Jednom davno sam čitala neki intervju nekog talijanskog intelektualca (zaboravih vrlo ime) koji je pričao o fenomenu prikrivanja praćenja Sanrema među talijanskim intelektualcima pod izlikom kako je to niskovrijedni kičeraj nedostojan gubljenja vremena. Pa je on tako odlučio baš na dan održavanja tog festivala, pozvati prijatelje kod sebe na večeru. I nećete vjerovati, sva gospoda su imala već nešto u planu. Nakon malo preispitivanja i detektivskih radnji, otkrio je da su svi doma gledali televizijski prijenos te smotre lakih nota, neukusa i parade.
Jučer navečer je bila završnica hrvatskog izbora za pjesmu Eurovizije, poznatija kao Dora. Večer prije, na drugi dan biranja pjesama za finalnu večer, gledala sam i ja svoje omiljene "dosadne stričeke koji samo nešto bublaju" kako je stručno ocjenila moja djevojčica emisiju Opće prakse na HTV-u, a sa neskrivenim žarom u toj ocjenio joj se pridružio i Mr. Perfect, za one koji ne znaju, moj zakoniti, muž, ljubavnik, prijatelj i otac naše djevojčice.
Daklem, ta četiri stričeka, prezimenom Zidić, Maković, Mandić i voditelj Pofuk komentiraju događaje proteklog tjedna. Sve rasni intelektualci, a po meni i dobronamjerni stričeki, daklem i neka moralna vertikala ja zadovoljena. Čak i kod često sarkastičnog Mandića, koji mi je ponekad zbog svoje dječje tvrdoglavosti i najsimpatičniji, ali i najranjiviji. Ali o njima detaljnije kojom drugom zgodom.
Uglavnom, na početku zadnje emisije komentirali su nastup operne pjevačice Ivanke Boljkovac sa Davorinom Bogovićem i Mladenom Burnačem. Prvi je poznat po svojoj rokerskoj karijeri, sada već davnih 80-tih, a drugi... nemam pojma po čemu, ali i on je navodno pjevač.
I tako se gospodin Maković zgrozio nad tom lakrdijom, tj. kombinacijom nekog polu-opernog napjeva i veselih nota dvojice momaka koji joj kao udvaraju, a ona ih odbija i obrnuto. Na to je, inače poznavatelj i kritičar klasične glazbe, voditelj Pofuk samo dodao kako to što se moglo vidjeti i čuti nema veze sa opernim pjevanjem. Čisto kao informaciju gledateljstvu, koje uglavnom nije baš oduševljeno operom, o čemu svjedoče i slaba posjećenost dotičnoj vrsti pjevanja u kazalištima po Lijepoj našoj.
S druge strane se veseli vrckavi trojac, skraćeno BBB (Boljkovac, Burnać, Bogović) stalno pravdao u izjavama kako je njima cilj dobro se zabaviti, a sve drugo nije važno. I premda su svi troje nekako simpa kao ljudi, ipak su se zbog svog nastupa našli na meti, opet jednom drugom simpatičnom stričeku. To je očito samo dokaz kako dobronamjernost nije uvijek dovoljna. A ni želja za zabavom jer je očito ta želja različito ispunjena kod različitih ljudi. Ili možda, različitih slojeva ljudi? Ovdje mislim na onu diferencijaciju, raje, naroda, mase od onih obrazovanijih, profinjenijih, istančanijeg ukusa. Ili se radi o nečem trećem?
Pa ću krenuti od sebe, jer sama sebe (valjda) najbolje poznajem i teško mi je uvijek opravdavati izjave ili stavove drugih. Iskreno, ne nazivam se gotovo nikad intelektualkom, premda bi netko taj izraz za mene možda i upotrijebio. Meni je već samo prišivanje tog pojma samoj sebi upitno. Neka drugi sude o tome. Osobno mislim da imam previše rupa u znanju, da se ne trudim baš stalno i u svemu obogaćivanti svoja znanja i širiti vidike. A i ne volim operu. Ako se i to računa. Premda volim slušati klasičnu glazbu, i to uglavnom insturmentalnu. Ali kad mi krenu pjevati... i to onako visokim tonovima na granici sa urlanjem, zgrozim se i tu sva moja širina i želja za novim saznanjima prestaje, barem na tom području.
I volim gledati te užasne parade taštine i kiča, kao što bi neki opisali našu glazbenu Doru. Ne samo zbog toga kako bih mogla pljuckati po tome (iako i to radim), ne zato da čujem nove tračeve (iako i to volim čuti), već zato što volim gledati kako se ljudi snalaze u takvim situacijama i zato što volim glazbu. Istina, bude tu puno glazbenog smeća, ali uvijek bude i koja dobra pjesma zbog koje mi nije žao što sam odslušala i onu hrpu loših. A iznad svega sam znatiželjna. Volim pogađati što bi se ljudima moglo svidjeti, volim vidjeti što, kako, zašto i onda to sve analizirati. Makar se radilo o i nečem tako kičastom. To bih usporedila sa dolaskom u savršeno ukusno namješten stan, gdje je sve apsolutno ukusno i po mjeri... Mislim, ono... doza kiča treba postojati. Čisto da pokaže neku ljudskost, slabost, stršanje, neku uspomenu koja je smiješna i ne uklapa se možda u interijer, ali ima neku sentimentalnu vrijednost.
Ono od čega mi je stvarno i iskreno zlo, su te estradnjačke kuhinjue, potplaćivanja i sl. I razni klonovi narodnjačkih klanova. Tu nemam mjere, niti bih propustila makar i dozicu Huljićevske kuhinje (poznato je da gospođa Huljić sklada svoje vrle tekstove i dok suprugu priprema ručak - to je valjda i okruženje za takvu vrstu tekstova).
Ali zato ovoj ulickanoj, vrlo skupoj HTV-ovskoj (kaže Savršeni da bi i on znao tako sa tuđim novcima raditi spektakle i uživati malo u Opatiji) Dori, postoji konkurencija. I to vrlo opaka, ako mene pitate. Naime, na Z1 već drugu godinu traje Dora-Mora sa ekipom iz Malnarove Noćne more. Natjecanje se održava u polukristalnoj dvorani Republike Pešćenice.
Za razliku od sjaja i taštine, ovdje se može vidjeti ona raja sa tzv. dna. Jer tu su pijanci, transvestiti, lokalne zvijezdice, a ima i ljudi sa upitnom inteligencijom. Voditelji nisu dugokose prsate manekenke koje izvaljuju hrpu blesavih i neduhovitih aluzija i promoviraju uglavnom sebe, već jedan pravi pravcati Cigan (sa velikim slovom, jer se tako i sam naziva). To je prava lakrdija i za razliku od napisanih tekstova koji bi trebali izazavati efekt smijeha nakon propisane duhovitosti, tu prevladavaju spontanost, totalna zezancija, lakrdija... Ali efekt je punokrvna zabava. Možda baš zato što su granice pomaknute.
U redu, priznajem da sam na momente zdvojna jer mi je nekih ljudi stvarno žao. Jer vidim da to shvaćaju doslovce i sebe vide u nekom drukčijem svjetlu, nekih pravih zvijezda. Ali onda s druge strane si pomislim, zar isto tako, samo na nekom formaliziranijem stupnju, nije i sa ovom opće-prihvaćenom estradom?
Ipak je njima Malnar dao neki smisao, stvorio neki prostor za one otpadnike i jadnike koje nitko ne želli vidjeti, a fifice (svi koji su užasno važni i nedodirljivi) ih zaobilaze s prijezirom u velikom luku. Jer to je puknuta ekipa.
Ja sam se gledajući tu Doru-Moru stvarno nasmijala do suza. Pohvale i pratećem bendu Rusvaj koji su to stvarno sjajno odradili. Dečki su super svirali i otpjevali većinu toga, jer pravi natjecatelji nemaju veze sa pjevanjem. Ali su to ovi dečki sa dobronamjernošću i smijehom prihvatili. Čak mi je i prognani i inače nesimpatičan sirovina Vuco bio tamo nekako simpatičniji. Svirao je bubnjeve Ševi koji je pjevao "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac". Bili su tu i Jaran, Anđa, Darko, Emir, Sandra Dabo-neokrunjena kraljica Zrća...
Mislim da se zaista ne radi o izrugivanju, već o jednoj pravoj anti-situaciji dovedenoj do apsurda i pravom ogoljivanju naše stvarnosti, našeg licemjerja.
I već sam se znala pitati što se dogodilo Malnaru da od čovjeka koji je obrazovan i koji je proputovao svijet, ako hoćete i jako zgodnog i privlačnog (po ovim našim uobičajenim standadrima) muškarca pretvori u prostačkog i ciničnog neokrunjenog kralja, Cigana, klošara, samozvanih pjesnika i umjetnika.
I kada malo bolje pogledam ovu takozvanu normalnu prihvaćenu stvarnost u Hrvatskoj poslije rata, nije mi uopće ta rezignacija i prelazak na cinizam i lakrdiju tako nejasan. I vidim u njemu, kroz sve te slojeve razočaranosti i branjenje psovkama, jednog još uvijek iskrenog čovjeka. Puno iskrenijeg od mnogih koje gledamo svaki dan na ovim javnim teve programima. Ne zagovaram ovdje psovanje, pijanstvo i sl. Samo komentiram jednu stvarnost koju vidim. I koja je često drukčija nego što se čini na prvi pogled.
I zato mi je neizmjerno drago i simpatično da je gospodin Pofuk u svojoj intelektualnoj emisiji jednom prilikom na kraju pozdravio svog drugog kolegu sa jedne druge anti-televizije čija emisija je taman počinjala.
To ja zovem intelektualnom i emocionalnom širinom i pravom borbom protiv intelektualnih snobova. Žao mi je jedino što su dobri sadržaji i ljudi često zatrpani u nekim krajnostima. Ja bih voljela neku sredinu, koja onda vjerojatno ne bi bila toliko snažna. Ili ovim malo drukčijim rječnikom: "Ne možeš i prdnut i stisnut".
Zato neka bude i Dore i anti-Dore. Jer zabave ima i na jednoj i na drugoj. Puno ovisi, kao i obično u životu, o perspektivi i dobronamjernosti gledatelja.
I da, hrvatska publika mi je stvarno neiscrpan izvor vječnog čuđenja i stvaranja moje osobne definicije kao o najkontradiktornijem narodu. Jer dok jedne godine izabiru Štiklu, ove godine je pobjedio stari roker... Jedinu konstantu vidim u osobno najsimpatičnijim Kraljevima ulice koji su po drugi puta drugi... Ali život na cesti je ipak najbolji i možda neka providnost želi sačuvati simpatične ulične svirače od pomicanja granica u ufuravanja u hrvatske estradnjačke kuhinje...
Iako mi je odgovor starog Lacija na pitanje: "Zbog čega bi išao u Finsku?" i njegov odgovor "Zbog švedskog stola" bio nekako najbolji i najiskreniji argument za odlazak u tu lakonotnu kuhinju.
|
