- Ej, stani, stani, molim te stani
- Čini mi se da to tebi netko viče hajde prisloni se ovdje nijedan tren jer si blijeda kao kreč imam osjećaj da ćeš se srušiti.
- Molim te idemo dalje ... rekla je naslonivši se na zid jer je osjetila vrtoglavicu ... nisam trebala ići nikuda.
Odjednom je osjetila dodir na ramenu i okrenula se da vidi tko je dodiruje u istom trenu kada je vidjela tko je ostala je bez daha, htjela se pomaknuti ali noge se nisu micale s mjesta.
- Znao sam da si to ti, došla si.
- Da došla je sa mnom ali ne zbog tebe, nismo ni znale da si ti tu. Što li ti uopće radiš u ovom djelu grada?
- Otvorio sam danas kafić pa bi bilo lijepo da i vas dvije dođete na otvorenje.
- Ne, ja ne mogu ako ona želi neka ide ja idem na autobus moram kući.
- Idem samo ako ide ona a vidiš i sam da joj nije dobro bojim se ostaviti je samu.
Minutu iza tih riječi prijateljice nalazila se u njegovim rukama, nosio ju je do kafića a ona je naslonila glavu na njegovo rame upijajući njegov miris koji nikada nije zaboravila.
Autor priče Andrea Bosak
Post je objavljen 20.01.2019. u 18:11 sati.