28.03.2007., srijeda
Integracija u tijeku
Krenula sam na jedan tečaj koji organizira bečki zavod za zapošljavanje i jedna Job-Transfer firma. Princip je zanimljiv. Nakon prvog mjeseca rade selekciju i odabiru koga će zaposliti u svojoj firmi, a tko se vraća na burzu rada. Ako vas preuzmu, zaposleni ste kod njih i oni zajedno s polaznicima traže poslove u svojim partner-tvrtkama, idete na praktikume dok ne nađete posao koji ste tražili. Može trajati od jednog do devet mjeseci, što je u pravilu dovoljno da svatko nađe svoje suđeno radno mjesto.
Ono što je odlično za nezaposlenu osobu je to da je u nekoj aktivnoj grupi koja ima zajednički cilj, zaposliti se. Da to ne radi sama, već ima jednu respektabilnu tvrtku za zapošljavanje iza sebe. I da za čitavo vrijeme trajanja traženja posla, dobiva sasvim pristojnu naknadu (čak i ako nikada nije radila u Austriji, kao ja). Dakle, zaposlenje slijedi odmah, a s vremenom vas transfer-firma proslijedi-transferira u onu tvrtku gdje ste htjeli doći i želite ostati.
I tako idem na razne radionice koje vode psiholozi i socijalni radnici, učim se kako se što bolje predstaviti na razgovoru za posao, kako napisati dobar životopis i sl.
I tamo sam upoznala razne ljude. Neki su Austrijanci, a neki doseljenici. Ne znam koji pojam je gori, gastarbajteri ili auslenderi. Obje su zapravo iskrivljenice izvorno njemačkih riječi. Ali znate na koga mislim.
I često se spominje integracija. I ja dosta razmišljam o tome zadnih dana. Što meni znači taj pojam? Jesam li se integrirala i u kojim područjima? Može li se čovjek potpuno integrirati, ako mu nedostaje neko područje života koje mu nije zadovoljeno. Kao što meni nije bilo moguće donedavno pristupiti tržištu rada ovdje.
Pa se onda pitam osjećaju li se ne-integrirano i ljudi u mom hrvatskom zavičaju, koji su tamo rođeni i odrasli kao i ja, ali nisu otišli u neku stranu zemlju već su ostali u svojoj rodnoj grudi, ali onda ne mogu naći posao ili rade poslove ispod svog intelektualnog nivoa, da bi preživjeli? Je li to onda neka neintegriranost u vlastitoj zemlji? Ili se to nekako drukčije zove?
Pričam često sa ljudima o tome. I premda sam mislila da o nogometu, politici i roditeljstvu svi sve znaju, otkrila sam da i o životu u tuđini isto tako imate pozamašan broj stručnjaka. I vrlo slično kao i pasivni promatrači sporta na televiziji, o tome vam svoja iskustva govore i oni koji nisu nikada probali živjeti negdje izvan svoje domovine. U izjavama tipa: "Ja nikada ne bih mogao živjeti negdje drugdje, osim u Hrvatskoj" pretpostavljam da zapravo čovjek izriče svoju želju da ne živi nigdje drugdje, a ne neku stvarnu mogućnost.
S druge pak strane, postoji još jedna zanimljivija vrsta ljudi, koji doista žive u nekoj stranoj zemlji, ali se prave da to zapravo i nije baš istina. I premda svaki dan odlaze na posao, dolaze kući, djeca im idu u vrtić ili školu, provode vikende i slobodne aktivnosti, druže se s prijateljima u tom nekom stranom gradu uredno će vam odgovoriti kako im to nije dom i za njih je ići doma, ići u svoj rodni zavičaj.
I zakleti će se na tu svoju rodnu grudu koja je predivna, najljepša, topla... ali tamo ipak neće roditi svoju djecu, jer bolnice su ovdje ipak na malo višem nivou, porodiljski staž teče dvije i pol godine, a porodiljske naknade su veće, tamo neće niti raditi, jer posla nema ili su plaće premale da bi se moglo pristojno živjeti. I sve u svemu imati će jednu dijaboličnu sliku o tom groznom i neprijateljskom mjestu gdje žive svaki dan i toj prekrasnoj domovinskoj oazi koju posjećuju povremeno u svom ne-stvarnom životu.
I zapravo se radi o ne-prihvaćanju stvarnosti i života koji žive. Vjerujem da je takva pozicija vrlo nezdrava za psihički i duševni život takvih ljudi, koji više ne znaju gdje im je što, gdje žive, a gdje im je zavičaj iz kojega su potekli i nekada živjeli.
I ono što mi nikako nije jasno, je kako netko uopće može kvalitetno funkcionirati s tim podvojenostima u sebi. I moje redovito pitanje takvim ljudima je: "Čovječe, zašto se ne vratiš tamo gdje osjećaš da pripadaš?" I tu obično nastane muk. Jer vratiti se može tek kada se iscijede sve pogodnosti ovog malo dužeg i socijalno razvijenijeg kapitalističkog društva.
Ali da se vratimo na temu integracije. To bi trebala biti neka prilagodba u to novo društvo u koje smo stigli. Prva stvar je naravno jezik. Teško je integrirati se bez znanja jezika. I stalnog usavršavanja. To je nešto što puno gastića nikada ne učini, ili učine samo minimalno koliko im treba za posao. I tu dolazim do integracije u području rada. Često se ona zna zbog ekonomskih razloga dogoditi prije nego li se ostvari ova sa jezikom. Nakon toga bi trebala doći neka društvena i kulturološka integracija. Ali ako je jezik zakazao, teško se može očekivati zanimanje za kulturu ili neke društvene događaje. A mnoge ne zanima niti kultura vlastitog kraja, pa je onda još teže očekivati zanimanje za tamo neku tuđu kulturu, makar njome bili i okruženi. I tu zapravo i sve stane, ako je cilj samo zaraditi novce, a za sve drugo se čovjek zavlači u svoj brlog iz kojega sanjari o svom kraju i ne upušta se u nikakve društvene aktivnosti koje bi ga spojile sa ljudima ili društvima kraja u kojem živi.
Ono što je meni osobno najteže palo je pravna (a i jezična) nemogućnost rada po dolasku (osim na crno i nevezano uz struku i obrazovanje koje sam stekla) nakon koje je uslijedilo majčinstvo u zapravo još mojim počecima integracije ovdje. I ti dugi dani mlade i zbunjene mame koja još ne govori dobro njemački jezik, sa mužem koji radi (i povremeno pliva nakon posla), daleko od familije i sa tek nekoliko prijateljica.
I to je nešto što će mi uvijek ostati u sjećanju kao teško. I premda mi znaju žene i u Hrvatskoj reći kako su i one bile same za vrijeme porodiljskog, svi rade, nitko nema vremena, ipak je osjećaj barem blizine i mogućnosti drukčiji, ali to je nešto što je nezahvalno objašnjavati onome tko to nije proživio sam.
S druge strane, možda bi mi ostanak u domaji i blizina familije donijela neke druge probleme, a za koje sam isto čula od nekih svojih bečkih i zagrebačkih prijateljica kojie žive blizu svojih familija (to uključuje i svekrve) i koje bi rado da nikoga nema oko njih i da im se nitko ne petlja u život.
I sada ovdje obično dolazi jedna rečenica koja otprilike glasi:" Odlaskom iz domaje, nešto dobivaš, a nešto gubiš."
I o toj rečenici sam dosta razmišljala. I došla do zaključka, koji ću podijeliti s vama, i zbog kojeg se već veselim se vašim komentarima.
Istina je da su neke stvari ograničene geografski, vremenski i slično. I ako sam dalje od svojih roditelja i braće, prijatelja... ne mogu ih svaki dan vidjeti. Jesam li time nešto izgubila, iskreno ne znam, možda jesam, neki češći živi kontakt. Jer uz svu današnju tehniku, u kontaktu sam onoliko koliko želim, pišem, razgovaram, a ako treba i gledam preko male kamere. Ali zato kada vidim te drage ljude uživo, to je za mene kvalitetno i prekrasno, svaki puta. A može biti i svaki mjesec, ako tako poželim. Jer Zagreb nije daleko.
To je dakle, ono što mi ovdje nije pri ruci. Ali zato postoji jedan novi kulturni i društveni život (novi bečki prijatelji). Sve drugo, životni standard (novi stan u vlasništvu), socijalna država (porodiljski i sl.), medicinska usluga, javni prijevoz i još hrpa više ili manje bitnih okolnosti koje život čine boljima... a uskoro i posao u struci. Čime će i moja integracija zaokružiti i to važno područje života. Što ne znači da će ikada prestati, jer to je proces koji traje. I svjesna sam da ću uvijek ovdje biti došljak i da ću uvijek morati učiti jezik i da ga neću nikada perfektno govoriti kao materinji.
Ali ću biti integrirani došljak koji sa upoznavanjem i proučavanjem razumije i u stanju je zavoljeti svoje novo okruženje i u njemu ostaviti svoj trag.
Što se tiče osjećaja vječnog stranca moram priznati da sam u svom rodnom Zagrebu nakon rata često imala taj osjećaj, a nakon otkrića da u svojoj novostvorenoj domovini nemamo uvjete za stambeni kredit, osjetila sam se poput najvećeg stranca igdje, i to baš usred svog rodnog grada.
A predbacivanja da je najlakše otići i ako svi tako naprave, nećemo izgraditi državu su za mene često floskule. Jer se upravo zadnjih dana otkrivaju razna klupka u centrima onih koji su vodili Hravtsku u ratu. I zašto bi moj izbor zapravo morao biti prihvaćanje nekih temeljnih nacionalnih odluka i načina vođenja zemlje tako da se žrtvuju mladi ljudi i to za nešto što se možda moglo i politički dogovorit da je postojalo malo više diplomatske mudrosti, jer su se rukovanja i pregovaranja sa zločincima, ionako događala. Unatoč našem ponosu i žrtvama. Pa su se onda mogla događati i bez tih izgubljenih i zapravo žrtvovanih u političke svrhe, mladih života.
I pitanja tipa: "Ne pitajte što je domovina učinila za vas, nego što ste vi učinili za nju" su jedan fantastično dobar način da se potakne masovna psihologija patriotizma i osjećaja da smo mi uvijek dužni činiti nešto za domovinu. Premda nas, osim na izborima koji su slaba nada da će ikada naš glas doprijeti dio političara, nitko ništa ne pita. Jer djecu u ratove ne šalju ti isti političari koji su stanju postavljati takva pitanja. To je samo dobar način da se narod ujedini, da se osjećaj nacionalnog jedinstva digne, i ono najvažnije, da se da povjerenje takvom političaru koji zapravo od vas nešto očekuje, pa automatski ne morate vi ništa očekivati od njega.
A najmanje to da ti isti nacionalni vođe svoju djecu i unuke pošalju u rat za domovinu.
Možda je moj način da u nekoj drugoj zemlji doprinesem tome da se Hrvatsku i hrvatski jezik i tu nesretnu (a možda i nepotrebnu, ali svakako izigranu) žrtvu Domovinskog rata prepozna kroz moj suživot sa nekim drugim ljudima, kojima pokazujem da imamo kulturu i širinu.
I za kraj... Moj zavičaj će zauvijek ostati moj rodni kraj u kojem sam odrasla, proživjela mladost, školovala se i gdje imam familiju i prijatelje. I to mi nitko neće uzeti. I svaki odlazak u Hrvatsku je za mene praznik i nevjerojatno veselje. Idem u svoj rodni kraj i tamo me čeka puno ljudi.
I prekrasno mi je doći za vikend, prošetati, izaći sa Savršenim dok bake i djedovi čuvaju djevojčicu. Ali nas dvoje se nakon par dana samo pogledamo i znamo i jedan i drugi što taj pogled znači... predivno je doći, ali ovdje više nismo doma i teško bi se opet navikli živjeti u tom okruženju.
I zato se s istim veseljem vraćamo u Beč, u naš dom, mjesto koje smo odbarali gdje smo sretni i gdje (barem za sada, a pogotovo sa mojim novim poslom) ima više onoga što smo dobili nego izgubili. Jer gube samo oni koji ne znaju u svome srcu napraviti mjesta.
I zato se osjećam još bogatijom. Jer uz svoj rodni kraj, imam još jedan, onaj u kojem sam odlučila živjeti. Ne vidim zašto moram nešto gubiti.
I kada vam kažu da ste nešto dobili, a nešto izgubili... provjerite u svom srcu je li doista tako i ako je, vratite se tamo gdje nećete ništa izgubiti. Ako takvo mjesto u vašem srcu postoji.
|
- 13:44 -
Komentiraj (23) -
Isprintaj -
#
17.03.2007., subota
Bazeni i čevapi
Oni koji me duže poznaju preko bloga, a i drugi bližnji i daljnji znaju zašto sam odabrala nadimak MonoperajAnka. Naime, monoperaja je velika peraja s kojom je prvo Savršeni nastavio svoju plivačku ljubav, a ja sam se kao prava odana žena priključila tom sportu. Što iz ljubavi prema plivanju, pogotovo s tom perajom koja me je konačno približila onoj slici iz djetinjstva po kojoj sam se zamišljala uvijek kao sirena koja pliva po morskim dubinama u pratnji delfina i ribica i samo povremeno izlazi na površinu, što iz one druge vrste ljubavi prema odabranom princu kao što i priliči Maloj sireni, mom najdražem liku iz dječjih bajki.
Kako je plivanje monoperajom u moru rezervirano za duga ljeta, koja sam nekim čudom do sada uspjela uvijek produžiti na dva mjeseca, po zimi je ulogu ronjenja i plivanja preuzeo bazen. Prvo sportski bazen u Beču gdje smo mogli plivati i ronit bez straha da će nam netko prigovarati zbog velikih i prilično tvrdih monoperaja, uglavnom ručno izrađenih u Ukrajini. Ponoćni termini u Daničićevoj u Zagrebu ostali su najnevjerojatniji termini u čitavoj karijeri Savršenog (jer su smetali ostalim plivačima tog prapotopnog bazena u definitivno najjadnijem izdanju, ali sa glazbom iz zvučnika što je definitivno podizalo atmosferu).
A nakon rođenja djevojčice, treninzi su se prorijedili, klub raspustio, a mi počeli odlaziti na neke druge bazene po Beču u kojima nije dozvoljeno plivanje s perajama, bilo kakve vrste.
Tako da je monoperaja ostala rezervirana samo za more. Ali bazen i obično plivanje barem jednom do dva puta tjedno je ostala naša konstanta. Premda su zajednički odlasci rijeđi, jer odlaženje u troje znači da nekome pravi trening otpada, a i nije uvijek praktično.
Tijekom tih plivačkih godina, svašta sam doživjela na bazenima. Prvi moji češći odlasi su bili na bazen Mladosti na Savi u Zagrebu. Kasnije sa izgradnjom bazena u Novom Zagrebu dobili smo još jednu varijantu. Onu bolju. Jer je ipak noviji, nešto uredniji, premda hladni hodnici i ogromne količine klora koji ubija sve, očito ostaju konstanta hrvatskih bazena. O banjama i toplicama mogu samo reći da je preuređeni Tuhelj (koji mi je od ranije ostao u lijepom sjećanju) napravljen na prvi pogled zgodno, ali da je voda definitivno prehladna u onim bazenima koj su predviđeni za masažu i spuštanje toboganom, izvan bazena je stravično hladno. Isto tako varijanta kafića i stolova odmah kraj bazena, za kojim se smije i puštiti mi nije neki doživljaj.
Na bazenu u Sisku je prije nekoliko godina i održan Svjetski kup u plivanju s monoperajom i njhov trud oko tog sporta i organizacija je za svaku pohvalu. Drugi grad u Hrvatskoj koji njeguje ovaj sport je Rijeka. Bazen u Rijeci ne poznam, a u sudove Savršenog se ne pouzdam jer on je u životu plivao na najnevjerojatnijim bazenima i (ne)uvjetima po čitavoj Europi tako da je izgubio kriterij i ne primjećuje finese nas smrtnika. Koliko se sjećam s natjecanja, bilo je i Splićana iz Hrvatske, pa pretpostvaljam da se i tamo trenira, zapravo bili su i dosta jaki, kad bolje razmislim. Zagreb je u tom sportu na marginama (treninzi u ponoć na najstarijem i najmanjem bazenu dovoljno govore). Barem je tako bilo, a kako je sada ne znam.
S dolaskom u Beč i odlaske na sportski bazen (odvojen od građanstva i rezerviran samo za sportaše i klubove) u Stadthalle počinje nova faza i najplodnije razdoblje mojeg plivačkog iskustva. Sa 29 godina počinjem učiti plivanje monoperajom, i nakon šest mjeseci idem na natjecanja sa našim bečkim klubom i trenerima-entuzijastima. Ne ostvarujem naravno nikakve vrhunske rezultate, ali sam savim solidna i uspjevam isplivati i dobra vremena za sudjelovanje u plivačkim štafetama, dakle kao dio ženskog tima. U tom razdoblju moje najbolje fizičke kondicije i prevelikog emocionalnog pritiska natjecanja s kojim se ne znam lako nositi (nije isto kad počneš kao dijete i odrasla izgrađena osoba) jednom prilikom uspjevam osjetiti i zonu koju sportaši znaju povremeno doseći, a koja je postala poznatija po nazivu za vrstu dijete. Radi se o jednom iskustvu kada pređemo vlastite granice izdržljivosti i nakon toga sve postaje lako i imamo osjećaj da sve možemo. Izvanredan i jedinstven osjećaj koji je praćen i nekim emocionalnim uzletom. Nakon toga mi je postalo jasnije povremeno ponašanje nekih sportaša kao bogova među ljudima njihovo samopouzdanje i osjećaj posebnosti.
Čak sam i u trudnoći plivala sa gumenim perajama, onim običnim i bila dva puta tjedno na bazenu sve do dva-tri tjedna pred porod. Vjerujem da nije slučajno da sam pored jedne velike horoskopske Ribe, zvanog Savršeni dobila još jednu malu Ribicu-ovdje zvanu djevojčicom.
Tri mjeseca nakon poroda počela sam opet s plivanjem, ali je sada s nama išla i naša Ribica koja je isto tako sa tri i pol mjeseca već plivala u moru, a po povratku sa ljetovanja i u bečkim bazenima. I pratile smo našeg tatu i muža-morskog psa još prvu godinu na neka natjecanja. A onda je to postalo sve kompliciranije, kako je djevojčica rasla, a ja sam se lagano zasitila i tih natjecanja i treninga. A i Savršeni mi je više trebao doma nego na bazenu... Sad bi tu Savršeni udrio u tužnu žalopojku o kraju svoje plivačke karijere, ali ovo je moj post i moj blog. Pa ću ja samo zakljulčiti kako smatram da je još godinu dana nakon rođenja djeteta, veliki uspjeh trenirati i osvojiti još neke medalje na prvenstvima, i to u gradu gdje nemamo nikoga tko bi pričuvao djevojčicu ili bio meni na pomoć u tim satima koje Savršeni nakon posla provodi na bazenu i putu do tamo i natrag.
Sada plivamo oboje rekreativno jednom do dva puta tjedno. Preko tjedna odemo svatko sam, a povremeno preko vikenda svi troje, na veliko veselje djevojčice koja obožava bazen. Bazeni u Beču su neusporedivi sa Zagrebom, već samom činjenicom da gotovo svaki kvart ima svoj bazen. Ima ih i prekrasnih starinskih (Amalienbad u 10. Bezirku), do onih zabavnih sa raznim dodatnim sadržajima (Oberlaa) ili nekadašnji, na žalost zatvoren Margaretenbad koji je bio idealan za najmanje bebe.
Dok su nam se zbog spomenutog obilnog korištenja klora u zagrebačka tri zatvorena bazena kupaći kostimi i gaćice znali doslovce raspasti nakon nekoliko mjeseci korištenja, a koža biti kao u haringe, u bečkima se on puno manje osjeća. Uglavnom svi su vrlo uredni, u nekima je hladnije po hodnicima, ali niti jedan nije dosegao smrzotinu kao na Mladosti. A kad je riječ o infekcijama, posebno za ženski rod, ja kao osjetljiviji primjerak imam vrlo dobro iskustvo. Naime, još u trudnoći mi je jedna ginekologica preporučila posebne plivačke tampone (ima ih ovdje u DM-ovim dućanima, na žalost u u Hrvatskoj ih još nema) koji su presvučeni voskom i gotovo nepropusni za razne bakterije i ostalu sitnu gamad koja se uglavnom razvija u bazenima s toplijom vodom. Premda sam ja svoju jedinu candidu zaradila u jednom hladnijem sportskom bazenu u Bratislavi kojeg ne bih opisivala i zbog kojeg sam počela vjerovati u priče Čeha kako su Slovaci neuredni.
U svakom slučaju, za žene koje odlaze u hrvatske bazene preporučam jedan vlastiti izum. Naime, običan tampon se može natopiti u ulje gospine trave (kantarovo ulje) i jednako dobro može poslužiti kao zaštita. Evo, malo je intimno, ali vjerujem da može biti nekome korisno, pa se zato i upuštam u takve opise.
Inače, dok smo bili učlanjeni u naš bečki ronilački klub (plivanje s monoperajom spada u ronilačku disciplinu), članovi kluba su se tuširali zajedno i skidali do kraja pod tuševima, što nije izazivalo nikakve rekacije čuđenja ili snebivanja, pa sam se s vremenom i ja pridružila tom običaju, jer sam osjetila da me nitko ne promatra i da je golo tijelo najnormalnija pojava, a da ne pričam o prednosti takvog tuširanja gdje se čovjek ne mora dovijati raznim načinima da se opere na mjestima koja prekriva kupaći kostim, pogotovo jednodjelni za žene. Savršeni se kao pravi primjer konzervativnog Balkanca nije nikada pridružio tom običaju. Priznajem, ja sam se malo i previše opustila, pa sam tako jednom prilikom na bazenu u Sisku, spustila kostim do bokova, pričajući s kolegicom iz kluba i baš je u tom trenu prošao jedan od organizatora natjecanja, Siščanin koji je ostao dobrano zbunjen mojim razotkrivanjem, a po pogledima i šuškanjima nakon te epizode, dalo se zaključiti da je priču podijelio s ostatkom ekipe.
Iskreno, meni je ova sadašnja rekreativna faza nekako draža i manje stresna, premda mi nedostaje posebno rezerviran bazen samo za nas. Jer sada ako je gužva, moramo se gurati sa građanstvom, a kako je odlazak na bazen omiljeni hobi austrijskih penzionera koji vole plutati na površini i to njih nekoliko u nizu da mogu brbljati (Savršeni ih zove plutajuče babe) moramo izmišljati razne plivačke discipline plivanja s preprekema u obliku zaobilaženja, podronjavanja i sl. Savršeni to radi (kao i sve drugo) naravno puno bolje - čitaj neobazrivije za okolinu - od mene, ali se zato bakice bune da ih šprica i da ne mogu od njega plivati.
Što se posebnih dogodovština na bazenima tiče, uz poseban aqua-show i neka natjecanja koja su mi ostala u ljepšem sjećanju (posebno jedno gdje je Savršeni došao po medalju sa djevojčicom u nosiljci na leđima) istaknula bih prilično ružan osjećaj napijanja vode u momentu uzimanja zraka i brzog plivanja ostalih monoperajaša koji rade velike valove, treniranje klinaca na početničkom njemačkom (ako može gospon Jukić u traci pokraj, mogu i ja), izgubljenih i pronađenih naušnica, ukosnica i lančića, izlaženja iz bazena i otkrića da mi nema natikača i pronalaženaj istih slijedeći puta uz objašnjenje da su se dječica igrala skrivača... i onog najvažnijeg, osjećaja svježine, ugodnog umora i razbistrivanja uma i tijela najljepšim sportom gdje vas čeka najmanje sportskih ozljeda i hrpa korisnih efekata za zdravlje tijela i duše.
Odlaskom na bazen se u našoj kući liječi puno toga. Od tjelesnih do emocionalnih poremećaja. Pa ako me ulovi početak neke bolesti, Savršeno mi u svom savršeno netaktičnom stilu kad je plivanje u pitanju, samo kratko kaže: "Odi na bazen, klin se klinom izbija." I dok drugi u takvim trenucima ispijaju čajeve, inhaliraju se i smiruju pod dekicom, on odlazi na bazen, izbacuje sve svoje frustracije i tjera bolest od sebe.
I tako ja danas kunjam čitav dan sa mensturalnim bolovima pojačanima sa nekim želučanim problemima, a Savršeni mi u svom sportskom duhu vječno gladnog plivača, ispeče čevape s lepinjom i lukom. I zapravo, kad bolje razmislim, za njega bazen i čevapi u somunu imaju neku tajnu vezu. Naime, kao klinci nakon treninga na putu do kuće, svratili bi na Trešnjevački plac u one limenke i kupili si koji masan somun, izgladnjeli od preplivanih nekoliko kilometara. Ponekad bi im dobra teta u bijeloj kuti i boroletama na nogama, ubacila koji čevap, jer za pravu porciju svaki dan se nije imalo. To bi onda bio pravi raj...
Jer sportaši su čudna čeljad, pomalo ograničena (za drljiti svaki dan istu stvar čovjek malo i mora biti takav), ali sretna i vesela kada nakon dobrog treninga stigne dobra klopa. Ako se k tome doda i kasnije dobar seks, nitko sretniji od te muške sportske čeljadi. Trebale bi žene, a i oni sofisticiraniji skoni filozofiranju u muškom čoporu, naučiti ponešto od te jednostavne životne filozofije. Istina, nećete daleko stići u duhovnim sferama, ali ćete biti zdravi, optimistični i uspješni u ovom natjecateljskom svijetu. Malo zalutah, ali vjerujem da niste zamjerili.
I tako sam ja te svoje čevape kao klin kojim se izbija bol u želucu, iznimno ovaj put, zalila sa čajem. I znato što? Bol je otišla kao odnešena.
I što mislite gdje sutra idemo?
|
- 20:40 -
Komentiraj (29) -
Isprintaj -
#
04.03.2007., nedjelja
Noćna mora - antiDora
Jednom davno sam čitala neki intervju nekog talijanskog intelektualca (zaboravih vrlo ime) koji je pričao o fenomenu prikrivanja praćenja Sanrema među talijanskim intelektualcima pod izlikom kako je to niskovrijedni kičeraj nedostojan gubljenja vremena. Pa je on tako odlučio baš na dan održavanja tog festivala, pozvati prijatelje kod sebe na večeru. I nećete vjerovati, sva gospoda su imala već nešto u planu. Nakon malo preispitivanja i detektivskih radnji, otkrio je da su svi doma gledali televizijski prijenos te smotre lakih nota, neukusa i parade.
Jučer navečer je bila završnica hrvatskog izbora za pjesmu Eurovizije, poznatija kao Dora. Večer prije, na drugi dan biranja pjesama za finalnu večer, gledala sam i ja svoje omiljene "dosadne stričeke koji samo nešto bublaju" kako je stručno ocjenila moja djevojčica emisiju Opće prakse na HTV-u, a sa neskrivenim žarom u toj ocjenio joj se pridružio i Mr. Perfect, za one koji ne znaju, moj zakoniti, muž, ljubavnik, prijatelj i otac naše djevojčice.
Daklem, ta četiri stričeka, prezimenom Zidić, Maković, Mandić i voditelj Pofuk komentiraju događaje proteklog tjedna. Sve rasni intelektualci, a po meni i dobronamjerni stričeki, daklem i neka moralna vertikala ja zadovoljena. Čak i kod često sarkastičnog Mandića, koji mi je ponekad zbog svoje dječje tvrdoglavosti i najsimpatičniji, ali i najranjiviji. Ali o njima detaljnije kojom drugom zgodom.
Uglavnom, na početku zadnje emisije komentirali su nastup operne pjevačice Ivanke Boljkovac sa Davorinom Bogovićem i Mladenom Burnačem. Prvi je poznat po svojoj rokerskoj karijeri, sada već davnih 80-tih, a drugi... nemam pojma po čemu, ali i on je navodno pjevač.
I tako se gospodin Maković zgrozio nad tom lakrdijom, tj. kombinacijom nekog polu-opernog napjeva i veselih nota dvojice momaka koji joj kao udvaraju, a ona ih odbija i obrnuto. Na to je, inače poznavatelj i kritičar klasične glazbe, voditelj Pofuk samo dodao kako to što se moglo vidjeti i čuti nema veze sa opernim pjevanjem. Čisto kao informaciju gledateljstvu, koje uglavnom nije baš oduševljeno operom, o čemu svjedoče i slaba posjećenost dotičnoj vrsti pjevanja u kazalištima po Lijepoj našoj.
S druge strane se veseli vrckavi trojac, skraćeno BBB (Boljkovac, Burnać, Bogović) stalno pravdao u izjavama kako je njima cilj dobro se zabaviti, a sve drugo nije važno. I premda su svi troje nekako simpa kao ljudi, ipak su se zbog svog nastupa našli na meti, opet jednom drugom simpatičnom stričeku. To je očito samo dokaz kako dobronamjernost nije uvijek dovoljna. A ni želja za zabavom jer je očito ta želja različito ispunjena kod različitih ljudi. Ili možda, različitih slojeva ljudi? Ovdje mislim na onu diferencijaciju, raje, naroda, mase od onih obrazovanijih, profinjenijih, istančanijeg ukusa. Ili se radi o nečem trećem?
Pa ću krenuti od sebe, jer sama sebe (valjda) najbolje poznajem i teško mi je uvijek opravdavati izjave ili stavove drugih. Iskreno, ne nazivam se gotovo nikad intelektualkom, premda bi netko taj izraz za mene možda i upotrijebio. Meni je već samo prišivanje tog pojma samoj sebi upitno. Neka drugi sude o tome. Osobno mislim da imam previše rupa u znanju, da se ne trudim baš stalno i u svemu obogaćivanti svoja znanja i širiti vidike. A i ne volim operu. Ako se i to računa. Premda volim slušati klasičnu glazbu, i to uglavnom insturmentalnu. Ali kad mi krenu pjevati... i to onako visokim tonovima na granici sa urlanjem, zgrozim se i tu sva moja širina i želja za novim saznanjima prestaje, barem na tom području.
I volim gledati te užasne parade taštine i kiča, kao što bi neki opisali našu glazbenu Doru. Ne samo zbog toga kako bih mogla pljuckati po tome (iako i to radim), ne zato da čujem nove tračeve (iako i to volim čuti), već zato što volim gledati kako se ljudi snalaze u takvim situacijama i zato što volim glazbu. Istina, bude tu puno glazbenog smeća, ali uvijek bude i koja dobra pjesma zbog koje mi nije žao što sam odslušala i onu hrpu loših. A iznad svega sam znatiželjna. Volim pogađati što bi se ljudima moglo svidjeti, volim vidjeti što, kako, zašto i onda to sve analizirati. Makar se radilo o i nečem tako kičastom. To bih usporedila sa dolaskom u savršeno ukusno namješten stan, gdje je sve apsolutno ukusno i po mjeri... Mislim, ono... doza kiča treba postojati. Čisto da pokaže neku ljudskost, slabost, stršanje, neku uspomenu koja je smiješna i ne uklapa se možda u interijer, ali ima neku sentimentalnu vrijednost.
Ono od čega mi je stvarno i iskreno zlo, su te estradnjačke kuhinjue, potplaćivanja i sl. I razni klonovi narodnjačkih klanova. Tu nemam mjere, niti bih propustila makar i dozicu Huljićevske kuhinje (poznato je da gospođa Huljić sklada svoje vrle tekstove i dok suprugu priprema ručak - to je valjda i okruženje za takvu vrstu tekstova).
Ali zato ovoj ulickanoj, vrlo skupoj HTV-ovskoj (kaže Savršeni da bi i on znao tako sa tuđim novcima raditi spektakle i uživati malo u Opatiji) Dori, postoji konkurencija. I to vrlo opaka, ako mene pitate. Naime, na Z1 već drugu godinu traje Dora-Mora sa ekipom iz Malnarove Noćne more. Natjecanje se održava u polukristalnoj dvorani Republike Pešćenice.
Za razliku od sjaja i taštine, ovdje se može vidjeti ona raja sa tzv. dna. Jer tu su pijanci, transvestiti, lokalne zvijezdice, a ima i ljudi sa upitnom inteligencijom. Voditelji nisu dugokose prsate manekenke koje izvaljuju hrpu blesavih i neduhovitih aluzija i promoviraju uglavnom sebe, već jedan pravi pravcati Cigan (sa velikim slovom, jer se tako i sam naziva). To je prava lakrdija i za razliku od napisanih tekstova koji bi trebali izazavati efekt smijeha nakon propisane duhovitosti, tu prevladavaju spontanost, totalna zezancija, lakrdija... Ali efekt je punokrvna zabava. Možda baš zato što su granice pomaknute.
U redu, priznajem da sam na momente zdvojna jer mi je nekih ljudi stvarno žao. Jer vidim da to shvaćaju doslovce i sebe vide u nekom drukčijem svjetlu, nekih pravih zvijezda. Ali onda s druge strane si pomislim, zar isto tako, samo na nekom formaliziranijem stupnju, nije i sa ovom opće-prihvaćenom estradom?
Ipak je njima Malnar dao neki smisao, stvorio neki prostor za one otpadnike i jadnike koje nitko ne želli vidjeti, a fifice (svi koji su užasno važni i nedodirljivi) ih zaobilaze s prijezirom u velikom luku. Jer to je puknuta ekipa.
Ja sam se gledajući tu Doru-Moru stvarno nasmijala do suza. Pohvale i pratećem bendu Rusvaj koji su to stvarno sjajno odradili. Dečki su super svirali i otpjevali većinu toga, jer pravi natjecatelji nemaju veze sa pjevanjem. Ali su to ovi dečki sa dobronamjernošću i smijehom prihvatili. Čak mi je i prognani i inače nesimpatičan sirovina Vuco bio tamo nekako simpatičniji. Svirao je bubnjeve Ševi koji je pjevao "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac". Bili su tu i Jaran, Anđa, Darko, Emir, Sandra Dabo-neokrunjena kraljica Zrća...
Mislim da se zaista ne radi o izrugivanju, već o jednoj pravoj anti-situaciji dovedenoj do apsurda i pravom ogoljivanju naše stvarnosti, našeg licemjerja.
I već sam se znala pitati što se dogodilo Malnaru da od čovjeka koji je obrazovan i koji je proputovao svijet, ako hoćete i jako zgodnog i privlačnog (po ovim našim uobičajenim standadrima) muškarca pretvori u prostačkog i ciničnog neokrunjenog kralja, Cigana, klošara, samozvanih pjesnika i umjetnika.
I kada malo bolje pogledam ovu takozvanu normalnu prihvaćenu stvarnost u Hrvatskoj poslije rata, nije mi uopće ta rezignacija i prelazak na cinizam i lakrdiju tako nejasan. I vidim u njemu, kroz sve te slojeve razočaranosti i branjenje psovkama, jednog još uvijek iskrenog čovjeka. Puno iskrenijeg od mnogih koje gledamo svaki dan na ovim javnim teve programima. Ne zagovaram ovdje psovanje, pijanstvo i sl. Samo komentiram jednu stvarnost koju vidim. I koja je često drukčija nego što se čini na prvi pogled.
I zato mi je neizmjerno drago i simpatično da je gospodin Pofuk u svojoj intelektualnoj emisiji jednom prilikom na kraju pozdravio svog drugog kolegu sa jedne druge anti-televizije čija emisija je taman počinjala.
To ja zovem intelektualnom i emocionalnom širinom i pravom borbom protiv intelektualnih snobova. Žao mi je jedino što su dobri sadržaji i ljudi često zatrpani u nekim krajnostima. Ja bih voljela neku sredinu, koja onda vjerojatno ne bi bila toliko snažna. Ili ovim malo drukčijim rječnikom: "Ne možeš i prdnut i stisnut".
Zato neka bude i Dore i anti-Dore. Jer zabave ima i na jednoj i na drugoj. Puno ovisi, kao i obično u životu, o perspektivi i dobronamjernosti gledatelja.
I da, hrvatska publika mi je stvarno neiscrpan izvor vječnog čuđenja i stvaranja moje osobne definicije kao o najkontradiktornijem narodu. Jer dok jedne godine izabiru Štiklu, ove godine je pobjedio stari roker... Jedinu konstantu vidim u osobno najsimpatičnijim Kraljevima ulice koji su po drugi puta drugi... Ali život na cesti je ipak najbolji i možda neka providnost želi sačuvati simpatične ulične svirače od pomicanja granica u ufuravanja u hrvatske estradnjačke kuhinje...
Iako mi je odgovor starog Lacija na pitanje: "Zbog čega bi išao u Finsku?" i njegov odgovor "Zbog švedskog stola" bio nekako najbolji i najiskreniji argument za odlazak u tu lakonotnu kuhinju.
|
- 21:25 -
Komentiraj (23) -
Isprintaj -
#
|
