Izgubljeno-nađeno

MonoperajAnka Home

U nedostatku vremena za češljanje po listama, otkrila sam uglavnom one blogere koji mi se sami jave, tj. ostave komentar ... neki su stalno tu, a ima i stalno novih.
Dobro mi došli svi!

... nemam nekih opakih ambicija, jednostavno ću neke svoje misli podijeliti s nekim koga zanima ...

MALI RJEČNIK MonoperajAnke Jr.
Tommimiđeri = Tom & Jerry
Ivaj = Ivan
pukovati = kupovati
pukaonica = kupaonica
mačuju se = mačevaju se
ja ti budem velila = ja ću ti reći
pirureta = pirueta
klopovac = poklopac
prokolica = trokolica
tobonak = tobogan
pikava voda = Jamnička
gimagama = kišobran
peblete = tablete
Dućanice = Kućanice
ustrujila = uključila u struju
mamino, menino = mamino, moje
goluf = kolut (npr. naprijed)
kotumenti = dokumenti
dindon = muški spolni organ
Šuma stribovora = Šuma striborova
gabelica = vilica
špikote = piškote
kadevade = Badewanne tj. kada
štajnčić = kamenčić
karotica = mrkvica
murmelica = pikulica
izaime = prezime
Zejuitenvize = Jesuitenwiese (u Prateru)
odbliži me = odmakni me od stola
pupica = lutkica
mrveno = jako malo, sitno
olovo soko = oko sokolovo
grudnik = rudnik
grčka meteorologija = grčka mitologija
mrv = crv

26.05.2007., subota

Ima li ljepšeg osjećaja od pronalaska onoga što smo izgubili? Možda i ima, ali meni je taj posebno drag. Od pronalaska najbanalnijih sitnica do ponovnog nalaženja starih (po mogućnosti dobrih) knjiga, osjećaja, ljudi...
Naša djevojčica jako voli nositi moj nakit i stalno mi uzima prstenje koje ostavljam i mijenjam ovisno o tome što nosim od odjeće. Tako je pred koju večer uzela poskrivečki moj prsten, stavila ga na ruku i onako prevelikog nosila na svom malom prstiću po stanu. U jednom trenu je išla baciti nešto u smeće i prsten je sa ostalim otpatcima završio negdje između kora od banane, mrkve, ostataka hrane, pelene i ostalih stvari kojih se u nevjerojatnim količinama rješavamo svaki dan.
Došla je odmah do mene i rekla mi kako je prsten sam pao u smeće i kako ona nije ništa napravila, već je on neposlušan skliznuo. Ja sam se odmah sretna da mi je to tako lijepo priznala, bacila na prekopavanje. Uzela sam prozirnu vrećicu i prebirala ko Pepeljuga po grašku, premda je ona imala ipak manje prljav posao. I ništa. Prstena nema.
Onda se pridružio i Savršeni, a metoda se naravno inžinjerski razvila u dvije odvojene vrećice po sistemu eliminacije. Meni se želudac okretao, ali pomisao da bih mogla ostati bez svog prstena me tjerala da nastavim dalje.
Ipak, sve bez uspjeha. Sad me ona prvotna sreća djevojčicinog priznanja lagano napuštala, a na površinu je počeo izlaziti bijes i očaj. Odustali smo, spremili malu gubilicu na spavanje i tek oko ponoći se ponovno bacili na zadnji očajnički pokušaj. Već sam po ne znam koji puta premjestila otpatke iz jedne vreće u drugu i pomislila kako je djevojčica možda ipak nešto smuljala, a ne bi joj bilo prvi puta. I na samom dnu vreće sa preostalim zadnjim ostacima neobrađenog smeća, među korama od mrkve ugledala sam moju izgubljenu dragu stvar.
Prsten vjerojatno nije nešto vrijedan u onom filigransko-materijalnom smilsu. Nije čak ni zlatan, već od starog srebra. Kupila sam ga prije kojih petnaestak godina kao srednjoškolka u jednom zagrebačkom antikvarijatu. I bio mi je, i ostao, predivan. Kompaktan, sa izrezbarenim volanima i srcima sa strane koja se na prvi pogled i ne zamjećuju.
I tako oduševljeno počnem pričati Savršenom kada sam ga i gdje kupila i kako me ispunjavao osjećaj da ima neku povijest prije mene koja prelazi na moju ruku. Zamišljala sam neku ženu koja ga je nosila, možda kao poklon od voljene osobe, možda ga je i prodala nakon razočaranja, možda ga je založila kao zalog prošle ljubavi... a možda se i nadala da će nekom drugome donijeti više sreće. Za nekoga je on bio na neki način izgubljen. Za mene je bio ponovno nađen. I stojim ja tako iznad smeća i pričam ja to sve Savršenom koji me gleda s upitnicima iznad glave. I spustim se ja na zemlju iz oblaka, stavim ga na ruku i krenem se spremati na spavanje.
Ali me pomisao na tu igru izgubljeno-nađeno ne napušta, već se razvija, dobija razne dimenzije i slojeve.
Očito je da je pronalaženje nečeg poznatog, dragog i starog jedna vrsta nostalgije koje je ponekad u stanju i zamutiti našu percepciju sadašnjosti. Može biti i bolna, teška, obavijena velom tajne... ali ja je se ne bi odrekla ni za što na svijetu.
Naći izgubljenu dušu, svoju ili neke drage osobe iz prošlosti, poseban je osjećaj. I svaki novi gubitak je tužan, ali na neki način i radostan... Jer nikada ne znamo kada ćemo ponovo pronaći nešto što smo izgubili.
Preporuka je da se ne kopa po smeću, ako nije baš osobito vrijedno i važno.

- 00:22 - Komentiraj (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

MonoperajAnka

MonoperajAnka Home

MonoperajAnka E-Mail

Pregled tekstova

CreativeCommonsLicense

26.05.2007., subota

Izgubljeno-nađeno