ne trebam nista komentirat, sve znas... samo sta sam ja ovdje "extracommunitaria"... kojeg li izraza, hm? procitala sam jos jednom tekst na miru i za komentar bi mi trebao novi post. ja te potpuno shvacam iako sam, za raliku od tebe, izabrala "pogresnu" drzavu, gdje neke od socijalnih pogodnosti nikada necu imati ni ja ni domaci. ali ipak s druge strane, razmisljam da, sto bih dobila da se vratim. sa dragim smo bas razmisljali i rekli sebi, da imamo rijeseno stambeno pitanje u ovoh drzavi iz nje se sigurno ne bih nikada makla... mozda bih trebala doci tebi u Bec
28.03.2007. (17:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijep mi je ovaj post, posebno jer se u njemu jako mogu prepoznati. a i vidi se da ti je pisanje bila struka. samo, nisam bas uspjela razumjeti, da li ti to planiras "struku" promijeniti ?
zadnji dio tvojeg posta bih mogla u potpunosti potpisati. ja sam u becu skoro 8 godina i osjecam se isto. ovo je moj dom i ne planiram se vracati u hrvatsku. moj je sin i austrijanac i hrvat iako mu hrvatski jos "sepa". i on voli hrvatsku i voli biti dolje ali svi se radujemo ponovno vratiti u nas stan, u nas kvart i - nas grad Bec :D
za ljude koji tvrde da "nigdje drugdje ne bi mogli zivjeti osim u hrvatskoj" mogu reci da mi se cini da vole neku svoju stabilnost i da u stvari osjecaju strah od zivota i prilagodjavanja negdje drugdje. cak smatram da se, prije nego se izjavi ovako nesto, MORA barem nekoliko mjeseci prozivjeti u nekoj stranoj zemlji. to je veliko bogatstvo tj. obogacivanje naseg unutarnjeg ja. prosirivanje nasih horizonta i povecavanje tolerancije i prihvacanja i drugih svijetova. sto smatram za vrlo potrebno za razvoj osobe.
svidja mi se i tvoj opis ljudi koji eto zive u stranoj zemlji ali ju eto, u najmanju ruku ne prihvacaju. druze se samo sa svojim zemljacima. to je ono sto bih ja svrstala u one koji nisu potpuno "integrirani". ja ipak spadam u onu skupinu koju si opisala na kraju. i da, ta potpuna integracija nije moguca bez savrsenog znanja jezika (meni je bio uvjet samoj sebi da ga naucim bolje nego velika vecina austrijanaca) kao i bez svijesti o tome tko smo i sto smo i otkuda smo. mnogi ce se mozda sramiti pred austrijancima govoriti hrvatski, sramiti se biti hrvati. ali upravo je ta svijest o pripadnosti hrvatskoj takodjer obogacivanje ovog drustva ovdje. i ja se npr. toga nikada necu odreci. i uvijek cu bez straha i dalje sa svojim djetetom razgovarati na materinjem jeziku i stajat cu uz ono sto sam i tko sam. uostalom, kako da te cijene drugi zbog svega toga.....ako ne cijenis samoga sebe ? jer u tom slucaju ostajes upravo taj ausländer ili gastarbeiter....dobivas osim toga i pogrdno ime "tschusche" :D.....dok ce jedan prkosni i na svoje porijeklo ponosni amerikanac ili englez uvijek spadati u onu "visu", "bolju" i "privilegiraniju" vrstu stranca...
uf, raspisah se ali eto, tema me upikla, navinula sam se i tesko se zaustavljam ;-)...oprosti, ispao je post a ne komentar :-(
ps. nego, nije mi bas jasno zasto ti donedavno nije bilo "dostupno trziste rada" ? pa ako si udana za austrijanca, zar to pravo nisi automatski dobila ?
28.03.2007. (18:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čitala sam, čitala, čitala i sve onako mi u glavi - s ovim se slažem, ovdje bih rekla ovo, ovdje ono, ali ovaj kraj me baš nekako rastužio. Ne vjerujem da je imao takvu zadaću, ali baš mi je nekako tužno bilo pročitati to da ti ovdje (u Hrvatskoj) nije više dom. Nikako time ne mislim osuđivati ili prosuđivati vaš izbor, nego mi bude žao da razlozi kao što su stan, posao, egzistencija nažalost nerijetko budu razlog promjene onoga što zovemo dom. Od onih sam koji bi se jako teško odlučili živjeti vani. Ali isto tako me povremeno ulovo ljutnja, nemoć, jad i drugi slični osjećaji vezani za to da i nakon nekih godina radnog staža, diplome, volje za radom, sposobnostima ne možemo ostvariti ono što bi se moralo moći – egzistenciju. Ne onu u kojoj jedva spajamo kraj s krajem, nego jednu normalno, solidnu, od grča izuzet način življenja koji ne podrazumijeva rasipanje, ali ne isključuje mogućnost da osim jela, nužnih komada odjeće i obuće i plaćanja računa imamo novaca i za još neke stvari (tj. «stvari») koje obogaćuju i duh i tijelo. Potpuno sam ZA integriranje u sredini u koju dođemo. To ne znači gubitak svojega (jer i do svojega moraš držati da bi znao cijeniti tuđe), već znači da prihvaćaš zemlju koja ti je pružila mogućnost i koja ti daje kruh. Stoga, razumijem te, drago mi je da vam je uspjelo, ali ipak … žao mi je da sve to niste mogli postići u Hrvatskoj. Sad nakon što sam ovo napisala vidim komentar Lipe Mare. Ovaj dio "strah od zivota i prilagodjavanja negdje drugdje" moram komentirati. Iz moje perspektive to nikako ne bi bio strah od života, jer ispalo bi da života ovdje kod nas nema, što naprosto nije točno. Strah svakako postoji, ali to je prije strah od gubitka života u onom smislu što bi on trebao biti. Osim toga, ispalo bi da su svi hrabri vani, a da su unutra ostali svi prestrašeni. Kad bi se takve ocjene donosile, onda bi mi unutra mogli reći da je netko otišao van od straha da se ovdje neće moći nositi sa životom. Što bi, jasno, bilo pogrešno zaključivanje. Osim toga, tu je i ona vječna vaga - da li bismo za neki iznos novaca napravili to i to (što god to bilo). Svatko od nas ima ono što zove vrijednostima, nisu svima iste pa je stoga teško donositi generalno (ne)ispravne zaključke s obzirom na različitost životnih želja, afiniteta, potreba, mogućnosti.
28.03.2007. (18:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Monoperajanka, opet bih ti rekla da si napisala genijalan post, ali osjećam da ću već biti dosadna.:) Kao prvo, jako mi je drago da ti je krenulo na poslovnom planu i žao mi je da si morala tako dugo na to čekati. I sama znam koliko je teško kada čovjek nije u mogućnosti ostvarivati se na taj način. Ne radi se čak toliko ni o novcu koliko o onom osjećaju ispunjenosti kojeg, po mom mišljenju, ne može zamijeniti niti majčinstvo. Ako, naravno, osoba to sama tako ne vidi i doživljava. Teško je u Hrvatskoj, i to je jedna prosta činjenica. Ja često čujem i rečenice tipa "Posla ima za one koji žele raditi", no stvarnost nije baš tako crno-bijela. Kada rijetki sretnici i nađu posao (a da nije preko veze, naravno) odnos koji će kao početnici doživjeti je katastrofa i ponižavajući. A i te veze su priča za sebe. Dok sam tražila posao, na nebrojeno sam mjesta dobila otvoreni odgovor kako je natječaj i otvoren zato da se zaposli tog i tog...Prestrašno. I odmah te u startu totalno demotivira. Što se tiče odlazaka, meni je smiješno govoriti o nekakvim nacionalnim izdajama u tim terminima. Često su takvih floskula puni oni koji u životu nisu prešli granice Hrvatske, čak ni na kratko, a o drugim zemljama znaju iz - pazi sad - filmova. Mobilnost postoji svugdje, iako je veća naravno kod zemalja sa slabijom situacijom, no ne moramo biti baš tako dramatični. Ja sam shvatila što si mislila reći pod onim da ti tvoje rodno mjesto u Hrvatskojviše nije dom i ne slažem se s Pegy da je to nešto tužno. Na kraju krajeva, čovjek se jednostavno oduči od nekih stvari, pa tako i netko tko je došao iz Osijeka u Split prestane gledati Osijek kao svoj dom (u punom i pravom smislu te riječi, jer "doma" na onaj poseban način je uvijek mjesto gdje smo odrasli, zar ne?) Ili, netko tko se uda/oženi i ode iz roditeljskog doma svoj će novi stan početi zvati domom i neće osjećati tugaljivu čežnju da se vrati roditeljima... Bar ne bi trebao.:) Podržavam tvoju integraciju i mislim da bi baš takva i trebala biti. Jezik je osnova svega ostaloga, pa ti preporučam (ako smijem) čim više čitanja, i to svega što ti dođe pod ruku. Eto - ukratko.:)
28.03.2007. (22:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
slazem se sa svime sto si napisala. ja sam se pak odlucila za verziju " van ladica" iliti svugdje i nigdje.trudila sam se previse uklopiti se svugdje i kad bih na kraju u tome uspijela svatih da je na kraju sve isto sranje, a samo drugacije upakirano.glasam za spopstvenu autonomiju :)
29.03.2007. (02:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
iwona, tri retka, a ja nisam shvatila u čemu je bit...želiš li me komentirati ili samo pozdraviti? Bit će da je ovo drugo jer komentar nisam vidjela. Pa pozdrav i tebi)))
Juliere, meni je jednom prilikom pokojni gospodina Tihomil Radja prije odluke o odlasku u Beč sa Savršenim, rekao kako bi njegov izbor bila uvijek Italija. On je ipak bio iz temperamentnijeg kraja, a i dio života proživio u Švicarskoj, pa mu je možda pasao takav kontrast u mislima. Nisu niti ovdje svi socijalni i neki drugi faktori sređeni (užasan zakon o stupanju na tržište rada tek nakon pet godina boravka u Austriji, odnosi se na stanovnike zemalja koje još nisu u EU) , ali puno sređeniji nego u Hrvatskoj. Za druge zemlje znam samo iz priča, ne i iz osobnog iskustva. Ali onako osobno, vrlo bih rado imala tebe splitsku Rimljanku ovdje pokraj sebe...A tko zna gdje će te firma možda poslati?)))
lipa mare, drago mi je da sam pogodila i tvoju temu, znala sma da nas ima dosta s tom pričom i ono što je interesantno je da imam već dosta blog - kolegica u dijaspori koje čitaju mene i ja njih, i da se dobro razumijemo po tom pitanju. Meni se pak sviđda tvoj opis odnosa prema svom jeziku ovdje, i ja to vidim kao obogaćivanje ovog društva, posebno ako ta osoba može suvereno vladati i njemačkim jezikom. Ovo za ljude koji u domaji izjavljuju kako nigdje drugdje ne žele živjeti, ne bih možda tako opisala u potpunosti...možda se i radi o nekom strahu, ali ima ljudi koji zaista ne žele otići i teško bi im to plao, i to poštujem. Samo molim da se uzme u obzir da nas ima i drukčijih i da taj naš odlazak mi možda doživljavamo drukčije od njih. Premda se često ti naši Hrvati sele iz manjih sredina u velike gradove i često dožive ogroman društveni šok, ali se to nekako ne mjeri kao odlazak u drugu zemlju. A često je i jezik ili barem naglasak drukčiji, i navike i dr...Najbolje mi je kada došljaci u Zagreb komentiraju sa zgražanjem kako im idu na živce stare zagrebačke frajle (ako ih još ima) koje dućanu nazivaju sve tipičnim zagrebačkim umanjenicama....s takvim stavom mislim da se ovdje nikada ne bih mogla integrirati, ali u svojoj vlastitoj zemlji očito je sve moguće. Ovo sa "prihvatljivijim" i manje prihvatljivim strancima je na žalost istina, a odnosi se (barem ovdje) i na područje tituliranja...Ali ja sam se i tu ubacila u kolo, i zapravo sam sretna da netko u tuđoj zemlji cijeni moju titulu više nego ej ona bila cijenjena u domaji, pa sada to koristim onda kada mislim da bi mi moglo pomoći. Juliere ti je već odgovorila da moj Savršeni niej Austrijanac...naš momak, od glave do pete)))
lipa
29.03.2007. (15:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nešto dobivamo, nešto gubimo. Odlično si to napisala. Moji su do moje osamnaeste bili neke vrste gastići u susjednjoj Sloveniji. Nije bilo državne granice, no jezična barijera je bila tu i ona je glavni razlog zašto danas ta državna granica postoji tamo gdje jest. Jezično smo bili dobro integrirani, no čežnja za rodnim gradom bila je kod mojih roditelja, osobito mame vrlo izražena i uvijek sam znala da tamo gdje živim neću ostati, nego ću se vratiti onamo gdje su mi djedovi, bake, bratići, sestrične i ostala rodbina. Ironično je da smo ih češće viđali dok smo živjeli tamo i dolazili u posjete, nego kasnije kad smo se vratili. To ne vrijedi za djedove i bake :))) Činjenica je da su moji otišli zbog stambenog pitanja i zaposlenja, iako nisu željeli otići, i dvadesetak godina su se planirali vratiti (bilo je tu nekih problema - nisi mogao dobiti stambeni kredit u jednoj republici kako bi kupio stan u drugoj, bez prebivališta nisu imali šanse ni na ondašnjim stambenim listama). Mama nas je uvijek učila da trebamo poštovati zemlju u kojoj živimo i ne pljuvati u zdjelu iz koje jedemo. Toga smo se držali, iako nismo ostali tamo nego smo se vratili. To je bio obiteljski stav koji nije bio baš sasvim moj, jer ja sam jednim svojim dijelom jako željela ostati, iako nikad to nisam spominjala, a donedavno sam se bojala priznati i sama sebi. Eto, umjesto komentara jedna priča. :))) Pozdrav! :)))
29.03.2007. (20:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
bodulka
Lijep tekst i zelim ti sve najbolje na putu integracije. U mom svakodnevnom zivotu zaboravim da sam van domovine, ovdje sam s covjekom kojeg volim, njegova talijanska obitelj me usvojila, jezik govorim, s Talijanima se druzim, volim talijansku kuhinju, zivciraju me sve one stvari koje i njih zivciraju, osjecam se sigurnija obzirom na talijansko zdravstvo dostupno svima, iako se oni kronicno i na to zale, do Hrvatske i mog otoka skocim kad imam vremena, a kako je sve manje ljudi koji mi nesto znace "kod kuce" mislim da je moj dom ovdje, u Italiji. romantales.mojblog.com
29.03.2007. (22:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lipa mare, sad sam vidjela da ti u žurbi nisam odgovorila na pitanje o "promjeni struke". Ne, ne mijenjam struku, posao je vezan uz ono što sam studirala. Stvar je u tome da sam novinarski zanat "ispekla" na tečajevima novinarstva i seminarima, u sklopu fakulteta, ali nisam studirala novinarstvo. I nadam se da ću se novinarstvu vratiti kao dodatnom poslu, iz gušta, nakon što ovdje nađem stalan posao. Do tada koristim blog kao neku vrstu novinarske forme, jer pisanje me čini sretnom. A posebno ovaj oblik komunikacije s ljudima kroz komentare)))
pegy, potpuno si u pravu, kraj nije imao za zadaću rastužiti nego baš suprotno, dati jednu novu nadu, obogaćenej života. Jedino je problem što sam to sagledala samo iz vlastitog ugla. TAko da sam vjerojatno i neke svoje prijatelje isto rastužila i žao mi je zbog toga. Ali mi je bilo jako drago da je nekome s kime se "poznam" preko bloga i nekoliko mejlova, stalo do toga da se vratimo tamo gdje na neki način i pripadamo i među vas, naše ljude iz naše domovine.Vidim da ti dobro razumiješ pojam integracije. Bez obzira što ga nisi "iskusila" možda u ovom obliku kao ja. U prepisku sa lipom mare se neću petljati, podržavam svaku pristojnu diskusiju, pa samo dajte... Samo ću nadodati nešto sa svoje strane, što me u tom tvom odgovoru njoj ponukalo na jedno dodatno objašnjenje. NAime, činjenica je da je egzistencija bitna. I da su novci bitni. Ali to ne znači da je to presudno kod odlaska u drugu zemlju. Jer mene je puno toga što nije bilo vezano uz standard i zaradu, jako smetalo u Hrvatskoj i prije nego sam došla tu. I zapravo sam se u području bahatosti, odnosa prema stvarnosti "ma lako ćemo " i sl. uvijek osjećala kao strancem. A kada sam došla ovdje vidjela sam da te stvari ne moraju tako izgledati. I "zaljubila" sam se u red (makar on nekada podrazumiejva i ograničenost, ali lakše to podnosim od bahatosti i bezobrazluka) u osjećaj za solidarnost, socijalu, ekologiju i puno toga. TAko da taj argument kako nemamo svi jednake vrijednosti stoji, ali to ne znači da ako odlazimo idemo samo za novcima. Ja bih i sa manje novaca ostala u Hrvatskoj da su ove druge stvari funkcionirale i da sam vidjela da čitavo društvo jednako sudjeluje u problemima. Ali dežurni naivac ne želim biti, jer vidim koje vrijednosti vode kolo u Hrvatskoj. Čast onoj dosljednoj manjini, njima skidam kapu i zapravo im se divim. Mislim da si i ti među njima)))
29.03.2007. (22:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nilo, samo ti budi dosadna...volim takve dosadnjakoviće koji dijele komplimente...he-he. A sad za ozbač...Hvala ti na dobrim željama i suosjećanju. Istina je da je taj zakon jako glup i ja ga uredno pred Austrijancima iskritiziram kad god stignem. Iskreno, akda sam tek došla odgovaralo mi je neko vrijeme ne raditi, jer sam se u Hrvatskoj zasitila svega, pa mi je odmak i bavljenje nečim sasvim različitim (kao učenje nejmačkog) odgovaralo. Problem je što sam onda malo to predugo produžial jer se rodila djevojčica, pa o poslu nisam prve dvije godine nakon poroda niti razmišljala. I men taj nepotizam i bahatost u Hrvatskoj oduvijek odbija. Ovdje su sito tako važna poznanstva, ali ne tako kao u Hrvatskoj, ljudi jednostavno vole znati tko im je došao, pa kada imaš neku preporuku ili kažeš da poznaš nekoga ili se pozoveš na nekoga, njima to znači. Ali to još uvijek ne znači da si primljen ili da moraš nekoga "podmazati" jer mislim da bi s time tek izletio. To nedavanje jednakih šansi o kojem ti pišeš je nešto užasno nepravedno i frustrirajuće. Drago mi je da si ti moj kraj teksta doživjela pozitivno, to je i bila namjera. Naravnod a mi smiješ i dapače, hvala na savjetu. Trudim se čitati (Trenutno čitam "Unterwegs" od Jacka Kerouaca) , slušati i pričati što više mogu. Sa pisanjem sam slabija, ali valjda ću i to jednog dana poboljšati.)))
29.03.2007. (23:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
uf, cini mi se da je jedna moja recenica krivo protumacena. ona o ljudima koji ne zele zivjeti vani i tvrde da mogu zivjeti samo u hrvatskoj. ja ne mislim da su "hrabri" samo oni koji se odluce na zivot vani. ali mislim da nekad neki nisu dovoljno hrabri mada znaju da bi im taj korak donio bolju buducnost. takvih primjera znam nekoliko. sjede u zagrebu i gundjaju iako znaju i sami da bi im vani bilo bolje.
"za ljude koji tvrde da "nigdje drugdje ne bi mogli zivjeti osim u hrvatskoj" mogu reci da mi se cini da vole neku svoju stabilnost i da u stvari osjecaju strah od zivota i prilagodjavanja negdje drugdje. cak smatram da se, prije nego se izjavi ovako nesto, MORA barem nekoliko mjeseci prozivjeti u nekoj stranoj zemlji. tako je isla recenica a podebljavam joj kraj. i to zato sto sam u njoj posebno ciljala na ljude koji ovako nesto tvrde a u zivotu se nisu makli dalje od H&M trgovine u Grazu ili Trstu. takvih u hrvatskoj ima puno i za njih tvrdim da govore nesto o cemu iskustva niti nisu mogli imati. dakle, ne mislim tu na one koji su probali i odlucili da zivot izvan hrvatske ipak nije za njih. uvijek je potrebno "probati" pa tek onda o necemu pricati i odluciti. za "probati" treba imati hrabrosti. ne nuzno za zivjeti tri mjeseca negdje pa odluciti da je samo hrvatska za nas, vec putovati malo vise po vani, upoznavati nove zemlje, ljude i jezike. pa onda odluciti da li bismo doista mogli provesti cijeli zivot samo u hrvatskoj.
ja za sebe necu tvrditi da sam hrabra jer mi je dugo trebalo da se odlucim s mojim austrijancem (tada vec muzem) otici u austriju. ostaviti odlican posao, tada jedan od najbolje placenih u zemlji, i doci na jedno apsolutno nista - i nije laka stvar. ne znati jezik, nemati frendove, obitelj, posao....bas i nije zavidna situacija. zar ne ? jer kreces s potpunog dna, izpocetka. ali prevagnulo je i kod mene ovo sto i kod nase monoperajAnke: postoje neke stvari koje su me u hrvatskoj oduvijek odbijale (nepotizam, balkanizam, bahatost, agresija i bezobrazluk.....to name a few) i koje nisam mogla promijeniti. mozda ja jednostavno nisam bila u stanju sebe integrirati potpuno u to drustvo ? zato jer sam JA drugacija nego vecina hrvata ? a mozda je za sve krivo i mojih 3 godine provedenih u engleskoj kao i kulturni sok koji je uslijedio nakon povratka u hrvatsku ? mozda ce neki taj potez puta u gb zvati hrabrim ali ja sam tada izgarala da se maknem iz hrvatske i to barem na neko vrijeme. iako, ni do toga nije doslo bez nekog svojeg razloga. godinama prije sam, u doba najdubljeg komunizma, putovala po europi. u vrijeme dok mladi ljudi nisu putovali jer si to nisu mogli priustiti. nisam ni ja, ali je moja radoznalost za svijetom bila puno jaca od npr. zelje za putom do trsta i kupnjom krpica, kao sto su to radile moje vrsnjakinje. ja sam moj dzeparac odvajala cijelu godinu na stranu, zaradjivala uz skolu nesto sitno, na sve moguce nacine, a kako bih ljeti mogla npr. otici do spanjolske ili portugala. skromno, naravno, ali to nije bilo toliko vazno koliko cinjenica da mi "rit vidi puta" ;-)...
ponekad se ljudi jako smire kad osnuju obitelj, kad se skrase. i ja sam se smirila ali glad za putovanjima ostaje. jer smatram svijet toliko lijepim i zanimljivim da si ne mogu zamisliti da umrem a da sam ga upoznala samo iz fotelje ispred TV-a. i postoje zemlje i gradovi u kojima sam bila dulje i za koje znam da bih ih voljela upoznati jos bolje. zivjeti u njima neko vrijeme. npr. u lisabonu ili u parizu. i bas zbog te zelje cu pokusati nesto organizirati, nekakav poslic, odvojiti novac za ucenje jezika ili slicno, u tim gradovima. u parizu sam stvarno cesto i uvijek na najmanje 5 dana. i volim kako taj grad "dise" i ne zadovoljava me tamo biti samo nesto malo vise od turista. i za kraj, mislim da svatko "moze" zivjeti negdje drugdje. jer se sve moze kad se stvarno hoce. tj. svatko se svemu moze prilagoditi, samo ako to doista zeli....a koliko ce se prilagoditi i kako ce ga prihvatiti tamosnje drustvo, isto najvise ovisi o samoj osobi.....ups, ja se ponovno raspisala, eto novog posta :-))...sorry ane :-)
30.03.2007. (09:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Monoperajka, zaboravila sam još nešto reći, sjetila sam se to malo nakon napisanoga komentara, ali baš sam prala suđe pa nisam mogla onda na net. :) Ono što mi se posebno svidjelo u ovom postu je onaj dio u kojem pišeš o onome čime ti možeš pridonijeti. Svaki čovjek spletom različitih okolnosti zauzme neko svoje mjesto pod suncem odakle, ako želi, može djelovati. Tvoj mi se način sviđa, nadam se da ćeš uspjeti. Što se vrijednosti tiče, nisam ni ja mislila samo na materijalno kad sam to pisala. Svatko od nas ima druge želje, težnje, potrebe koje živući život nastoji realizirati. Postoje mjesta u kojima mu to lakše polazi za rukom. A i ona gdje je to teže. Upravo prema vrijednostima koje cijenimo izabiremo ne samo mjesto u kojem ćemo živjeti, već i posao, životnog partnera, način življenja itd. Ako se u naš izbor umiješaju sreća i sposobnost, ne može bolje. :) @Lipa Mare, slažem se s tobom da puno toga spoznamo tek nakon što nešto probamo na vlastitoj koži. Ali isto tako postoji puno onoga što probati ne moramo da bi znali. Nekad je dovoljno poznavati sebe, svoj način razmišljanja, gledanja, senzibiliziranja s različitim situacijama i sl. da bi znali što želimo, a što ne. Jasno da bi SVATKO svugdje mogao živjeti kad bi morao i kad ne bi izbora imao. Ali kada je izbor prisutan (što je ipak za pretpostaviti), onda se naše različitosti manifestiraju i kod donošenja važnih životnih odluka, a temeljene su na karakteru, životnoj siutaciji i/ili nečemu trećem. Kad je ljubav u pitanju, puno toga smo u stanju napraviti. Isto tako i pitanje egzistencije može biti jak razlog. Inače, spomenula si putovanja pa moram dodati nešto vezano za to. Putovati volim, ali povremeno, nisam od ljudi koji imaju stalnu potrebu za novim državama i gradovima. Vjerujem da putovanjima čovjek jako puno spoznaje i otkriva (što se ne može mjeriti s upoznavanjima preko tv-ekrana), ali opet, možda nekad od upoznavanja dalekih krajeva i ljudi ne stignemo upoznati one koji su nam skroz blizu. Odlutala sam malo s teme, no dobro. :)
30.03.2007. (18:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bridge, dobra ti je i ta tvoja varijanta, ali i najautonomnija varijanta je negdje postavljena, u neko okruženje, ali bitno da se čovjek dobro osjeća. zar ne?)))
aquaria, hvala ti, vidim da sam i kod tebe naišla na prepoznavanje. Premda nisam baš zaključila da je ta varijanta de nešto dobivamo, a nešto gubimo jedino moguića, već da možemo i sami pokupiti najbolje od takvih dviju varijanti i biti još bogatiji zbog takvog iskustva. Ovo sa viđanjem rodbine češće u slučaju dok si dalje, nego kad živiš s njima je zaista neka i meni poznata ironija. JEr ako te nema u blizini, onda se uvijek osjeća ta potreba da se skupe svi, a ovako dok smo jedni drugima bliži uvijek mislimo kako ima vremena, a zapravo životni tempo i ne dozvoljava često neke češće susrete. Savršeni skupi isto tako svoje dečke zajendo samo onda kada mi dođemo iz BEča u ZAgreb. Zato sam i napisala da nisam sigurna je li ta udaljenosti tako neki veliki gubitak. Zanimljiv mi je bio jako tvoj osjećaj za zemlju u kojoj si odrasla, premda su te roditelji hranili svojom čežnjom za rodnim krajem. Dom je za neke tamo gdje žive i odrastu, a za neke tamo gdje je srce. ZA tvoju mamu je to bila Hrvatska, za tebe tada Slovenija. Dobro je da si to sama sebi priznala...sad bi te "pravi Hrvat" pitao...pa kud pobogu Slovenija?...mala šala za kraj)))
bodulka, razumiejm te potpuno. Život se gradi tamo gdje si svaki dan, gdje živiš i gradiš svoju budućnost. Ipak su i ti korijeni jako važni i vjerujem da nije slučajno da imaš nick koji odaje te korijene i da smo se i ti ii ja, premda izvan domovine srele na hrvatskom blogu. Jer, sikreno ne bih se (barem az sada) mogla zamisliti na nekom austrijskom blogu. Razumiješ? Želim biti u kontaktu sa svojim zemljacima na blogu, kao što želim biti zajedno sa svojim bečkim prijateljicama na kavi. I tebi ugodna integracija i nosi to svoje bogatstvo korijena s ponosom u svojoj sadašnjoj domovini.)))
lipa mare, ma nemoj se ispričačavati za komentare, ja ih s takvim guštom čitam...pgotovo ove na ovu temu. I drago mi je da ljdui preko mog bloga razjašnjavaju svoje stavove i pokušavaju ih priblićiti. JEr interesantno je da čovjek nešto kaće i od nekoliko slušača svatko čuje nešto drugo. I tu često nastane problem, jer percepcija nije svima jendka i hvala Bogu da je tako. Vjerujem da ćete se ti i pegy razumjeti, makar i ne osjećale isto)))
pegy, hvala ti na razumjevanju. Naravno da i ja želim da u Hrvatskoj bude što prije bolje za većinu (a ne samo nekolicinu) ljudi i nadam se da će oni koji ostaju smoći snage da se bore za to bolje, jer mislim da je nekada i ta glasnoća potrebna. Da se ne dogodi da ljudi zaista pošteno rade i žive, muče se, vide neke stvari i stavove oko sebe, ali onda šute i na neki prešutan način dozvoljavaju razne anomalije. Ali koliko te ja poznam, vjerujem da ti ne šutiš i to mi je drago, jer samo sa svojim primjerom i ponekda glasnom kritikom na loše stvari, se neko društvo može mijenjati. Meni se u jednom momentu učinilo u Hrvatskoj da je to Sizifov posao. Ali ja više nsiam tamo, pa nne mogu suditi tako kao oni koji jesu. Voljela bih da to ne bude tako)))
30.03.2007. (21:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dobar post, najgore je onima koji nisu ni na nebu ni na zemlji...ovu drzavu ne prihvate i sami odluce biti stranci (uvijek si auslender je izjava UPRAVO onih koji i ZELE biti drugaciji od jadnih Svaba, ja sam se ovdje bolje uklopila nego doma, dapace nekim svojim mjerilima o redu, radu i nacinu zivota sam u Cro strsala) - dakle ovdje nisu nikad doma, onaj stari dom vise ne poznaju jer se u medjuvremenu promijenio. Jedino ovdje nikako porodiljni nije duze nego u Cro, dapace tri put krace pa je shodno tome i lova manja. Priznajem ne razumijem taj dio gdje nisi smjela raditi, ne znam koliko je to ovdje drugacije ali ovdje sam smjela i radila od prvog dana. To naravno ubrzava ucenje jezika, pa nailazim cesto na ljude koji mi u oci kazu da ne vjeruju koliko sam kratko ovdje jer je nemoguce u tom roku tako nauciti jezik. Sto reci? To su isti oni koji ni materinjji doma nisu u 20 godina naucili kako spada, pa sad sve mjere svojim pristranim i grbavim stapom. Mislim da sam se integrirala, uzela sam drzavljanstvo, jer mi nema smisla sjediti na dvije stolice i ne imati pravo glasa ovdje gdje zivim a imati ga tamo gdje mozda pogresno donesene odluke necu snositi na svojim ledjima...s time da moram napomenuti da si ti jako cesto doma i zapravo bi me cudilo da te pukne neka teska nostalgija ;-). Nekako mislim da je teze kad ne odes doma po godinu dvije...kad te od toga dijeli 20 sati leta ili iznos od par tisuca dolara...
I smijesno mi je kad me netko ide uvjeravati da cu u tudjini biti uvijek nesretna. To shvacam kao nacin da utjesi sam sebe sto nije imao hrabrosti i sam skociti. Hrvatski pricam cesto i javno, naucio ga i on. Pronasla sam se i u dijelu lipe mare gdje pise o odvajanju novaca za putovanja u umjesto za shopping, sve isto...vidjela sam svijeta kao jako mlada i bas zato mi je bilo lakse odluciti u cemu ne zelim odgajati svoju djecu.
Pegy - dom je tamo gdje ti je lijepo, gdje su tvoji najmiliji i gdje mozes zivjeti zivot dostojan covjeka. Zasto bi nesto tako lijepo vezali uz neke geografske granice?
31.03.2007. (14:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
evo sad samo jednog kratkog komentara, nikako novog posta ;-) JJA - sad sam se ja u svemu prepoznala, osim sto jos nisam uzela drzavljanstvo. ali i to se spremam, sjela mi je i ta kockica na svoje mjesto. jedino bih dodala jednu stvar koja nije recena a koja tebe i mene cini mrvicu razlicitima od Anke - cinjenicu da je ona ipak u vezi sa "zemljakom" a mi ne. zato je i nas zivot mozda drugaciji a i integracija mozda tece brze.
31.03.2007. (22:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
JJA; hvala, razumijem točno ovo što pišeš o tim nekim floskulama o "vječnim stranicama", i ja to tako vidim. Istina, je sam dosta često u Hrvatskoj, premda ne prečesto jer mi niti to ne odgovara i bilo bi mi prenaporno, volim sve dozirati. Što se tiče izjava ljudi kako si u tušini uvijek nesretan jer to ne može biti tvoj dom, sitina je da se radi o percepciji ljudi koji to uglavnom nisu niti pokušali. Premda ima i onih koji jesu, ali se nisu odlučili na taj skok u potpunosti, već samo tijelom, a ne i dušom. Ovo s porodiljnim je u Austriji tako da može trajati dvije i pol godine. Ako dobro zarađuješ, 600 Eura mjesečno nije neka naknada, ali ako nisi radio kao ja, pa onda ipak imaš opravo na te novce, to je jako dobro. Čini mi se da sam vidjela da ej taj kindergled u Njemačkoj sada povećan, ili? JA nisam smjela po zakonu raditi jer sam došla preko Savršenog i dobial obiteljsku vizu koja ti omogućuje boravak, ali rad tek nakon pet godina boravka u zemlji. Osim us lučaju ako te firma čeka jer si u kljušnoj radnoj snazi, pa ti oni sve srede, ako što su Savršenom. Kako je moej zanimanje prilično netraženo, nisam ništa mogla po tom pitanju Ali to je sada iza mene, hvala Bogu. lipa mare, dobro si ovo primjetila da je tebi i JJa sigurno integracije brže tekla jer ste se udale za "strance". Pozdrav svima, integriranima i ne-integriranima
31.03.2007. (23:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cuj, puno si tema otvorila postom... po mome iskustvu (i zdravorazumskome mišljenju) dom je ono gdje ne osjećaš kontinuiranu potrebu da budeš negdje drugdje. ne mislim time da se promjenom geografskih paralela i meridijana može potisnuti kulturno, društveno i ino nasljeđe koje svi (premda da podsvjesnoj razini) nosimo u sebi kroz cijeli život (isto kao što ono čemu nas nauče u obitelji nadopunjava naš genotip - i često uvjetuje da ponavljamo stalno iste greške u sličnim situacijama (ili, u boljemu slučaju, potežemo stalno dobre poteze u drugim ljudima teškim situacijama). biljeg stranca mislim da više manje uvijek ostaje, ali tak biljeg ne mora biti opterećujući, niti mislim da je apsolutno loš: perspektiva Drugog vidi 'mane' društva koje dolazi pa može i spriječiti njihovo ponavljanje. 'domoroci' ih većinom ni ne vide, isto kao što mi većinom ne vidimo (barem dok nas život na to ne prisili) 'felere' u odgoju. time sam ti zapravo rekla i što mislim o mogućnosti potpune integracije...
a što se tiče nostalgije... postoji jedna izvrsna knjiga na tu temu (Future of Nostalgia Svetlane Boym, Ruskinje koja živi već godinama u SAD-u)... ona kaže da je "žudnja za drugim prostorom zapravo žudnja za drugim vremenima". kada netko žudi za 'svojom rodnom grudom' - žudi za djetinjstvom, za lijepim sjećanjima- ne za geografskim prostorom (zbog nekog se razloga i otišlo:-(), nego za drugim vremenom... kada se čovjek vrati 'na rudnu grudu', nakon prvotne euforije zbog povratka, što slijedi? obično razočaranje: "svari su nekad bile drukčije..." možda zvuči suludo ovo što pišem (i sama sam boravila neko dulje vrijeme izvan Hrvatske i što bih u nekim trenucima dala da mogu nekome reći na hrvatskom da me boli trbuh i što bih u nekim trenucima dala da mogu pomirisati grad...), ali je prilično blizu istini: čovjek je 'svoj na svome' tamo gdje postoji jedan broj ljudi koji ga razumije i s kojim se nalazi na istim valnim duljinama (ne nužno i meridijanima i paralelama). ono što hoću reći (stalno imam osjećaj da mi izmiče iz riječi pravi značenje... toliko o materinjem/nematerinjem jeziku:-)... integracija je stvar volje i želje (ona je dakako veća kada je voljena osoba pripadnik te druge kulture) i zdravorazumske procjene dokle se i koliko može ići sa 'svojim' na (ipak) tuđem teritoriju... u svakom slučaju, o temi je porodiljnoga i ostalome što si pisala već porpilično (dobro) komentirano, pa se neću petljati...
01.04.2007. (14:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"jedino bih dodala jednu stvar koja nije recena a koja tebe i mene cini mrvicu razlicitima od Anke - cinjenicu da je ona ipak u vezi sa "zemljakom" a mi ne. zato je i nas zivot mozda drugaciji a i integracija mozda tece brze. "
Slazem se.
"ona kaže da je "žudnja za drugim prostorom zapravo žudnja za drugim vremenima".
Odlicno receno! Nasla sam knjigu na Amazonu, ide na moju wish listu.
Da 600 eura su odlicni novci, jer ovdje ako ne radis nemas pravo na njih, a ako radis, da bi dobila 600 eura godinu dana, trebalo bi ti to biti 60% tvog neto dohotka koji si zaradila prije trudnoce. Svidja mi se vise austrijska porodiljna politika. Ja sam doduse iznimka od pravila i zbog stipendija i freie mitarbeiter statusa dobila bih figu da sad zatrudnima izgubila bih prilicno dobru placu, pa su samim time i neke odluke teze. Kindergled nije povecan u Njemackoj, on godinama iznosi 154 eura po djetetu i po mjesecu, cak i ako "dijete" studira, pa se kroz 20 godina nakupi lijepa svotica, tko uspije dotad sacuvati. Povecala se porodiljna naknada za one koji rade. Jer su zakljucili da visokoobrazovane osobe najteze donose odluku o djetetu jer su sa starim sistemom gubile sve novce.
01.04.2007. (15:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pipi_piaf, istina je da svoje naslijeđe nosimo sa sobom, i to je dobro jer imamo svoj identite koji je bitan u integraciji (koja nije asimilacija). Iz te pozicije i ja gledam an taj proces. Ne određi se svoga, ali prihvatiti i one vrijednoti svog novog okrušenaj koje te čine ispunjenom osobom. I potpuno stoji da možemo imati možda i bolji uvid u to društvo od "domorodaca". Što se pak potpune integracije tiče, na nju ne pristajem niti u jednom društvu, jer bi to značilo da pristajem na apsolutno sve u nekom društvu. A takvog savršenog nema. PA se u tom smislu nisam nikada u potpunosti integrirala ni u hrvatskom društvu jer me previeš toga smetalo. I sto kao što se ni ovdje en želim integrirati sa stvarima koje smatram temeljno lošima, i koej nemaju vez samo sa kutlurološkim razlikama. Toliko o (ne)potpunoj integraciji. Ovo za nostalgiju mi se strašno svidjelo i puno ti hvala za naziv knjige i autorice. I meni se čini da ej to vrlo blizu istini. Sva sreća da sam nekako intuitivno prepoznala te temelje nostalgije, pa nisam počela glorificirati trenutno stanje u svojoj rodnoj grudi, već mogu dosat objektivno i sa odmakom vijeti neke stvari koje su me i prije smetale, ali ih sada mogu nekako brže detektirati i razumjeti uzroke))) JJA, tako znači? Pa i tu se zapsolene žeen bune na tu istu svotu za sve koja im se nakon nekih godinu ili godinu i pol ponudi...Najbolje je onima koji ne rade, već samo rađaju djecu (mislim financijski)...a obično se i radi o nižeobrazovanim ženam koje i nemaju volje za nekom karijerom. Ova skupina žena koje bolej zarađuju su još nezadovoljne, ali nadam se da će i to promjeniti. Po mom sudu, Austrija je vrlo dobra zemlja za roditi i odgajati djecu, po više faktora, ne samo porodiljskoj politici.
02.04.2007. (23:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vec sam mislila da necu imati nista vise za komentirati pod ovim postom a kad ono....zanimljiva zadnja recenica tvojeg odgovora JJA. da, i meni se to cini, dobra zemlja za roditi i odgajati djecu. osim sto me danas puknulo po glavi nesto drugo, jedna druga stvarnost u vezi djece. opisala sam to cak u cijelom postu :-), onakva ljuta kakva sam bila (i kakva budem, cim se toga ponovno sjetim)....ali takvih babetina ima svugdje.
prije neki dan me nasmijao neki film gdje jedna zenska, engleskinja, kaze svojoj unuci, poluamerikanki (film je naravno komedija): nemoj me grliti, mi englezi smo hladni, ne volimo druge ljude, volimo samo pse. (a ima i vic o tome kako europljani imaju ljubavni i seksualni zivot a englezi termofore :D). tako i becke babetine ( a i pokoji stariji muskarac) sline nad mojim psom a na djecu se otresaju.
03.04.2007. (20:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
iwonna
Aj pozz...
28.03.2007. (16:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Juliere
ne trebam nista komentirat, sve znas... samo sta sam ja ovdje "extracommunitaria"... kojeg li izraza, hm?
procitala sam jos jednom tekst na miru i za komentar bi mi trebao novi post.
ja te potpuno shvacam iako sam, za raliku od tebe, izabrala "pogresnu" drzavu, gdje neke od socijalnih pogodnosti nikada necu imati ni ja ni domaci.
ali ipak s druge strane, razmisljam da, sto bih dobila da se vratim.
sa dragim smo bas razmisljali i rekli sebi, da imamo rijeseno stambeno pitanje u ovoh drzavi iz nje se sigurno ne bih nikada makla... mozda bih trebala doci tebi u Bec
28.03.2007. (17:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
lijep mi je ovaj post, posebno jer se u njemu jako mogu prepoznati. a i vidi se da ti je pisanje bila struka. samo, nisam bas uspjela razumjeti, da li ti to planiras "struku" promijeniti ?
zadnji dio tvojeg posta bih mogla u potpunosti potpisati. ja sam u becu skoro 8 godina i osjecam se isto. ovo je moj dom i ne planiram se vracati u hrvatsku. moj je sin i austrijanac i hrvat iako mu hrvatski jos "sepa". i on voli hrvatsku i voli biti dolje ali svi se radujemo ponovno vratiti u nas stan, u nas kvart i - nas grad Bec :D
za ljude koji tvrde da "nigdje drugdje ne bi mogli zivjeti osim u hrvatskoj" mogu reci da mi se cini da vole neku svoju stabilnost i da u stvari osjecaju strah od zivota i prilagodjavanja negdje drugdje. cak smatram da se, prije nego se izjavi ovako nesto, MORA barem nekoliko mjeseci prozivjeti u nekoj stranoj zemlji. to je veliko bogatstvo tj. obogacivanje naseg unutarnjeg ja. prosirivanje nasih horizonta i povecavanje tolerancije i prihvacanja i drugih svijetova. sto smatram za vrlo potrebno za razvoj osobe.
svidja mi se i tvoj opis ljudi koji eto zive u stranoj zemlji ali ju eto, u najmanju ruku ne prihvacaju. druze se samo sa svojim zemljacima. to je ono sto bih ja svrstala u one koji nisu potpuno "integrirani". ja ipak spadam u onu skupinu koju si opisala na kraju. i da, ta potpuna integracija nije moguca bez savrsenog znanja jezika (meni je bio uvjet samoj sebi da ga naucim bolje nego velika vecina austrijanaca) kao i bez svijesti o tome tko smo i sto smo i otkuda smo. mnogi ce se mozda sramiti pred austrijancima govoriti hrvatski, sramiti se biti hrvati. ali upravo je ta svijest o pripadnosti hrvatskoj takodjer obogacivanje ovog drustva ovdje. i ja se npr. toga nikada necu odreci. i uvijek cu bez straha i dalje sa svojim djetetom razgovarati na materinjem jeziku i stajat cu uz ono sto sam i tko sam. uostalom, kako da te cijene drugi zbog svega toga.....ako ne cijenis samoga sebe ? jer u tom slucaju ostajes upravo taj ausländer ili gastarbeiter....dobivas osim toga i pogrdno ime "tschusche" :D.....dok ce jedan prkosni i na svoje porijeklo ponosni amerikanac ili englez uvijek spadati u onu "visu", "bolju" i "privilegiraniju" vrstu stranca...
uf, raspisah se ali eto, tema me upikla, navinula sam se i tesko se zaustavljam ;-)...oprosti, ispao je post a ne komentar :-(
ps. nego, nije mi bas jasno zasto ti donedavno nije bilo "dostupno trziste rada" ? pa ako si udana za austrijanca, zar to pravo nisi automatski dobila ?
28.03.2007. (18:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Juliere
Lipa Mare, slazem se sa svim sto si napisala. "Savrseni" od nase Anke nije austrijanac ;-)
28.03.2007. (18:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pegy
Čitala sam, čitala, čitala i sve onako mi u glavi - s ovim se slažem, ovdje bih rekla ovo, ovdje ono, ali ovaj kraj me baš nekako rastužio. Ne vjerujem da je imao takvu zadaću, ali baš mi je nekako tužno bilo pročitati to da ti ovdje (u Hrvatskoj) nije više dom. Nikako time ne mislim osuđivati ili prosuđivati vaš izbor, nego mi bude žao da razlozi kao što su stan, posao, egzistencija nažalost nerijetko budu razlog promjene onoga što zovemo dom. Od onih sam koji bi se jako teško odlučili živjeti vani. Ali isto tako me povremeno ulovo ljutnja, nemoć, jad i drugi slični osjećaji vezani za to da i nakon nekih godina radnog staža, diplome, volje za radom, sposobnostima ne možemo ostvariti ono što bi se moralo moći – egzistenciju. Ne onu u kojoj jedva spajamo kraj s krajem, nego jednu normalno, solidnu, od grča izuzet način življenja koji ne podrazumijeva rasipanje, ali ne isključuje mogućnost da osim jela, nužnih komada odjeće i obuće i plaćanja računa imamo novaca i za još neke stvari (tj. «stvari») koje obogaćuju i duh i tijelo. Potpuno sam ZA integriranje u sredini u koju dođemo. To ne znači gubitak svojega (jer i do svojega moraš držati da bi znao cijeniti tuđe), već znači da prihvaćaš zemlju koja ti je pružila mogućnost i koja ti daje kruh. Stoga, razumijem te, drago mi je da vam je uspjelo, ali ipak … žao mi je da sve to niste mogli postići u Hrvatskoj. Sad nakon što sam ovo napisala vidim komentar Lipe Mare. Ovaj dio "strah od zivota i prilagodjavanja negdje drugdje" moram komentirati. Iz moje perspektive to nikako ne bi bio strah od života, jer ispalo bi da života ovdje kod nas nema, što naprosto nije točno. Strah svakako postoji, ali to je prije strah od gubitka života u onom smislu što bi on trebao biti. Osim toga, ispalo bi da su svi hrabri vani, a da su unutra ostali svi prestrašeni. Kad bi se takve ocjene donosile, onda bi mi unutra mogli reći da je netko otišao van od straha da se ovdje neće moći nositi sa životom. Što bi, jasno, bilo pogrešno zaključivanje. Osim toga, tu je i ona vječna vaga - da li bismo za neki iznos novaca napravili to i to (što god to bilo). Svatko od nas ima ono što zove vrijednostima, nisu svima iste pa je stoga teško donositi generalno (ne)ispravne zaključke s obzirom na različitost životnih želja, afiniteta, potreba, mogućnosti.
28.03.2007. (18:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nilo
Monoperajanka, opet bih ti rekla da si napisala genijalan post, ali osjećam da ću već biti dosadna.:) Kao prvo, jako mi je drago da ti je krenulo na poslovnom planu i žao mi je da si morala tako dugo na to čekati. I sama znam koliko je teško kada čovjek nije u mogućnosti ostvarivati se na taj način. Ne radi se čak toliko ni o novcu koliko o onom osjećaju ispunjenosti kojeg, po mom mišljenju, ne može zamijeniti niti majčinstvo. Ako, naravno, osoba to sama tako ne vidi i doživljava. Teško je u Hrvatskoj, i to je jedna prosta činjenica. Ja često čujem i rečenice tipa "Posla ima za one koji žele raditi", no stvarnost nije baš tako crno-bijela. Kada rijetki sretnici i nađu posao (a da nije preko veze, naravno) odnos koji će kao početnici doživjeti je katastrofa i ponižavajući. A i te veze su priča za sebe. Dok sam tražila posao, na nebrojeno sam mjesta dobila otvoreni odgovor kako je natječaj i otvoren zato da se zaposli tog i tog...Prestrašno. I odmah te u startu totalno demotivira. Što se tiče odlazaka, meni je smiješno govoriti o nekakvim nacionalnim izdajama u tim terminima. Često su takvih floskula puni oni koji u životu nisu prešli granice Hrvatske, čak ni na kratko, a o drugim zemljama znaju iz - pazi sad - filmova. Mobilnost postoji svugdje, iako je veća naravno kod zemalja sa slabijom situacijom, no ne moramo biti baš tako dramatični. Ja sam shvatila što si mislila reći pod onim da ti tvoje rodno mjesto u Hrvatskojviše nije dom i ne slažem se s Pegy da je to nešto tužno. Na kraju krajeva, čovjek se jednostavno oduči od nekih stvari, pa tako i netko tko je došao iz Osijeka u Split prestane gledati Osijek kao svoj dom (u punom i pravom smislu te riječi, jer "doma" na onaj poseban način je uvijek mjesto gdje smo odrasli, zar ne?) Ili, netko tko se uda/oženi i ode iz roditeljskog doma svoj će novi stan početi zvati domom i neće osjećati tugaljivu čežnju da se vrati roditeljima... Bar ne bi trebao.:) Podržavam tvoju integraciju i mislim da bi baš takva i trebala biti. Jezik je osnova svega ostaloga, pa ti preporučam (ako smijem) čim više čitanja, i to svega što ti dođe pod ruku. Eto - ukratko.:)
28.03.2007. (22:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
-Bridge-
slazem se sa svime sto si napisala. ja sam se pak odlucila za verziju " van ladica" iliti svugdje i nigdje.trudila sam se previse uklopiti se svugdje i kad bih na kraju u tome uspijela svatih da je na kraju sve isto sranje, a samo drugacije upakirano.glasam za spopstvenu autonomiju :)
29.03.2007. (02:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka
iwona, tri retka, a ja nisam shvatila u čemu je bit...želiš li me komentirati ili samo pozdraviti? Bit će da je ovo drugo jer komentar nisam vidjela. Pa pozdrav i tebi)))
Juliere, meni je jednom prilikom pokojni gospodina Tihomil Radja prije odluke o odlasku u Beč sa Savršenim, rekao kako bi njegov izbor bila uvijek Italija. On je ipak bio iz temperamentnijeg kraja, a i dio života proživio u Švicarskoj, pa mu je možda pasao takav kontrast u mislima. Nisu niti ovdje svi socijalni i neki drugi faktori sređeni (užasan zakon o stupanju na tržište rada tek nakon pet godina boravka u Austriji, odnosi se na stanovnike zemalja koje još nisu u EU) , ali puno sređeniji nego u Hrvatskoj. Za druge zemlje znam samo iz priča, ne i iz osobnog iskustva. Ali onako osobno, vrlo bih rado imala tebe splitsku Rimljanku ovdje pokraj sebe...A tko zna gdje će te firma možda poslati?)))
lipa mare, drago mi je da sam pogodila i tvoju temu, znala sma da nas ima dosta s tom pričom i ono što je interesantno je da imam već dosta blog - kolegica u dijaspori koje čitaju mene i ja njih, i da se dobro razumijemo po tom pitanju.
Meni se pak sviđda tvoj opis odnosa prema svom jeziku ovdje, i ja to vidim kao obogaćivanje ovog društva, posebno ako ta osoba može suvereno vladati i njemačkim jezikom.
Ovo za ljude koji u domaji izjavljuju kako nigdje drugdje ne žele živjeti, ne bih možda tako opisala u potpunosti...možda se i radi o nekom strahu, ali ima ljudi koji zaista ne žele otići i teško bi im to plao, i to poštujem. Samo molim da se uzme u obzir da nas ima i drukčijih i da taj naš odlazak mi možda doživljavamo drukčije od njih. Premda se često ti naši Hrvati sele iz manjih sredina u velike gradove i često dožive ogroman društveni šok, ali se to nekako ne mjeri kao odlazak u drugu zemlju. A često je i jezik ili barem naglasak drukčiji, i navike i dr...Najbolje mi je kada došljaci u Zagreb komentiraju sa zgražanjem kako im idu na živce stare zagrebačke frajle (ako ih još ima) koje dućanu nazivaju sve tipičnim zagrebačkim umanjenicama....s takvim stavom mislim da se ovdje nikada ne bih mogla integrirati, ali u svojoj vlastitoj zemlji očito je sve moguće.
Ovo sa "prihvatljivijim" i manje prihvatljivim strancima je na žalost istina, a odnosi se (barem ovdje) i na područje tituliranja...Ali ja sam se i tu ubacila u kolo, i zapravo sam sretna da netko u tuđoj zemlji cijeni moju titulu više nego ej ona bila cijenjena u domaji, pa sada to koristim onda kada mislim da bi mi moglo pomoći.
Juliere ti je već odgovorila da moj Savršeni niej Austrijanac...naš momak, od glave do pete)))
lipa
29.03.2007. (15:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka
svi komentari su mi odlični i rado ću odgovoriti na njih večeras...ali sada jurim dalje...hvala vam
29.03.2007. (15:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
aquaria
Nešto dobivamo, nešto gubimo. Odlično si to napisala. Moji su do moje osamnaeste bili neke vrste gastići u susjednjoj Sloveniji. Nije bilo državne granice, no jezična barijera je bila tu i ona je glavni razlog zašto danas ta državna granica postoji tamo gdje jest. Jezično smo bili dobro integrirani, no čežnja za rodnim gradom bila je kod mojih roditelja, osobito mame vrlo izražena i uvijek sam znala da tamo gdje živim neću ostati, nego ću se vratiti onamo gdje su mi djedovi, bake, bratići, sestrične i ostala rodbina. Ironično je da smo ih češće viđali dok smo živjeli tamo i dolazili u posjete, nego kasnije kad smo se vratili. To ne vrijedi za djedove i bake :))) Činjenica je da su moji otišli zbog stambenog pitanja i zaposlenja, iako nisu željeli otići, i dvadesetak godina su se planirali vratiti (bilo je tu nekih problema - nisi mogao dobiti stambeni kredit u jednoj republici kako bi kupio stan u drugoj, bez prebivališta nisu imali šanse ni na ondašnjim stambenim listama). Mama nas je uvijek učila da trebamo poštovati zemlju u kojoj živimo i ne pljuvati u zdjelu iz koje jedemo. Toga smo se držali, iako nismo ostali tamo nego smo se vratili. To je bio obiteljski stav koji nije bio baš sasvim moj, jer ja sam jednim svojim dijelom jako željela ostati, iako nikad to nisam spominjala, a donedavno sam se bojala priznati i sama sebi. Eto, umjesto komentara jedna priča. :))) Pozdrav! :)))
29.03.2007. (20:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
bodulka
Lijep tekst i zelim ti sve najbolje na putu integracije. U mom svakodnevnom zivotu zaboravim da sam van domovine, ovdje sam s covjekom kojeg volim, njegova talijanska obitelj me usvojila, jezik govorim, s Talijanima se druzim, volim talijansku kuhinju, zivciraju me sve one stvari koje i njih zivciraju, osjecam se sigurnija obzirom na talijansko zdravstvo dostupno svima, iako se oni kronicno i na to zale, do Hrvatske i mog otoka skocim kad imam vremena, a kako je sve manje ljudi koji mi nesto znace "kod kuce" mislim da je moj dom ovdje, u Italiji.
romantales.mojblog.com
29.03.2007. (22:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka
lipa mare, sad sam vidjela da ti u žurbi nisam odgovorila na pitanje o "promjeni struke". Ne, ne mijenjam struku, posao je vezan uz ono što sam studirala. Stvar je u tome da sam novinarski zanat "ispekla" na tečajevima novinarstva i seminarima, u sklopu fakulteta, ali nisam studirala novinarstvo. I nadam se da ću se novinarstvu vratiti kao dodatnom poslu, iz gušta, nakon što ovdje nađem stalan posao. Do tada koristim blog kao neku vrstu novinarske forme, jer pisanje me čini sretnom. A posebno ovaj oblik komunikacije s ljudima kroz komentare)))
pegy, potpuno si u pravu, kraj nije imao za zadaću rastužiti nego baš suprotno, dati jednu novu nadu, obogaćenej života. Jedino je problem što sam to sagledala samo iz vlastitog ugla. TAko da sam vjerojatno i neke svoje prijatelje isto rastužila i žao mi je zbog toga. Ali mi je bilo jako drago da je nekome s kime se "poznam" preko bloga i nekoliko mejlova, stalo do toga da se vratimo tamo gdje na neki način i pripadamo i među vas, naše ljude iz naše domovine.Vidim da ti dobro razumiješ pojam integracije. Bez obzira što ga nisi "iskusila" možda u ovom obliku kao ja.
U prepisku sa lipom mare se neću petljati, podržavam svaku pristojnu diskusiju, pa samo dajte...
Samo ću nadodati nešto sa svoje strane, što me u tom tvom odgovoru njoj ponukalo na jedno dodatno objašnjenje. NAime, činjenica je da je egzistencija bitna. I da su novci bitni. Ali to ne znači da je to presudno kod odlaska u drugu zemlju. Jer mene je puno toga što nije bilo vezano uz standard i zaradu, jako smetalo u Hrvatskoj i prije nego sam došla tu. I zapravo sam se u području bahatosti, odnosa prema stvarnosti "ma lako ćemo " i sl. uvijek osjećala kao strancem. A kada sam došla ovdje vidjela sam da te stvari ne moraju tako izgledati. I "zaljubila" sam se u red (makar on nekada podrazumiejva i ograničenost, ali lakše to podnosim od bahatosti i bezobrazluka) u osjećaj za solidarnost, socijalu, ekologiju i puno toga. TAko da taj argument kako nemamo svi jednake vrijednosti stoji, ali to ne znači da ako odlazimo idemo samo za novcima. Ja bih i sa manje novaca ostala u Hrvatskoj da su ove druge stvari funkcionirale i da sam vidjela da čitavo društvo jednako sudjeluje u problemima. Ali dežurni naivac ne želim biti, jer vidim koje vrijednosti vode kolo u Hrvatskoj. Čast onoj dosljednoj manjini, njima skidam kapu i zapravo im se divim. Mislim da si i ti među njima)))
29.03.2007. (22:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka
Nilo, samo ti budi dosadna...volim takve dosadnjakoviće koji dijele komplimente...he-he. A sad za ozbač...Hvala ti na dobrim željama i suosjećanju. Istina je da je taj zakon jako glup i ja ga uredno pred Austrijancima iskritiziram kad god stignem. Iskreno, akda sam tek došla odgovaralo mi je neko vrijeme ne raditi, jer sam se u Hrvatskoj zasitila svega, pa mi je odmak i bavljenje nečim sasvim različitim (kao učenje nejmačkog) odgovaralo. Problem je što sam onda malo to predugo produžial jer se rodila djevojčica, pa o poslu nisam prve dvije godine nakon poroda niti razmišljala.
I men taj nepotizam i bahatost u Hrvatskoj oduvijek odbija. Ovdje su sito tako važna poznanstva, ali ne tako kao u Hrvatskoj, ljudi jednostavno vole znati tko im je došao, pa kada imaš neku preporuku ili kažeš da poznaš nekoga ili se pozoveš na nekoga, njima to znači. Ali to još uvijek ne znači da si primljen ili da moraš nekoga "podmazati" jer mislim da bi s time tek izletio. To nedavanje jednakih šansi o kojem ti pišeš je nešto užasno nepravedno i frustrirajuće. Drago mi je da si ti moj kraj teksta doživjela pozitivno, to je i bila namjera. Naravnod a mi smiješ i dapače, hvala na savjetu. Trudim se čitati (Trenutno čitam "Unterwegs" od Jacka Kerouaca) , slušati i pričati što više mogu. Sa pisanjem sam slabija, ali valjda ću i to jednog dana poboljšati.)))
29.03.2007. (23:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
uf, cini mi se da je jedna moja recenica krivo protumacena. ona o ljudima koji ne zele zivjeti vani i tvrde da mogu zivjeti samo u hrvatskoj. ja ne mislim da su "hrabri" samo oni koji se odluce na zivot vani. ali mislim da nekad neki nisu dovoljno hrabri mada znaju da bi im taj korak donio bolju buducnost. takvih primjera znam nekoliko. sjede u zagrebu i gundjaju iako znaju i sami da bi im vani bilo bolje.
"za ljude koji tvrde da "nigdje drugdje ne bi mogli zivjeti osim u hrvatskoj" mogu reci da mi se cini da vole neku svoju stabilnost i da u stvari osjecaju strah od zivota i prilagodjavanja negdje drugdje. cak smatram da se, prije nego se izjavi ovako nesto, MORA barem nekoliko mjeseci prozivjeti u nekoj stranoj zemlji. tako je isla recenica a podebljavam joj kraj. i to zato sto sam u njoj posebno ciljala na ljude koji ovako nesto tvrde a u zivotu se nisu makli dalje od H&M trgovine u Grazu ili Trstu. takvih u hrvatskoj ima puno i za njih tvrdim da govore nesto o cemu iskustva niti nisu mogli imati. dakle, ne mislim tu na one koji su probali i odlucili da zivot izvan hrvatske ipak nije za njih. uvijek je potrebno "probati" pa tek onda o necemu pricati i odluciti. za "probati" treba imati hrabrosti. ne nuzno za zivjeti tri mjeseca negdje pa odluciti da je samo hrvatska za nas, vec putovati malo vise po vani, upoznavati nove zemlje, ljude i jezike. pa onda odluciti da li bismo doista mogli provesti cijeli zivot samo u hrvatskoj.
ja za sebe necu tvrditi da sam hrabra jer mi je dugo trebalo da se odlucim s mojim austrijancem (tada vec muzem) otici u austriju. ostaviti odlican posao, tada jedan od najbolje placenih u zemlji, i doci na jedno apsolutno nista - i nije laka stvar. ne znati jezik, nemati frendove, obitelj, posao....bas i nije zavidna situacija. zar ne ? jer kreces s potpunog dna, izpocetka. ali prevagnulo je i kod mene ovo sto i kod nase monoperajAnke: postoje neke stvari koje su me u hrvatskoj oduvijek odbijale (nepotizam, balkanizam, bahatost, agresija i bezobrazluk.....to name a few) i koje nisam mogla promijeniti. mozda ja jednostavno nisam bila u stanju sebe integrirati potpuno u to drustvo ? zato jer sam JA drugacija nego vecina hrvata ? a mozda je za sve krivo i mojih 3 godine provedenih u engleskoj kao i kulturni sok koji je uslijedio nakon povratka u hrvatsku ? mozda ce neki taj potez puta u gb zvati hrabrim ali ja sam tada izgarala da se maknem iz hrvatske i to barem na neko vrijeme. iako, ni do toga nije doslo bez nekog svojeg razloga. godinama prije sam, u doba najdubljeg komunizma, putovala po europi. u vrijeme dok mladi ljudi nisu putovali jer si to nisu mogli priustiti. nisam ni ja, ali je moja radoznalost za svijetom bila puno jaca od npr. zelje za putom do trsta i kupnjom krpica, kao sto su to radile moje vrsnjakinje. ja sam moj dzeparac odvajala cijelu godinu na stranu, zaradjivala uz skolu nesto sitno, na sve moguce nacine, a kako bih ljeti mogla npr. otici do spanjolske ili portugala. skromno, naravno, ali to nije bilo toliko vazno koliko cinjenica da mi "rit vidi puta" ;-)...
ponekad se ljudi jako smire kad osnuju obitelj, kad se skrase. i ja sam se smirila ali glad za putovanjima ostaje. jer smatram svijet toliko lijepim i zanimljivim da si ne mogu zamisliti da umrem a da sam ga upoznala samo iz fotelje ispred TV-a. i postoje zemlje i gradovi u kojima sam bila dulje i za koje znam da bih ih voljela upoznati jos bolje. zivjeti u njima neko vrijeme. npr. u lisabonu ili u parizu. i bas zbog te zelje cu pokusati nesto organizirati, nekakav poslic, odvojiti novac za ucenje jezika ili slicno, u tim gradovima. u parizu sam stvarno cesto i uvijek na najmanje 5 dana. i volim kako taj grad "dise" i ne zadovoljava me tamo biti samo nesto malo vise od turista.
i za kraj, mislim da svatko "moze" zivjeti negdje drugdje. jer se sve moze kad se stvarno hoce. tj. svatko se svemu moze prilagoditi, samo ako to doista zeli....a koliko ce se prilagoditi i kako ce ga prihvatiti tamosnje drustvo, isto najvise ovisi o samoj osobi.....ups, ja se ponovno raspisala, eto novog posta :-))...sorry ane :-)
30.03.2007. (09:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pegy
@Monoperajka, zaboravila sam još nešto reći, sjetila sam se to malo nakon napisanoga komentara, ali baš sam prala suđe pa nisam mogla onda na net. :) Ono što mi se posebno svidjelo u ovom postu je onaj dio u kojem pišeš o onome čime ti možeš pridonijeti. Svaki čovjek spletom različitih okolnosti zauzme neko svoje mjesto pod suncem odakle, ako želi, može djelovati. Tvoj mi se način sviđa, nadam se da ćeš uspjeti. Što se vrijednosti tiče, nisam ni ja mislila samo na materijalno kad sam to pisala. Svatko od nas ima druge želje, težnje, potrebe koje živući život nastoji realizirati. Postoje mjesta u kojima mu to lakše polazi za rukom. A i ona gdje je to teže. Upravo prema vrijednostima koje cijenimo izabiremo ne samo mjesto u kojem ćemo živjeti, već i posao, životnog partnera, način življenja itd. Ako se u naš izbor umiješaju sreća i sposobnost, ne može bolje. :) @Lipa Mare, slažem se s tobom da puno toga spoznamo tek nakon što nešto probamo na vlastitoj koži. Ali isto tako postoji puno onoga što probati ne moramo da bi znali. Nekad je dovoljno poznavati sebe, svoj način razmišljanja, gledanja, senzibiliziranja s različitim situacijama i sl. da bi znali što želimo, a što ne. Jasno da bi SVATKO svugdje mogao živjeti kad bi morao i kad ne bi izbora imao. Ali kada je izbor prisutan (što je ipak za pretpostaviti), onda se naše različitosti manifestiraju i kod donošenja važnih životnih odluka, a temeljene su na karakteru, životnoj siutaciji i/ili nečemu trećem. Kad je ljubav u pitanju, puno toga smo u stanju napraviti. Isto tako i pitanje egzistencije može biti jak razlog. Inače, spomenula si putovanja pa moram dodati nešto vezano za to. Putovati volim, ali povremeno, nisam od ljudi koji imaju stalnu potrebu za novim državama i gradovima. Vjerujem da putovanjima čovjek jako puno spoznaje i otkriva (što se ne može mjeriti s upoznavanjima preko tv-ekrana), ali opet, možda nekad od upoznavanja dalekih krajeva i ljudi ne stignemo upoznati one koji su nam skroz blizu. Odlutala sam malo s teme, no dobro. :)
30.03.2007. (18:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka
Bridge, dobra ti je i ta tvoja varijanta, ali i najautonomnija varijanta je negdje postavljena, u neko okruženje, ali bitno da se čovjek dobro osjeća. zar ne?)))
aquaria, hvala ti, vidim da sam i kod tebe naišla na prepoznavanje. Premda nisam baš zaključila da je ta varijanta de nešto dobivamo, a nešto gubimo jedino moguića, već da možemo i sami pokupiti najbolje od takvih dviju varijanti i biti još bogatiji zbog takvog iskustva. Ovo sa viđanjem rodbine češće u slučaju dok si dalje, nego kad živiš s njima je zaista neka i meni poznata ironija. JEr ako te nema u blizini, onda se uvijek osjeća ta potreba da se skupe svi, a ovako dok smo jedni drugima bliži uvijek mislimo kako ima vremena, a zapravo životni tempo i ne dozvoljava često neke češće susrete. Savršeni skupi isto tako svoje dečke zajendo samo onda kada mi dođemo iz BEča u ZAgreb. Zato sam i napisala da nisam sigurna je li ta udaljenosti tako neki veliki gubitak. Zanimljiv mi je bio jako tvoj osjećaj za zemlju u kojoj si odrasla, premda su te roditelji hranili svojom čežnjom za rodnim krajem. Dom je za neke tamo gdje žive i odrastu, a za neke tamo gdje je srce. ZA tvoju mamu je to bila Hrvatska, za tebe tada Slovenija. Dobro je da si to sama sebi priznala...sad bi te "pravi Hrvat" pitao...pa kud pobogu Slovenija?...mala šala za kraj)))
bodulka, razumiejm te potpuno. Život se gradi tamo gdje si svaki dan, gdje živiš i gradiš svoju budućnost. Ipak su i ti korijeni jako važni i vjerujem da nije slučajno da imaš nick koji odaje te korijene i da smo se i ti ii ja, premda izvan domovine srele na hrvatskom blogu. Jer, sikreno ne bih se (barem az sada) mogla zamisliti na nekom austrijskom blogu. Razumiješ? Želim biti u kontaktu sa svojim zemljacima na blogu, kao što želim biti zajedno sa svojim bečkim prijateljicama na kavi. I tebi ugodna integracija i nosi to svoje bogatstvo korijena s ponosom u svojoj sadašnjoj domovini.)))
lipa mare, ma nemoj se ispričačavati za komentare, ja ih s takvim guštom čitam...pgotovo ove na ovu temu. I drago mi je da ljdui preko mog bloga razjašnjavaju svoje stavove i pokušavaju ih priblićiti. JEr interesantno je da čovjek nešto kaće i od nekoliko slušača svatko čuje nešto drugo. I tu često nastane problem, jer percepcija nije svima jendka i hvala Bogu da je tako. Vjerujem da ćete se ti i pegy razumjeti, makar i ne osjećale isto)))
pegy, hvala ti na razumjevanju. Naravno da i ja želim da u Hrvatskoj bude što prije bolje za većinu (a ne samo nekolicinu) ljudi i nadam se da će oni koji ostaju smoći snage da se bore za to bolje, jer mislim da je nekada i ta glasnoća potrebna. Da se ne dogodi da ljudi zaista pošteno rade i žive, muče se, vide neke stvari i stavove oko sebe, ali onda šute i na neki prešutan način dozvoljavaju razne anomalije. Ali koliko te ja poznam, vjerujem da ti ne šutiš i to mi je drago, jer samo sa svojim primjerom i ponekda glasnom kritikom na loše stvari, se neko društvo može mijenjati. Meni se u jednom momentu učinilo u Hrvatskoj da je to Sizifov posao. Ali ja više nsiam tamo, pa nne mogu suditi tako kao oni koji jesu. Voljela bih da to ne bude tako)))
30.03.2007. (21:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jja
Dobar post, najgore je onima koji nisu ni na nebu ni na zemlji...ovu drzavu ne prihvate i sami odluce biti stranci (uvijek si auslender je izjava UPRAVO onih koji i ZELE biti drugaciji od jadnih Svaba, ja sam se ovdje bolje uklopila nego doma, dapace nekim svojim mjerilima o redu, radu i nacinu zivota sam u Cro strsala) - dakle ovdje nisu nikad doma, onaj stari dom vise ne poznaju jer se u medjuvremenu promijenio. Jedino ovdje nikako porodiljni nije duze nego u Cro, dapace tri put krace pa je shodno tome i lova manja. Priznajem ne razumijem taj dio gdje nisi smjela raditi, ne znam koliko je to ovdje drugacije ali ovdje sam smjela i radila od prvog dana. To naravno ubrzava ucenje jezika, pa nailazim cesto na ljude koji mi u oci kazu da ne vjeruju koliko sam kratko ovdje jer je nemoguce u tom roku tako nauciti jezik. Sto reci? To su isti oni koji ni materinjji doma nisu u 20 godina naucili kako spada, pa sad sve mjere svojim pristranim i grbavim stapom.
Mislim da sam se integrirala, uzela sam drzavljanstvo, jer mi nema smisla sjediti na dvije stolice i ne imati pravo glasa ovdje gdje zivim a imati ga tamo gdje mozda pogresno donesene odluke necu snositi na svojim ledjima...s time da moram napomenuti da si ti jako cesto doma i zapravo bi me cudilo da te pukne neka teska nostalgija ;-). Nekako mislim da je teze kad ne odes doma po godinu dvije...kad te od toga dijeli 20 sati leta ili iznos od par tisuca dolara...
I smijesno mi je kad me netko ide uvjeravati da cu u tudjini biti uvijek nesretna. To shvacam kao nacin da utjesi sam sebe sto nije imao hrabrosti i sam skociti.
Hrvatski pricam cesto i javno, naucio ga i on. Pronasla sam se i u dijelu lipe mare gdje pise o odvajanju novaca za putovanja u umjesto za shopping, sve isto...vidjela sam svijeta kao jako mlada i bas zato mi je bilo lakse odluciti u cemu ne zelim odgajati svoju djecu.
Pegy - dom je tamo gdje ti je lijepo, gdje su tvoji najmiliji i gdje mozes zivjeti zivot dostojan covjeka. Zasto bi nesto tako lijepo vezali uz neke geografske granice?
31.03.2007. (14:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
evo sad samo jednog kratkog komentara, nikako novog posta ;-)
JJA - sad sam se ja u svemu prepoznala, osim sto jos nisam uzela drzavljanstvo. ali i to se spremam, sjela mi je i ta kockica na svoje mjesto. jedino bih dodala jednu stvar koja nije recena a koja tebe i mene cini mrvicu razlicitima od Anke - cinjenicu da je ona ipak u vezi sa "zemljakom" a mi ne. zato je i nas zivot mozda drugaciji a i integracija mozda tece brze.
31.03.2007. (22:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka
JJA; hvala, razumijem točno ovo što pišeš o tim nekim floskulama o "vječnim stranicama", i ja to tako vidim. Istina, je sam dosta često u Hrvatskoj, premda ne prečesto jer mi niti to ne odgovara i bilo bi mi prenaporno, volim sve dozirati.
Što se tiče izjava ljudi kako si u tušini uvijek nesretan jer to ne može biti tvoj dom, sitina je da se radi o percepciji ljudi koji to uglavnom nisu niti pokušali. Premda ima i onih koji jesu, ali se nisu odlučili na taj skok u potpunosti, već samo tijelom, a ne i dušom.
Ovo s porodiljnim je u Austriji tako da može trajati dvije i pol godine. Ako dobro zarađuješ, 600 Eura mjesečno nije neka naknada, ali ako nisi radio kao ja, pa onda ipak imaš opravo na te novce, to je jako dobro. Čini mi se da sam vidjela da ej taj kindergled u Njemačkoj sada povećan, ili? JA nisam smjela po zakonu raditi jer sam došla preko Savršenog i dobial obiteljsku vizu koja ti omogućuje boravak, ali rad tek nakon pet godina boravka u zemlji. Osim us lučaju ako te firma čeka jer si u kljušnoj radnoj snazi, pa ti oni sve srede, ako što su Savršenom. Kako je moej zanimanje prilično netraženo, nisam ništa mogla po tom pitanju Ali to je sada iza mene, hvala Bogu.
lipa mare, dobro si ovo primjetila da je tebi i JJa sigurno integracije brže tekla jer ste se udale za "strance".
Pozdrav svima, integriranima i ne-integriranima
31.03.2007. (23:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pipi_piaf
cuj, puno si tema otvorila postom... po mome iskustvu (i zdravorazumskome mišljenju) dom je ono gdje ne osjećaš kontinuiranu potrebu da budeš negdje drugdje. ne mislim time da se promjenom geografskih paralela i meridijana može potisnuti kulturno, društveno i ino nasljeđe koje svi (premda da podsvjesnoj razini) nosimo u sebi kroz cijeli život (isto kao što ono čemu nas nauče u obitelji nadopunjava naš genotip - i često uvjetuje da ponavljamo stalno iste greške u sličnim situacijama (ili, u boljemu slučaju, potežemo stalno dobre poteze u drugim ljudima teškim situacijama). biljeg stranca mislim da više manje uvijek ostaje, ali tak biljeg ne mora biti opterećujući, niti mislim da je apsolutno loš: perspektiva Drugog vidi 'mane' društva koje dolazi pa može i spriječiti njihovo ponavljanje. 'domoroci' ih većinom ni ne vide, isto kao što mi većinom ne vidimo (barem dok nas život na to ne prisili) 'felere' u odgoju. time sam ti zapravo rekla i što mislim o mogućnosti potpune integracije...
a što se tiče nostalgije... postoji jedna izvrsna knjiga na tu temu (Future of Nostalgia Svetlane Boym, Ruskinje koja živi već godinama u SAD-u)... ona kaže da je "žudnja za drugim prostorom zapravo žudnja za drugim vremenima". kada netko žudi za 'svojom rodnom grudom' - žudi za djetinjstvom, za lijepim sjećanjima- ne za geografskim prostorom (zbog nekog se razloga i otišlo:-(), nego za drugim vremenom... kada se čovjek vrati 'na rudnu grudu', nakon prvotne euforije zbog povratka, što slijedi? obično razočaranje: "svari su nekad bile drukčije..." možda zvuči suludo ovo što pišem (i sama sam boravila neko dulje vrijeme izvan Hrvatske i što bih u nekim trenucima dala da mogu nekome reći na hrvatskom da me boli trbuh i što bih u nekim trenucima dala da mogu pomirisati grad...), ali je prilično blizu istini: čovjek je 'svoj na svome' tamo gdje postoji jedan broj ljudi koji ga razumije i s kojim se nalazi na istim valnim duljinama (ne nužno i meridijanima i paralelama). ono što hoću reći (stalno imam osjećaj da mi izmiče iz riječi pravi značenje... toliko o materinjem/nematerinjem jeziku:-)... integracija je stvar volje i želje (ona je dakako veća kada je voljena osoba pripadnik te druge kulture) i zdravorazumske procjene dokle se i koliko može ići sa 'svojim' na (ipak) tuđem teritoriju...
u svakom slučaju, o temi je porodiljnoga i ostalome što si pisala već porpilično (dobro) komentirano, pa se neću petljati...
01.04.2007. (14:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jja
"jedino bih dodala jednu stvar koja nije recena a koja tebe i mene cini mrvicu razlicitima od Anke - cinjenicu da je ona ipak u vezi sa "zemljakom" a mi ne. zato je i nas zivot mozda drugaciji a i integracija mozda tece brze. "
Slazem se.
"ona kaže da je "žudnja za drugim prostorom zapravo žudnja za drugim vremenima".
Odlicno receno! Nasla sam knjigu na Amazonu, ide na moju wish listu.
Da 600 eura su odlicni novci, jer ovdje ako ne radis nemas pravo na njih, a ako radis, da bi dobila 600 eura godinu dana, trebalo bi ti to biti 60% tvog neto dohotka koji si zaradila prije trudnoce. Svidja mi se vise austrijska porodiljna politika. Ja sam doduse iznimka od pravila i zbog stipendija i freie mitarbeiter statusa dobila bih figu da sad zatrudnima izgubila bih prilicno dobru placu, pa su samim time i neke odluke teze. Kindergled nije povecan u Njemackoj, on godinama iznosi 154 eura po djetetu i po mjesecu, cak i ako "dijete" studira, pa se kroz 20 godina nakupi lijepa svotica, tko uspije dotad sacuvati. Povecala se porodiljna naknada za one koji rade. Jer su zakljucili da visokoobrazovane osobe najteze donose odluku o djetetu jer su sa starim sistemom gubile sve novce.
01.04.2007. (15:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MonoperajAnka
pipi_piaf, istina je da svoje naslijeđe nosimo sa sobom, i to je dobro jer imamo svoj identite koji je bitan u integraciji (koja nije asimilacija). Iz te pozicije i ja gledam an taj proces. Ne određi se svoga, ali prihvatiti i one vrijednoti svog novog okrušenaj koje te čine ispunjenom osobom. I potpuno stoji da možemo imati možda i bolji uvid u to društvo od "domorodaca".
Što se pak potpune integracije tiče, na nju ne pristajem niti u jednom društvu, jer bi to značilo da pristajem na apsolutno sve u nekom društvu. A takvog savršenog nema. PA se u tom smislu nisam nikada u potpunosti integrirala ni u hrvatskom društvu jer me previeš toga smetalo. I sto kao što se ni ovdje en želim integrirati sa stvarima koje smatram temeljno lošima, i koej nemaju vez samo sa kutlurološkim razlikama.
Toliko o (ne)potpunoj integraciji. Ovo za nostalgiju mi se strašno svidjelo i puno ti hvala za naziv knjige i autorice. I meni se čini da ej to vrlo blizu istini. Sva sreća da sam nekako intuitivno prepoznala te temelje nostalgije, pa nisam počela glorificirati trenutno stanje u svojoj rodnoj grudi, već mogu dosat objektivno i sa odmakom vijeti neke stvari koje su me i prije smetale, ali ih sada mogu nekako brže detektirati i razumjeti uzroke)))
JJA, tako znači? Pa i tu se zapsolene žeen bune na tu istu svotu za sve koja im se nakon nekih godinu ili godinu i pol ponudi...Najbolje je onima koji ne rade, već samo rađaju djecu (mislim financijski)...a obično se i radi o nižeobrazovanim ženam koje i nemaju volje za nekom karijerom. Ova skupina žena koje bolej zarađuju su još nezadovoljne, ali nadam se da će i to promjeniti. Po mom sudu, Austrija je vrlo dobra zemlja za roditi i odgajati djecu, po više faktora, ne samo porodiljskoj politici.
02.04.2007. (23:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
vec sam mislila da necu imati nista vise za komentirati pod ovim postom a kad ono....zanimljiva zadnja recenica tvojeg odgovora JJA. da, i meni se to cini, dobra zemlja za roditi i odgajati djecu. osim sto me danas puknulo po glavi nesto drugo, jedna druga stvarnost u vezi djece. opisala sam to cak u cijelom postu :-), onakva ljuta kakva sam bila (i kakva budem, cim se toga ponovno sjetim)....ali takvih babetina ima svugdje.
prije neki dan me nasmijao neki film gdje jedna zenska, engleskinja, kaze svojoj unuci, poluamerikanki (film je naravno komedija): nemoj me grliti, mi englezi smo hladni, ne volimo druge ljude, volimo samo pse. (a ima i vic o tome kako europljani imaju ljubavni i seksualni zivot a englezi termofore :D). tako i becke babetine ( a i pokoji stariji muskarac) sline nad mojim psom a na djecu se otresaju.
03.04.2007. (20:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...