Krenula sam na jedan tečaj koji organizira bečki zavod za zapošljavanje i jedna Job-Transfer firma. Princip je zanimljiv. Nakon prvog mjeseca rade selekciju i odabiru koga će zaposliti u svojoj firmi, a tko se vraća na burzu rada. Ako vas preuzmu, zaposleni ste kod njih i oni zajedno s polaznicima traže poslove u svojim partner-tvrtkama, idete na praktikume dok ne nađete posao koji ste tražili. Može trajati od jednog do devet mjeseci, što je u pravilu dovoljno da svatko nađe svoje suđeno radno mjesto.
Ono što je odlično za nezaposlenu osobu je to da je u nekoj aktivnoj grupi koja ima zajednički cilj, zaposliti se. Da to ne radi sama, već ima jednu respektabilnu tvrtku za zapošljavanje iza sebe. I da za čitavo vrijeme trajanja traženja posla, dobiva sasvim pristojnu naknadu (čak i ako nikada nije radila u Austriji, kao ja). Dakle, zaposlenje slijedi odmah, a s vremenom vas transfer-firma proslijedi-transferira u onu tvrtku gdje ste htjeli doći i želite ostati.
I tako idem na razne radionice koje vode psiholozi i socijalni radnici, učim se kako se što bolje predstaviti na razgovoru za posao, kako napisati dobar životopis i sl.
I tamo sam upoznala razne ljude. Neki su Austrijanci, a neki doseljenici. Ne znam koji pojam je gori, gastarbajteri ili auslenderi. Obje su zapravo iskrivljenice izvorno njemačkih riječi. Ali znate na koga mislim.
I često se spominje integracija. I ja dosta razmišljam o tome zadnih dana. Što meni znači taj pojam? Jesam li se integrirala i u kojim područjima? Može li se čovjek potpuno integrirati, ako mu nedostaje neko područje života koje mu nije zadovoljeno. Kao što meni nije bilo moguće donedavno pristupiti tržištu rada ovdje.
Pa se onda pitam osjećaju li se ne-integrirano i ljudi u mom hrvatskom zavičaju, koji su tamo rođeni i odrasli kao i ja, ali nisu otišli u neku stranu zemlju već su ostali u svojoj rodnoj grudi, ali onda ne mogu naći posao ili rade poslove ispod svog intelektualnog nivoa, da bi preživjeli? Je li to onda neka neintegriranost u vlastitoj zemlji? Ili se to nekako drukčije zove?
Pričam često sa ljudima o tome. I premda sam mislila da o nogometu, politici i roditeljstvu svi sve znaju, otkrila sam da i o životu u tuđini isto tako imate pozamašan broj stručnjaka. I vrlo slično kao i pasivni promatrači sporta na televiziji, o tome vam svoja iskustva govore i oni koji nisu nikada probali živjeti negdje izvan svoje domovine. U izjavama tipa: "Ja nikada ne bih mogao živjeti negdje drugdje, osim u Hrvatskoj" pretpostavljam da zapravo čovjek izriče svoju želju da ne živi nigdje drugdje, a ne neku stvarnu mogućnost.
S druge pak strane, postoji još jedna zanimljivija vrsta ljudi, koji doista žive u nekoj stranoj zemlji, ali se prave da to zapravo i nije baš istina. I premda svaki dan odlaze na posao, dolaze kući, djeca im idu u vrtić ili školu, provode vikende i slobodne aktivnosti, druže se s prijateljima u tom nekom stranom gradu uredno će vam odgovoriti kako im to nije dom i za njih je ići doma, ići u svoj rodni zavičaj.
I zakleti će se na tu svoju rodnu grudu koja je predivna, najljepša, topla... ali tamo ipak neće roditi svoju djecu, jer bolnice su ovdje ipak na malo višem nivou, porodiljski staž teče dvije i pol godine, a porodiljske naknade su veće, tamo neće niti raditi, jer posla nema ili su plaće premale da bi se moglo pristojno živjeti. I sve u svemu imati će jednu dijaboličnu sliku o tom groznom i neprijateljskom mjestu gdje žive svaki dan i toj prekrasnoj domovinskoj oazi koju posjećuju povremeno u svom ne-stvarnom životu.
I zapravo se radi o ne-prihvaćanju stvarnosti i života koji žive. Vjerujem da je takva pozicija vrlo nezdrava za psihički i duševni život takvih ljudi, koji više ne znaju gdje im je što, gdje žive, a gdje im je zavičaj iz kojega su potekli i nekada živjeli.
I ono što mi nikako nije jasno, je kako netko uopće može kvalitetno funkcionirati s tim podvojenostima u sebi. I moje redovito pitanje takvim ljudima je: "Čovječe, zašto se ne vratiš tamo gdje osjećaš da pripadaš?" I tu obično nastane muk. Jer vratiti se može tek kada se iscijede sve pogodnosti ovog malo dužeg i socijalno razvijenijeg kapitalističkog društva.
Ali da se vratimo na temu integracije. To bi trebala biti neka prilagodba u to novo društvo u koje smo stigli. Prva stvar je naravno jezik. Teško je integrirati se bez znanja jezika. I stalnog usavršavanja. To je nešto što puno gastića nikada ne učini, ili učine samo minimalno koliko im treba za posao. I tu dolazim do integracije u području rada. Često se ona zna zbog ekonomskih razloga dogoditi prije nego li se ostvari ova sa jezikom. Nakon toga bi trebala doći neka društvena i kulturološka integracija. Ali ako je jezik zakazao, teško se može očekivati zanimanje za kulturu ili neke društvene događaje. A mnoge ne zanima niti kultura vlastitog kraja, pa je onda još teže očekivati zanimanje za tamo neku tuđu kulturu, makar njome bili i okruženi. I tu zapravo i sve stane, ako je cilj samo zaraditi novce, a za sve drugo se čovjek zavlači u svoj brlog iz kojega sanjari o svom kraju i ne upušta se u nikakve društvene aktivnosti koje bi ga spojile sa ljudima ili društvima kraja u kojem živi.
Ono što je meni osobno najteže palo je pravna (a i jezična) nemogućnost rada po dolasku (osim na crno i nevezano uz struku i obrazovanje koje sam stekla) nakon koje je uslijedilo majčinstvo u zapravo još mojim počecima integracije ovdje. I ti dugi dani mlade i zbunjene mame koja još ne govori dobro njemački jezik, sa mužem koji radi (i povremeno pliva nakon posla), daleko od familije i sa tek nekoliko prijateljica.
I to je nešto što će mi uvijek ostati u sjećanju kao teško. I premda mi znaju žene i u Hrvatskoj reći kako su i one bile same za vrijeme porodiljskog, svi rade, nitko nema vremena, ipak je osjećaj barem blizine i mogućnosti drukčiji, ali to je nešto što je nezahvalno objašnjavati onome tko to nije proživio sam.
S druge strane, možda bi mi ostanak u domaji i blizina familije donijela neke druge probleme, a za koje sam isto čula od nekih svojih bečkih i zagrebačkih prijateljica kojie žive blizu svojih familija (to uključuje i svekrve) i koje bi rado da nikoga nema oko njih i da im se nitko ne petlja u život.
I sada ovdje obično dolazi jedna rečenica koja otprilike glasi:" Odlaskom iz domaje, nešto dobivaš, a nešto gubiš."
I o toj rečenici sam dosta razmišljala. I došla do zaključka, koji ću podijeliti s vama, i zbog kojeg se već veselim se vašim komentarima.
Istina je da su neke stvari ograničene geografski, vremenski i slično. I ako sam dalje od svojih roditelja i braće, prijatelja... ne mogu ih svaki dan vidjeti. Jesam li time nešto izgubila, iskreno ne znam, možda jesam, neki češći živi kontakt. Jer uz svu današnju tehniku, u kontaktu sam onoliko koliko želim, pišem, razgovaram, a ako treba i gledam preko male kamere. Ali zato kada vidim te drage ljude uživo, to je za mene kvalitetno i prekrasno, svaki puta. A može biti i svaki mjesec, ako tako poželim. Jer Zagreb nije daleko.
To je dakle, ono što mi ovdje nije pri ruci. Ali zato postoji jedan novi kulturni i društveni život (novi bečki prijatelji). Sve drugo, životni standard (novi stan u vlasništvu), socijalna država (porodiljski i sl.), medicinska usluga, javni prijevoz i još hrpa više ili manje bitnih okolnosti koje život čine boljima... a uskoro i posao u struci. Čime će i moja integracija zaokružiti i to važno područje života. Što ne znači da će ikada prestati, jer to je proces koji traje. I svjesna sam da ću uvijek ovdje biti došljak i da ću uvijek morati učiti jezik i da ga neću nikada perfektno govoriti kao materinji.
Ali ću biti integrirani došljak koji sa upoznavanjem i proučavanjem razumije i u stanju je zavoljeti svoje novo okruženje i u njemu ostaviti svoj trag.
Što se tiče osjećaja vječnog stranca moram priznati da sam u svom rodnom Zagrebu nakon rata često imala taj osjećaj, a nakon otkrića da u svojoj novostvorenoj domovini nemamo uvjete za stambeni kredit, osjetila sam se poput najvećeg stranca igdje, i to baš usred svog rodnog grada.
A predbacivanja da je najlakše otići i ako svi tako naprave, nećemo izgraditi državu su za mene često floskule. Jer se upravo zadnjih dana otkrivaju razna klupka u centrima onih koji su vodili Hravtsku u ratu. I zašto bi moj izbor zapravo morao biti prihvaćanje nekih temeljnih nacionalnih odluka i načina vođenja zemlje tako da se žrtvuju mladi ljudi i to za nešto što se možda moglo i politički dogovorit da je postojalo malo više diplomatske mudrosti, jer su se rukovanja i pregovaranja sa zločincima, ionako događala. Unatoč našem ponosu i žrtvama. Pa su se onda mogla događati i bez tih izgubljenih i zapravo žrtvovanih u političke svrhe, mladih života.
I pitanja tipa: "Ne pitajte što je domovina učinila za vas, nego što ste vi učinili za nju" su jedan fantastično dobar način da se potakne masovna psihologija patriotizma i osjećaja da smo mi uvijek dužni činiti nešto za domovinu. Premda nas, osim na izborima koji su slaba nada da će ikada naš glas doprijeti dio političara, nitko ništa ne pita. Jer djecu u ratove ne šalju ti isti političari koji su stanju postavljati takva pitanja. To je samo dobar način da se narod ujedini, da se osjećaj nacionalnog jedinstva digne, i ono najvažnije, da se da povjerenje takvom političaru koji zapravo od vas nešto očekuje, pa automatski ne morate vi ništa očekivati od njega.
A najmanje to da ti isti nacionalni vođe svoju djecu i unuke pošalju u rat za domovinu.
Možda je moj način da u nekoj drugoj zemlji doprinesem tome da se Hrvatsku i hrvatski jezik i tu nesretnu (a možda i nepotrebnu, ali svakako izigranu) žrtvu Domovinskog rata prepozna kroz moj suživot sa nekim drugim ljudima, kojima pokazujem da imamo kulturu i širinu.
I za kraj... Moj zavičaj će zauvijek ostati moj rodni kraj u kojem sam odrasla, proživjela mladost, školovala se i gdje imam familiju i prijatelje. I to mi nitko neće uzeti. I svaki odlazak u Hrvatsku je za mene praznik i nevjerojatno veselje. Idem u svoj rodni kraj i tamo me čeka puno ljudi.
I prekrasno mi je doći za vikend, prošetati, izaći sa Savršenim dok bake i djedovi čuvaju djevojčicu. Ali nas dvoje se nakon par dana samo pogledamo i znamo i jedan i drugi što taj pogled znači... predivno je doći, ali ovdje više nismo doma i teško bi se opet navikli živjeti u tom okruženju.
I zato se s istim veseljem vraćamo u Beč, u naš dom, mjesto koje smo odbarali gdje smo sretni i gdje (barem za sada, a pogotovo sa mojim novim poslom) ima više onoga što smo dobili nego izgubili. Jer gube samo oni koji ne znaju u svome srcu napraviti mjesta.
I zato se osjećam još bogatijom. Jer uz svoj rodni kraj, imam još jedan, onaj u kojem sam odlučila živjeti. Ne vidim zašto moram nešto gubiti.
I kada vam kažu da ste nešto dobili, a nešto izgubili... provjerite u svom srcu je li doista tako i ako je, vratite se tamo gdje nećete ništa izgubiti. Ako takvo mjesto u vašem srcu postoji.
|
