Komentari

anamarija.blog.hr

Dodaj komentar (13)

Marketing

  • ljelja

    Mislim da zapravo svatko ima neki takav "dragocjeni prsten" kojeg se ne želi odreći ni pod koju cijenu. Nismo potpuno svoji bez njega. Oni su kao čarobne kutijice pune sjećanja, mašte i želja.
    Pročitala sam odgovor, veselim se tvojoj sreći i zadovoljstvu:)))

    avatar

    26.05.2007. (06:29)    -   -   -   -  

  • Tri Pojma

    poznat mi je taj osjećaj. recimo, da sam do sada imala lude sreće pronaći izgubljene stvari za koje sam već bila sigurna da su pokojne.
    muči me i onaj drugi osjećaj; kad izgubiš i znaš da je tu, na dohvat ruke, ali ti ništa ne vidiš. prošlo ljeto mi je u kabini dućana, dok sam isprobavala majicu, ispala naušnica. čula sam kako je skliznula. navoj smo našli, a naušnicu ne. vlasnik je čak micao kabinu, svi smo puzali po podu i taržili... ništa. nije u pitanju vrijednost naušnice, već osjećaj nemoći. znaš da je tu, a nešto ti neda da ti se pokaže.
    uvijek imaš interesantne postove. pozdrav ;)

    avatar

    26.05.2007. (09:36)    -   -   -   -  

  • jja

    "Ima li ljepšeg osjećaja od pronalaska onoga što smo izgubili?"

    Ima, to isto uopce ne izgubiti. Barem si kopala po svom smecu, zakoniti je jednom prilikom isto zbog komada nakita morao prekopati cijeli kontejner ispred naseg stana ;-) Vjerujem da nakit pokupi vibre i dusu onog tko ga nosi pa sam po tom pitanjuu vrlo iskljuciva, mora biti nesto sto nitko prije nije nosio. Takva sam samo u vezi onog sto nosim na sebi, ostale stvari mogu slobodno biti koristene. I ne mislim da je svaki gubitak tuzan. Neki gubitci stvaraju mjesta za nove divne stvari u nasim zivotima.

    avatar

    26.05.2007. (13:44)    -   -   -   -  

  • Tri Pojma

    Usput, netko je rekao da rijetko pišeš pa mu je skoro pomakako post Priča na zadane riječi... tek sada sam ga vidjela i i ja. Odlično! Nemam riječi! Mislim da bi se trebala okušati u pričama.

    avatar

    26.05.2007. (15:41)    -   -   -   -  

  • Klara

    meni su jednom pale obje naušnice u travu u vrtu, i to u sumrak, al bila sam tako uporna da sam ih srećom obje našla, kako god su sićušne, i sad ih obavezno skidam kad idem radit u vrt, i kad ih držim među prstima onako sićušne uvijek osjetim onu radost i olakšanje koje sam osjetila kad sam ih pronašla u gustoj travi, a kakav je tek ugodan osjećaj pronaći osobu koju dugo dugo nismo vidjeli

    avatar

    27.05.2007. (18:08)    -   -   -   -  

  • Rib@rnica

    Eto, ima to i još neko značenje. Tako je sa svim stvarima, ali i prijateljima. Nekad odbacimo nekoga i nakon nekog vremena nedostaje nam.Samo je pitanje isplati li se zadirati u vrečicu zbog toga. Ali ja mislim da vrijedi. Jer ma kakav bio, ipak ga zovemo prijateljem...Anko oprosti na ovoj filozofiji, samo mi je krenulo...ničim izazvano...pozdravljam te...

    avatar

    28.05.2007. (16:04)    -   -   -   -  

  • pegy

    Izgubila sam jednom pernicu u osnovnoj školi, mama ju je bila kupila u Trstu, bratu plavu, meni zelenu. I više od 20-ak godina kasnije još ju nisam preboljela. :( Izgubila sam nedavno jednu naušnicu, draga mi je bila, ne od neke vrijednosti, ali mislim da neću patiti za njom, jer ju nisam dugo imala pa se nisam osobito ni vezala. Ali da se osvrnem ipak na pozitivno, tj. nađeno. Jednom mi se desilo da sam mislila da sam izgubila zlatni lančić od krštenja. Zovem mamu da joj kažem kako sam žalosna, a ona mi kaže da je u vitrini i da ga je tamo spremila na sigurno. :)) Zlatni prsten koji mi je mama poklonila, a koji mi je na prstu dok ti ovo tipkam, 2 puta je izgubljen i 2 puta nađen. Oba puta dok sam imala tanje prstiće, mada ni sad nisu neki balvani. :)) Jednom sam slagala lancune, bilo ih je puno, pa je ostao u onom naguravanju. Našla sam ga par tjedana kasnije kad sam mislila da je izgubljen. Jednom mi je pak ispao u moru, negdje na pola metra dubine, ali znaš kako je kad je dno puno osrednjih kamenčića, a on nestaje sve dublje i dublje u središte Zemlje. :) Brat ga je ipak ščepao. :) Uglavnom, razumijem te, kad neka stvar predstavlja više od nečeg materijalnog, onda je osjećaj pri pomisli da to gubimo ogromnan. Kako nam je tek kad su ljudi u pitanju, i kada nađemo ono što smo mislili da nikad nećemo? :)

    avatar

    28.05.2007. (19:44)    -   -   -   -  

  • dva

    jedan sam prsten izgubila dok sam pomagala oko spravljanja ajvara... našli ga nekoliko mjeseci kasnije u tegli :))
    a jedan, neprežaljeni, ostao je u dubinama Dojranskog jezera. Troprsten, prekrasan...
    i vrijedi kopati i po najsmrdljivijem smeću ako tražimo nešto vrijedno

    avatar

    29.05.2007. (13:59)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    ja ovih dana trazim po cijeloj kupaonici dijamantnu nausnicu koja mi je ispala iz ruke. i nije mi jasno kuda je mogla pasti. teoretski i u lavabo ali onda sam ju vjerojatno izgubila zauvijek :(

    inace, objavila sam konacno moju pricu na zadane rijeci. s malim zakasnjenjem ali nije islo drugacije. pozdrav sugradjanki.

    avatar

    29.05.2007. (18:25)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    ljelja, i ja vjerujem da svatko ima neki takav "prsten". Baš mi je palo na pamet kako se resimo čitava priča u Gopspodaru prstenova isto isplela oko jedne slične stvarčice...Hvala ti za suosjećanje mog novog angažmana koji em pomalo udaljio od bloga.)))
    Zona Z, poznat mi ej i taj osjećaj laganog ludila kada tražim ono za što znam da je "tu negdje". Nedavno smo djevojčica i ja isporbavale nakit i ispao nam je jedan privjesak, čule smo ga i nikako ga nismo više mogli naći. Ja nekad pustim tako i nađem kada prestanem tražiti, a kako se uskoro selimo nadam se da žemo ga tada pronaći. Hvala ti za ohrabrenje u pisanju priča, istina je da mi povremeno blogeri prigovore da rijetko pišem, ali to sam ja, volim dobro primisliti, pripremiti tekst u glavi, nemam baš više puno slobodnog vremena, nekada sam i pomalo lijena...)))
    JJA, hm...iskreno, nisam sigurna znamo li baš uvijek cijeniti stvari koje imamo, osim kada ih izgubimo. Ja se trudim, ali znaš i sama kakvi smo mi ljudi...tek kada izgubimo zdravlje (to je najočitije) ili nešto što samo svaki dan nosimo na sebi, u sebi i ne hranimo, pa izgubimo...onda nekako postanemo svjesniji toga. Ni ja ne mislim da je svaki gubitak samo tužan, zato sam i napisala rečenicu iza u kojoj se nazire neka nova mogućnost starog prijateljstva ili neki potpuno novi početak, na što si ti lijepo upozorila. Jer nekada stvarno treba znati pustiti neke stvari da umru kako bi se napravilo mjesto za nove...samo što sam ja nostalgičar, pa volim i te stare)))

    avatar

    04.06.2007. (22:24)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Siscijanka, možda te neke izgubljene, pa ponovo nađene stvari još bolje čuvamo, zar ne? Pronaći izgubljenog prijatelja je meni nešto posebno, pogotovo ako se razgovor nastavi tamo gdje je nekada stao.)))
    Franc, najozbilnije zahtjevam da se više nikada ne ispričavaš zbog filozofiranja na mom blogu...ja obožavam čitati filozofiranje dragih ljudi. I potpuno si u pravu, i ja mislim da vrijedi nekada kopati po smeću za dragim stvarima i ljudima.)))
    Pegy, pa ti si pravi mali dnevnik izgubljeno-nađeno: Oćito je taj prsten nešto posebno kada si ga dva puta nalazila. I potpuno razumijem tvoju žalost za nekim nikada prežaljenim izgubljenim stvarima (pogotovo iz djetinjstva) i veselje zbog nađenih)))
    Dvojko, ovo sa ajvarom je sjajno...sreća da ga netko nije progutao. Ovom drugom očito niej bilo suđeno...ali i ja vjerujem da vrijedi potražiti, makar i u najcrnijim dubinama mora i jezera...ah, ponijela me poezija ovog tvog ajvara....)))
    lipa mare, ako ej u lavabou, mozda je jos u sifonu...mi smo i to znali raditi, a Savršeni ga ionako svakih par mjeseci odšarafi zbog čišćenja. Pročitala sam priču još u ZAgrebu, ali nisam mogla komentirati...u svakom slušaju bila mi je zanimljiva i super mi je što si ju (za razliku od mene) smjestila u Beč, imala sam dojam kao da je to nastavak priće iz mog drugog, poznatog zavičaja...Nemam vremena za smišljanje sada, možda za koji dan, mnadam se prije nego rodiš....Drži se i javi čim sve prođe...))))

    avatar

    04.06.2007. (22:37)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Imam nekoliko tako dragocjenih stvari i uistinu bih se osjećala pogođenom da ostanem bez nujih. No ovo vaše kopanje po smeću podsjetilo me na jednu davnu zgodu kad sam bila na moru s bakom i dedom, a baka je negdje zametnula zubalo. I tražili smo ga, tražili, tražili, na kraju je deda počeo pregledavati smeće. Rekla sam mu da nema smisla, jer što bi zubna proteza radila u smeću. A on ju je pobjedonosno izvukao upravio otamo, nakon cijelog poslijepodneva naše zajedničke intenzivne potrage... Drago mi je da ti je sve dobro prošlo. Pozdrav veliki! :)))

    avatar

    12.06.2007. (23:01)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    quaria, ovo sa zubalom ej sjajno...a kad čovjek bolej promisli i nije tako nevjerojatno. I moja baka ga je znala izvadit, pa bi ostao (na moj užas) na tanjuru ili tako negdje, pa onda sa ostacima hrane završtiti u smeću kao i moja dva nesuđena noža za rezanje krumpira...čmr, koje nisam niti danas prežalila, jer su bili jako dobri, a takvih nije lako naći

    avatar

    17.06.2007. (14:31)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...