Ove dane sam nešto obavljala pa nisam imala volje tipkati slova po tipkovnici jer sam toliko napeta da nemam volje ni jesti. Nadam se da će uskoro biti bolje, da će mi uskoro biti lakše jer jednom i meni mora krenuti uzbrdo. Zato vam sada stavljam samo svoje fotografije jer nemam snage ni kukati.

Oznake: moj fotografski uradak

Oznake: moj fotografski uradak

Oznake: moj fotografski uradak

Oznake: moj fotografski uradak

Oznake: moj fotografski uradak

Oznake: moj fotografski uradak

Sjećate li se da sam jednom pisala o rani na Ahilovoj peti , evo danas sam bila kod doktorice koja je ranu privremeno očistila i dala mi uputnicu za kirurgiju jer se boji da ne izgubim nogu koja i onako nema nikakvu svrhu s obzirom na to da umjesto nogu koristim kolica. Sada bar nemam luđačke bolove a što se tiče kirurga ne da mi se ići jer mrzim kirurški odjel i sve vezano s njima.

Jeste li se ikada probudili u svom okruženju, a osjećate da nije, da vi tu ne pripadate ali se nalazite tu iako znate da pripadate drugdje?
Gledate stvari oko sebe one su vaše a nisu vaše, okrećete se u dobro poznatoj prostoriji ali nešto vam govori da ste tu zalutali i da samo smijete gledati jer vi niste vi nego netko tko je vi.Jeste li ikada imali osjećaj da ste se probudili u svom poznatom okruženju a nešto vam unutra govori da to nije i vi gledate oko sebe nekoliko minuta i vidite sve što je vaše a vi niste tu, jer tu ne pripadate.

Što moraš napraviti da bi krenulo na bolje, da bi konačno mogao reći "sretan sam"? Moraš li stvarno vjerovati i moliti Njega, nekoga koga uistinu nema, nekoga za koga se još nije dokazalo da postoji? Moraš li vjerovati sebi i tjerati sebe da uspiješ jer jedino tako ti može biti bolje?

Tijekom godina života stalno sam većinu stvari radila onako kako drugi od mene traže i nikada ništa dobroga za to nisam dobila, možda zato što nikada nisam očekivala da ću za dobro odrađeno nešto i dobiti. "Čini dobro i dobro će ti se vratiti". Gdje je to dobro? Moje ono dobro što sam trebala dobiti ja sigurno je dobila osoba kojoj je to dobro više trebala no meni i ako je tako ja sam zadovoljna jer je moje "zasluženo dobro" dobila osoba koja je "tuđe dobro trebala da bi bila sretnija osoba".
Tijekom godina života i promatranja svega postala sam ohola i ta oholost mi dobro pristaje jer jedino ohološću mogu postići ono što mi treba. Oholi ljudi su traženiji od dobrih ljudi u posljednje vrijeme jer dobrota je izgubila cijenu, iskrenost nitko ne cijeni jer kada na bilo koji način kreneš s istinom pojedinci će te popljuvati a ako si ohol tada ćeš se braniti i ohološću doći do istine koja većini smeta.

U tekstu ispod jučerašnje fotografije obećala sam jednom blogeru da ću mu u tekst objasniti zašto više ne razgovaram s Njim i moj današnji tekst bit će odgovor na njegov komentar "My net Soul
umjesto da se moliš Bogu, ti rogoboriš protiv Crkve i onih, koji brane njene stavove. a htjela bi se izvući iz problema. kako?"
Može se i bloger i svi koji misle poput njega i naljutiti na mene ali moji razlozi vrlo jednostavni za razumjeti zašto Njega ne molim i ne tražim pomoć da me izvuče iz problema kojih naravno imamo svi mi a ne samo ja u manjem ili većem opsegu s toga prvenstveno molim čitatelje koji će nadam se pročitati moj tekst do kraja da ne pomisle da ovim tekstom ponovno "kukam" kako pojedini kažu ja samo iznosim ovdje odgovor na komentar blogera

On mi je uzeo majku, baku i brata, te meni dao da budem osoba koja se više samostalno ne može kretati, u ono vrijeme i dugi period sam Mu to opraštala i oprostila jer "postojao je razlog za to", ali ne, ne ne mogu shvatiti zašto je i moja dva sina napravio bolesnima, ne ne mogu shvatiti zašto netko uživa a drugi dobiva "terete". Gdje je tu Njegova pravda, On mi je dao probleme iz kojih se sama moram iznaći jer koliko znam ovako se kaže "Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći".
Ne za mene Ga nema i neće Ga ni biti više s obzirom na to da nikada nisam osjetila da je za mene On imao vremena /tako mi je govorila baka/ i nije mi dao niti će mi dati išta osim tereta do god drugima terete skida.
Ne, više ne vjerujem u Njega jer moja dva anđela su bolesna a to nisu zaslužili.

325 tisuća je blokiranih osoba (dodajte još po 4) jer u prosjeku je četveročlana obitelj pa ćete uistinu vidjeti koliko je osoba bez djela prihoda zahvaljujući zakonu koji pogoduje pojedinim skupinama i za takvo što nema masovnog okupljanja ni u Zagrebu ni na Rivi u Splitu. Ali ćemo se okupiti oko skupine koja ni ne zna odgovor za rodnu ideologiju koja je

Oznake: moje mišljenje

Znam da ću nakon ovog napisanog teksta biti napadnuta ali na napade sam navikla i u ovom tekstu ispod ću samo iznijeti svoje mišljenje.

Ova i ova, ovo i ovo, ona i ovo. Kako će tko odabrati svoj način života i s kim to je pravo čovjeka da sam odluči jer svi smo mi samo poprimili gene svojih roditelja, baki i djedova ali ti geni ne odlučuju kako ćemo i s kim ćemo živjeti jer svaka osoba je individua i razmišlja svojom glavom. S toga crkva ne može određivati kako ćemo živjeti jer nije srednji vijek a koliko me pamet služi i u davnoj povijesti je bilo ovo i ovo, ova i ova i ova i ono. Kako se to želi deklarirati ovisi o osobi a ne o nečem nametnutom s bilo koje strane.
Samohrani roditelji su isto obitelj jer nisu svojom voljom postali samohrani roditelji nego postoji razlog istog. Postoje osobe koje vjeruju u Njega i one koje ne, koje idu u crkvu, koje ne a nametanje crkvenih pravila isto je nasilje nad osobama koje nisu sklone crkvi ali ipak imaju svoje vjerovanje.
21 je stoljeće, doba tehnike i obitelj je obitelj bez obzira koliko i kakvi članovi obitelji bili jer ako ne pustimo djecu da odlučuju sama kako i s kim će živjeti kada za to dođe vrijeme tada mi koji smo ih odgajali postajemo nasilnici nad vlastitim djetetom.
Naravno tokom njihov odrastanja učimo ih vrijednostima života i različitostima ali oni u određenoj dobi odlučuju sami jer počinju samostalni život onako kako oni žele naravno sa svime što smo ih mi kao roditelji (dva ili jedan) učili tijekom zajedničkog života a s kim i kako će oni živjeti ne možemo im mi nametati to djeca odlučuju sama..

Oznake: moje mišljenje

Svako jutro prije no što ustanem iz kreveta kažem sebi "dobro ti jutro budalo" jer znam kako ću provesti nekoliko sati. Veseli me jedino što s ljudima mogu razgovarati, što dok u kafiću pijući kavu čujem žamor a ne tišinu. Takav način života postao mi je teret i tražim izlaz ali izlaz se još uvijek (bar još neko vrijeme) ne nazire.
Zato svako jutro prije no što ustanem iz kreveta sama sebi izgovaram "dobro jutro budalo".

Boli me glava, boli me noga, sve me boli ne znaš što jače, trpim bol jer nisam ljubitelj tableta iako svakodnevno pijem po jednu za snižavanje srčanog tlaka jer bi mi u protivnom srce iskočilo kroz usta ili nos. Sve što mi od doktora treba obavljam preko žice jer imam averziju od doktorskih ordinacija iako imam super obiteljsku liječnicu koja bi da se mene pita a naravno i ostale njene pacijente trebala dobiti sve pohvale liječničke komore jer ima vremena za svakog pacijenta koliko je potrebno i uvijek objasni ono što ti koji nisi liječnik ne razumiješ.
Svi liječnici imaju previše posla oko papirologije ali pojedini slični mojoj obiteljskoj liječnici uvijek imaju vremena i razgovarati s pacijentom i objasniti im sve što ih interesira te nikada nisam vidjela kod nje da je mrzovoljna što se zbog umora pojedinim liječnicima događa.

S obzirom da ne gledam tv nego sve preko interneta odlučila sam danas preskočiti i gledanje serija te uzeti u ruku meni dragu knjigu sa koricama, leći i odmarati nogu jer još uvijek imam ranu koja ludo boli ali čitanjem knjige zaboraviti ću bol i zaspati očekujući sretne snove.

Dogodili se vama ikada da vam ne ništa ne da, da nemate mira nigdje, da nemate volje biti ni u zatvorenom ni u otvorenom prostoru? Dogodili vam se ikada da ste sami sebi teret, da vam se viče a nemate na koga vikati, da vam se plače, a nemate suza u očima, da vam se komunicira ali ne možete spojiti ni dvije riječi a kamoli rečenicu? Dogodili vam se da čekate ishod jednostavne stvari, a to još nije ni na vidiku i vi ne znate što napraviti iako vam pojedini ljudi govore isto svaki na svoj način? Dogodili vam se da pišete retke a znate da nikome nisu zanimljivi?

Zanimljivo je baš kako svakodnevno nešto ispliva na površinu u našoj političkoj sceni pa to čitamo na raznim portalima ili gledamo neku emisiju koja razglaba o aktualnoj temi tog dana a nikada ne čujemo ni jedan konkretan iskreni odgovor od nikoga kome su ti članci ili pitanja postavljeni, vjerojatno, bolje reći sigurno nitko nema konkretan odgovor a sve ostane nedorečeno tako da mi sami donosimo zaključak onako kako smo razumjeli ili smo htjeli razumjeti.
Ovo ili ono, otišli mnogi van granica lijepe naše, male odštete na veliku štetu, ovaj ili onaj zakon sve su to teme koje nam skreću pozornost od svega što nam se uistinu događa.
Zašto dozvoljavamo da nas uništavaju svakodnevno svojom nesposobnosti.

Ni sama ne znam koliko sam već puta napisala da volim pisanu riječ, da se volim pisanom riječi izražavati i pisati sve što skriva moja duša ali pišući blog shvatila sam da u ovom javnom dnevniku samo dobro prolaze oni koji ustvari iza pisane riječi skrivaju sebe, sami od sebe, a i od drugih jer osoba koja je otvorena i iskrena bude napadnuta od strane pojedinih osoba iako su te osobe svjesne da je ta pisana riječ koju oni čitaju dio osobe kojoj se obraćaju komentarom.
Ne, nemojte misliti da me kritike smetaju, ne smetaju me ni malo, naprotiv kritike pojedinaca koji ne vole vidjeti tuđu pa ni svoju istinu uistinu mi pomažu da postanem jača, da naučim biti ohola jer u današnje vrijeme samo oholost prolazi a iskrenost bude "popljuvana" ali je istina koja nikada neće nestati. istina koja će možda nekome jednom pomoći da ide ispravnim putem bez ponora, bez padova jer zaslužili su naći put svoje sreće bez krivudavog puta kakav imam ja jer još uvijek je moja sreća negdje sakrivena, ali s istinom sam joj svakim danom sve bliže.

U svom životu varao sam, ali volio sam iskreno samo jednom i nisam joj priznao godinama, kada sam je sreo bilo je kasno jer pripadala je drugome. Pitao sam se često dali ga voli, dali ga želi isto kao što je voljela i željela mene koji nikada nisam znao voljeti.
Ni jednu ženu nisam ni volio, ni želio kao nju, ženu kojoj sam nanio bol lažući da nisam sam i da je ona jedina koja me ima. Godinama u drugim ženama tražim nju, njezinu iskrenu ljubav, njezin nježan dodir, pogled, osmijeh nevinog djeteta i znam da to ni jedna druga žena nema, da je ona jedina koja me razumjela koja je znala što volim, što mrzim a ja nju tada nisam volio sve do trenutka kada je gledajući me toplim pogledom rekla da odem i da je zaboravim.
Varao sam i varam dalje ne shvaćajući da uistinu samo varam sebe jer njoj koju trebam to ne mogu priznati, jer rekla mi je davno da mrzi samu sebe zato što me je voljela i što će me dok živi voljeti bez prestanka.

Oznake: napisala ANDREA