Oni koji me duže poznaju preko bloga, a i drugi bližnji i daljnji znaju zašto sam odabrala nadimak MonoperajAnka. Naime, monoperaja je velika peraja s kojom je prvo Savršeni nastavio svoju plivačku ljubav, a ja sam se kao prava odana žena priključila tom sportu. Što iz ljubavi prema plivanju, pogotovo s tom perajom koja me je konačno približila onoj slici iz djetinjstva po kojoj sam se zamišljala uvijek kao sirena koja pliva po morskim dubinama u pratnji delfina i ribica i samo povremeno izlazi na površinu, što iz one druge vrste ljubavi prema odabranom princu kao što i priliči Maloj sireni, mom najdražem liku iz dječjih bajki.
Kako je plivanje monoperajom u moru rezervirano za duga ljeta, koja sam nekim čudom do sada uspjela uvijek produžiti na dva mjeseca, po zimi je ulogu ronjenja i plivanja preuzeo bazen. Prvo sportski bazen u Beču gdje smo mogli plivati i ronit bez straha da će nam netko prigovarati zbog velikih i prilično tvrdih monoperaja, uglavnom ručno izrađenih u Ukrajini. Ponoćni termini u Daničićevoj u Zagrebu ostali su najnevjerojatniji termini u čitavoj karijeri Savršenog (jer su smetali ostalim plivačima tog prapotopnog bazena u definitivno najjadnijem izdanju, ali sa glazbom iz zvučnika što je definitivno podizalo atmosferu).
A nakon rođenja djevojčice, treninzi su se prorijedili, klub raspustio, a mi počeli odlaziti na neke druge bazene po Beču u kojima nije dozvoljeno plivanje s perajama, bilo kakve vrste.
Tako da je monoperaja ostala rezervirana samo za more. Ali bazen i obično plivanje barem jednom do dva puta tjedno je ostala naša konstanta. Premda su zajednički odlasci rijeđi, jer odlaženje u troje znači da nekome pravi trening otpada, a i nije uvijek praktično.
Tijekom tih plivačkih godina, svašta sam doživjela na bazenima. Prvi moji češći odlasi su bili na bazen Mladosti na Savi u Zagrebu. Kasnije sa izgradnjom bazena u Novom Zagrebu dobili smo još jednu varijantu. Onu bolju. Jer je ipak noviji, nešto uredniji, premda hladni hodnici i ogromne količine klora koji ubija sve, očito ostaju konstanta hrvatskih bazena. O banjama i toplicama mogu samo reći da je preuređeni Tuhelj (koji mi je od ranije ostao u lijepom sjećanju) napravljen na prvi pogled zgodno, ali da je voda definitivno prehladna u onim bazenima koj su predviđeni za masažu i spuštanje toboganom, izvan bazena je stravično hladno. Isto tako varijanta kafića i stolova odmah kraj bazena, za kojim se smije i puštiti mi nije neki doživljaj.
Na bazenu u Sisku je prije nekoliko godina i održan Svjetski kup u plivanju s monoperajom i njhov trud oko tog sporta i organizacija je za svaku pohvalu. Drugi grad u Hrvatskoj koji njeguje ovaj sport je Rijeka. Bazen u Rijeci ne poznam, a u sudove Savršenog se ne pouzdam jer on je u životu plivao na najnevjerojatnijim bazenima i (ne)uvjetima po čitavoj Europi tako da je izgubio kriterij i ne primjećuje finese nas smrtnika. Koliko se sjećam s natjecanja, bilo je i Splićana iz Hrvatske, pa pretpostvaljam da se i tamo trenira, zapravo bili su i dosta jaki, kad bolje razmislim. Zagreb je u tom sportu na marginama (treninzi u ponoć na najstarijem i najmanjem bazenu dovoljno govore). Barem je tako bilo, a kako je sada ne znam.
S dolaskom u Beč i odlaske na sportski bazen (odvojen od građanstva i rezerviran samo za sportaše i klubove) u Stadthalle počinje nova faza i najplodnije razdoblje mojeg plivačkog iskustva. Sa 29 godina počinjem učiti plivanje monoperajom, i nakon šest mjeseci idem na natjecanja sa našim bečkim klubom i trenerima-entuzijastima. Ne ostvarujem naravno nikakve vrhunske rezultate, ali sam savim solidna i uspjevam isplivati i dobra vremena za sudjelovanje u plivačkim štafetama, dakle kao dio ženskog tima. U tom razdoblju moje najbolje fizičke kondicije i prevelikog emocionalnog pritiska natjecanja s kojim se ne znam lako nositi (nije isto kad počneš kao dijete i odrasla izgrađena osoba) jednom prilikom uspjevam osjetiti i zonu koju sportaši znaju povremeno doseći, a koja je postala poznatija po nazivu za vrstu dijete. Radi se o jednom iskustvu kada pređemo vlastite granice izdržljivosti i nakon toga sve postaje lako i imamo osjećaj da sve možemo. Izvanredan i jedinstven osjećaj koji je praćen i nekim emocionalnim uzletom. Nakon toga mi je postalo jasnije povremeno ponašanje nekih sportaša kao bogova među ljudima njihovo samopouzdanje i osjećaj posebnosti.
Čak sam i u trudnoći plivala sa gumenim perajama, onim običnim i bila dva puta tjedno na bazenu sve do dva-tri tjedna pred porod. Vjerujem da nije slučajno da sam pored jedne velike horoskopske Ribe, zvanog Savršeni dobila još jednu malu Ribicu-ovdje zvanu djevojčicom.
Tri mjeseca nakon poroda počela sam opet s plivanjem, ali je sada s nama išla i naša Ribica koja je isto tako sa tri i pol mjeseca već plivala u moru, a po povratku sa ljetovanja i u bečkim bazenima. I pratile smo našeg tatu i muža-morskog psa još prvu godinu na neka natjecanja. A onda je to postalo sve kompliciranije, kako je djevojčica rasla, a ja sam se lagano zasitila i tih natjecanja i treninga. A i Savršeni mi je više trebao doma nego na bazenu... Sad bi tu Savršeni udrio u tužnu žalopojku o kraju svoje plivačke karijere, ali ovo je moj post i moj blog. Pa ću ja samo zakljulčiti kako smatram da je još godinu dana nakon rođenja djeteta, veliki uspjeh trenirati i osvojiti još neke medalje na prvenstvima, i to u gradu gdje nemamo nikoga tko bi pričuvao djevojčicu ili bio meni na pomoć u tim satima koje Savršeni nakon posla provodi na bazenu i putu do tamo i natrag.
Sada plivamo oboje rekreativno jednom do dva puta tjedno. Preko tjedna odemo svatko sam, a povremeno preko vikenda svi troje, na veliko veselje djevojčice koja obožava bazen. Bazeni u Beču su neusporedivi sa Zagrebom, već samom činjenicom da gotovo svaki kvart ima svoj bazen. Ima ih i prekrasnih starinskih (Amalienbad u 10. Bezirku), do onih zabavnih sa raznim dodatnim sadržajima (Oberlaa) ili nekadašnji, na žalost zatvoren Margaretenbad koji je bio idealan za najmanje bebe.
Dok su nam se zbog spomenutog obilnog korištenja klora u zagrebačka tri zatvorena bazena kupaći kostimi i gaćice znali doslovce raspasti nakon nekoliko mjeseci korištenja, a koža biti kao u haringe, u bečkima se on puno manje osjeća. Uglavnom svi su vrlo uredni, u nekima je hladnije po hodnicima, ali niti jedan nije dosegao smrzotinu kao na Mladosti. A kad je riječ o infekcijama, posebno za ženski rod, ja kao osjetljiviji primjerak imam vrlo dobro iskustvo. Naime, još u trudnoći mi je jedna ginekologica preporučila posebne plivačke tampone (ima ih ovdje u DM-ovim dućanima, na žalost u u Hrvatskoj ih još nema) koji su presvučeni voskom i gotovo nepropusni za razne bakterije i ostalu sitnu gamad koja se uglavnom razvija u bazenima s toplijom vodom. Premda sam ja svoju jedinu candidu zaradila u jednom hladnijem sportskom bazenu u Bratislavi kojeg ne bih opisivala i zbog kojeg sam počela vjerovati u priče Čeha kako su Slovaci neuredni.
U svakom slučaju, za žene koje odlaze u hrvatske bazene preporučam jedan vlastiti izum. Naime, običan tampon se može natopiti u ulje gospine trave (kantarovo ulje) i jednako dobro može poslužiti kao zaštita. Evo, malo je intimno, ali vjerujem da može biti nekome korisno, pa se zato i upuštam u takve opise.
Inače, dok smo bili učlanjeni u naš bečki ronilački klub (plivanje s monoperajom spada u ronilačku disciplinu), članovi kluba su se tuširali zajedno i skidali do kraja pod tuševima, što nije izazivalo nikakve rekacije čuđenja ili snebivanja, pa sam se s vremenom i ja pridružila tom običaju, jer sam osjetila da me nitko ne promatra i da je golo tijelo najnormalnija pojava, a da ne pričam o prednosti takvog tuširanja gdje se čovjek ne mora dovijati raznim načinima da se opere na mjestima koja prekriva kupaći kostim, pogotovo jednodjelni za žene. Savršeni se kao pravi primjer konzervativnog Balkanca nije nikada pridružio tom običaju. Priznajem, ja sam se malo i previše opustila, pa sam tako jednom prilikom na bazenu u Sisku, spustila kostim do bokova, pričajući s kolegicom iz kluba i baš je u tom trenu prošao jedan od organizatora natjecanja, Siščanin koji je ostao dobrano zbunjen mojim razotkrivanjem, a po pogledima i šuškanjima nakon te epizode, dalo se zaključiti da je priču podijelio s ostatkom ekipe.
Iskreno, meni je ova sadašnja rekreativna faza nekako draža i manje stresna, premda mi nedostaje posebno rezerviran bazen samo za nas. Jer sada ako je gužva, moramo se gurati sa građanstvom, a kako je odlazak na bazen omiljeni hobi austrijskih penzionera koji vole plutati na površini i to njih nekoliko u nizu da mogu brbljati (Savršeni ih zove plutajuče babe) moramo izmišljati razne plivačke discipline plivanja s preprekema u obliku zaobilaženja, podronjavanja i sl. Savršeni to radi (kao i sve drugo) naravno puno bolje - čitaj neobazrivije za okolinu - od mene, ali se zato bakice bune da ih šprica i da ne mogu od njega plivati.
Što se posebnih dogodovština na bazenima tiče, uz poseban aqua-show i neka natjecanja koja su mi ostala u ljepšem sjećanju (posebno jedno gdje je Savršeni došao po medalju sa djevojčicom u nosiljci na leđima) istaknula bih prilično ružan osjećaj napijanja vode u momentu uzimanja zraka i brzog plivanja ostalih monoperajaša koji rade velike valove, treniranje klinaca na početničkom njemačkom (ako može gospon Jukić u traci pokraj, mogu i ja), izgubljenih i pronađenih naušnica, ukosnica i lančića, izlaženja iz bazena i otkrića da mi nema natikača i pronalaženaj istih slijedeći puta uz objašnjenje da su se dječica igrala skrivača... i onog najvažnijeg, osjećaja svježine, ugodnog umora i razbistrivanja uma i tijela najljepšim sportom gdje vas čeka najmanje sportskih ozljeda i hrpa korisnih efekata za zdravlje tijela i duše.
Odlaskom na bazen se u našoj kući liječi puno toga. Od tjelesnih do emocionalnih poremećaja. Pa ako me ulovi početak neke bolesti, Savršeno mi u svom savršeno netaktičnom stilu kad je plivanje u pitanju, samo kratko kaže: "Odi na bazen, klin se klinom izbija." I dok drugi u takvim trenucima ispijaju čajeve, inhaliraju se i smiruju pod dekicom, on odlazi na bazen, izbacuje sve svoje frustracije i tjera bolest od sebe.
I tako ja danas kunjam čitav dan sa mensturalnim bolovima pojačanima sa nekim želučanim problemima, a Savršeni mi u svom sportskom duhu vječno gladnog plivača, ispeče čevape s lepinjom i lukom. I zapravo, kad bolje razmislim, za njega bazen i čevapi u somunu imaju neku tajnu vezu. Naime, kao klinci nakon treninga na putu do kuće, svratili bi na Trešnjevački plac u one limenke i kupili si koji masan somun, izgladnjeli od preplivanih nekoliko kilometara. Ponekad bi im dobra teta u bijeloj kuti i boroletama na nogama, ubacila koji čevap, jer za pravu porciju svaki dan se nije imalo. To bi onda bio pravi raj...
Jer sportaši su čudna čeljad, pomalo ograničena (za drljiti svaki dan istu stvar čovjek malo i mora biti takav), ali sretna i vesela kada nakon dobrog treninga stigne dobra klopa. Ako se k tome doda i kasnije dobar seks, nitko sretniji od te muške sportske čeljadi. Trebale bi žene, a i oni sofisticiraniji skoni filozofiranju u muškom čoporu, naučiti ponešto od te jednostavne životne filozofije. Istina, nećete daleko stići u duhovnim sferama, ali ćete biti zdravi, optimistični i uspješni u ovom natjecateljskom svijetu. Malo zalutah, ali vjerujem da niste zamjerili.
I tako sam ja te svoje čevape kao klin kojim se izbija bol u želucu, iznimno ovaj put, zalila sa čajem. I znato što? Bol je otišla kao odnešena.
I što mislite gdje sutra idemo?
|
