdje s nestrpljenjem čeka njihova srodna duša a nisu ni svjesni da iza tih podataka može biti zauzeti muškarac ili zauzeta žena. Upuste se u duge noćne razgovore pune slatkorječivosti nesvjesni da je 80% toga napisanog laž jer taj muškarac ili žena skloni su varanju svojih dugogodišnjih partnera jer željni su avanture a poneki i zarade, a druga strana ne zna da je to samo laž jer oni će i dalje biti sa svojim životnim partnerom lagajući sve dok životni partner ne "pukne ko kokica" i ne razotkrije istinu i jednoj i drugoj strani, ali ta strana koja je tražila svoju srodnu dušu i navodno je našla nije ni svjesna da je njihova srodna duša sklona laganju samo zato da bi ispunio svoje potrebe kratkotrajne ili u nekim slučajevima dugotrajne avanture.
Pojedine osobe koje preko interneta traže srodnu dušu plaćaju tom ili toj lažovu sve što je potrebno pa i seksualnu uslugu u nadi da će im oni sve to jednog dana vratiti a oni se uistinu samo ponovno vrate životnom partneru jer znaju da će životni partner trpjeti njihovo ponašanje i ponovno će ga jednom prevariti jer osobe sklone varanju to nikada ne prestaju iako životnom partneru daju čvrsto obećanje.

...da mi je sreća okrenula leđa jer ja sam to dopustila misleći da se bez sreće može kroz život dalje, te da ću sve postići sama bez sreće. Zašto li se onda od pamtivijeka govori "čovjek je sam kovač svoje sreće" kada je tvoj život zapisan u zvijezdama a ti taj zapis ne možeš mijenjati nego ga slijediš bez izmijenjenog retka.
Što sam starija to sam bedastija jer se nadam da tamo negdje među zvijezdama piše da ću ponovno znati voljeti, da ću se ponovno smijati srcem, da me ništa neće boljeti, a mene duša boli svakim danom sve više jer u zvijezdama je sve to zapisano i samo one znaju zašto mi je sreća okrenula leđa.

Drhtavom rukom držiš olovku i gledaš u papir na koji bi voljela napisati pismo ali suze ti klize niz lice i padaju na prazan bijeli papir te si svjesna da se napisana ne bi vidjela nego bi se razlila po papiru natopljenom tvojim suzama. Znaš da moraš napisati nekoliko stranica jer to je sve što će ostati kao dokaz tvojih osjećaja prema osobi kojoj si davno podarila sve što imaš u nadi da će shvatiti koliko ti je značio i da je on u tebi probudio ljubav koju nikada kasnije nisi znala dati drugima jer ta ljubav pripadala je i pripada samo njemu koji ti je uzeo i dušu.
Već godinama pokušavaš maknuti slike prošlosti koje su se nenadano ponovno pojavile u tvoj život baš u trenu kada si htjela krenuti dalje ali on, da on ti to nikada dozvoliti neće jer sve to je tvoje sve što si ti pripada njemu čovjeku iz prošlosti.

Zanimljivo je pročitati tuđi društveni život kada u posljednje vrijeme nemaš vlastiti što zbog hladnoće i padalina jer koliko god se trudiš u invalidskim kolicima ne možeš se potpuno zaštiti od toga, od hladnoće možda da kada se dobro obučeš i prekriješ noge dekom ali od padalina nikako jer ne možeš nositi kišobran i voziti kolica jednom rukom jer naravno i one prilagodbe koje ti to omogućuju nisu adekvatno napravljene s toga je tvoj društveni život sveden na samoga sebe, neku dobru knjigu ili seriju koj naravno gledaš na netu jer na tv su samo reprize na svim programima.
S toga si prisiljen čitati tuđi društveni život i pustiti mašti da se čitajući samo se trenutak nađeš na tom mjestu i uživaš se smijući zajedno sa osobama o kojima čitaš o njihovom društvenom životu u ove hladne dane, a kada to pročitaš slike nestanu i ti shvatiš da si zarobljen u četiri zida sam sa sobom jer ne možeš se kretati samostalno po hladnom i ružnom vremenu jer tvoja kolica nisu prilagođena za takve uvijete vremenskih neprilika,
Tvoj društveni život je po zimi ispod nule iako je vani temperatura u pozitivi.

Izbjegavam misliti čitajući knjigu koja me veseli ali stvaraju mi se slike koje ne odlaze iako poželim biti na tim mjestima koje se nalaze u zanimljivoj knjizi. Poželim biti u tom dobu i raditi što radi glavni lik knjige ali... vratim se u stvarnost i razmišljam o sebi o svojim greškama koje su postojale jer život bi bio idila iz romana da grešaka nema. Možda bih bolje išla kroz život kada bih bila bez misli.
Može li se živjeti bez razmišljanja?
Ako netko zna odgovor neka mi napiše jer ja moram prestati misliti.

Komentari na blogu ispod posta postoje da bi osobe koje su pročitale tekst blogera mogle iznijeti svoje mišljenje na tekst ali u većini slučajeva se dogodi da se ostavi komentar koji nije vezan uz tekst blogera nego je komentar na tuđi komentar ili tuđe mišljenje te tako dolazi do prepirki jer se pojedinci osjete ugroženima pa se brane jer misle da se ih napada iznesenim mišljenjem u nečijem komentaru na tekstu koji je bloger napisao da bi iznio svoje mišljenje na temu koja je njemu bila zanimljiva i omogućila mu da napiše tekst uz određenu temu koja je zanimljiva blogeru koji je napisao tekst ne zato da bi nešto napisao nego zato da tekstom iznese svoje mišljenje i nada se da će tako potaknuti komunikaciju i nadajući se da neće biti vrijeđanja ni jednog blogera niti vlasnika bloga koji je postavio tekst.

Zabrana komentara mora postojati kada vrijeđanje prijeđe u maltretiranja blogera na čijem su blogu komentari ili ako se maltretira nekog komentatora tog postavljenog teksta jer maltretirati bilo koga zbog iznesenog mišljenja nije ni malo kulturno niti poželjno, a svaki tekst zaslužio je komentar jer lijepo je vidjeti mišljene osoba koje su tekst pročitale.

Komentarima komuniciramo i pokazujemo svoju kulturu ili ne kulturu dijaloga između vlasnika teksta komentatora i onih koji komentiraju komentatore na ne napisani i pročitani tekst.

Kako mi paše ova tišina i samoća jer navikla sam se i postale su mi najbolje prijateljice, one me nikada neće iznevjeriti, nikada me neće povrijediti jer one ne odlaze, stalno su pored mene i ispunjavaju mi dan sve do trenutka kada idem spavati tada se one odmaraju a mene puštaju da uživam u lijepim slikama svojih snova koji su samo moji ispunjeni radošću. U snovima svojim ponovno mogu biti ja, mogu plesati, trčati bosa po travi, mogu ga voljeti, mogu ga željeti sve dok se ne probudim a tada su tu tišina i samoća zbog kojih znam da nisam sama jer one su iskrene vjerne prijateljice koje znaju moje osjećaje i nikada me ne osuđuju.

Svaka ti čast što se trudiš lijepim komentarima u anketnom pitanju smiriti blogere i pokazati im da moraju biti tolerantni ali koliko god se trudiš tvoj trud je uzaludan jer postoje neki koji misle da su vredniji od drugih blogera. Sam znaš da je napad najbolja obrana, te da će se uvijek pronaći osoba koju će se napadati zbog napisanog teksta koji je naravno napisao u svom editoru bloga ( javnog dnevnika ) u nadi da će biti normalna komunikacija s komentatorima pročitanog teksta ali ne jer postoje osobe koje se vole svađati i tako dokazivati da više vrijede no ostali koji pišu zato što vole pisati, zato što vole normalnu komunikaciju.
Svaka ti čast što pokušavaš objasniti da na blogu možemo birati što ćemo čitati, što je tuđa istina pojedinima laž a njihova laž je istina i tu njihovu istinu svi mi pa i ti moramo trpjeti jer oni su tvrdog karaktera i ne znaju popustiti i krenuti dalje uživati u pisanju i normalnoj komunikaciji.

Nisam ljubitelj hladnoće ali zima je po kalendaru pa je hladnoća normalno razdoblje ali ja se nadam da će kratko ta hladnoća trajati s obzirom na to da na našim kolicima ne postoji pokrov kao na dječjim kolicima, te smo prisiljeni boraviti u zatvorenom prostoru. Bilo bi divno da zima traje kraće. Hladnoću osjećam i kroz zatvorene prozore jer kada vidim gole grane drveta kroz prozor kako se njišu od siline vjetra meni je hladno iako grijanje radi.

Kaže se "kako ti godina počne takva će ti biti cijelih 365 dana" znači ja ću svoju provesti obučena u kućni ogrtač, gledati serije na netu naravno sama s dosta kolača jer tako sam započela ovu divno sunčanu godinu 2019, naravno pritom ne smijem zaboraviti kupljeni ld duhan na kosku, rize i filtere jer to mi je jedina radost uz vodu koja naravno mora biti hladna jer u protivnom ni nju ne mogu piti.
Ah da umalo zaboravih ono bitno a to je - bit ću sama.

U ovoj Novoj koja je lijepa i sunčana iako je mjesec sjećanja od srca želim

- administratorima bloga manje tehničkih poteškoća
- blogerima inspiraciju za zanimljive tekstove
- liječnicima i medicinskom osoblju manje posla a bolja primanja i kvalitetnije uvjete rada
- sucima da sude po Zakonu
- političarima više radnih dana a manje odmora
- veće plače i mirovine običnom puku
- profesore da ne maltretiraju učenici, ni njihovi roditelji

i naravno želim svima da se ispune njihove želje