Ni sama ne znam koliko sam već puta napisala da volim pisanu riječ, da se volim pisanom riječi izražavati i pisati sve što skriva moja duša ali pišući blog shvatila sam da u ovom javnom dnevniku samo dobro prolaze oni koji ustvari iza pisane riječi skrivaju sebe, sami od sebe, a i od drugih jer osoba koja je otvorena i iskrena bude napadnuta od strane pojedinih osoba iako su te osobe svjesne da je ta pisana riječ koju oni čitaju dio osobe kojoj se obraćaju komentarom.
Ne, nemojte misliti da me kritike smetaju, ne smetaju me ni malo, naprotiv kritike pojedinaca koji ne vole vidjeti tuđu pa ni svoju istinu uistinu mi pomažu da postanem jača, da naučim biti ohola jer u današnje vrijeme samo oholost prolazi a iskrenost bude "popljuvana" ali je istina koja nikada neće nestati. istina koja će možda nekome jednom pomoći da ide ispravnim putem bez ponora, bez padova jer zaslužili su naći put svoje sreće bez krivudavog puta kakav imam ja jer još uvijek je moja sreća negdje sakrivena, ali s istinom sam joj svakim danom sve bliže.