23.12.2006., subota
Božić bez Ane... Uskrs bez Irene
Dragi moji!
Ja sam u domaji već neko vrijeme (izbjegavamo vikend neposredno prije Božića, pa putujemo obično suprotno od tih gužvi) i puna sam novih-starih dojmova, događaja, družim se jako puno u živo... i nedostaje mi ovaj nedirektni kontakt s vama.
Kako mi je vrijeme na kompu ograničeno, ne mogu vam napisati sve što bih htjela, ali ću izdvojiti neke misli koje nikako ne želim izostaviti na blogu.
Vidim da se i u nekoj široj javnosti počela jako isticati duhovna strana Božića kao neki trend. Vidim da su ljudi zbunjeni zbog svih tih poklona koje kupuju, iako i sami ističu kako to nije ono najvažnije. Većini je kupovina tlaka, šoping centri i ulice su prepune, gužva po gradu na svakom koraku... ali što se mora, mora se... To je običaj. A i lijepo je ljudima poklanjati, zar ne? Lijepo je i dobiti pokon. Pitanje je samo kakvu vrijednost pridajemo poklonima, kupujemo li nekima samo zato jer bi nešto trebali kupiti, a nemamo pojma što bi to moglo biti.
Zove mene tako jučer jedan član familije i pita što bi me veselilo za Božić. I ja u autu na putu za prijatelje, (ne)odgovarajući Savršenom gdje bi trebali skrenuti, onako u žurbi pomislim kako bih rado s tom osobom provela puno više vremena nego što se uspijemo vidjeti... jer vremena je malo, juri se - između ostalog i za poklonima.
I kažem da zaista ne želim ništa posebno (a zapravo želim, ali to ne stane u tih par riječi, jer već zove prijatelj na drugoj liniji) i neka uzme neku sitnicu koja se njemu čini zgodna u dućanu koji mi je spomenuo kao mjesto gdje će obaviti većinu kupovine za sve. Jer vremena za puno obilazaka nema.
Gledam i hrvatske televizijske programe i mislim kako želim otići na koncert za Zakladu koju je pokrenula Ana Rukavina. I jurim taj čitav dan i dolazim doma poslije podne. Imam malu pauzu, pa onda sa Savršenim na izložbu Leonarda da Vincija (četvrtkom je duže otvoreno) i onda na koncert. Slama me umor i ostajem doma. Nakon kratkog odmora nešto radim, dolazi djevojčica koja s bakom i dedom obilazi sva moguća predbožićna događanja, nastaje neka muvana i ja palim televizor na završnici koncerta.
Pjeva se neka pjesma (pretpostavljam spjevana za Anu) i na pozornici su svi... i njezina majka. Iza leđa joj stoji i grli ju (pretpostavljam) Anina sestra. Svi pjevaju, atmosfera prekrasna... Majka isto pjevuši i plače u isto vrijeme. Ja ju gledam i plačem. Uopće me ne zanima više ni ludnica Božića, ni ta trendovska duhovna strana niti ona istinska duhovnost i značenje Božića. Zanima me ta žena koja je izgubila svoje dijete, dijete koje je rodila i odgojila... to nekoliko tjedana prije Božića. I razmišljam o njezinom Božiću. Kako on njoj izgleda ove godine. I padne mi na pamet kako znam još jednu majku koja je svoju djevojčicu (isto tako posebnu mladu ženu koja je iza sebe isto imala supruga, ali i troje male djece) izgubila prije šest godina, nekoliko dana nakon Uskrsa. Ma, slučajnost naravno... ljudi umiru u svim godišnjim dobima i uoči svih blagdana. Ali sigurno nije slučajno da mi je sinula ta pomisao kako je ove posebne mlade žene Bog uzeo k sebi baš tada.
Božić je mali Bog, malo dijete. Rođenje je (čak i uz muke poroda) posebno veselje, novi život. Marija je rodila i odmah je znala da je rodila Sina Božijeg. A s vremenom je shvatila i da će smrt kao dio života kod njega doći prije nje. Premda neki prirodni tijek ne bi trebao biti takav. Ono što je utjeha je to da nakon smrti dolazi Život, Uskrsnuće.
Vjerujem da svaki roditelj više-manje osjeti uz taj osjećaj veselja i brigu za život svog djeteta. I zapravo se sa rađanjem uvijek rodi i strah, strah od smrti, ali ne više samo vaše već i vašeg nastavka u djetetu.
I koliko je god to nepopularno isticati u vrijeme veselja, onda kada slavimo rođenje, novi Život, s njim ide i Smrt. Onako, u paketu. Kao dio života. Mislim da će tako nešto osjetiti ovaj Božić majka Ane Rukavine. Možda je to na neki način slutila već i Marija, majka Isusova. I mislim da nije slučajno što su i Ana i Irena umrle blizu tih blagdana. Jer Ana je osim supruge, sestre, novinarke... bila prvo dijete svoje majke. I blizina ovog Božića i njezinog odlaska možda nije samo simbolična. Skupili su se mnogi ljudi dobrih vibracija oko njezinog projekta za Život. Isto kao što vjerujem da niti odlazak naše Irene nije bio slučajno za Uskrs. Jer se svake godine skupimo u zajedničkom sjećanju, a djeca povezuju sa njom Uskrsnuće i Novi Život, a ne ništavilo i kraj.
Ja ne pišem čestitke niti SMS-ove za ovaj Božić, ali svima koji ovo pročitaju želim od srca Božić za Život i ponovno Uskrsnuće.
|
- 18:28 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
12.12.2006., utorak
Jaje od guske
Jedna od stvari s popisa onoga što mi nedostaje u Beču je i hrana. Ne, nisam gladna, ali sam željna onih domaćih, prirodnih, bio (kako god hoćete) proizvoda. Jer ima i ovdje tih bio-linija, ali nije to ono naše, pravo-domaće na kakvo sam ja navikla. Tim više što imam dio familije na selu u domaji, točnije u Podravini. Moja baka je još živa i premda je već prešla osamdesetu, svaki dan se diže u zoru, hrani svoje kokice, patkice, guskice, zečeve... mislim da krave više ne muze (to je preuzeo stric). Ali zato ima vrt kakvog se ne bi posramila niti puno mlađa osoba koja bi se samo njime bavila. Zapravo dva, jedan kraj kuće i još jedan kraj rijeke (Bednje).
Baka Kata je najbolja žena koju znam. Ne samo zato što je iz one garde starih žena (jer ima i među njima zločestih), već zato što od nje nitko nikada nije čuo neku ružnu riječ. A nije da ona ne komentira. Vrlo je bistra i daje svoje komentare. Ali bez zlobe i upliva nekih svojih osobnih računa. U nekim kriznim bračnim situacijama između mojih roditelja, nije se baš nikada htjela miješati. Jednostavno im je rekla: "Ja vas nisam spajala, pa vas ne bum niti razdvajala". Zamislite danas svekrvu koja tako nešto kaže. Kratko, jasno i da onda zaista i stoji iza toga.
Iako ima svoje mišljenje, presude prepušta dragom Bogu. Ja sam joj kao gradsko dijete i najmlađa unuka (a i najbrbljavija) uvijek bila ona od koje je doznavala razne stvari koje nije nikada vidjela. A i naslušala se sirota mojih bisera... kao npr. onaj kada sam joj, dok mi je ponudila mlijeko koje je sekundu prije pomuzla od krave, odgovorila kako ja pijem samo mlijeko iz tetrapaka. Ili kada sam joj lijepo objasnila kako je pizza ono preko cijelog tanjura, na što se toliko smijala da su se i kravice počele okretati prema njoj.
Nama unucima uvijek je radila naša omiljena jela (šiškerlini na masti, štrukle od sira), a dok je mjesila tijesto ja sam se obično priključila sa malim komadićem. Iako mi je uvijek govorila kako nema sada vremena da to razvlačimo predugo, pa ćemo to jednom drugom prilikom. Nevjerojatno je kako ta žena koja nikada nije radila u firmi od-do, uvijek imala posla preko glave, a kratki odlasci na more od par dana su već drugi dan postajali tlaka za sve prisutne jer je njoj bilo dosta tog nerada, a doma kravice čekaju... Zapravo taj rad ju je održao tako dugo vitalnom i bistrom. Čak i kada je deda umro, a ona mislila kako više neće moći živjeti bez njega, opet se dignula u ranu zoru i krenula... u štalu, u vrt, na polje, k mljekaru, kuhati, u crkvu... I drugi dan opet, i slijedeći. Ne vjerujem da je ona imala vremena za depresiju, besmisao, dokolicu... i sve ono što danas ljude zna često mučiti. Kada je zima duga i hladna, radi umjetno cvijeće ili neke druge kreacije od ostataka papira, a znam da i ima i neku svoju bilježnicu u koju crta.
E, pa spletom okolnosti moj bratić koji vozi kamion prema ovom dijelu Europe gotovo svaki tjedan navrati do nas u Beč, prespava u toplom, a mi mu se svi veselimo. I onda baka i teta pošalju sira, putra, vrhnja mleka.... Ne baš tim redosljedom, ima tu još i voća i povrća iz bakinog vrta i sve je to uzgojeno po starinski. Umjesto agresivnih pesticida, baka koristi koprivu. Tako da mi i ovdje usred Europe još uvijek jedemo našu zdravu hrvatsku hranu (ne želim zvučati fatalistički kao urednica Škrinje), a koliko ćemo dugo, ne zna se. Odnosno, dok nam baku Katu posluži zdravlje. Jer gospodarstvo po principu svega po malo je najneisplativije u današnje vrijeme. Ali na samu pomisao da bi se kravice i svinje prodale, baku stegne oko srca i ne može to ni zamisliti. Pa se gospodarstvo održava po tom principu zbog nje i njezinog načina života na koji je navikla. Kada ona umre, vjerojatno će sa njom otići puno toga.
Jedan čitav način života. Života sa prirodom. Života koji možda ima puno više smisla od ovog kakav mi živimo. Jer svoje probleme rješavamo u beskrajnim razgovorima, odlascima na neka umjetno napravljena mjesta za opuštanje. A moja baka ode (svako malo) u šumu, vidjeti da li ima gljiva, ili izmisli neki drugi razlog i vrati se kao mlada djevojka, smirena i vesela i u stanju je još sat vremena pričati kako je u šumi divno, mirno, ptice pjevaju, potok žubori...
Voljela bi imati taj njezin mir... A i to intuitivno znanje kako pomoći samome sebi da nam život prođe u prepoznavanju smisla svaki dan u svakodnevnim poslovima. Možda je to uz prirodu lakše, jednostavno prirodnije?
U svakom slučaju, vesele ju moje provale i danas. Pa mi je tako zadnja dva puta poslala uz jaja od kokica i jedno ogromno jaje. Nazvala sam ju da joj se zahvalim i čestitam imendan i usput pitala od koje životinje je to veliko jaje. I kaj se s njim radi?
Slijedeći puta mi je ponovno poslala takvo jaje, ali je na njemu nacrtala gusku!
Poklonila sam ga svojoj prijateljici ovdje koja isto nikada nije probala guščje jaje. Moj fotoaprarat je nešto zaštekao, tako da mi fotke nisu uspjele. Pa sam zamolila prijateljicu da prije nego ga smažu okine koju... za uspomenu... na moju baku... i jedan svijet koji još osjećam u sebi dok imam sreće imati ga.
Pa je ovo ujedno i podsjetnik mojoj trudnoj prijateljici kojoj se naravno ne želim zamjeriti... od njezine prijateljice guščarice Anke.
|
- 16:04 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
04.12.2006., ponedjeljak
Ispovijed
Evo, odmah nakon nepristojnog naziva ili barem asocijacije na prostačku uzrečicu u prošlom postu... i još malo špotanja oko nekih različitih moralnih viđenja i djelovanja, slijedi (kako i priliči pokajniku) ispovijed.
Ne neka javna (blogersku sam dijelom već obavila), na sudu ili u medijima, već ona crkvena, katolička, između svećenika i ispovjednika. I to prvi puta u mom životu obavljena na njemačkom jeziku. Sasvim slučajno i neplanirano.
Prolazeći danas kraj Stephansdoma, odlučila sam nakratko svratiti i pomoliti se. Jučer nisam bila na nedjeljnoj misi (ipak je ovo ispovijed...), a i da se duhovno osvježim. I nakon kratke molitve u prepunoj Katedrali turista i ostalih posjetitelja, skrene mi pogled sa strane na ispovjedaonicu iznad koje gori mali semafor sa crvenim slovima zauzeto i zelenim slobodno. I baš taj tren izađe svećenik van, pogleda uokolo, vidi mene kako gledam u taj semafor, vrati se unutra i crvena oznaka se promjeni u zelenu. Hm, je li to neki znak, poziv, slučajnost?
Znam da danas ljudi često traže od Boga neke znakove. Drugi opet misle kako su nekima ti znakovi samo u glavi i da si čovjek onda tumači neke pojave tako da mu se uklope u sliku o znakovima koje im Bog svaki dan daje.
Moja racionalistička narav pomiješana sa ženskom intuicijom, premišljala se nekoliko trenutaka. A onda je (kao i obično) prevladala intuicija. Ne čisti instinkt, jer sam ipak učinila neki uvid u situaciju. Ali sam se prepustila ipak onoj strani kada se misli trebaju malo odmoriti, a duša naći okrijepu i pomirenje.
I uđem ja u prilično veliku i ugodno namještenu prostoriju zatvorivši za sobom dvoja tapecirana vrata, tako da buka izvana više uopće nije dopirala u ispovjedaonicu. Pozdravi me stariji, malo punašniji svećenik s naočalama na licu. Postoji neka pregrada kraj njegovog stolca, ali bez mjesta za klečanje i on mi ponudi stolicu nasuprot njega, a na pregradnom zidu primjetim nešto kao neki mali ugradbeni monitor sa nekom tastaturom (bilo mi je nezgodno viriti i proučavati).
I kažem mu kako se još nikada nisam ispovjedila na njemačkom jeziku i ne znam napamet tekst predviđen za ispovijed. Na moj odgovor kako govorim hrvatski, on počne pričati ruski, ukrajinski, pa malo poljski... to valjda tako da me ohrabri sa nekim poznatim riječima i kaže kako nema problema i da kažem sve onako kako znam na njemačkom.
I bio je to zapravo jedan kraći monolog, bez neke propisane forme. Naravno da neću pisati o tome što sam mu sve rekla, jer to je ipak ispovjedna tajna koja se govori samo svećeniku. On me saslušao, ne mogu reći da nije obraćao pažnju, ali ne neku osobitu. A i učinilo mi se da je u dva navrata pogledao na sat. Nakon mog izlaganja postavio mi je nekoliko pitanja, dao nekoliko savjeta. Ne mogu reći da nisu dobri, posebno jedan (koji i sama znam, ali sa strane izrečene stvari dobe nekako na težini). Ali sve je to nekako bilo izgovoreno kao pjesmica, na brzinu. Na kraju je još postiskao neke gumbiće na onom monitoru (valjda za evidenciju). I to je bilo to...
Ne znam, valjda i svećenici danas brže žive. U svakom slučaju, dobila sam pokoru (na ruskom-valjda zato da mi bude bliže)...Jedan Oče naš i jedna Zdravo Marijo...Neke stvari se ne mijenjaju. Unatoč modernoj ispovjedaonici bez škripavog klečišta gdje se svećenik gleda direktno u lice, a ne sa strane preko izrezbarenog prozorčića, gdje se ne mora šaputati da te drugi ne čuju... Sve je prilagođeno da se vjernik ugodno smjesti... Osim što se nema vremena, a pokora ona dobra stara u obliku molitve, bez nekog osobnog prilagođavanja...
Ne bih da se ovo pretvori u kritiku, jer znam da ima raznih ljudi i raznih svećenika. Ovaj možda nije bio skroz po mojoj mjeri. Što ne znači da neću više ići ovdje na ispovijed. Ali nekada stvarno razumijem nevjernike koji ne žele niti probati ući u taj svijet vjere. Jer na vratima ne stoji nasmješeno dobronamjerno lice. Već neko koje viđaju posvuda i nije im ni po čemu posebno. Ne zrači.
A i zašto bi? Kao da i moje uvijek zrači u ulozi supruge, majke, kćerke, sestre, tete, prijateljice? Pa ipak ih sve volim više od ičega na svijetu.
I vjerujem da sam se ipak pomirila s Bogom, makar i preko takvog svećenika. Bog nas uči da praštamo drugima. Pa onda mogu i ja oprostiti tom svećeniku (to je valjda odmah test na djelu). I vjerujem da ima smisla da se čovjek osim svojih osobnih razgovora i promišljanja uputi i u Crkvu da preko treće osobe učini to pomirenje. Ima nešto u tome.
Sjetila sam se sada da sam najljepše iskustvo pokajanja i pomirenja imala jednom prilikom u jednoj trošnoj, hladnoj zagrebačkoj ispovjedaonici, kada sam mislila kako ću dobiti strašnu pokoru i kritiku, a dobila sam prekrasne riječi utjehe i savjet da ne razdirem toliko vlastitu savjest i da sam se već pokajala u sebi i neka krenem dalje... Nije bilo govora o očenašima i zdravomarijama... Bio je to jedan drukčiji svećenik.
I sada razmišljam da li da i pokoru izmolim na njemačkom. Otkada sam u Beču molila sam i na engleskom i na njemačkom. I naravno da je molitva na materinjem jeziku nešto temeljno i nezamjenjivo. Ali moliti na stranom jeziku ima svoje posebnosti. Čovjek obrati pažnju na poznatu stvarnost, ali drukčije rečenu, pa ona ponekada dobije i još neku dimenziju o kojoj ne razmišlja dok izgovara već poznatim jezikom.
I što reći na kraju? Nadam se da ću pronaći svoj duhovni mir. Koji svako malo negdje zametnem. Jer umjesto molitve tipkam svoje misli bez kraja...Idem, čeka me još pokora.
Vama želim isto tako mir... i naravno vrijeme za njegovo ostvarenje. U stanju smo ga potrošiti na razne stvari koje se jednotavno moraju. Za neke druge, jednako tako (a možda i više potrebne) imamo sve manje vremena.
Da me svećenik kojim slučajem bolje poznaje, mislim da bi mi za pokoru trebao dati jedan dan bez paljenja kompjutora.
|
- 14:59 -
Komentiraj (20) -
Isprintaj -
#
01.12.2006., petak
"Pošten - j...n"
Tu našu staru kolokvijalnu uzrečicu čujem ponekad direktno, a nekada ju shvatim indirektno iz konteksta. Odnosi se na ljude koji se uglavnom drže nekih svojim moralnih normi i principa i ne žele stvari u životu rješavati preko veze, varajući, muljajući i sl. Problem obično nastaje kada se pokuša definirati to neko mimoilaženje, zakona, ili barem pisanih (i nepisanih) pravila igre. Uvijek ima onih koji će reći kako je zakon-pravilo-igra tu da se iz njega izvuče maksimum, pa ako treba i kršenjem, zatim onih koji će se pridržavati, ali ne baš uvijek ako smatraju da je nešto manje bitno ili nelogično, a ima i onih koji će slijepo raditi samo ono što se smije.
Jedan drugi problem koji ja ovdje vidim je okolina. Naime, ako je netko odlučio pratiti svoju savjest u potpunom smislu poštovanja zakona ili pravila igre, uvijek će se naći netko tko će mu sa strane suflirati, a ponekad i nametati (kada se može utjecati bez znanja osobe na nešto) ona stvarna pravila koja se odnose na to da se danas nigdje ne može uspjeti samo poštenim radom ili kvalitetom. Već da treba i veza, znati se promovirati i sl. I naravno, ispuniti prazan zakonski prostor tamo gdje se može.
Istina je da se treba znati prodati i to nije ništa novo. Isto je tako činjenica da neki ljudi to jednostavno ne znaju. Ali im to možda nije niti toliko bitno. Bez obzira na trud koji ulažu u nešto. Ima ljudi koji stvari postižu dugotrajnije, mukotrpnije, a ipak ostaju premalo zamijećeni. Ili postižu neku prepoznatljivost, samo što taj proces traje duže. Dok s druge strane neki jednako ili manje kvalitetni likovi sa boljom promocijom postižu puno brže rezultate. I to naravno može biti frustrirajuće.
Ali svatko ipak mora odabrati svoj način, a okolina bi ga trebala poštovati, svidjelo im se to ili ne. Jer nije bez veze niti ona rečenica koja kaže da i put u pakao ima dobre namjere. Ako netko vidi nesnalažljivog ili prepoštenog čovjeka koji mu je drag i silom mu želi pomoći, trebao bi se upitati da li će te njegove dobre namjere zaista biti dobre za tog čovjeka. I poštivati naše razlike. Jer nije nam svima uspjeh jednako definiran.
Jedna moja poznanica ovdje se ne zna dobro prodati. Završila je fakultet koji se ovdje traži, svira klavir, načitana je, bistra, ali ne smatra se dovoljno sposobnom za obavljanje posla u struci. Nije nikada radila, uči još njemački i zaposlila se kao prodavačica u dućanu. Njezine djevojčice su došle nakon prvih par razreda u Austriju, ali su uspjele sve pohvatati i nastaviti školovanje bez prekida. Ona svakodnevno već nekoliko godina s njima piše zadaće, uči, prevodi...Drila ih tako da su cure sada već među najboljim učenicima. Pravi stil bivšeg Istočnog bloka. Škola je najvažnija. Čula sam jednom kako im je govorila da je i ona imala najbolje ocjene... "A vidi je sad", rekli bi neki. Mučila se studirati uči svoju djecu da isto budu najbolji u području znanja, a na kraju radi kao prodavačica. Što je naravno dobar i pošten posao. A ako ga čovjek radi s ljubavlju, vjerujem da može biti i kreativan. Ali ne vjerujem da je to htjela kada je išla studirati. I ja sam joj pokušala ukazati na potrebnu dozu samosvjesti. Poslušala me, rekla je kako sam možda i u pravu, ali da ona to ipak ne bi tako. I ja to poštujem. Žao mi je, jer znam da su joj potencijali puno veći. Ali to je njezin život i njezin odabir kako će ostvariti neke ciljeve u životu. Neki drugi način samoprezentacije joj je možda odbojnjiji od ovakvog života. Ne znam kako se ona osjeća, ali znam da nemam pravo zadiranja u njezine postupke. Rekla sam joj sa strane što ja mislim, poslušala me, možda će nešto jednom i promjeniti. Svatko ima pravo na odabir, bez obzira koliko se on drugima činio nelogičnim .
Osobno se ne smatram baš pravim Dudekom i ima stvari na koje nisam jako ponosna, jer nisu bile napravljene u skladu sa mojom savješću. Isto tako znam da bih i u budućnosti (pogotovo da sam kojim slučajem ostala živjeti u Hrvatskoj) potražila neku vezu da je npr. zdravlje ili život djevojčice ugrožen. Nije lijepo, ali u takvim situacijama odabrala bih ono što mi je važnije.
Što se tiče moje blogerske savjesti, radije ću napisati ono što smatram da je istina, pa makar i ne zvučalo jako lijepo, a možda nije baš ni mudro u svrhu promocije. Tako sam napisala da čitam uglavnom one koji se meni jave komentarom. Nije pravilo, ali većinom tako ispadne. Što zbog nedostatka vremena, što zbog nekih drugih okolnosti. Kažu da treba biti igrač. Možda. Samo ja bih napravila distinkciju između onih koji uopće ne razumiju svijet oko sebe, pa se ne znaju (samo)promovirati i onih koji to razumiju, ali ne pristaju uvijek i u svakoj prilici to raditi.
Pa bih u tom stilu i ja mogla jednim udarcem ubiti dvije muhe, tj. sve svoje tekstove sa bloga prekopirati ili staviti link na x-portal na kojem isto tako pišem. I napravila sam to sa prvim tekstom objavljenim na x-portalu. Objavila sam početak teksta na blogu, gdje imam već određeno čitateljstvo, a za nastavak ste trebali kliknuti na označenu zadnju riječ u tekstu.
Bila je to neka moja osobna promocija, da oni koji me čitaju znaju da pišem i tamo. Što ne znači da ću prestati pisati svoj blog koji mi je postao jako drag i više je osobnije naravi (ako išta na Internetu može biti osobno). Dakle, ponekad ću neki tekst (po svojoj procjeni) ostaviti i na blogu i na portalu, nekada ću napisati nešto samo za blog, a nekada samo za portal. Možda i kao drugi blogeri izvučem neki svoj prijašnji tekst sa bloga (na blogu sam gotovo od početaka) ako vidim da bi negdje dobro pasao, ili da vidim reakcije danas kada će ga možda više ljudi uspjeti pročitati.
U svakom slučaju, molim svoje dobronamjernike (iste one koji su kod Dantea popločili put u nečiji pakao) koji me žele promovirati upletanjem u izgled ili multiplikaciju tekstova da to rade u dogovoru sa mnom i sa mojom dozvolom. Jer vjerujem da je nabolja reklama preporuka drugih. A i nije me više tako teško naći. Bez obzira što pišem i tu i tamo. Pa ako vidite da nema ništa novo na blogu, upišite monoperajanka na pretraživač x- portala. I obrnuto, ako me netko vidi na portalu, može otkriti i moj blog. Znam da je veća vjerojatnost ako su svi tekstovi na obje strane, ali to mi se ne sviđa kao princip za svaki napisani tekst.
Nisam možda neka igračica, ali još uvijek vjerujem da kvaliteta izbije uvijek na površinu. Kad-tad.
|
- 14:02 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
|
