26.05.2007., subota
Izgubljeno-nađeno
Ima li ljepšeg osjećaja od pronalaska onoga što smo izgubili? Možda i ima, ali meni je taj posebno drag. Od pronalaska najbanalnijih sitnica do ponovnog nalaženja starih (po mogućnosti dobrih) knjiga, osjećaja, ljudi...
Naša djevojčica jako voli nositi moj nakit i stalno mi uzima prstenje koje ostavljam i mijenjam ovisno o tome što nosim od odjeće. Tako je pred koju večer uzela poskrivečki moj prsten, stavila ga na ruku i onako prevelikog nosila na svom malom prstiću po stanu. U jednom trenu je išla baciti nešto u smeće i prsten je sa ostalim otpatcima završio negdje između kora od banane, mrkve, ostataka hrane, pelene i ostalih stvari kojih se u nevjerojatnim količinama rješavamo svaki dan.
Došla je odmah do mene i rekla mi kako je prsten sam pao u smeće i kako ona nije ništa napravila, već je on neposlušan skliznuo. Ja sam se odmah sretna da mi je to tako lijepo priznala, bacila na prekopavanje. Uzela sam prozirnu vrećicu i prebirala ko Pepeljuga po grašku, premda je ona imala ipak manje prljav posao. I ništa. Prstena nema.
Onda se pridružio i Savršeni, a metoda se naravno inžinjerski razvila u dvije odvojene vrećice po sistemu eliminacije. Meni se želudac okretao, ali pomisao da bih mogla ostati bez svog prstena me tjerala da nastavim dalje.
Ipak, sve bez uspjeha. Sad me ona prvotna sreća djevojčicinog priznanja lagano napuštala, a na površinu je počeo izlaziti bijes i očaj. Odustali smo, spremili malu gubilicu na spavanje i tek oko ponoći se ponovno bacili na zadnji očajnički pokušaj. Već sam po ne znam koji puta premjestila otpatke iz jedne vreće u drugu i pomislila kako je djevojčica možda ipak nešto smuljala, a ne bi joj bilo prvi puta. I na samom dnu vreće sa preostalim zadnjim ostacima neobrađenog smeća, među korama od mrkve ugledala sam moju izgubljenu dragu stvar.
Prsten vjerojatno nije nešto vrijedan u onom filigransko-materijalnom smilsu. Nije čak ni zlatan, već od starog srebra. Kupila sam ga prije kojih petnaestak godina kao srednjoškolka u jednom zagrebačkom antikvarijatu. I bio mi je, i ostao, predivan. Kompaktan, sa izrezbarenim volanima i srcima sa strane koja se na prvi pogled i ne zamjećuju.
I tako oduševljeno počnem pričati Savršenom kada sam ga i gdje kupila i kako me ispunjavao osjećaj da ima neku povijest prije mene koja prelazi na moju ruku. Zamišljala sam neku ženu koja ga je nosila, možda kao poklon od voljene osobe, možda ga je i prodala nakon razočaranja, možda ga je založila kao zalog prošle ljubavi... a možda se i nadala da će nekom drugome donijeti više sreće. Za nekoga je on bio na neki način izgubljen. Za mene je bio ponovno nađen. I stojim ja tako iznad smeća i pričam ja to sve Savršenom koji me gleda s upitnicima iznad glave. I spustim se ja na zemlju iz oblaka, stavim ga na ruku i krenem se spremati na spavanje.
Ali me pomisao na tu igru izgubljeno-nađeno ne napušta, već se razvija, dobija razne dimenzije i slojeve.
Očito je da je pronalaženje nečeg poznatog, dragog i starog jedna vrsta nostalgije koje je ponekad u stanju i zamutiti našu percepciju sadašnjosti. Može biti i bolna, teška, obavijena velom tajne... ali ja je se ne bi odrekla ni za što na svijetu.
Naći izgubljenu dušu, svoju ili neke drage osobe iz prošlosti, poseban je osjećaj. I svaki novi gubitak je tužan, ali na neki način i radostan... Jer nikada ne znamo kada ćemo ponovo pronaći nešto što smo izgubili.
Preporuka je da se ne kopa po smeću, ako nije baš osobito vrijedno i važno.
|
- 00:22 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
19.05.2007., subota
Priča sa zadanim riječima
Blogerica lipa mare me navukla na ovu igru. Dakle, postoje zadane riječi na koje treba osmisliti priču. A riječi su: Isus, Božić, slama/sijeno, ovce, gol/nag, brada, klošar, hitna pomoć, crkva, štand.
Budući da nemam puno vremena za pisanje bloga, a želim napisati ono što sam već namjeravala prije ove priče, pokušati ću nemoguću misiju... i spojiti zadane riječi sa temom koju sam već zamislila u glavi...
Pa da vidimo...
Jedan vrlo poznati stariji američki biznismen kretao se na Badnju večer Money Streetom probijajući se kroz gužvu, ljude punih ruku paketa, Djedice sa bradama na svakom uglu, i naravno snijeg koji je baš kao što i priliči Badnjaku, počeo padati u gustim krpama po svoj toj užurbanoj vrevi.
U isto to vrijeme na drugom kraju svijeta jedan njegov sljedbenik filozofije novca, uspjeha i moći zadovoljno je trljao ruke nad još jednim dobro obavljenim poslom. I razmišljao, potaknut valjda sveopćom atmosferom predstojećeg Božića, koliko je Isus imao pravo kada je rekao da će se onima koji imaju dati još i više, a onima koji nemaju, oduzeti će se i to malo što imaju.
Stvarno, tko si ne zna sam pomoći, tko je slab ili nesposoban, nije zavrijedio da ima i to malo. Ipak se on za to svoje što ima, dobrano naradio, premda je bio svjestan da i drugi rade, ali im je nedostajalo ono nešto.
Ono što razlikuje uspješne od vječnih ponavljača. I te vještine kako biti uspješan (čitaj zaraditi novac) u svom poslu je rado u obliku savjeta dijelio drugima. Onako širokogrudno, bez očekivanja... No dobro, jest da je skoro Božić, ali treba biti realan. Sve to pisanje i savjetovanje kroz medije je bila dobro osmišljena strategija uspjeha i popularnosti kao njezinog (pred)uvjeta.
Jedan od najpoznatijih svjetskih menadžera je stizao već u svoj lusksuzan ured gdje je, usput, vraćajući se sa jednog domjenka htio provjeriti još neke dokumente za razgovor o jednoj transakciji, koja je bila predviđena odmah nakon blagdana. Sekretarica je sve pripremila i ostavila na stolu. Sve je brižno poredano i raspoređeno. Stvarno je dobra u svom poslu, šteta da je već prilično stara i figura je više ne služi... morati će je uskoro zamijenti nekom mlađom, jer su već i klijenti komentirali njezine godine i nesklad glasa i slike. Žalosno je to, ali Bože moj, najbolje da krene glumiti Caritas i milosrđe na svakom koraku. Danas sigurno ne bi bio ovdje gdje je. Tako je to. Gruba igra. Kome se ne sviđa, neka ne igra.
Skinuo je kaput, zavalio se u stolac i počeo pregledavati papire. Zapravo je bilo sasvim ugodno maknuti se od sve te gužve, Božićnih priprema koje je njegova supruga uvijek shvaćala krajnje ozbiljno, pa se po kući tih dana sudarala i posluga i razni dostavljači tražeći glavnu organizatoricu raznih pred- i post-Božićnih primanja.
Sljedbenik je u isto vrijeme bio u svojoj kancelariji na drugom kraju svijeta i pala mu je na pamet jedna luda zamisao. Pomislio bi kako bi bilo da sada nazove svog uzora, da mu predloži dolazak u njegovu malu zemlju (ipak je on ovdje glavni šerif što se poduzetništva tiče i moguće je to organizirati).
Takve impulse obično prepušta promišljanjima i proučavanju najbolje strategije pristupa, ali ovaj puta je odlučio biti spontan. Jer sreća prati hrabre, a ovo je sve ionako samo velika igra. A želi vidjeti i dokle seže ta njegova hazarderska igrica.
Na vrhu jedne zgrade na Money Street-u u jedinom uredu koji je bio osvjetljen, zazvonio je telefon. Američki financijski guru je sam sebe pitao tko bi to sada mogao biti i odlučio ne dizati slušalicu. Njegova supruga ga uvijek zove na mobitel, a za poslovne partnere sada nije imao volje, taman se udubio u čitanje dokumenta i radio zabilješke.
Ali telefon je uporno zvonio i on je odlučio nagraditi tu upornost svojim dizanjem slušalice. Nakon kraćeg predstavljanja i udivljenih izjava o njegovom putu i filozofiji stvaranja novca, shvatio je da ga zove neki sljedbenik iz neke male zemljice na drugom kraju svijeta.
Premda ljubazan, pitao je kako mu može pomoći, na što je glas s druge strane odgovorio kako mu je već pomogao svojim predavanjima, knjigama i savjetima i da sada on želi njemu u čast organizirati njegov dolazak u svoju malu zemlju kako bi ga počastio i zahvalio mu na svemu.
Hm, zanimljiv prijedlog. Jedna turneja koja bi obišla susjedne krajeve te male zemlje je već predviđena, pa nije nemoguće. I tada je u biznismenu proradio i nagon za zadnjom provjerom tog udivljenog sljedbenika. Pitao ga je da li je spreman kao ulog za svoj dolazak na jednu igru. Sljedbenik je bio izvan sreće od sebe. Ali naravno nije to pokazivao, već je rekao da bi ipak volio znati prvo o čemu se radi.
Dakle, danas je Badnjak... Zadatak za sljedbenika glasi: "Skinite se goli do gaća i legnite na neke žive jaslice u svom gradu. Vi ćete biti novi Isus koji ljudima donosi potpuno novu vijest. Niste došli za obespravljene, siromašne, nemoćne. Došli ste spasiti one koji se trude, koji povećavaju svoj imetak i koji su jači od ovih prvih. Nakon toga im počnite pripovjedati moju filozofiju uspjeha i stvaranja novca i gledajte reakcije ljudi. Ako vas počne slušati duže od pet minuta barem dvadeset ljudi, smatrati ću vas i ja osobno uspješnim i dolazim na Vaš poziv sa jednom ponudom za posao.
Ako ne, dolazak ostaje, ali posao otpada. Kao dokaz tražim snimljenu verziju Vašom kamerom koju pokušajte smjestiti tako da ju prolaznici ne vide."
Sljedbenik je gutao knedle u grlu, ali mu je istovremeno rastao adrenalin. Pristao je, jer ipak je to nešto posebno i veliko, a samo veliki su spremni na ovakve uloge.
Spremio se u grad, pokupio kameru iz ureda i napravio točno što mu je njegov idol iz još studentskih dana naložio.
Jaslice su bile smještene ispred Katedrale, a tada je taman završavala jedna predstava sa pravim malim djetetom koje je negodovalo zbog maltretiranja, pa su se i gledatelji polako razilazili.
Približio se jaslicama sa sijenom koje su bile prilično male, počeo je skidati odjeću sa sebe i nekako istovremeno se predstavljati i govoriti jednu od svoji izvježbanih prezentacija o zaradi, novcu i uspjehu dok su ovce oko njega blejale, pa se njegov glas pomalo gubio u tom malom stadu. Na kraju je stajao gotovo gol i pokušavao se nekako smjestiti na slamu, ali mu nije išlo, pa je samo sjeo, ali ga je slama toliko pikala da je na kraju pokušao leći na bok dok su mu noge i ruke stršale, a čitav prizor je izgledao prilično nestvarno i vrlo smješno.
Oni koji su već bili na odlasku su se vratili, novi prolaznici su u obilasku božičnih štandova zastajali, ali nitko nije ostao duže od par minuta. Premda je u svoje predavanje ubacio i Isusa i neke prispodobe iz Biblije koje su po njegovom shvaćanju bile u direktnoj vezi sa zaradom, obogaćivanjem i uspjehom.
Jedini koji ga je slušao od početka do kraja je bio neki klošar koji se tamo smucao proseći od prolaznika novce i želeći im blagoslovljen Božić. Jako mu je to bilo zanimljivo i premda je često boravio u crkvi gdje se povremeno grijao, pa usput slušao i propovjedi, ovako nešto još nije čuo. Uskoro je došla Hitna pomoć i odvela promrzloga propovjednika.
Sve se vrlo brzo raščistilo, ljudi su se pokupili, jaslice zatvorile, jedino je klošar ostao i počeo si pripremati ležaj na štandu kraj jaslica.
Znao je da će noć biti duga, ali puna ljudi i pucnjave, pa je odlučio sklopiti oči prije tog vjerskog karnevala.
Zadnje misli prije sna bile su mu prisjećanje na ranu mladost i svoj boravak u sjemeništu, kada je još vjerovao da će postati svećenik.
Sjetio se jednog profesora koji im je uvijek govorio jako zanimljive stvari, a kasnije su ga maknuli iz gimnazije. Taj profesor je tvrdio da će doći vrijeme kada će svi ljudi biti propovjednici i svatko će tumačiti Bibliju na svoj način, bez straha ili obzira o (ne)upućenosti u Sveto Pismo.
Hemeneutika kao znanost o Bibliji koja se stoljećima borila da u svojem proučavanju zaključi i poveže pojedine knjige i otkrije im njhovo značenje u svjetlu poruke evanđelja, biti će bespotrebna. Premda se u druge znanosti neće tako dirati i poštivati će se barem okvirni dosezi i postavke, barem kod puka koji se njome ne bavi, kod Biblije će se dogoditi upravo suprotno. Svi oni koji će pokušati utemeljiti svoje postavke u područjima koja nemaju veze sa tom svetom knjigom, posezati će za Biblijom kao sredstvom dokazivanja.
Biti će to veliki paradoks kao što je i vrijeme koje dolazi. Bibliju više nitko neće čitati niti razumjeti, ali će se mnogi na nju pozivati i izvlačiti dijelove koji im odgovaraju.
"Hm, nevjerojatno... profesor je ipak bio u pravu. Ali onaj propovjednik o novcu je ipak vjerovao u to što govori. Je li bio tako zanimljiv jer je ubacivao i dijelove iz Biblije? I jer je radio naoko nespojivo? Ili zato što je imao hrabrosti izvrnuti značenje nekih prispodobi.
Očito je danas dovoljno biti drzak i hrabar. Morat ću sutra porazmisliti o tome i otjerati onog klošara koji mi se stalno gura na moj položaj na štandu kraj zida. Jer rekao je onaj propovjednik da će se onima koji nemaju oduzeti i to malo što imaju...
E moj Isuse, slaba si mi ti utjeha sa takvima... tko će protiv njih. A treba živjeti i na ovom svijetu." S tim mislima je zaspao klošar. I nije se više probudio. Što je dalje s njime bilo i gdje je završila njegova duša, ne zna nitko. I dobro je tako. Jer da nema smrti i neznanja o drugome svijetu, tim propovjednicima ne bi bilo kraja. Ovako svi kad-tad zašute.
|
- 19:17 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
|
