24.04.2007., utorak
Reci mi nježno, nježnije...
Pomalo se vraćam u poslovne vode i naravno poslovnu komunikaciju. Zanimljivo je da baš oni koji bi po školovanju i struci trebali znati kako komunicirati, to često ne znaju. Ili im se dogodi čuveni raskol teorije i prakse.
Kako mi njemački nije materinji i još ga učim (a taj proces će trajati zauvijek) nije mi uvijek lako boriti se za svoja prava i iskazati svoje mišljenje na neki kulturološki prihvaćen način. Jer svaki narod ima svoj oblik komuniciranja i premda su zavladale globalističke pojave u toj komunikaciji (barem formalno), uvijek se osjeća i onaj dio mentaliteta koji treba prepoznati, ako niste okruženi svojim sunarodnjacima.
Iako je meni, moram priznati, i u Hrvatskoj bilo puno puta zaista teško komunicirati. Pogotovo kada bih naišla na bahatost, bezobrazluk, nekompetenciju...
Pitanje je naravno uvijek kako izreći svoj stav o nečemu, a da drugu stranu ne uvrijedite. I obrnuto. Dakle, kako prihvatiti tuđe mišljenje, a da se ne osjetite povrijeđenim.
Ja sam bila odgojena tako da se ne ističem, jer to nastavnici ne vole, da ne govorim uvijek ono što mislim (pogotovo ne u školi spominjati vjeronauk i sl.) i sve u tom stilu.
Ne znam što je presudilo da mi se taj odgoj nije nikako primao, ali čitav život govorim ono što mislim. Mijenjaju se samo načini. I pokušavam učiti izreći svoje stavove jasno, a ujedno ne povrijediti nikoga. Što mi naravno ne uspijeva uvijek i slično je onoj zgodnoj uzrečici kako ne možeš i prdnut i stisnut.
I onda tu na scenu stupa psihologija, sociologija, komunikologija itd. koje nas uče baš to, verbalno prdnut i stisnut.
Ali uza svo znanje, trud i muku da se misli izreknu što bezbolnije uvijek je u igri i perspektiva slušača. Tako će neka totalno benigna izjava koja za vas ima samo jedan smisao, u ušima nekog drugog pokrenuti čitavu lavinu misli i shvaćanja, da bi na kraju na vidjelo izašlo nešto vama potpuno neprepoznatljivo. I nije vam jasno otkuda je to netko mogao zaključiti. Pa bi to moglo i značiti da u razgovor treba ugraditi i stavove, kao i dozu osjetljivosti slušača. Dok je kod dobrih prijatelja to i moguće, u nekoj poslovnoj komunikaciji sa poznanicima ili kolegama to baš i nije uvijek moguće, a mnogi se time i neće zamarati.
I što onda? Kaže socijalna radnica u firmi gdje se trenutno nalazim, da treba dati do znanja kada nas netko povrijedi, ali govoriti samo o sebi i našem osjećaju u odnosu na takvu vrstu komunikacije. Dakle, ne prešućivati stvari, ali ostati na svom dojmu, ne prelaziti na kritiku drugoga i dati jasno do znanja da si nećemo dozvoliti neku neprimjerenu vrstu komunikacije.
Ne znam kako je sada u Hrvatskoj, ali izreći svoje mišljenje koje ne ide niz dlaku, nije baš bilo pametno, barem što se napredovanja tiče.
U germanskom svijetu se navodno cijeni izreći iskreno mišljenje. Ali nije svejedno kako se to izgovori. A i još nisam dokučila je li to dobro za napredovanje, ili se samo formalno podržava.
U svakom slučaju volim čuti istinu, kakva god ona bila. Ali mi nije svejedno kako ju netko izgovori i stoje li iza nje neki konstruktivni prijedlozi, ili je izrečena samo u svrhu ponižavanja. To čini bitnu razliku.
Isto tako treba uzeti u obzir da od nekih ljudi nećete nikada čuti dobronamjernu kritiku, jednostavno zato jer svi ljudi nisu dobronamjerni. Svjesno ili nesvjesno, iz raznih razloga... pa onda s takvima i ne treba razbijati glavu.
Ima i dobronamjernih koji pate od nekih svojih neriješenih kompleksa, pa imaju potrebu kod svakog čovjeka isticati nešto loše, čisto da se osjećaju bolje.
I to treba ignorirati. Jer je jasno da nismo savršeni (osim Mr. Perfect-a, ali to je jedna druga priča  ) i da se podrazumijeva da svatko ima svoj način komuniciranja. Ono na što bih ja obratila pažnju je kako se to izrečeno poklapa sa osobom koja izgovara, dakle da li je autentično i kako onda može meni koristiti, kao konstruktivna kritika. Ako sam zaključila da se o takvoj radi.
Napišite mi svoje mišljenje o tome, pa makar bilo i bolno. Opet je bolje nego prešutiti pa skupljati to u ladicama vlastitih frustracija, ili još gore, zakamuflirati lijepim riječima bez pravog značenja.
A ako uspijete izreći svoje neslaganje tako da se ja ne osjetim povrijeđena, možemo dalje razglabati jeste li vi bili uspješni li sam ja postala debelokožac...
|
- 12:05 -
Komentiraj (27) -
Isprintaj -
#
06.04.2007., petak
Blogo-rođendanska promišljanja
Prošli petak u mojoj omiljenoj emisiji Opće prakse na prvom programu HRT-a bilo je govora i o blogu. I zapravo me svaki puta i u bilo kojoj prilici i različitosti sugovornika, pomalo razočara kako ljudi reagiraju na ovu internetsku pojavu.
Naime, očito je da blog još neko vrijeme, a možda niti u nekoj daljoj budućnosti neće moći biti jasno definiran. Što je možda i njegova prednost. Ali vratimo se reakcijama.
Bez obzira na obrazovni stupanj, interese i svjetonazore, u svim strukturama društva pronaći ćete priličan broj skeptika i kritičara prema toj pojavi. Moram priznati da ja sada pišem iz svoje, subjektivne pozicije, ali kako sam već dugo blogerica i hvala Bogu ne odgovaram nikome, osim sebi na ovom blogu, dozvoliti ću si taj možda jednostran kut gledanja.
Fantastično mi je kako ljudi vole komentirati blog, a da uglavnom uopće nemaju pojma o čemu se radi. Ili na brzinu površno prelete nekoliko blogova i stvore sliku, koju su zapravo već i prije imali, samo sada imaju alibi za to proučavanje.
Tako sam ja i od visoko obrazovanih ljudi čuli kako pljuckaju po blogu kao nečemu što nije dostojno akademskih krugova ili se pak govori kao o nekim jadnicima koji nemaju pametnijeg posla, jer ima se toliko toga naučiti, pročitati, a ne gubiti vrijeme na te tričarije.
Isto tako sam od niskoobrazovanih osoba čula negativne izjave tipa: "Ma što svi misle tamo na tom blogu da su jako pametni, tamo pišu neke svoje bljezgarije, pa to može svatko raditi."
I u emisiji Opće prakse se gospodin Mandić kao zakleti ne-Internetovac obrušio na blog kao način literarnog izražavanja. Ili da ipak budem preciznija, pročitao je knjigu jednog blogera i ocijenio kako se ne radi ni o čem posebno vrijednom.
I to je u redu, čovjek ima pravo na svoje mišljenje, tim više što o tom području (literaturi) zna zaista puno. Gospodin Zidić, a posebice gospodin Maković bili su manje oštri prema takvoj vrsti pisanja i objavljivanja i zaključili, pošteno rekla bih, da možda nemaju odgovarajuće receptore za takvu vrstu komunikacije, ali da ona ne znači nužno nešto loše, već samo novo i drukčije.
I tu bih se ja nadovezala. Naime, mene kod blogera i blogopojave vrlo malo zanimaju pjesnici koji onda svoje pjesme objavljuju ponekad i u papirnatom izdanju, kao klasičnu zbirku pjesama. Pisci mi isto tako nisu na vrhu liste. Ono što me najviše zanima su neka vrsta kritičkih promišljanja ljudi u svakodnevnom životu i osvrta na pojedine konkretne pojave ili osjećaje.
Blog je vrlo otvoren i demokratičan i ne podrazumijeva nikakvu filtraciju u smislu kvalitete, premda postoje i te liste, pa se onda ipak radi neka podjela na one bolje i lošije što je opet diskutabilno, jer se radi o pojmovima cool i almost cool, što znači da neki jako coooooool blog koji se bavi nekim vrlo neobičnim aspektom uopće ne mora biti i kvalitetan.
I zapravo, ono što hoću reći danas, je da je blog jedna nova vrsta medija. Svidjelo se to nekome ili ne. I jednako kao i u svim ostalim vrstama izražavanja, postoje oni koji to rade jako loše, loše, dobro, izvrsno... Ono što je specifično za blog je ta neka vrsta osobnog dnevnika, premda se i o toj nekako već općepriznatoj klasifikaciji treba još razgovarati. Ali bilo bi dobro da sami blogeri pišu o tome, jer ako se mi nećemo znati izboriti za priznavanje toga u čemu sudjelujemo, neće nas niti oni izvana prepoznati kao jednu potencijalnu kvalitetnu zajednicu.
I premda i sama naiđem često na pubertetske pozdrave na svom blogu, trudim se odgovoriti i smatram dobrim to da ti mladi još možda nezreli i nekritični blogeri, imaju priliku sazrijevati u jednoj grupi koja im nudi i drukčije poglede, koja im pomaže da nešto prekopiraju u stilu pisanja, nešto korisno (pa i manje korisno) nauče, čuju druga mišljenja.
S druge strane, ima jako puno kvalitetnih blogova, bez obzira na vrstu pisanja, a ja se često nađem u situaciji da ih sve i ne uspijem pročitati.
I meni se upravo ta demokratičnost bloga jako sviđa. To neko skrivanje, jer se ne zna tko točno piše, stoji samo dijelom. Jer danas je sve moguće doznati, a ljudi se predstavljaju sa nekim nadimcima iz raznih razloga, a jedan od njih je i sloboda pisanja i izražavanja. I često na blogu pročitam nešto za što znam da ljudi u nekim drugim okolnostima ne bi mogli izreći.
I tu, uvjetno nazvano, psihoterapeutsku funkciju ne bih zanemarila.
A što se kvalitete tiče, evo ja javno pozivam gospodina Mandića da u svom (meni inače vrlo simpatičnom stilu) izsecira moj blog, slobodno od početka do kraja, uključujući i tekstove na prvom građanskom portalu, X-portalu. S obzirom da je protivnik Interneta, zanima me hoće li, i ako da, na koji način ova poruka stići do njega.
I stvarno bi me zanimao njegov sud... NE onako Sude mi, već sa mojim pristankom, dapače i pozivom.
I za kraj malo blogerske privatnosti.
Danas, na svoj rođendan (ne blogerski, već onaj pravi) vozim se sa tečaja u podzemnoj željeznici i vidim stariju gospođu sa štapom kako maše jednom putniku i zove ga. Stariji gospodin joj priđe i njih dvoje se rukuju. Ona ga pita kako je, a on odgovara jednom od onih poznatih fraza koje postoje valjda u svim jezicima, premda imaju ponekad različita kulturološka značenja. I tako on odgovara nešto u stilu da ide, jer mora ići. Kratko zastane i kaže kako mu je supruga umrla 10. siječnja. I ona mu izrazi saučešće. A on odgovara kao neku vrstu isprike za nedostatak dramatičnosti, kako je bila već skroz nemoćna i vegetirala i kako je bolje da se više nije mučila. Još malo izmjene neke riječi i rastanu se. Gospođa koja je čitavo vrijeme sjedila nasuprot mene je nakon toga imala neki nestvaran pogled, prilično sumoran i težak, kao da se i sama priprema za svoj odlazak, u mislima. I mene obuzme neka strašna tuga zbog nje, pomislim kao je to pripremati se na odlazak... I onda se sjetim da mi je danas rođendan, da život ide dalje.
Da za koji sat putujem u domaju gdje me čeka familija, prijatelji, i torta koju je djevojčica u moje ime jučer telefonski naručila od bake i dede. Brižnica moja, valjda se ne moram bojati barem da u starosti neću imati nikoga svog tko će me ispratiti.
I na kraju, k vrapcu sad sam se i rasplakala, jer sam pomislila i na sve svoje blog-prijatelje. I koliko god to nekom ne-blogeru može čudno zvučati, pomislila sam kako sam sretna i zbog ovog bloga i zbog ljudi s kojima preko njega komuniciram i koji su mi pomogli da svoj život u drugoj zemlji puno lakše podnesem. Jer uz vas nemam osjećaj da sam negdje daleko. I hvala vam na tome. I na svim vašim postovima koji su me dirnuli u srce.
Blogamo se i dalje!
|
- 09:27 -
Komentiraj (45) -
Isprintaj -
#
|
